Čemu služe trajni đakoni?

Na župnoj misi u nedjelju 14. studenoga u župnoj crkvi Sv. Nikole biskupa u Zagrebu, Stenjevec II, osmorica aspiranata za trajni đakonat Zagrebačke nadbiskupije primljena su u kandidaturu za sveti red đakonata, a sedmorica njih primila su i službu lektora. Aspirante je puku predstavio biskupski vikar za trajne đakone dr. Tomislav Markić, a među kandidate za sveti red u ime zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića primio zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško koji je predvodio euharistiju te ujedno podijelio službu lektora.
Na početku mise đakone, aspirante i njihove obitelji pozdravio je dekan i župnik župe sv. Nikole biskupa Antun Sente st. Uvodeći u misno slavlje, na kojem je asistiralo svih sedam već zaređenih trajnih đakona Zagrebačke nadbiskupije, biskup Šaško je istaknuo kako "okupljeni u radosnome zajedništvu zahvaljujemo Bogu za subraću, koja su se uputila na hod prema službi đakonata. Ovdje su zajedno sa članovima svojih obitelji, koji žele očitovati svoju potporu i svoju blizinu u njihovoj odluci i odgovoru na poziv da u Crkvi žive i djeluju kao trajni đakoni. Ovim slavljem oni na svečan način ulaze u kandidaturu koju Zagrebačka nadbiskupija potvrđuje i za nju moli...

Potakla me vijest koju gore prenosim da se opet upitam pitanje iz naslova ovog teksta. Neću se ovdje previše baviti đakonskom službom, njezinom poviješću ili značajem. Koga zanima, može više pročitati u opširnoj Katoličkoj enciklopediji (treba imati na umu da je ona pisana početkom 20. stoljeća) ili na Wikipediji (engleska, hrvatska). Nakon 2. vatikanskog sabora pripušta se u đakonski red i oženjene muškarce. To bi navodno bilo u skladu sa starom praksom još od doba apostola koja se tek s vremenom pretvorila u praksu zapadne Crkve da redi za đakone samo one koji se pripremaju na svećeništvo. Takvi đakoni postoje i danas, a to su najčešće bogoslovi na završnoj godini koji onda nakon godinu-dvije budu zaređeni za svećenike. Za razliku od tih takozvanih prijelaznih đakona, ovi koji su već oženjeni postaju nakon ređenja trajni đakoni jer im uz neke vrlo rijetke iznimke (koje uključuju smrt supruge uz druge uvjete) nije moguće postati svećenicima. Jednom zaređen, đakon se više ne može ženiti. Naravno, ovdje pričam samo o zapadnoj disciplini, znamo da istočni kršćani imaju nešto drugačija pravila oko celibata.

E sad, đakon je đakon i ja uopće ne dovodim u sumnju niti sveti red koji su primili niti eventualnu povijesnu pozadinu te tematike. Ali, evo što piše u Djelima Apostolskim (Dj 6,1-6):

U one dane, kako se broj učenika množio, Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice. Dvanaestorica nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: "Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi." Prijedlog se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu te antiohijskog pridošlicu Nikolu. Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polože na njih ruke.

A evo što na jednom mjestu možete pročitati o đakonima, odnosno trajnim đakonima (donosim samo izvadak):

Govoreći danas o đakonskoj službi u Crkvi, potrebno je istaknuti da đakoni pomažu biskupu i prezbiterima u službi riječi i oltara. Kao poslužnici oltara navješćuju evanđelje, pripravljaju potrebno za misnu žrtvu i vjernicima dijele Kristovo tijelo i krv. Uz to, dužnost je đakona da potiču na dobro i one koji ne vjeruju i koji vjeruju, da predsjedaju molitvenim skupovima, da krste, vjenčavaju, da nose popudbinu umirućima i predvode pogrebne obrede.

Trajni ili stalni đakonat

Na svetkovinu Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 2008., u zagrebačkoj katedrali zaređena su sedmorica trajnih đakona. Oni su prvi takvi đakoni u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Upravo kako Djela apostolska opisuju polaganje ruku na sedmoricu muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti, tako eto i prve sedmorice stalnih đakona u crkvi zagrebačkoj.

Da bi netko mogao biti zaređen za trajnoga đakona, mora proći određenu studijsku, pastoralnu i socijalnu formaciju. Trajni đakonat, koji može biti podijeljen i oženjenim muškarcima, Crkva je ponovno uspostavila nakon Drugoga vatikanskog sabora i važno je obogaćenje za poslanje Crkve. Ako se radi o neoženjenu kandidatu, kanonsko pravo predviđa da takav navrši barem 25 godina života kako bi mogao biti zaređen, a oženjen kada navrši 35. godinu i da njegova supruga pristaje na to. Novozaređeni trajni đakoni svoju službu vrše uglavnom u svojim župama ili pak u školi podučavajući mladež vjerskim istinama.

E sad slijedi moje mišljenje ili barem dojam:
Meni se čini da se trajni đakoni uopće ne misle posvetiti karitativnoj službi što je iz gore navedenog odlomka očito bila prva zadaća đakona u prvoj Crkvi. Ja imam dojam da se u to guraju ljudi koji nisu htjeli svećenički celibat nego su se eto oženili, djeca možda odrasla, pa bi se sad malo prilijepili uz oltar. Ionako velik broj vjernika smatra da je najvažniji dio mise propovijed, a oni tako eto dobijaju priliku da baš pričaju o vjeri pred sabranim narodom. Na molitvenim zajednicama i sličnim okupljanjima ipak većina laika nema takvu "moć" kakvu ima svećenik koji propovijeda nedjeljom kad se u crkvu mora ići. Usto će još malo glumiti svećenika kad dijele pričest, izražajno će čitati evanđelje, a većina će im celebranata prepustiti i koji usklik poput "Tajna vjere", "Idite u miru!" ili još neki koji eventualno spada na đakone.

S druge strane, svećenik je sretan jer ne mora pripremati propovijed, pričešćivanje puno brže ide (iako mu za to ako je raspoložen i ne treba đakon), naporne stvari koje oduzimaju vrijeme poput krštenja, vjenčanja, sprovoda i možebitnog nošenja pričesti bolesnicima može delegirati đakonu, a za njega ostaje samo "ostatak od mise" (s 2. euharistijskom molitvom mu je za to četvrt sata i više nego dosta) i ispovijedi, ali njih ionako može zakazati petkom 18:45–18:55 prije večernje mise i dva dana u godini kad pozove kolege iz dekanata za božićnu i uskrsnu ispovijed. Tako mu ostaje većina vremena da se bavi zanimljivijim stvarima, hobijima, da malo ide okolo na izlete i slično.

Neki teolozi, a vjerujem i biskupi gledaju na trajni đakonat kao rješenje većine pastoralnih problema ili čak kao stepenicu za promjenu discipline celibata. Neću vam nuditi neka svoja teološka razmišljanja, evo nekih prigovora iz SSPX-a, pa sami pročitajte i donesite svoj sud, ali ću nastaviti sa svojim dojmovima.

Meni trajni đakoni ne trebaju. Možda zvuči grubo, ali evo zašto: Karitativnim djelovanjem, pomaganjem svećeniku oko materijalnih i ekonomskih poslova u župi se laici i mogu i trebaju baviti i za to im ne treba red đakonata. Meni se zapravo čini da je puno lakše "nakeljit" se za oltar i tamo nešto čitati, praviti se da ministriraš (koliko je to u novoj misi uopće potrebno?) ili dijeliti pričest, nego otići i pomagati bolesne i siromašne u župi ili popraviti, očistiti, obnoviti nešto u crkvi ili župnoj kući. Ne kažem da sam ja nešto bolji od njih (naprotiv!), nego samo kažem da za to uopće nije potrebno biti đakon. Nadalje, za poučavati djecu vjeronauku ponovno nije nužno da čovjek primi đakonski red, to je valjda svima jasno. Naprotiv, to što je netko npr. svećenik na žalost uopće ne znači da će znati prenijeti vjerski i moralni nauk Crkve vjernicima. U tom pogledu mnogi laici obavljaju bolji posao. Dobro, onda, što nam je još ostalo? Krštenje, vjenčanje, sprovod. Sad govorim strogo osobno, ali da imam takvog župnika ili kapelana koji ne može uopće naći vremena da mi krsti npr. dijete, ja bih ga sam krstio. Hvala Bogu, jednostavnu formulu i nužnu materiju znam i Crkva takvo krštenje priznaje kao valjano. Ja zapravo od svećenika očekujem samo dvije, ali dvije neizmjerno važne stvari koje mi nijedan đakon ne može dati: Sveta Misa i Ispovijed. Po đakonovim riječima kruh i vino ne postaju Tijelo i Krv Gospodina Isusa Krista i njegove riječi ne mogu me odriješiti od mojih grijeha i crkvenih kazni.

Ne bih htio da se ovaj moj post shvati kao napad na pojedince koji su postali ili će postati trajni đakoni. Još manje kao obezvrjeđivanje đakonske službe. Ono što želim reći je ovo: dobra je i plemenita misao htjeti pomagati svećeniku u njegovoj službi, a za to se vjernicima laicima otvara veliki prostor: od karitativnog djelovanja, kateheza, rada s mladima, pomoći u ekonomskim i organizacijskim stvarima itd. Ne postaje se bolji vjernik time što se što više "muva" po svetištu ili preuzima što više duhovnih zadaća koje ima svećenik. To je najgori tip klerikalizma koji se, na žalost, posvuda proširio, a čini mi se da ga prije koncila nije toliko bilo. Kao da je vjernik koji unutar crkve samo moli u svojoj klupi manje vrijedan od onoga koji stalno nešto čita za ambonom, pa tobože poslužuje svećenika kod oltara, pa dijeli pričest, pa ovo, pa ono. Moglo bi se reći da se 99% "nemolitvene" vjerničke aktivnosti vjernika laika obavlja izvan crkve. U svetištu crkve je mjesto svećenicima i nužnim ministrantima!


DODANO 22.11.2010.
Ujutro je na radiju bila emisija Susret u dijalogu s temom trajnih đakona. Donosim vam isječak iz emisije, a čitavu ćete vjerojatno uskoro moći skinuti sa stranica HRT-a.

Emisija Susret u dijalogu
Hrvatski radio - 1. program
22.11.2010.
Tema: trajni đakoni

(s lijeva na desno)
Voditeljica Blaženka Jančić
Trajni đakon Marijan Spehnjak
Kandidat za trajnog đakona Nikša Lulić
Biskupijski vikar (Zagrebačka Nadbiskupija) za trajne đakone i voditelj njihove formacije vlč. dr. Tomislav Markić

Većina emisije koja je trajala oko sat vremena meni nije bila posebno interesantna. Donosim samo jedan dio iz kojeg vam posebno preporučam: slušateljicu koja se javlja u emisiju (oko 8'29'') uz moju primjedbu "strpite se još malo gospođo", vrlo smiješno javljanje slušateljice (oko 9'12'') koje je započelo dosta "nevino", te vrlo izričit odgovor vlč. Markića na pitanje jednog slušatelja (oko 10'56'' :-) oko zahtjeva spolne uzdržljivosti u trajnom đakonatu. U vezi ovog zadnjeg ponovit ću tekst koji sam već stavio dolje u komentarima. Pogledajte i stranice uvaženog kanonskog pravnika profesora Edwarda Petersa te ondje navedene linkove, posebno ovaj i ovaj da biste se uvjerili kako situacija uopće nije tako jednostavna kako je vlč. Markić prikazuje.

“Between Quinisext and Canon 277”

A Combined Response to Father Vincent and to Father Kosterman

Letter to the Editor in Homiletic and Pastoral Review, March 2008 , pp. 6-7

Brian Van Hove, S.J.

The history of the ecclesiastical discipline of continence in the Eastern Churches is this. Until the 692 A.D. Quinisext Council [“In Trullo”], all married clergy in East and West practiced perfect apostolic continence. They completed their families before ordination and lived “as brother and sister in the Lord”.

The Eastern Church’s appeal to Paphnutius was demolished by Alfons Maria Stickler. “Paphnutius” was invented to persuade Council and Emperor to legitimize a return to Levitical or temporary continence for priests and deacons. The Western Church rejected that canon from Quinisext and continued the original apostolic practice. Eventually, the Western Church stopped ordaining married men altogether and ordained only celibate men. This shift made it clearer that the offering of the One Sacrifice in the Person of the Bridegroom is the unsurpassable fulfillment of masculine nuptiality. There is no remainder for a wife, and deacons are required to be celibate because their liturgical office is integrated with that offering.

The Eastern return to the Levitical discipline was never formalized. Orthodox priests and deacons abstain before and after Divine Liturgy “from the one blessing not washed away in the Flood” for one day, three days, seven days and perhaps during all of Great Lent. Temporary continence prevents the Orthodox lower clergy from celebrating “daily Mass” because such frequency would entail de facto perpetual continence. Only the bishop, because he is chosen from the celibate monks, can celebrate “daily Mass”. The Moscow Patriarchate canonized St. John of Kronstadt in 1990. After ordination to the priesthood, the saint announced that he and his matushka were living in continence. By this choice they returned to the practice of the first centuries of the undivided Church.

Some years ago I occasionally visited a Russian Orthodox priest-friend on Saturday evenings. I learned from him that he always camped out on the living room couch because his celebration of the Divine Liturgy was scheduled for the next morning. This is Levitical practice, like Zachariah who lived in the temple during the time of his service. Zachariah and the priests left their wives at home and returned to them after temple duty.

Despite Paul VI’s Sacrum Diaconatus Ordinem (A.A.S. 59 [1967] 697-704) which presupposes apostolic continence, many on the religious left continued to promote the permanent diaconate as “a wedge in the door” opening to the real agenda: the abolition of mandatory priestly celibacy. Sacred Tradition and the canons of Western councils requiring apostolic continence for married clergy, especially Elvira and Carthage, were ignored. A noncontinent diaconate was to be the “first step”. Some bishops in Europe attempted to ordain married “viri probati” as priests, but Paul VI stopped these efforts.

As Edward N. Peters illustrated visually, the revised draft of Canon 277 for the 1983 CIC contained an exception from continence for permanent deacons. The pope, acting in his office as pope, removed the exception. There are no exceptions written into Canon 277, and commentaries on the law have no canonical standing in the church.

Father Kosterman can obtain a brief of Edward Peters’ analysis of Canon 277 at his website: http://www.canonlaw.info/a_deacons.htm. The analysis is set out fully in Peters’ article “Canonical Considerations on Diaconal Continence” in Studia Canonica 39/1-2 (2005) 147-180. The earlier studies of Alfons Stickler, Roman Cholij and Christian Cochini are essential to our understanding of the tradition of apostolic continence and its relation to the Holy Eucharist. Cochini and Cholij wrote their doctoral dissertations on that subject. Henri Crouzel and Stefan Heid offer yet further documentation.

Given the chaos and incoherencies of East and West, Pope Benedict’s 2005 restriction on second marriages for permanent deacons precisely because it is apostolic tradition, assures a lively future discussion of clerical continence. The sources of the Tradition, especially before the novelty of Quinisext, will not disappear. Can we say that the Holy Spirit did not guide the early church?

Any adequate theology of the nuptial symbolism of the Eucharistic sacrifice cannot conceive of a sacred ministry other than that instituted by our Lord. This ministry is the representation in his Person of the Bridegroom’s sacrificial fidelity to his Bride, a fidelity which is unqualified and unconditioned (I Timothy 3:2).