Gostujući autor - O papi

Jedan naš čitatelj napisao je za blog kratki tekst o papi. Prema njegovoj želji, članak ostavljam nepotpisanim, a podsjećam sve naše buduće suradnike da sami mogu odabrati koji stupanj anonimnosti žele zadržati. Ne treba gajiti iluzije da je išta na internetu stvarno anonimno, ali isto tako bi bilo besmisleno ne iskoristiti prednost interneta da se slobodno i bez straha iznesu mišljenja i stavovi koje treba braniti ili obarati prema njihovoj vlastitoj vrijednosti, a ne prema položaju koji autor ima u društvu ili pojedinoj zajednici.

U tekst sam kao i prije unio poveznice (linkove) na mjestima gdje sam smatrao da bi mogle našim čitateljima koristiti.

 ***

Što danas za „Hrvata-katolika“ znači vjernost sv. Ocu, namjesniku Isusa Krista na zemlji i nasljedniku prvaka apostola sv. Petra? Poznato je na široko i daleko da su Hrvati kroz svoju povijest uvijek bili bliski i odani Apostolskoj Stolici, te da su i svojom vlastitom krvlju branili katoličku vjeru. U novije vrijeme iz našega su naroda izrasla dva cvijeta na kojima se prepoznavala istinska ljubav, pobožnost i vjernost osobi i djelu Rimskoga biskupa. To su bl. Ivan Merz, laik, vrhunski katolički intelektualac i bl. Alojzije Stepinac, nadbiskup i mučenik, oličenje pravovjerja i katoličke svećeniičke duhovnosti. Naša je Domovina u prošlom stoljeću u toj dvojici zaljubljenika u „slatkog Isusa na zemlji“, kako je Sv. Katarina Sienska voljela nazivati Svetoga Oca, dala ogroman doprinos svetosti cjelokupne Katoličke Crkve. Čitajući njihove mnogobrojne tekstove o ulozi ili službi Rimskog biskupa možemo uvidjeti s kolikom ljubavlju, strašću i strahopoštovanjem govore o Petrovim nasljednicima. Bl. Ivan Merz u svojoj je ljubavi prema Papi premašio mnoge, a njegove riječi i danas napunjaju vjerničku dušu onime što su neki nazvali „romanità“, duhom rimskog katolicizma kojim su bili prožeti velikani poput Stepinca, von Galena, Wyszynskog ili Fultona Sheena. Merz je ovako pisao: „U Katoličkoj Crkvi vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenstvima, a u Sv. Ocu Papi pod prilikama čovjeka vidim Boga svoga i Gospoda svog“. Upravo se u ovoj Merčevoj vjeroispovjesti, koja nije ništa drugo nego tradicionalni nauk katoličke vjere, pronalazi utemeljenje naše gorljive ljubavi, vjernosti i evanđeoske podložnosti Svetome Ocu. Onaj tko ovako ispovijeda, sukladno s tom vjerom i djeluje. Po onoj Akvinčevoj agere sequitur esse. Katolik ljubi Papu jer u njemu vidi Isusa. Papu se ne sluša samo kada on govori ex cathedra proglašujući neku dogmu, nego i onda kada on vrši svoju redovitu službu Učitelja vjere i morala koju mu je Gospodin Isus povjerio. U vremenu u kojem je živio naš bl. Ivan Merz nije bila proglašena niti jedna dogma, a ipak je naš blaženik svaku, pa i papinu najmanju riječ, prihvaćao, pohranjivao u srce i dalje prenosio.

Na žalost svjedoci smo širenja nekog čudnog i smrtonosnog po katolički duh otrova, koji ne samo da postavlja u pitanje, već i ismijava službu Petrovog nasljednika. Taj se duh, koristeći riječi Sluge Božjega Pavla VI., probio u hram Božji, te dobro proširio kod nekih vjernika, pa čak i kod klera. Javili su se neki prosvijetljeni i napredni katolici, novinari i teolozi, koji više ne slušaju Papine govore i ne čitaju njegove tekstove kao što su to gorljivo činili Merz, Stepinac, Wojtyla i drugi, već oni sami naređuju Papi da On sam sluša njih jer oni znaju što danas treba, što bi danas Isus učinio. Čak pozivaju Papu da razmisli o mogućnosti podnošenja ostavke na službu na koju ga je Duh Sveti koji vodi Crkvu pozvao. Jadni i opaki pokušaji neprijatelja Kristove lađe. Pa zar zaboravljaju onaj san koji je sv. Ivan Bosco sanjao. O onoj lađi u nemirnom moru kojom upravlja čovjek u bijelom. Nemojmo se čuditi što takvi tako djeluju. Nisu imali sreću zavoljeti Papu. Hranili su se modernom relativističkom teologijom Hansa Kunga, Schillebeeckxa i drugih modernih prosvjetitelja. Sekularizirani i „prosvijetljeni“ katolik ne razumije Papu i iz tog nerazumijevanja postaje njegov kritičar i protivnik. Koliki su se takvi digli na Benedikta XVI. u zadnjih pet godina. No Benedikt poput Petra-Stijene čvrsto stoji. Ne samo da stoji nego i „izvrsnim darom mudrosti i hrabrosti obavlja u Crkvi i svijetu Petrovu službu“ (Kardinal Bozanić na Veliki Četvrtak ove godine). U valu nasrtaja na našeg vrhovnog pastira želimo mu izraziti odanost te na poseban način obnoviti našu molitvenu blizinu. Moliti i žrtvovati se za Papu kao odgovor bijesnim farizejima današnjega vremena koji pišu i kleveću protiv njega te si tako kopaju dubok grob iz kojega je teško izaći. Mi Papu ne samo da volimo, već i pomno pratimo njegovo Učiteljstvo koje je svojom dubinom već sada zadužilo Crkvu. Crkvi danas ne treba neki drugi obnovitelj, nego Benedikt XVI. kojega je Bog htio i nama darovao. Kako aktualno zvuče riječi bl. Ivana Merza: „U uzburkanom moru zabluda i strasti, koje tresu čovječanstvom, Petrova je stolica sidro nade i luka spasa za koju se valja uhvatiti i u kojoj moramo naći zaklonište ako ne želimo i mi nastradati“. Možda od nas Svevišnji neće zatražiti, kao od bl. Alojzija Stepinca, da žrtvujemo svoj život za vjernost Papi, ali svakako stoji da svaki istinski katolik to mora biti spreman učiniti. Do tada pozvani smo pratiti rad Pape naših dana, podržavati ga svojim molitvama i žrtvama i prenositi drugima poruku spasenja i nade koju On u Kristovo Ime naviješta svijetu.