Pokora u običnom životu

Pokora je točno ispunjavanje dnevnog rasporeda koji si sam sebi odredio, iako se tijelo opire, a duh želi pobjeći u nestvarna sanjarenja. Pokora je ustati u određeno vrijeme. Pokora također znači ne odlagati za kasnije, bez pravoga razloga, određeni posao koji držiš nešto težim ili iscrpljujućim.

Pokora je znati uskladiti svoje dužnosti prema Bogu, bližnjima i samome sebi tako da od sebe zahtijevaš nalaziti dovoljno vremena za svaki pojedini zadatak. Vršiš pokoru ako se s ljubavlju pridržavaš dnevnog rasporeda molitve, čak i kada si iscrpljen, bezvoljan ili hladan.

Pokora također znači uvijek pokazivati najveću ljubav prema bližnjima, počevši od članova svoje obitelji. To znači biti pun pažnje i ljubaznosti prema onima koji pate, bolesnima i izmučenima. Pokora je strpljivost s ljudima koji su dosadni i neugodni. Pokora znači prekinuti posao ili promijeniti vlastite planove ukoliko to traže okolnosti, osobito ako su u pitanju opravdane potrebe naših bližnjih.

Pokora znači zadržati dobro raspoloženje unatoč tisuću i jednoj maloj nedaći svakodnevice; ne prekinuti svoj posao i onda ako u nekome trenutku nestane onoga poleta s kojim si ga započeo; pojesti sa zahvalnošću ono što nam je servirano, bez mrgođenja.

Za roditelje i, općenito, sve one čiji posao uključuje odgoj ili poduku, pokora je ispravljati kada je to potrebno, imajući na umu vrstu pogrješke i osobnu situaciju onih kojima treba pomoći, isključujući bilo kakav subjektivizam.

Duh pokore štiti nas od bespotrebnog maštanja i izrade monumentalne skice budućih projekata na kojima smo već predvidjeli vlastite genijalne poteze i briljantan uspjeh. Bog će se radovati ako odustanemo od svojih trećerazrednih slikarskih napora i dopustimo da On bude taj koji dodaje crte i boje po vlastitom izboru!

sv. Josemaría Escrivá

[preuzeto iz: F. Fernández-Carvajal, Razgovarati s Bogom, Svezak II, str. 95-96]