Obodvjeručki

Pitanje svećeničkog celibata (1, 2) intenziviralo se vezano uz nadolazeću švabazonsku sinodu, ali je više manje redovna tema, posebno od zadnjeg koncila. Ima dosta svećenika koji nisu zadovoljni beženstvom jer bi ono trebalo biti znak njihove potpune predanosti i suobličenosti Kristu koje kod njih očevidno nema. Počevši od novorednog bogoštovlja, preko doktrine sa samo ponekim dodirnim točkama s katoličkom, pa do discipline suobličene današnjem bezbožnom svijetu. Jasno da u takvim uvjetima ljudska naravna težnja za brakom i potomstvom u njima nema efikasnih unutrašnjih barijera ili preusmjerujućih kanala. Održava ih strah od eventualnog gubitka službe u slučaju javne sablazni. Neki se od njih, koliko-toliko pošteno odreknu svoje svećeničke službe te nastave graditi obiteljsku budućnost u stvarnom svijetu. Ako im to bude preteško, Crkva je na raspolaganju da ih podrži, u krajnjem slučaju vraćajući ih natrag u službu u nekoj od (hrvatskih) katoličkih misija u inozemstvu. Oni ljudi koji su krenuli iz drugog smjera te su sada oženjeni laici, mogu nakon odgovarajućeg tečaja postati trajni đakoni i glumiti svećenika nadajući se da će se crkvena disciplina promijeniti za njihova života. Dakako, ne u smjeru potvrđivanja obaveze trajne kleričke uzdržljivosti. Postoji i trik koji sam jednom čuo, za one koji žele imati i ovce i novce. Dakle, rimokatolički muškarac si nađe nekrštenu djevojku koja se dade krstiti kod grkokatolika (ili je već grkokatolkinja, ali njih je malo). Zatim kod ženidbe muž može prijeći na njezin obred te, postavši istočnjak, ako je sve dogovorio s biskupom, zaređen za grkokatoličkog svećenika. Onda, ako ima potrebe, može postati biritualac tako da i rimokatolicima služi novus ordo liturgije. Ne znam je li se pokojni Živko Kustić poslužio takvim rješenjem, ali znam da je i danas to moguće.

Naravno, time se još uopće nismo dotakli protunaravnih problema, tj. sodomitskih svećenika i biskupa. Kao što je pokazao papa Franjo, takvi su posebno korisni kao saveznici u slučaju da pojedinog klerika zanima samo povećanje moći. Nedavno je objavljena snimka preglednog predavanja Marca Tosattija vezanog uz tu temu. Kleričkim sodomitima je pitanje celibata kod rimokatolika zapravo win-win situacija (jasno, uz vječni gubitak ukoliko se ne obrate). Naime, ako se celibat i dalje nastavi formalno zahtijevati, njima će u širenju homoheretičke mreže svojom šutnjom igrati na ruku svećenici koji kršeći svoja obećanja žive sa ženom. Ako se pak obavezni celibat ukine, smanjit će se populacija svećenika celibataraca kojoj oni pripadaju, a iz koje se biraju biskupi i drugi velikodostojnici koji se eventualno pripremaju za tu službu. Kao što su različiti primjeri (od kojih je McCarrick valjda najpoznatiji) pokazali, Sodomac će uvijek svom jaranu pomoći. S teološke i praktične strane problem je snažnim riječima opisao sv. Petar Damjan u Gomorskoj knjizi koja je dostupna i u engleskom prijevodu te vam svakako preporučujem da ju pročitate. Danas se za najistaknutije promicatelje bergogliovske, tj. modernističke reforme može reći:

Jer trs je njihov od sodomskog trsa
i od vinograda gomorskih;
grožđe im je grožđe otrovno,
grozdovi im grozdovi gorčine;
njihovo je vino otrov zmijski,
žestok jed otrovnice ljute.
(Pnz 32,32-33)

Završimo u nešto vedrijem tonu. Koliko god trenutna situacija izgledala loša i neodrživa, ona je ipak poželjnija od kontrarazumskog stanja u kojem se od vjernika zahtijevalo da novu religiju smatramo potpuno prirodnim i prihvatljivim nastavkom one stare. Upravo zato što je neodrživo, bolje je da crno na bijelo kažu kako se žele klanjati duhovima Zemlje, nego da u ekumenskom kolu hopsaju po Asizu pjevajući "Mir, mir, mir do neba". Bolje je da otvore svoj đakonat ženama, nego da samo nameću sasvim normalnim stanjem da ministrira, čita s ambona i dijeli pričest gospođa ili gospođica. Bolje je da kažu kako njihovu pričest može primiti i osoba u javnom grijehu i krivovjerac ili nevjernik, nego da redovito hostije dijele (u najboljem slučaju) kao žetone, a svete posude čiste kao pepeljare.

Dakako da se trebamo moliti za svetu Crkvu, posebno za kler koji je još uhvaćen u zamkama lažne poslušnosti, laike koji pate jer nemaju ili ne znaju za alternativu, za najmanje koji su zavedeni onima što im mjesto kruha daju kamen, zmiju i štipavca. Trebamo moliti i za sebe i svoje bližnje da nas Bog očuva od oholosti, preuzetnosti, očaja i drugih opasnosti kojima nas đavao može pokušati upropastiti u ovo vrijeme. Ali, ne smijemo zaboraviti ni zahvaliti za toliko toga što nam je Gospodin dao, za sve što nam daruje i za obećanje da nas neće ostaviti kao siročad. Što mogu neznabošci i  bezbošci, masoni i modernisti, na koncu konca i Bergoglio sa svitom (ako je na njihovoj strani) protiv onoga koji u milosti Božjoj pod zaštitom Gospe i svetaca ponavlja sa svetim Mihovilom "Tko je kao Bog?".