Milan Pavelić
MOLITVA (izvadak)
Bože moj!
jadne su čovječje misli, uzan im obzor,
ljudsko je srce posuda blatna,
koja, tek je operu, sama odmah se maže,
misleć, da je već vaza na prozoru svete Ti crkve.
Ah u ljudskom se srcu duboka kaljuža širi,
po njoj se ružne šetaju zmije,
uza nju raste zlokobno stablo.
Kada Ti kaplja presvete krvi u kaljužu kane,
voda se razbistri, okolo ponikne cv’jeće,
zmije se viju na stablo, o njegvo se vješajuć granje,
pr’jeteći vazda odonud, kan’da vrebaju zgodu,
da se iznova spuste. I dokle ovako
razmatram mlaku čovječjeg samoljublja,
uza nju Adamov trn, — neugasivih požuda drvo,
strah mi zaigra dušom ko varnica plamom,
drhćući k Tvojim se nogama svijam,
drhćući dižem k Tebi djetinje oči:
Spase moj jedini, srećo mladosti moje,
čavao ovaj ledni, koji Ti prodrije noge,
rini u moje srce, njegova neka gorčina
dotakne prokleto stablo, neka ga rani,
da se iz korjena sasuši, njegova neka gorčina
otruje nakaze, što se porugljivo pr’jete.
Ta da sam stenjao v’jekove duge,
da sam iz očiju l’jevao krvave r’jeke,
oprati n’jesam mogao uvreda onih,
Ti si ih oprao svojim suzama toplim,
Ti mi i ovdje priteci!
I ko jutarnja magla,
kada zakloni obronak brda spram dolu,
tako grdobu zaklanja Tvoja desnica blaga,
tiho mi dirajuć dušu poput ljubezne majke,
štono djetetu svome nježno zavija ranu.
Kralju moj, kralju, što, viseć na užasnom drvetu, pričaš
nešto najdublje tuge i najviše radosti puno,
kako je strašno, kako je milo ovako prislanjat
glavu k nogama Tvojim probijenim željezom groznim!
Nema komentara:
Objavi komentar
Upute za komentiranje
Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.
Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.