Gospodine Isuse, Bože dobrote i Oče milosrđa, evo dolazim k tebi ponizna i raskajana srca, da ti preporučim svoj zadnji čas i ono, što me čeka poslije njega.
Kad me moje iznemogle noge budu opominjale, da se približio kraj mome zemaljskom životu, milosrdni Isuse, smiluj mi se!
Kad mi ukočene ruke ne budu više mogle zagrliti sveto Raspelo, nego ga protiv moje volje ispuste na smrtnu postelju, milosrdni Isuse, smiluj mi se!
Kad uprem u te bezizražajan i ukočen pogled svojih očiju, izmučenih i izobličenih od smrtnog straha, milosrdni Isuse, smiluj mi se!
Kad mi hladne i drhtave usne promucaju zadnji put tvoje Božansko Ime, milosrdni Isuse, smiluj mi se!
Kad svi prisutni osjete sućut i strah gledajući moje požutjele i svenule obraze i kad mi se naježe kose, navješćujući skori svršetak, milosrdni Isuse, smiluj mi se!
Kad se moje uši zatvore zauvijek za svaki ljudski glas i otvore tebi, da čuju tvoju neopozivu presudu, kojom će biti zapečaćena moja sudbina za svu vječnost, milosrdni Isuse, smiluj mi se!
Kad mi mašta, prestrašena užasnim utvarama uroni u smrtnu tjeskobu, i kad mi duh, smućen sjećanjem na sve moje grijehe i strahom pred tvojom pravednošću, započne borbu protiv paklenog duha, koji će uznastojati, da mi istrgne iz srca utješno ufanje u tvoje milosrđe i baci me u očaj, milosrdni Isuse, smiluj mi se!
Kad mi srce, oslabljeno bolešću, obuzme smrtni strah, i kad mi u borbi protiv neprijatelja mog spasenja, počme ponestajati svake snage, milosrdni Isuse, smiluj mi se!
Kad počnem roniti posljednje suze u času svoga svršetka, primi ih, o moj Isuse, kao žrtveni dar moje pokore, i u tom jezovitom trenutku, milosrdni Isuse, smiluj mi se!
Kad se moji rođaci i prijatelji, sakupljeni oko moje smrtne postelje, sažale nada mnom gledajući me u tako bijednom stanju i počnu ti se moliti za me, milosrdni Isuse, smiluj mi se!
Kad mi sva osjetila izgube moć i ne budem raspoznavao više nikog pred sobom, i kad počnem jecati u krajnjoj tjeskobi i smrtnoj besvjestici, milosrdni Isuse, smiluj mi se!
Kad mi zadnji trzaji srca budu silili dušu, da se rastane s tijelom, primi ih kao čin svete i nestrpljive moje čežnje, da šta prije dođem tebi, milosrdni Isuse, smiluj mi se!
Kad mi se duša zauvijek rastane s ovim svijetom i ostane moje bijedno i hladno tijelo bez života, primi ovo moje ništavilo kao dužni poklon tvome Božanskom veličanstvu, i tada milosrdni Isuse, smiluj mi se!
I kad napokon moja duša stupi preda te, i zagleda prvi put neprolazni sjaj tvoga veličanstva, ne odbaci je od svoga lica. Udostoj se, da me milosrdno primiš u svoj naručaj, da ti od tada pjevam hvalu u vijeke vijekova, milosrdni Isuse, smiluj mi se!
Pomolimo se. O Bože, koji si nas kaznio smrću i sakrio nam njezin dan i čas, daj, da proživim ovaj svoj vijek pravedno i sveto, i tako zaslužim, da preminem u tvojoj svetoj milosti, po zaslugama našega Gospodina Isusa Krista, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog po sve vijeke vijekova. Amen.
I nije se mogao odijeliti od don Boska, koga je obasuo mnogobrojnim pitanjima.
OdgovoriIzbriši— Na koji način može bolesnik, upita ga, steći najviše zasluga za nebo.
— Ako Bogu pokloni svoje trpljenje.
— Kako još?
— Ako mu pokloni svoj život.
— Mogu li biti siguran, da mi je dragi Bog oprostio moje grijehe?
— U ime te Božje mogu o tome uvjeriti.
— Mogu li se nadati, da ću doći u nebo?
— Da, po milosti Božjoj.
— Ako dođe zloduh, da me napastuje, što ću mu odgovoriti?
— Odgovori mu, da si svoju dušu predao Isusu Kristu i da ju je on kupio cijenom svoje dragocjene krvi. A ako te i dalje ne pusti na miru, upitaj ga, što je on učinio za tvoju dušu.
***
Dominik [Savio] je zbilja zaspao. Ali nije spavao dugo. Za čas on otvori oči. Najprije pogleda oca, koji je sjedio na stolcu uz njegovu postelju, zatim baci pogled na mater, što se sva upiljila u njega, a onda pređe pogledom na svoju braću i sestre. Zatim se opet okrenu k ocu i reče:
— Tata, vrijeme je.
— Što želiš, sine?
— Već je vrijeme, tata, uzmite moju knjižicu i čitajte iz nje molitve za umiruće.
Na ove riječi mati brižnu u plač i izađe vani. Sjela je u predsoblju i plakala. Zaplakaše svi. Otac uze knjigu, kleknu kraj postelje i poče moliti. Molitve su Dominiku bile poznate. Molio ih je svaki mjesec jedanput u zavodu. Zato nije bilo naporno slijediti smisao riječi, što ih je otac polako izgovarao. Otac je molio:
— Gospodine lsuse, Bože dobrote i Oče milosrđa, evo dolazim k Tebi ponizna i raskajana srca, da Ti preporučim svoj zadnji čas i ono, što me čeka poslije njega. Kad me budu moje iznemogle noge opominjale, da se približuje kraj mom zemaljskom životu . . . Tu ga Dominik zaustavi, pa će sam:
— Milosrdni Isuse, smiluj mi se.
Otac poče dalje:
— Kad mi ukočene ruke ne mognu više zagrliti sveto raspelo, koje će protiv moje volje pasti na samrtnu postelju . . .
Sin nastavi:
— Milosrdni lsuse, smiluj mi se!
I tako je otac molio dalje, a Dominik je uvijek odgovarao:
— Milosrdni Isuse, smiluj mi se.
Došli su do zadnjega uzdaha u litanijama za umiruće:
— I kad napokon moja duša stupi preda te, nebeski Suče, i zagleda po prvi put neprolazni sjaj tvoga veličanstva, ne odbaci je od svoga lica. Udostoj se milosrdno je primiti u svoj naručaj, da ti pjeva hvalu u vijeke.
Na ove riječi Dominik digne ruku:
— Ah, oče, dragi oče! Da, da, u vijeke pjevati hvalu Gospodinu !
Klone, a za čas se opet oglasi:
— Tata, s Bogom . . . Gospodin mi je župnik htio nešto reći ... ne sjećam se . . ne mogu . . . oh, vidim nešto lijepo . . . kako lijepo . . .
Bile su to njegove zadnje riječi. Na ustima mu za trenutak zatitra blažen smiješak, divan smiješak, kao kad se dijete probudi od sna, pravi anđeoski smiješak. Zatim još jednom snažno uzdahne, a onda ostade nepomičan. Bio je mrtav.
Crtice iz jednog mladog života