Osveta za Hram Njegov

Iz knjige B. Castegnara "Katekizam za odrasle", Zagreb, 1960.

SVETA MJESTA

Vidjeli smo kako nam prva zapovijed Božja nalaže ne samo da štujemo Boga te mu iskazujemo onaj vrhovni kult koji mu pripada kao stvoritelju i gospodaru svih stvari, nego nam također nalaže da svoje počitanje i poštivanje protegnemo na sve one stvari koje su s njime u vezi. Te su stvari na neki način njemu posvećene. Jedne su potpuno materijalni predmeti, npr. svetačke moći, slike, sveto posuđe, crkveno odijelo itd., druge su osobe, kao svećenici i redovnici, a treće su konačno sveta mjesta, npr. crkve i groblja.

O mnogim od ovih stvari već smo govorili te smo dokazali kako je njihovo oskrvrnuće uvijek grijeh, i to grijeh svetogrđa. Taj je grijeh to teži što je od veće važnosti predmet koji se obeščašćuje te što je veća zloporaba koja se na njemu vrši.

Ali možda ipak o jednom obeščašćenju nismo dosta govorili, a koje je u ovim vremenima vjerskog nehaja postalo nažalost tako općenito i poprima sve veće razmjere te ga ljudi čine bez ikakva straha i obzira. To je obeščašćenje svetih mjesta.

Stoga prije negoli zaključim tumačenje ove zapovijedi smatram potrebnim da se posebno zadržim na ovom predmetu, koji mi je na srcu, jer je i među nama potrebno o njemu govoriti, te da vam pokažem ozbiljnu dužnost poštovanja svetih mjesta, a napose crkve, koja je kuća Božja.

Promotrit ćemo dakle:
1. razloge zbog kojih moramo poštivati sveta mjesta
2. kako ih moramo poštivati
3. grijeh koji činimo njihovim oskvrnućem

I. Razlozi poštivanja svetih mjesta

Pod svetim mjestima uopće razumijevamo svako ono mjesto koje je na bilo koji način posvećeno Bogu, kao što su to crkve, bogomolje, oratoriji, kapele, groblja. Ja ću vam ovdje govoriti prvenstveno o crkvama, jer su one mjesta gdje se vrši bogoslužje i jer se osim toga u njih najčešće ide. Ali ono što se govori o crkvama vrijedi razmjerno i za kapele, groblja i druga mjesta koja je vjera posvetila.

1. Crkva je kuća Božja. Mi moramo poštivati crkvu jer je ona kuća Božja, ona je mjesto gdje se vrše najuzvišenije tajne naše vjere, ona je mjesto gdje Bog sipa na nas najveće blago svoga milosrđa.

Bog se, istina, nalazi svojom neizmjernošću svagdje, i nema tako sakrivena mjesta, ni na nebu ni na zemlji, koje ne bi bilo posvećeno njegovom prisutnošću. Štoviše, čitav je svemir hram, veličanstven hram, koji neprestano i posvuda obasjava mudrost i dobrota Božja. "Nebesa pripovijedaju tvoju slavu", govorio je psalmist, "i djelo ruku tvojih navješćuje svod nebeski." (Ps 19)

Ali budući da bi se čovjek izgubio promatrajući ljepote svijeta i teško uzdigao do klanjanja Najvišem biću, čija slava odsijeva čitavim svemirom, Bog je, da se pobrine za ljudsku slabost, htio izabrati naročita mjesta, gdje će boraviti na poseban način, učiniti se nekako čovjeku pristupačnim, doći s njime u najužu vezu, svoju prisutnost učiniti blagotvornijom. Ta su mjesta upravo hramovi, odnosno crkve.

a) On je sam to više puta izjavio u Svetom pismu.

"Ja sam izabrao i posvetio ovo mjesto", čitamo u II. knjizi Ljetopisa (7,16).

"Ja sam posvetio ovu kuću, koja mi je podignuta, da u nju metnem svoje ime", čita se u II. knjizi o kraljevima. (21,7)

"Neka mi sagrade svetište", veli se u Izlasku, "i ja ću stanovati među njima." (20,8)

O ovoj svojoj naročitoj prisutnosti htio nam je Bog dati izvanredan i vidljiv znak pri posveti prvoga glasovitog hrama, koji mu je podigao kralj Salomon. Usred uzvišenog se obreda vidjelo kako silazi u hram sjajan oblak, koji, šireći se sa svih strana, ispuni cijelo ono mjesto slavom i veličanstvom Gospodnjim: "Veličanstvo Božje napuni kuću." (2 Ljet 7) Tako je Bog uzeo u posjed taj hram kao svoju kraljevsku palaču, kao svoje posebno prebivalište, da nam pokaže kako će on ubuduće uzimati u posjed sva mjesta njemu posvećena.

b) Ali s obzirom na nas ima još nešto više. Bog je mnogo više prisutan u našim crkvama negoli je bio u starom hramu. A zbog čega?

Zbog stvarne prisutnosti Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka, koji boravi u euharistiji.

U hebrejskom hramu nisu se ljudi klanjali presvetom čovještvu Sina Božjega, koji još nije bio uzeo čovječje tijelo, kao što mu se naprotiv klanjamo mi u svojim svetohraništima. Po presvetom se sakramentu naše crkve s punim pravom mogu zvati kuća Božja. Zbog njega najsiromašnija i najzadnja naša crkvica postaje neizmjerno časnija od staroga Salomonova hrama, od kojega svijet nikada nije vidio ništa veličanstvenije i sjajnije. Prema tome su naše crkve dvostruko kuće Božje: prije svega po naročitoj prisutnosti Božje neizmjernosti, a zatim po pravoj i stvarnoj prisutnosti Kristovoj.

Ako je dakle crkva mjesto gdje Bog stanuje stvarno, osobno, neprestano, tko ne vidi koliko smo dužni da joj iskazujemo najveću čast i poštovanje? Ako ulazeći u palaču nekog bogataša smatramo dužnošću da se vladamo besprijekorno i pristojno, koliko se više moramo tako vladati kad ulazimo u crkvu, gdje se nalazimo u prisutnosti Božjoj?

2. No crkva nije samo kuća Božja, nego i mjesto gdje se vrše najuzvišenije tajne naše svete vjere i gdje Bog izlijeva na nas najveće bogatstvo svog milosrđa.

a) U crkvi se vrše najsvečaniji obredi kršćanskog bogoštovlja, onog štovanja koje smo dužni iskazivati Bogu, svojemu stvoritelju i vrhovnom gospodaru, te stoga ima moć da nam duše podigne k njemu, našem cilju.

U crkvi se najvećim dijelom dijele sakramenti; tu se izlijevaju ti čudesni kanali milosti, ta tajanstvena vrela nadnaravnog života, što izviru iz Kristova srca te su plod njegovih beskonačnih zasluga.

U crkvi se vrši sveta služba riječi Božje, ona služba koja je u svako vrijeme na zemlju bacala zrake svjetlosti, istine te je uljuđivala narode, iskorjenjivala zablude, dizala i obnavljala svijet, hranila umove i oživljavala srca.

Crkva je nadasve mjesto gdje se svaki dan vrši najuzvišenija žrtva naših oltara, sveta misa, koja je doduše nekrvno, ali pravo obnavljanje žrtve što ju je nekoć Isus Krist prikazao na oltaru križa.

b) A tko bi mogao iskazati neprocjenjiva dobročinstva koja nam dolaze od uzvišenih tajni što se vrše među zidovima ovoga svetog mjesta?...

U crkvi nam sve govori o najvećoj dobroti i milosrđu Gospodnjem, sve je usmjereno i upravljeno prema najvišem dobru naših duša, našem posvećenju. Bog ne stanuje ovdje samo na prijestolju veličanstva, da prima naše klanjanje, nego više na prijestolju milosti, da prima naše molitve i da nam podjeljuje beskrajno blago svoje ljubavi.

Ta ovdje je krsno vrelo, gdje je jednom naša duša preporođena na život milosti i ucijepljena u otajstveno tijelo Isusa Krista. Ovdje je sudište pokore, gdje smo toliko puta u tjeskobama nemirne savjesti našli i možemo uvijek naći oproštenje i mir. Ovdje je euharistijska gozba, kojoj možemo kad god hoćemo približiti svoju dušu da je nahranimo Kruhom jakih i okrijepimo je za životne borbe. Ovdje se blagoslivljaju i posvećuju ženidbene veze. Ovdje duša u molitvi nalazi mir, blagoslov, snagu i strpljivost. Ovdje se u žrtvi naših oltara na nas primjenjuje blago beskrajnih zasluga. Ovdje će, prije negoli zauvijek nestane s lica zemlje i bude spušteno u grob, naše mrtvo tijelo biti blagoslovljeno molitvama i ispraćeno na vječni počinak. Ovdje je križ, drvo života; ovdje je Isus, koji nas gleda, Blažena Djevica, koja nas tješi, sveci, koji nas zagovaraju... Ovdje je jednom riječju sve sveto i određeno za naše posvećenje!

Crkva je ujedno novi Betlehem, gdje se Isus Krist neprestano rađa među nama. Crkva je dvorana Posljednje večere, gdje se Krist daje našim dušama. Crkva je Kalvarija, gdje se Krist svakodnevno žrtvuje Vječnom Ocu, da izbriše naše grijehe te nam iz neba pribavi životvornu kišu milosti i blagoslova!

Ne mora li nas takvo razmišljanje sve obuzeti najvećim počitanjem prema svim mjestima tako posvećenima božanskom prisutnošću, ne moramo li čak osjetiti da je u nas ušao sveti strah i istovremeno duboko ganuće svaki put kad uđemo u ove zidine, gdje stanuje Kralj neba i zemlje, gdje nam se u duši budi toliko i tako dragih uspomena i gdje je dobrota Božja toliko puta na nas izlila obilje svojih milosti?

II. Kako moramo poštivati sveta mjesta?

Evo kako!

1. Kada ulazimo u kuću Božju, moramo biti prožeti mišlju o veličini onoga koji ondje stanuje, koji tu odražava sjaj svoga veličanstva i prima naše štovanje. Moramo priznati njegovu vrhovnu vlast, izjaviti mu svoju ovisnost, poniziti se pred njim, pred kojim je čitav svemir manji od zrna pijeska. Trebamo sjediniti svoje klanjanje s klanjanjem anđela, koji nevidljivo okružuju oltar, i, svjesni svojih potreba i bijede, trebamo ga pouzdano moliti da nam udijeli sve ono što on vidi da je potrebno za naše dobro.

Ali da sve ovo izvršimo, traži se od nas unutrašnja i vanjska sabranost.

Unutrašnja sabranost znači stalno usredotočiti um i pažnju prema Bogu, upraviti mu svoje misli, svoje osjećaje, svu svoju dušu, a zaboraviti svaki drugi posao, misliti samo na njega, paziti na uzvišene tajne koje se u crkvi vrše...

Vanjska se sabranost očituje u šutnji jezika, u čednosti očiju, u čuvanju osjetila i doličnom vladanju.

2. A vladaju li se mnogi kršćani tako u crkvi?

Mnogi dolaze u crkvu iz običaja, dolaze rastresene pameti i pune svjetskih stvari, stoje bez pažnje, ravnodušni te se dosađuju, jedva i kušaju kakogod promrmljati neku molitvu. Koliko hotimične rastresenosti! Koliko nepažnje! Tijelo je u crkvi, a duša daleko, vrlo daleko!...

Budući da mnogi nemaju sabranosti, nedostaje im dakako i vanjsko poštovanje. Odatle dolazi neprestano okretanje, kruženje očima amo-tamo, micanje glave, čavrljanje te nepristojnosti i nesmotrenosti bez kraja...

Nije li tako?

Ipak to nije sve. Kad ne bi bilo ništa gore! Neki dolaze u crkvu kao na kakvu zabavu, na svjetovnu predstavu, s nevaljalim mislima i grješnim namjerama, ne da se mole Bogu, nego da oni vide druge i da njih drugi vide, da u sebi izazivaju požudu i potaknu je u drugima... Izgleda da neki dolaze u crkvu samo zato da ih se vidi, kao da ni u što ne vjeruju, izruguju se Bogu i vjeri te se u crkvi osjećaju kao u nekoj dvorani za zabave...

Nisu li ovo obeščašćenja, nedostojna svetosti mjesta u koja dolaze?

III. Kakav se grijeh čini oskvrnjivanjem svetih mjesta?

Tko bi mogao dovoljno protumačiti njegovu težinu i zloću?

Sigurno je da onaj tko obeščašćuje crkvu počinja grijeh koji nanosi Bogu najveću uvredu, samom počinitelju škodi, sablažnjuje bližnjega te stvara vjerske predrasude.

1. Onaj tko obeščašćuje crkvu nanosi Bogu veliku uvredu. To je lako shvatljivo.

Uvrijediti je Boga na neposvećenim mjestima uvijek zlo, jer je Bog svojom neizmjernošću svagdje, i nitko ne može izbjeći njegovu oku, koje sve vidi i poznaje. Ali uvrijediti ga baš u njegovoj kući, u njegovoj stvarnoj prisutnosti, na mjestu koje je on izabrao zato da ga ljudi posebno časte i slave, okolnost je koja neizmjerno otežava zloću grijeha.

Dobro je poznato da je svatko u svojoj kući gospodar te ima pravo da ga takvim u njoj svi smatraju i poštuju.

Nije li dakle uistinu velika zloća nanijeti obeščašćenje upravo u kući Božjoj i pred Božjom osobom? Tko se hoće smijati i zabavljati, zar nema dovoljno i drugih mjesta? Neka se od toga poštedi barem kuća Božja.

Danas je, možemo reći, Bog prognan odasvud. Samo mu još preostaje njegova kuća, njegovo svetohranište. Tko dakle može izmjeriti težinu nepravde što mu je nanose oni koji se i ovamo usuđuju nositi uvredu i obeščašćenje?

2. Štoviše, rekao sam, onaj tko obeščašćuje crkvu nanosi sam sebi veliku štetu.

Crkva je, kao što sam prije rekao, od Boga određeno mjesto na kojem nam on obilnije dijeli svoje darove i milosti. Ona je na neki način utočište, mjesto zaštite, pomoći u svim našim potrebama.

Ali kako možemo očekivati da ćemo postići milost i milosrđe ako je pretvaramo u mjesto grijeha, ako u njoj umjesto da ublažujemo pravdu Gospodnju, još je više izazivamo? Ako lijek mijenjamo u otrov, što možemo očekivati?

3. Nadalje, rekao sam da onaj tko obeščašćuje crkvu čni također grijeh sablazni prema svojem bližnjemu.

Nažalost, na pogled kako se neki razuzdano vladaju u kući Božjoj drugi gube pravi pojam koji moramo imati o svetosti mjesta. Malo-pomalo se, napose mlađi svijet, osjećaju potaknuti da ih slijede.

Koliko u crkvi saziđuje pobožnost, sabranost i bogoljubnost, toliko naprotiv obeščašćenje loše djeluje i zavodi duhove.

Dobro je poznato da se zao primjer nikada ne zaustavlja, nego se širi kao zarazna i smrtonosna bolest.

4. Konačno, dodao sam da obeščašćenje crkve nanosi vjeri veliku štetu.

Poslušajte nešto i o tomu: Kakav bi pojam mogao o nama kršćanima stvoriti krivobožac, npr. krivovjerac, bezbožac, koji bi u našm crkvama vidio neko nepoštivanje, nedostojno ponašanje, obeščašćenje kakvo neki doista vrše? Bi li se ikako mogao osvjedočiti da se mi klanjamo pravom Bogu, da imamo živu i duboku vjeru u stvarnu prisutnost Kristovu?

Kad bismo promatrali poštivanje i čednost koju pokazuju krivovjerci u svojim hramovima, hebreji u svojim sinagogama, pa čak i muslimani u svojim džamijama, mi bismo se katolici morali duboko zastidjeti i poniknuti. Zar takva usporedba ne služi na sramotu i prezir prave vjere?

Činjenica je da kao što je pobožnost i dostojno vladanje propovijed koja ponekad obraća duše, tako je nedolično vladanje sablazan koja udaljuje ljude ne samo od pobožnosti, nego i od Crkve i vjere.

Vidite dakle koliko ima zloće u činima obeščašćenja koji se počinjaju u kući Božjoj.

5. Nije stoga čudo ako takva vrsta grijeha izaziva srdžbu Gospodnju.

Da se o tom uvjerimo, dovoljna je evanđeoska zgoda o Isusu kad je istjerao iz hrama oskvrnitelje.

On, koji je bio sama umiljatost i blagost, koji za grješnike nije imao drugih riječi osim milosrđa i oproštenja, nikada nije pokazao takvu srdžbu kao onda kada se radilo o preziru svetog mjesta. Tada je, raspaljen žarom, uzeo u ruku bič i vitlajući njime desno i lijevo istjerao iz hrama oskvrnitelje uz povik: "Moja je kuća kuća molitve, a vi od nje načiniste spilju razbojničku!..." A ipak je onaj hram bio slika našega, i sve se obeščašćenje sastojalo u prodaji stvari za bogoštovlje i za žrtve koje su se tada prinosile.

Ali što bi onda on morao činiti danas pred tolikim svetogrdnim obeščašćenjima koja počinjaju kršćani u njegovoj kući, u njegovoj klanjanja vrijednoj prisutnosti?...

A tko nam jamči da mnoga zla i javne i pojedinačne nevolje nemaju svoj izvor u ovim opačinama? To je već u svoje vrijeme izjavio prorok Jeremija te govorio da su mnogo puta kazne Božje došle upravo zbog ovih grijeha: Osveta Gospodnja osveta je hrama Gospodnjeg (Jr 51,11).

Zaključak

Ispitajmo i mi svoju savjest u ovoj stvari, pa ako nađemo da smo pogriješili, ne odgađajmo popravak. Tko može reći da strpljivost Gospodnja neće prestati ovaj ili onaj put zbog naših obeščašćenja i da nas Bog neće udariti kakvom primjenom kaznom?

Poznat je iz Svetog pisma događaj s Heliodorom, koga je Bog kaznio zbog njegova drskog svetogrđa.

Seleuk, sirijski kralj, znao je da u jeruzalemskom hramu imade silnoga blaga. Zato je onamo poslao svoga vojskovođu Heliodora, da se dokopa toga blaga i prenese ga u svoju prijestolnicu Antiohiju. No dok je Heliodor sa svojim vojnicima nastojao probiti vrata svetišta, da izvrši svetogrdnu krađu, udari ga božanska srdžba. Najednom se pojave pred njim dvije tajanstvene osobe, koje bez milosti nasrnuše na nj te ga stadoše šibati sve dok nije u ranama i krvi pao na zemlju. Tako je Gospodin osvetio sramotu koju Heliodor namjeravaše nanijeti svetom mjestu i prisilio drskog obeščastitelja da odustane od žalosnog pothvata (2 Mak 3).

Naučimo se gajiti ne samo duboko poštovanje, nego i sveti strah prema svetim mjestima, a napose prema crkvi. To nam veli sam Bog u Svetom pismu: "U strahu se približujte mojoj kući." (Lev 26,2) Kad u nju ulazimo, uvijek donesimo onaj duh vjere i počitanja, onu sabranost, pobožnost, nutarnju i vanjsku čednost koji dolikuju mjestu gdje stanuje Bog. Budimo daleko od toga da učinimo obeščašćenje. Nikada neka se ne dogodi da slijedimo primjer onih nesretnika koji kuću Božju pretvaraju u kuću grijeha, mjesto spasenja u mjesto propasti.