Kardinal Newman o duševnim patnjama Isusovim

Duševne patnje našega Gospodina tijekom Njegove muke

Svaki ulomak povijesti našega Gospodina posjeduje nedokučivu dubinu i pruža nepresušnu građu za razmatranje. Sve s Njim u vezi beskrajno je, a ono što najprije razabiremo samo je površina nečega što počinje i završava u vječnosti. Bilo bi preuzetno od bilo koga, izuzevši svece i učene teologe, da pokuša tumačiti Njegova djela i riječi, osim u meditaciji, ali meditacija i duhovna molitva u toj su mjeri dužnosti svih koji žele njegovati istinsku vjeru i ljubav prema Kristu da nam, sestre i braćo, može biti dopušteno da, pod vodstvom svetih ljudi koji su otišli prije nas, razmišljamo i izlažemo ono čemu bi inače bilo prikladnije naprosto iskazati štovanje nego da to pomno ispitujemo. No određeno vrijeme godine, a posebno ovo, traži od nas da pobliže i što potpunije razmotrimo čak i one još svetije dijelove evanđeoske povijesti. Više volim da me smatraju slabim ili pretjerano revnim u opisu teme nego da iznevjerim ovo razdoblje i da šutim. Nastavljam, jer to od mene traži crkveni liturgijski kalendar, pa premda bi se svaki propovjednik ustručavao o tome govoriti, usmjerit ću vaše misli prema temi posebno pogodnoj za ove dane, iako mnogi od nas o njoj možda premalo razmišljaju. Riječ je o patnjama što ih je naš Gospodin pretrpio u svojoj nedužnoj i bezgrješnoj duši.

Znate, sestre i braćo, da naš Gospodin i Spasitelj, iako Bog, bijaše i potpun čovjek, pa stoga nije imao samo tijelo, nego i dušu, kao što je naša, premda čistu od ikakve ljage zla. Nije se utjelovio bez duše, Bože sačuvaj!, jer to ne bi značilo da je postao čovjekom. Kako bi posvetio našu narav da Njegova nije bila istovjetna našoj? Čovjek bez duše na razini je životinje u polju; ali naš Gospodin došao je spasiti vrstu bića sposobnu da ga slavi i sluša, besmrtnu, iako je njezina besmrtnost bila izgubila svoje obećano blaženstvo. Čovjek je stvoren na Božju sliku i ta mu je slika u duši. Kad je dakle njegov Tvorac, po svojemu neizrecivomu milosrđu, sišao u njegovu narav, uzeo je na sebe dušu da bi uzeo tijelo; uzeo je dušu kao sredstvo svog sjedinjenja s tijelom. Najprije je uzeo na sebe dušu, pa ljudsko tijelo, oboje odjednom, ali tim redom: dušu i tijelo. Sam je stvorio dušu koju je na sebe uzeo, dok je tijelo uzeo od puti Blažene Djevice, svoje Majke, pa je postao potpun čovjek, s dušom i tijelom. Kao što je na sebe uzeo živce i meso, koji su dopuštali ranjavanje i smrt i bili u stanju patiti, tako je preuzeo i dušu prijemljivu za tu patnju, štoviše za bol i tugu svojstvene ljudskoj duši; i kao što je iskupiteljskoj muci bilo podvrgnuto Njegovo tijelo, tako je bila i Njegova duša.

Kako svečani dani budu odmicali, bit ćemo, sestre i braćo, posebno pozvani da razmatramo Kristove tjelesne patnje, uhićenje, prisilna putešestvija amo-tamo, udarce i rane, bičevanje, trnovu krunu, čavle i križ. Sve su one sabrane u raspelu, kako nam se pojavljuje pred očima; predstavljene su u Njegovoj svetoj puti, koja visi pred nama – i taj nam prizor olakšava meditaciju. No drukčije je s Njegovim duševnim patnjama: njih nam ne mogu naslikati, niti se one mogu valjano istražiti, jer izvan su osjeta i misli; a ipak su one najavile tjelesna trpljenja. Agonija, duševna bol, a ne tjelesna, bila je prvi čin Njegove strahovite žrtve. Duša mi je nasmrt žalosna (Mt 26,38), rekao je. Doista, ako je patio u tijelu, bilo je to zapravo u duši, jer tijelo je samo prenosilo stradalništvo pravomu primatelju i sjedištu patnje.

U skladu sa svojom temom, to ću posebno naglasiti: Nije patilo tijelo, nego duša u tijelu. Duša je, a ne tijelo, bila sjedište patnje Vječne riječi. Sjetite se da, unatoč pojavnom trpljenju, pravog bola nema ondje gdje nema nikakve unutrašnje osjetljivosti ili duha koji bi mu bio sjedište. Primjerice, stablo živi, ima organe, raste i raspada se; može biti ranjeno i ozlijeđeno; usahne ili ga ubiju; ali ne pati, jer u sebi nema uma ni osjetilnoga počela. No gdje god nalazimo taj dar netvarnoga počela, ondje postoji mogućnost boli, i to sve veće što je viša kakvoća toga dara. Kad uopće ne bismo imali duha, isto bismo tako malo osjećali kao i stablo; kad ne bismo imali dušu, bol bismo osjećali samo kao životinje; ali ljudi smo, pa osjećamo bol kako je nitko osim bića s dušom ne može osjetiti.

Živa bića, kažem, osjećaju više ili manje, ovisno o duhu u sebi; životinje mnogo manje nego čovjek, jer ne mogu promišljati ono što osjećaju, usmjeriti pozornost na svoju patnju, tj. imati izravnu svijest o njoj. To i čini bol tako tegobnom, naime da, dok je trpimo, naprosto moramo misliti na nju. Pred nama je, zaokuplja nam um, misli su nam kao prikovane za nju. Sve što odvlači misli od nje smanjuje ju. Zato nas prijatelji pokušavaju zabaviti kad nas boli, kako bi nam odvratili pozornost. Ako bol nije velika, ponekad i uspijevaju, pa onda, tako reći, bezbolno patimo. Zato se stalno događa da pri kakvu silovitu naprezanju ili radu čovjek dobije udarac ili porezotinu koji su tako znatni i trajni da su očito bili popraćeni patnjom, ali on je se uopće ne sjeća. Također, u svađama i u bitkama zadobiju se i rane kojih borac, u trenutnom uzbuđenju, nije ni svjestan kad ih zadobije, nego tek kad uslijedi gubitak krvi.

Pokazat ću vam, sestre i braćo, kako se to što sam rekao može primijeniti na razmatranje patnji našega Gospodina, ali prije toga još bih nešto primijetio. Promislimo: Samo jedan nalet boli teško da je nepodnošljiv; nesnosan postaje ako se nastavlja. Povičete tada da više ne možete izdržati; pacijenti osjećaju da bi morali zaustaviti krirurgovu ruku, jednostavno zato što im ne prestaje nanositi bol. Osjećaju da su izdržali onoliko koliko su mogli; kao da im je preteško zbog samog nastavljanja, a ne zbog jačine; kao da sjećanja na prošle trenutke boli djeluju na bol koja slijedi i zaoštravaju je. Ako bi se treći, četvrti, ili dvadeseti bolni trenutak mogao uzeti zasebno, ako bi bilo moguće zaboraviti slijed prijašnjih trenutaka, bol ne bi bila veća nego u prvom času, bila bi podnošljiva kao ona prva (zanemarimo li šok što prati prvi trenutak); ali neizdržljivom je čini upravo činjenica da to jest dvadeseti trenutak. Prvi, drugi, treći bolni osjet, sve do dvadesetoga, zgusnuti su u zadnjemu, pa svaki dodatni trenutak boli ima snagu svega što je prethodilo, a ta se žestina stalno pojačava. Ponavljam: čini se da nerazumne životinje ne osjećaju takvu bol, jer nemaju moć promišljanja, svijest. Ne znaju da postoje, ne razmatraju o sebi; ne osvrću se unatrag niti gledaju u budućnost; svaki novi trenutak im je sve. Lutaju krajolikom, vide ovo ili ono, osjećaju zadovoljstvo i bol, ali uvijek sve primaju onako kako dolazi i onda to ostavljaju za sobom, kao što ljudi čine u snu. Imaju sjećanje, ali ne kao umna bića, jer ništa ne sabiru, od pojedinih osjeta koje primaju ništa zapravo ne izdvajaju sebi u jedno i zasebno; ništa im nije stvarnost, niti ima bit, izvan tih osjeta. Životinje su svjesne samo niza dojmova, pa im je i osjet boli, kao i drugi osjeti, prigušeniji i bljeđi, usprkos izvanjskom očitovanju. Upravo intelektualno shvaćanje boli, u njezinoj cjelini raspršenoj kroz uzastopne trenutke, daje boli posebnu moć i oštrinu, i upravo duša, koju životinje nemaju, jedina je sposobna za takvo shvaćanje.

Primijenimo to sada na patnje našega Gospodina. Sjećate li se kako su mu, prije nego što će ga razapeti, ponudili namirisano vino? Nije htio piti, a zašto? Zato što bi mu takav napitak omamio um, a On je nakanio podnijeti svu gorčinu boli. Po tome, braćo i sestre, uviđamo narav Njegovih patnji. Bio bi ih rado izbjegao, da je to bila Očeva volja. Ako je moguće, rekao je, neka me mimoiđe ova čaša. (Mt 26,39) Ali kako nije bilo moguće, mirno je i odlučno izjavio apostolu, koji ga je htio izbaviti od patnje: Čašu koju mi dade Otac zar da ne pijem? (Iv 18,11) Ako je već morao patiti, predao se patnji. Nije došao trpjeti što je manje moguće, nije okrenuo glavu od trpljenja, nego se sučelio s njim, mogli bismo reći da je prigrlio patnju i dopustio da se u Njega utisne svaki njezin dio. A budući da na ljude, nadređene životinjama, bol više utječe, jer um joj daje suštinu kakvu ona ne može imati kod životinja, i naš je Gospodin tjelesnu bol osjećao usredotočeno i svjesno, i zato s oštrinom i jačinom te potpunim uviđanjem kakve nitko od nas ni približno ne može dokučiti ili sagledati. Jer On je svoju dušu imao potpuno u svojoj moći, posve oslobođenu bilo kakve rastresenosti, potpuno usmjerenu na bol, posve predanu, posve podvrgnutu patnji. Zato se uistinu može reći da je u svakom trenutku proživljavao cijelu muku.

Sjetite se da se naš blagoslovljeni Gospodin razlikovao od nas utoliko što je u Njemu, iako je bio potpun čovjek, bila moć veća od Njegove duše, vladajući njome, jer bio je Bog. Duše drugih ljudi podložne su vlastitim željama, čuvstvima, poticajima, strastima i komešanjima, dok je Njegova duša jednostavno bila podložna Njegovoj Vječnoj i Božanskoj Osobnosti. Toj duši ništa se nije događalo slučajno ni neočekivano, ništa ga nije iznenađivalo, niti je što djelovalo na Njega bez Njegova prethodnog htijenja da tako bude. Nikad se nije žalostio, bojao, nešto želio ili u duhu se radovao a da najprije nije htio biti tužan, bojati se, željeti ili se radovati. Kad mi trpimo, to je zato što nam patnju nameću izvanjski čimbenici ili pak osjećaji izvan naše kontrole. Pod stegu boli dolazimo bez svoje volje, patimo manje ili više već prema slučajnim okolnostima, strpljenje nam je pritom manje ili više na kušnji već prema stanju našega uma, a činimo sve što možemo kako bismo bol ublažili ili joj našli lijeka. Ne možemo unaprijed procijeniti koliko boli će nas snaći, ni dokle ćemo je biti u stanju podnijeti, niti znamo poslije reći zašto smo osjećali upravo ono što smo osjećali, ili zašto nismo patnju bolje podnijeli. Drukčije je bilo s našim Gospodinom. Njegova Božanska Osoba nije bila podložna, niti je mogla biti izložena, utjecaju Njegovih ljudskih sklonosti i osjećaja, osim ukoliko je to sam izabrao. Ponavljam: kad je izabrao da se boji, bojao se; kad je izabrao da bude gnjevan, bio je gnjevan; kad je izabrao da tuguje, tugovao je. Nije bio prepušten čuvstvima, ali je dragovoljno pustio na sebe poticaj koji ga je pokretao. Prema tome, kad je odlučio propatiti bol svoje iskupljujuće muke, što god je učinio učinio je, po riječima Mudračevim, instanter (Sir 27,3), „usrdno“, svom snagom. Nije to izvršio polovično, nije svoj um odvratio od patnje, kao što mi činimo (kako bi i mogao, kad je došao trpjeti, kad je mogao patiti samo vlastitom voljom?), ne, nije rekao pa porekao, učinio pa raščinio, nego je rekao i izvršio. Rekao je: Evo dolazim... vršiti, Bože, volju Tvoju. Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio (Heb 10,5.7). Uzeo je tijelo kako bi mogao patiti, postao je čovjekom kako bi mogao trpjeti kao čovjek, a kad je došao Njegov čas, trenutak napada Sotone i mraka, trenutak kada će grijeh na Njega izliti svu svoju pakost, dosljedno je sebe posve prinio, potpuna žrtva paljenica. Kao i cijelo svoje tijelo, razapeto na križu, tako je pred svoje mučitelje prinio i cijelu svoju dušu, cjelokupnu pažnju i svijest, budnost uma i oštrinu osjeta, živu privolu i prisebnu, apsolutnu nakanu, a ne prividan pristanak, ne otupjelo podvrgavanje. Njegova muka bila je djelovanje, pa je u najvećoj mjeri bio djelatan i dok je venuo, klonuo i umirao. A ni umro nije drukčije nego činom volje, jer sagnuo je glavu, zapovjedno koliko i pokorno, te rekao: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj. (Lk 23,46) Kazao je riječ, i predao dušu, nije ju izgubio.

I zato, vidite, sestre i braćo: čak i da je naš Gospodin samo trpio u tijelu, i u tom pogledu ne toliko kao drugi, ipak bi, glede boli, zapravo bio patio beskrajno više, jer bol treba mjeriti prema moći shvaćanja boli. Bog je bio patnik; Bog je trpio u svojoj ljudskoj naravi; patnje su pripadale Bogu te su ispijene, iskapljene do dna kaleža, jer ih je ispio Bog. Nije ih tek okusio, ili pijuckao, začinjene, prigušene ljudskim lijekovima, kao što se mi rješavamo čaše boli. A ovo što govorim poslužit će i kao odgovor na primjedbu na koju ću se sada osvrnuti, jer možda se pritajila u mnogim glavama, pa zbog toga previđaju udio koji je duša našega Gospodina imala u Njegovoj milostivoj zadovoljštini za grijehe.

Na početku agonije, naš Gospodin je rekao: Duša mi je nasmrt žalosna. (Mt 26,38) Možete se upitati, sestre i braćo, nije li imao određenu, sebi svojstvenu utjehu, nemoguću u ikome drugome, koja je umanjivala ili priječila bol Njegove duše, tako da je osjećao ne više, nego manje od obična čovjeka. Primjerice, imao je osjećaj nedužnosti kakav ne bi mogao imati ni jedan drugi patnik. O Njegovoj nedužnosti svjedočili su čak i Njegovi progonitelji, lažni apostol koji ga je izdao, sudac koji ga je osudio i vojnici koji su izvršavali pogubljenje. Sagriješih predavši krv nedužnu! (Mt 27,4), rekao je Juda. Pilat se branio: Nevin sam od krvi ove (Mt 27,24), a satnik je priznao: Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj! (Mt 27,54) Ako su čak i oni, grješnici, svjedočili o Njegovoj bezgrješnosti, koliko li je više svjedočila Njegova duša! Dobro nam je poznato da i kod nas, grješnika kakvi jesmo, snaga da izdržimo protivljenja i klevete uglavnom zavisi od svijesti o nedužnosti ili krivnji. A koliko li je više, reći ćete, kod našega Gospodina osjećaj unutarnje svetosti bio protuteža trpljenju i poništavao sramotu! K tome, mogli biste primijetiti da je znao da će Njegove patnje biti kratke, a njihov ishod radostan, dok je nesigurnost glede budućnosti najizrazitiji čimbenik ljudske ojađenosti. Ali u Njemu nije moglo biti zebnje, jer nije bio u neizvjesnosti, a ni očaja ili malodušnosti, jer nikada nije bio napušten. Kao potvrdu toga mogli biste navesti riječi svetoga Pavla, koji nam izričito kaže da je „zbog radosti koja mu je predstojala“ naš Gospodin „prezreo sramotu“ (Heb 12,2). I zaista, u svemu što radi osjeća se divan spokoj i pribranost. Sjetite se kako upozorava apostole: Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo (Mt 26,41), ili kako govori Judi: Prijatelju, zašto ti ovdje? i: Juda, poljupcem Sina Čovječjeg predaješ? (Lk 22,48), ili kako Petru zapovijeda: Vrati mač na njegovo mjesto, jer svi koji se mača laćaju od mača i ginu (Mt 26,52), a čovjeku koji ga je udario kaže: Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Akoli je pravo, zašto me udaraš? (Iv 18,23) Svojoj majci kaže: Ženo! Evo ti sina! (Iv 19,26)

Sve je to istina koju treba uvelike naglašavati, ali ona se baš slaže s onim što sam govorio, dapače oslikava moje riječi. Sestre i braćo, vaša primjedba znači samo to da je Krist (ljudskim jezikom rečeno) uvijek bio On sam. Njegov um bio je sam sebi središte, i nikad nije ni u najmanjoj mjeri bio izbačen iz svoje nebeske, savršene ravnoteže. Ako je Krist patio, patio je zato što se podložio patnji, i to mirno i dragovoljno. Kao što je rekao gubavcu: Hoću, očisti se! (Mt 8,3) i uzetomu: Otpuštaju ti se grijesi! (Mt 9,2), satniku: Ja ću doći izliječiti ga (Mt 8,7) te za Lazara: Idem probuditi ga (Iv 11,11), isto je tako rekao: „Sad ću početi patiti“ – i počeo je! Njegova je smirenost samo dokaz da je potpuno vladao svojim duhom. U pravom trenutku otključao je brave i povukao zasune, te mu se bujica sručila ravno na dušu u svoj svojoj punini. Tako nam o Njemu govori sveti Marko, a za njega se priča da je svoje evanđelje napisao onako kako ga je čuo iz usta samoga svetoga Petra, koji je bio jedan od tri svjedoka nazočna u tim trenutcima: I dođu u predio imenom Getsemani. I kaže Isus svojim učenicima: „Sjednite ovdje dok se ne pomolim.“ I povede sa sobom Petra, Jakova i Ivana. Spopade ga užas i tjeskoba... (Mk 14,32–33) Vidite li kako promišljeno postupa. Dolazi na određeno mjesto, a onda izdaje nalog i iz duše povlači božanski oslonac, te smjesta navaljuju uznemirenost, užas i snuždenost. Dakle u duševnu agoniju ulazi posve određenim činom, kao da je to neko tjelesno mučenje, npr. vatrom, ili na kotaču.

Kad je tako, braćo i sestre, onda ćete smjesta uvidjeti da nema smisla govoriti kako je Krista u iskušenju bodrila svijest o nedužnosti i očekivanje slavodobića, jer iskušenje mu se sastojalo u povlačenju svih izvora utjehe, pa tako i te svijesti i očekivanja. Istim činom volje kojim je dopustio da mu bilo koji jad utječe na dušu dopustio je sve jade odjednom. Nije to bilo sučeljavanje suprotstavljenih izvanjskih poticaja i pogleda, nego je na djelu bila unutrašnja odlučnost. Kao što se oni koji vladaju sobom mogu po volji okrenuti od jedne misli drugoj, utoliko više je Krist sebi promišljeno uskratio utjehu i prožeo se jadom. U tom trenutku duša mu nije mislila na budućnost, nego je mislio samo na sadašnje breme koje ga je pritiskalo, a na zemlju je i došao da ga podnese.

A što je to, sestre i braćo, morao ponijeti kad je na svoju dušu rastvorio bujicu tih predodređenih mu boli? O, jao! Morao je ponijeti ono što je nama dobro poznato i prisno, ali Njemu je zadavalo neizreciv jad. Morao je ponijeti ono što je kod nas tako lako, naravno i dobrodošlo te ne možemo ni zamisliti da zahtijeva silnu izdržljivost, ali za Njega je sadržavalo miris i otrov smrti, jer, sestre i braćo, morao je ponijeti breme grijeha! Morao je nositi tvoje grijehe; morao je nositi grijehe cijeloga svijeta. Nama je lako sagriješiti, na to se jedva i osvrćemo, pa ne razumijemo kako Stvoritelj može grijehu pridavati veliku važnost. Svoju maštu nismo u stanju navesti da povjeruje da grijeh zaslužuje odmazdu, pa kad već na ovom svijetu nakon grijeha uslijede kazne, nastojimo ih drukčije protumačiti ili odvraćamo misli od njih. No pomislite što je grijeh u sebi. On je pobuna protiv Boga, čin izdajnika kojemu je cilj svrgavanje i smrt njegova vladara. Grijeh je, da se poslužim jakim izrazom, ono što bi, kada bi Božanski Vladar svijeta mogao prestati postojati, bilo dovoljno da se to postigne. Grijeh je smrtni neprijatelj Presvetoga, tako da oni ne mogu biti zajedno, pa kao što Presveti od sebe odgoni grijeh u tminu izvanjsku, tako bi upravo grijeh imao moć umanjiti Boga kada bi Bog mogao biti manje nego Bog. Primijetit ćete, sestre i braćo, da je taj neprijatelj dobroga i lijepoga, kad je Svemoguća Ljubav, uzevši tijelo, ušla u naš stvoreni sustav i podložila se njegovim zakonima, smjesta iskoristio priliku i okomio se na to tijelo, usredotočio se na nj, i doveo do njegove smrti. Farizejska zavist, Judina izdaja, ludost svjetine, sve je to bilo oruđe i izraz neprijateljstva što ga je grijeh osjetio prema Vječnoj Čistoći čim mu se Gospodin, u svojem beskrajnom milosrđu prema ljudima, stavio na dohvat. Grijeh nije mogao dotaći Njegovo božansko veličanstvo, ali mogao je Krista napasti na onaj način koji je On dopustio, naime posredstvom Njegove ljudskosti. A ishod: smrt utjelovljenoga Boga, samo vam pokazuje, sestre i braćo, što grijeh u sebi jest, i što se to tada, u svoj čas i svom snagom, sručilo na Kristovu ljudsku narav, kad je Krist dopustio da se ta narav toliko ispuni užasom i potresenošću već pri samom očekivanju.

Ondje je dakle, u tom najstrašnijem času, klečao Spasitelj svijeta, otklonivši svoje božanstvo, koje bi ga obranilo, i otpravivši nezadovoljne anđele, spremne u mirijadama se odazvati Njegovu pozivu. Bezgrješan kakav je bio, raširio je ruke i raskrio grudi pred napadom svojega protivnika – protivnika čiji je dah bio kuga a zagrljaj značio agoniju. Klečao je ondje, nepomičan i nijem, dok mu je zla i strašna zvijer zaodijevala dušu haljom umočenom u sve ono mrsko i odvratno u ljudskom zločinu, što mu se pripijalo oko srca, punilo mu savjest i pronalazilo put do svih osjeta i zakutaka uma, šireći nad Njim moralnu gubu, dok se gotovo nije osjetio onakvim kakav nikad ne bi mogao biti, a kakvim bi ga Njegov neprijatelj najradije bio učinio. Kakva li užasa, kad je pogledao i nije se prepoznao, nego se osjećao kao ukaljan i gnušanja vrijedan grješnik živo opažajući tu hrpu izopačenosti koja mu se izlila na glavu i curila do samih rubova odjeće! Kakve li pomutnje, kad je vidio svoje oči, ruke, noge, usnice i srce kao udove Zloga, a ne Svevišnjega! Jesu li to ruke Bezgrješnoga Jaganjca Božjega, nekoć nevine, ali sada crvene od desetaka tisuća nečovječnih krvavih djela? Jesu li to Njegove usnice, koje više ne izgovaraju molitve, hvale i svete blagoslove, nego kao da su zagađene kletvama, hulama i đavolskim naucima? Ili Njegove oči, oskvrnute svim zlim viđenjima i idolopokloničkim očaranjima zbog kojih su ljudi napuštali svoga božanskoga Stvoritelja? A u ušima mu zvone odjeci bančenja i razdora, srce mu je sleđeno zbog ljudske pohlepe, okrutnosti i nevjerovanja, pa i samo sjećanje opterećeno je svakim grijehom što ga je čovjek počinio od pada, u svim krajevima zemaljskim: ohološću drevnih divova (Mudr 14,6) i požudama petograđa (Mudr 10,6), egipatskom tvrdokornošću, babilonskim slavohlepljem, Izraelovom nezahvalnošću i prezirom. O, tko ne poznaje jad opsjedajuće misli koja se, iako je odbacujemo, neprestano vraća, da bi uznemirivala, kad već ne može zavesti? Ili bijedu kakve gadne, mučne maštarije, nipošto nam svojstvene, nego umu nametnute izvana? Ili kakva zlog znanja, nedužno stečenog ili ne, ali kojeg bi se čovjek i uz golemu cijenu rado jednom zauvijek riješio! A takvih se protivnika skuplja sad oko Tebe, blagoslovljeni Gospodine, već na milijune, stižu u četama mnogobrojnijim od skakavaca, palminih crva ili pošasti tuče, muha i žaba koju je Bog poslao na faraona. Tu su svi grijesi živih, mrtvih i još nerođenih, izgubljenih i spašenih, Tvojih ljudi i stranaca, grješnika i svetaca. Tu su i Tvoji najdraži, uz Tebe su Tvoji sveti i Tvoji izabranici; Tvoja tri apostola, Petar, Jakov i Ivan; ali ne kao tješitelji, nego kao tužitelji, poput Jobovih prijatelja, „bacajući prah u nebo“ (Job 2,12) i gomilajući kletve na Tvoju glavu. Svi su tu, uz jedan jedini izuzetak, samo jedan; jer ona, koja nije imala udjela u grijehu, jedina bi Te mogla utješiti, i zato nije blizu. Bit će u blizini Tebi raspetomu, odvojena je od Tebe u vrtu. Za Tvog života bila ti je pouzdanica i drug, izmjenjivala je s Tobom čiste misli i sveta razmatranja trideset godina, ali njezino djevičansko uho možda ne bi podnijelo, niti bi njezino bezgrješno srce pojmilo, ono što se sada u viđenju pruža pred Tobom. Samo je Bog dorastao toj težini. Ponekad si pred svoje svece dozvao sliku samo jednoga grijeha, onako kako se on pojavljuje u svjetlu Tvojega lica, ili sliku lakih grijeha, ne smrtnih, pa su nam ispričali da prizor samo što ih nije ubio, štoviše bili bi umrli da slika nije odmah uklonjena. Majka Božja, unatoč svojoj svetosti, ili upravo zbog nje, ne bi bila podnijela pogled ni na samo jedno leglo ovog bezbrojnog Sotonina potomstva koje te sad okružilo. Tu je sva povijest svijeta, i samo Bog može podnijeti njezin teret! Uništene nade, pogaženi zavjeti, utrnuta svjetla, prezrene opomene, izgubljene prilike; iznevjereni nedužni, već okorjela mladež, iznova posrnuli pokajnici, poraženi pravednici, promašeni starci; mudrovanja krivih vjera, svojeglavost strasti, tvrdokornost ponosa, tiranija navike, izjedenost žaljenjem, pustoš grozničavih briga, tjeskoba sramote, ubodi razočaranja, bolesni očaj; okrutni, bijedni prizori, mrske, izluđujuće slike koje razdiru srce i pobuđuju gnušanje; k tome: izmoždena lica, zgrčene usne, zajapureni obrazi, mračne pojave dragovoljnih robova zla, svi su sada pred Njim; oko Njega su i u Njemu su. S Njime su umjesto onoga neiskazivoga mira koji mu je još od začeća obitavao u duši. Oko Njega su, a sve su samo ne Njegovi! On zaziva Oca kao da je zločinac, a ne žrtva; Njegova agonija poprima oblik krivice i grižnje savjesti. Čini pokoru, ispovijeda se, iskazuje skrušenost, i to stvarnije i beskrajno kreposnije nego svi sveci i pokajnici zajedno, jer On je Jedna Žrtva za sve nas, jedina Zadovoljština, istinski Pokajnik, sve samo ne pravi grješnik!

Ustaje malaksalo sa zemlje, i okreće se da se suoči s izdajicom i njegovom družbom, koji se brzo približavaju dubokoj sjeni. Okrene se, i gle – na Njegovoj odjeći i otiscima stopala: krv! Odakle dolazi taj prvi plod Jaganjčeve muke? Vojnički bič još mu nije dotaknuo pleća ni krvnički čavli ruke i noge. Sestre i braćo, On je prijevremeno krvario; prolio je krv, da, i to ju je izlila Njegova duša u agoniji, skršivši okvir puti! Njegova je muka počela iznutra. To izmučeno srce, sjedište nježnosti i ljubavi, naposljetku se počelo naprezati i udarati žestinom iznad svoje naravi, „navalili su svi izvori bezdana“ (Post 7,11), crveni mlazovi potekli su tako obilno i snažno da su preplavili žile, te su, provalivši kroz pore, gustom rosom prekrili cijelu kožu, a onda se u kapljama, punim i teškim, skotrljali i natopili zemlju.

Duša mi je nasmrt žalosna! rekao je. O ovoj strašnoj pošasti koja nas upravo napada kažu da počinje smrću, čime se hoće reći da u njoj nema stupnjeva ni kriza, nego je svaka nada izgubljena čim obolimo, a ono što se doima kao tijek bolesti zapravo nije drugo doli smrtna borba i proces raspadanja. A tako je, samo u mnogo višemu smislu, i naša Žrtva Okajnica počela svoju tužnu muku, i samo zato nije smjesta umro što mu se po Njegovoj svemogućoj volji srce nije slomilo ni duša odvojila od tijela dok ne bude trpio na križu.

Ne, nije još iskapio taj puni kalež, pred kojim je Njegova naravna krhkost isprva ustuknula. Uhićenje i optužba, udarci, zatvor, suđenje, izrugivanje, vodanje amo-tamo, bičevanje, trnova kruna, polagano koračanje do Kalvarije i raspeće – sve to tek ima doći. Noć i dan, sat za satom morat će proteći dok ne dođe kraj i dok zadovoljština ne bude potpuna.

A onda, kad je kucnuo taj zakazani trenutak i On izrekao riječ, kao što je muka počela u Njegovoj duši – tako je u duši i završila. Nije umro od tjelesne iscrpljenosti ni od tjelesne boli: po Njegovoj volji izmučeno mu je srce prepuklo i On je predao svoj Duh Ocu.

“O Srce Isusovo, sama Ljubavi, ove ponizne molitve prikazujem ti za sebe i za sve one koji se sa mnom u Duhu sjedinjuju da bismo te štovali. O Presveto Srce najdražega Isusa, nakana mi je obnavljati i prikazivati Tebi ove čine pobožnosti i ove molitve, za sebe, bijednoga grješnika, i za sve koji mi se pridružuju u štovanju, svakog trenutka dok dišem, do samoga kraja svojeg života. Preporučam Tebi, o moj Isuse, svetu Crkvu, Tvoju dragu zaručnicu i našu pravu majku, sve pravedne duše i sve sirote grješnike, povrijeđene, umiruće, i cijelo čovječanstvo. Ne daj da Tvoja krv bude uzalud za njih prolivena. Naposljetku, dopusti milostivo da ona olakša patnje duša u čistilištu, posebno onih koje su tijekom svojega života izvršavale ovu svetu pobožnost prema Tebi.”

(John Henry Newman, "Iščekivanje Krista", HKD sv. Jeronima, 2011.)