Marija Ana Lindmayr o čistilištu

Tereziju Avilsku papa je Pavao VI. proglasio crkvenom naučiteljicom, zacijelo zato da bi se pokolebani vjernici dali nadahnuti spoznajama i naučavanjem velike španjolske mistikinje. Terezija Avilska imala je sjeverno od Alpa jednu duhovnu kćer: Mariju Anu Lindmayr, koja joj je umnogome bila srodna. Ne samo što je pripadala istom redu nego je poput svoje učiteljice bila i jako stroga prema samoj sebi. U tvrdoj školi askeze pod vodstvom mudrog duhovnika primila je dar ekstaza i viđenja te razvila živu duhovnu djelatnost. Kad smo otkrili njezin dnevnik, osvojile su nas njezine duševne pustolovine i draž njezine osobnosti te nam je smjesta bilo jasno da upravo ova duhovna hrana treba našem duhovno osiromašenom i duševno pothlađenom vremenu.

Zahvaljujući naročitom Božjem dopuštenju Marija Ana Lindmayr (1657. – 1726.) komunicirala je sa siromašnim dušama u čistilištu. Saznala je pojedinosti o uzroku, načinu i trajanju njihovih patnja, o strahoti grijeha i o golemom opsegu čišćenja te o njihovoj gorućoj čežnji za beskonačnim Bogom. Marija Ana Lindmayr neizrecivo je trpjela za njihovo oslobođenje, ali je i primila spoznaje i uvide o onostranom svijetu koji su pogodni da nam otvore oči i istrgnu nas iz naše ravnodušnosti. Nijedan teolog ne bi nam mogao nauk o posljednjim stvarima, a prije svega o procesu čišćenja i sazrijevanja u onostranosti, opisati tako zorno i živo kao što je to znala učiniti ova duhovna kći velike crkvene naučiteljice. Usporedbe radi donosimo u dodatku službeni crkveni nauk, a za praktičnu upotrebu donosimo izabrane molitve. Za hitne slučajeve u obitelji i susjedstvu – što je pri današnjoj nestašici svećenikâ posebno aktualno – priložili smo, po želji mnogih, i molitve za umiruće.

Postupak za proglašenje Ane Marije Lindmayr blaženom pokrenula je minhenska kurija već godinu nakon njezine smrti, 1727. To što on još nije dovršen, bolno pogađa svakoga komu je poznata veličina i važnost ove žene. Od glasovitog arheologa prof. dr. Strebera s Minhenskog sveučilišta potječe izreka: "U Münchenu pokopana leži jedna svetica." Ako još nije proglašena svetom, to nema veze s njezinom svetošću, nego sa sporošću crkvene birokracije i s današnjom ravnodušnošću prema svecima.

Marija Ana Lindmayr: Moj odnos sa siromašnim dušama

(...)

Kazne oženjenih

Patnje oženjenih, ako u životu ne sačuvaju stalešku čistoću, opisuje blažena Marija Ana Lindmayr ovako:

"Godine 1709. sveti me je anđeo čuvar doveo na neko nepoznato mi mjesto. Na tome mjestu vidjela sam veliko jezero, ispunjeno sumporom i smolom. U tom jezeru nisam vidjela ništa, jer je po cijeloj površini žestoko ključalo kao od snažnoga vrenja. Kad sam ponovno došla k sebi, dala sam se na molitvu pred svojom slikom 'Ecce homo', moleći Duha Svetoga i preblaženu Djevicu za rasvljetljenje što taj prizor znači. Objavljeno mi je da se radi o mjestu u čistilištu i o sasvim osobitoj, neizrecivoj, nepojmljivoj patnji za određenu vrstu ljudi i da su u tom jezeru potopljene duše onih ljudi koji su se u braku potpuno prepustili tjelesnim zadovoljstvima i živjeli više životinjskim nego ljudskim životom. Također sam opomenuta neka tim dušama, budući da ih se malotko spominje, iskazujem osobito milosrđe i za njih prikazujem nebeskom Ocu bolno bičevanje Njegova jedinorođenog Sina. Tom mi je prigodom objavljeno i da dragi Bog takve oženjene ubrzo pozove na onaj svijet, ili im rano uzme djecu. Objavljeno mi je (10. ožujka 1714.) da se u svetom ženidbenom staležu ne živi onako kako bi trebalo, nego se događaju veliki grijesi. Bog to kažnjava strogo već u ovom životu (na upravo spomenuti način), ali još strože u onostranosti, gdje mnogi oženjeni budu prokleti jer nisu živjeli onako kako su trebali."

Koliko traje čistilište?

Čistilište je mjesto koje kralj pjevač naziva zemljom zaborava (Ps 87,13) i o kojemu je sama vječna Istina rekla: "Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića." (Mt 5,26) Za to mjesto muke vrijedi naime psalmistova riječ: "Udaljio si od mene prijatelja i druga: mrak mi je znanac jedini." (Ps 87,19) – O trajanju patnja u čistilištu izvješćuje nas blažena Marija Ana ovako:

"Siromašne duše pokazale su mi u čistilištu kako se u tom drugom svijetu sve točno računa i pretražuje i kako se u životu to teško može shvatiti. I sama sam se prije čudila kako li je moguće da se ondje u čistilištu tako dugo moraju zadržati tako mnoge duše za koje se vjeruje da su već odavno u vječnom pokoju. Morala sam to vidjeti na primjeru svojeg djeda i bake, koja mi se smjela javiti tek nakon sedamnaest godina. Nekoliko stotina godina često traje boravak ondje! Iz svega toga zaključila sam koliko je velika uvreda Boga i kako se sve što se ne otplati ovdje, mora okajati ondje. Dragi Bog dao nam je na raspolaganje dovoljna sredstva da dušu očistimo i oplemenimo u ovom životu. Ali kako se ta sredstva upotrebljavaju? Siromašne duše poučile su me što je potrebno za dobru uporabu svetih sakramenata, molitvu, dobivanje oprosta, kako se vrlo mnogo može okajati patnjom, teškoćama, bolestima. Ali sve se to obavlja uglavnom samo usput. Zato se više nisam čudila kad bih vidjela duše u čistilištu koje su umrle prije stotinu i više godina, jer sam sve bolje uviđala kakvo je beskonačno dobro Bog i kakvo veliko zlo grijeh protiv Njega, kako je patnja ovdje i u čistilištu kratka prema vječnosti te kako je pogotovo sva patnja ništa prema paklenoj muci. Vrlo teško izbavljaju se oni koji su bili tvrdi prema bližnjima; jer što je tvrdo, tvrdo i biva. Godine 1704. došla mi je jedna duša koja je u životu slovila za vrlo pobožnu. Rekla mi je: "Ne dolazi se tako brzo u nebo, a posebna je kazna kad ljudi nekoga odmah drže svetim, jer onda se za te duše brižno ne moli." Najkraće, kaže Marija Ana, budu ondje zadržani oni koji su dobrodušni, meka srca, milosrdni i oni koji su rado umrli.

Kako se siromašne duše ukazuju?

Kakva su iskustva Marije Ane sa siromašnim dušama? Kako su se siromašne duše Mariji Ani ukazivale? P. Barnabas Kirchhuber, franjevac i ispovjednik klarisa u utrinskom samostanu, godine 1704. po kneževskobiskupskom je nalogu podvrgao Mariju Anu podrobnom ispitivanju. On 6. lipnja piše knezu biskupu u Freisingu o siromašnim dušama ovako: "Od petka pred Božić (22. prosinca) 1690. siromašne su duše često dolazile Mariji Ani. Noću ih je često po dva sata viđala u plamenu, razabirala pritom teško uzdisanje i stenjanje i čula tjelesnim ušima pucketanje vatre. Po danu zamjećuje siromašne duše po iskrama koje joj dolijeću na vrat, na ruke i druge dijelove tijela." Marija Ana sama o tome piše: "Često je u mojoj sobi bila silna vatra. Ubuduće vatru nisam smjela gledati tjelesnim očima jer mi je ispovjednik zabranio da se osvrćem. Ali nisam se uopće ni mogla osvrnuti, jer odmah sam se osjećala ponukanom na molitvu i na koljenima smjesta padala u zanos te me je milost Božja držala tako čvrsto da često nisam mogla pomaknuti nijedan ud, pa ni oči. Čak i kad bih se dala na obvezatno pisanje, ognjene su mi iskre u velikim količinama padale na ruke i na papir, čime su me siromašne duše htjele opomenuti." Kod nekih duša obuzima ju jeza i hladnoća kad joj se približavaju, a i same duše pojavljuju se pred njom dršćući od mraza i hladnoće. Mnoge siromašne duše nije smjela pitati za ime, a još manje pisati o njihovim pogreškama.

Budući da se i zli neprijatelj pod raznim prilikama miješao u ovu tajanstvenu molitvu bilo da bi samu Mariju Anu zbunio bilo da bi je odvratio da ne pomogne siromašnim dušama, ispovjednik joj je, kako kaže p. Barnabas Kirchhuber u svom izvješću, naredio, kad se siromašne duše jave, neka izgovori presveto ime Isusovo, pokaže u njihovu smjeru sveti Križ, poškropi posvećenom vodom ili također pripali posvećeni vosak. Ako je to dobra duša, približit će joj se još više. Ako je zli duh, sama Marija Ana osjeća iznutra i izvana nemir, ali zli duh mora uzmaknuti.

Kako se zgriješi, onako se mora i okajavati

U kasnijim su se godinama siromašne duše Mariji Ani ukazivale na način karakterističan za stanje svoje duše. Ona piše: "Stalno mi se davalo na znanje: kako se zgriješi, onako se mora i okajavati." "Bog me je poučio što siromašnim dušama nedostaje i kako im se može pomoći. Dolazile su siromašne duše posve uplakanih očiju. One su me molile da za njih pokoru činim obuzdavanjem pogleda i izbjegavanjem svake radoznalosti. Druge su mi se ukazale izgladnjele, ispijene, neopisiva lika. One su me molile da im pomognem strogim postom o kruhu i vodi, kako bih time poboljšala ono što su pokvarile dobrim i prekomjernim jelom i pilom u životu. Druge opet svojim su mi ponašanjem dale znati za svoju naprasitost i nestrpljivost i molile su me da im pomognem djelima strpljenja i blagosti. Duše koje se u životu nisu mrtvile pružale su mi cilicij. Kad sam trebala za njih postiti, pokazana mi je bogata trpeza. Duše koje su zgriješile jezikom pokazane su mi usta zatvorenih čavlom i dano mi je znati da za njih trebam obdržavati naročito šutnju. Dušama koje su na zemlji bile tvrdog srca i nemilosrdne može se pomoći samo djelima milosrđa i velikodušnosti. Što se zgriješilo na drvetu, moralo se okajati na drvetu (križa), stoga se i sve drugo mora okajati onako kako se zgriješilo." Zavodnike koji su se još dospjeli obratiti, ali više nisu mogli popraviti prouzročenu nesreću vidjela je u obličju nalik na zlog duha, jer je đavolu vlastito da ljude zavodi na zlo. – Siromašne duše koje su u životu premalo pazile na pogled morale su joj se pokazati zastrašujuće velikih očiju. – Duše koje su se zbog svojega znanja bile umislile ukazale su joj se nagrđenih glava. – Taštinu u životu prepoznavala je Marija Ana po rakolikom licu. Ako bi koja duša pokazivala prstom prema čelu, to je značilo svojeglavost u životu. Uvredljivost prepoznavala je u odvraćenom licu, a lijenost po bijednom izgledu šaka. Kad bi Marija Ana vidjela koju dušu kako moli u kutu, bilo joj je jasno da je ta u životu propustila biti poslušna i da je remetila pravilan poredak. Ljudi koji su u životu previše i pretjerano voljeli životinje morali su joj se pokazati s takvom životinjom oko vrata. Duše koje su se u životu previše brinule za zemaljsko i zapostavljale vječno prolaznomu prepoznavala je po njihovu malenom, djetinjastom liku. Grešnik je najčešće kažnjen onim što mu je bilo alat ili predmet grijeha. (...)

"Čovjek međutim u svojoj raskoši to ne razumije; sličan je stoci koja ugiba." (Ps 48,21)

Duše s najkraćim čistilištem

Na temelju svojih iskustava sa siromašnim dušama Marija Ana kaže da one koje rado umru najkraće ostanu u čistilištu.

Grofica M. Ana, Josipa, Terezija Preising, rođena Rechberg auf Hohenaschau, bila je s Marijom Anom vrlo bliska i u životu je mnogo komunicirala s njom, pa joj se zato vrlo brzo smjela javiti nakon što je 17. 10. 1721. preminula. Marija Ana o tome priča: "Dana 17. listopada 1721., u petak, rano ujutro u četiri sata dobila sam poticaj da molim za groficu, koja je imala trudove. U devet sati umrla je. Odmah nakon smrti pokazala mi se u koru sva radosna, jer je u životu bila pobožna. Ukazala mi se kakva je bila u životu, u ruci je držala jabuku i žudno je raspolovila. Od ove sam duše saznala koliko je ondje pogrešno ako se ovdje zamijeni dan za noć, a noć za dan. Grofica me je osobito molila za Svetu Pričest, koju je u životu često propustila. Priznala mi je da se u jelu, smatrajući to nepotrebnim, malo odricala i da je mnogo vremena potratila. Dana 18. listopada sva je zajednica Svetu Pričest prikazala za groficu. U petak, 24. listopada bila je blažena zbog povlastice (subotnje) povezane s karmelskim škapularom, koji je nosila. Vidjela sam je visoko u neizrecivoj radosti i čula divan pjev, a pjevalo se: 'Vanitas vanitatum!' ('Ispraznost nad ispraznostima!'). Grofica je u blaženstvo ušla tako brzo zato što se kao mlada majka sasvim predala u volju Božju i što je sama tako čeznutljivo tražila svete sakramente.

Teška sudbina svećenikâ

Mnogo teže biva s onima kojima je dragi Bog više povjerio, kojima je rekao: 'Vi ste svjetlost svijeta!' i 'Neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima!' (Mt 5,14.16)

Dana 3. travnja 1713. vidjela sam jednoga svjetovnog svećenika u čistilištu. Na njemu sam opazila mnoge nemarnosti i vidjela koja razlika treba biti između duhovnjaka i laika, ali je često ne pravimo. ["Što je u laičkim ustima šala, može u kleričkim ustima biti hula", kaže sveti Bernard.] Pritom mi je podarena čudesna prispodoba. Vidjela sam pokraj toga svećenika svijećnjak, neki neugledan svijećnjak. Bio je sasvim prljav, pun kapi loja, a u njemu se nalazio samo posve malen batrljčić svijeće. Rečeno mi je da je svijećnjak slika duše i tijela. Duša treba pružati dobar primjer i svijetliti poput svijeće. Tijelo, u kojem duša stanuje, treba se ravnati prema duši i ne biti prljav svijećnjak, nego da svijeća resi svijećnjak, a svijećnjak svijeću. Morala sam promisliti bi li se ovakav prljav svijećnjak mogao staviti na stol pred pristojna, časna čovjeka. Rečeno mi je: Kao što se lijepe, bijele voštanice ne stavljaju lako u prljav kuhinjski svijećnjak, isto tako malo svojega svjetla i milosti daje Bog čovjeku koji bi postavljen na svijećnjak trebao svijetliti, ali ne daje svjetlost, odnosno dobar primjer, nego takvom svijećnjaku pristaje baš mala, loša svijeća koja je već blizu ugasnuća.

Dana 6. prosinca 1705. ukazale su mi se duše dvojice svećenika koji su bili župnici. Jedan je bio umro već prije otprilike trideset godina, a drugi prije pola godine. Obojica su mi se ukazala kao djeca od deset ili dvanaest godina, ali s albom i štolom. Tako mali ukazali su mi se zato što su previše cijenili vremenito i više su gledali na novac i imetak. Vidjela sam da trpe velike muke te su povezanih očiju i širom otvorenih usta preklinjali za pomoć. Lišeni su gledanja Božjeg lica i moraju biti u tami jer su, doduše, pravo svjetlo prenosili župljanima, ali ga sami nisu ljubili, i stoga nisu u njem hodili. Također mi je rečeno i pokazano da su gospodari župe dužni svoj novac i imetak upotrebljavati opet za duhovno i ne smiju ga bez teške odgovornosti ostaviti svojoj rodbini."

Knez izbornik Klement Kelnski, jedan od braće kneza izbornika Maxa Emanuela (umrlog 12. studenog 1723.), također se blaženoj Mariji Ani ukazao kao sasma siromašan, malen pastir.

"Dana 29. ožujka 1699. pokazan mi je u zastrašujućoj, ognjenoj tamnici jedan biskup. Nosio je posve siromašnu svjetovnu odjeću, jer je u životu jako pazio na svjetovno, a ne na duhovno.

Vojvoda Filip Moritz Bavarski (rođen 5. kolovoza 1698.), sin kneza izbornika Maxa Emanuela, izabran je 14. ožujka 1719. za biskupa paderbornskog, a odmah zatim, 21. ožujka, i za biskupa minsterskog. Bio je pošao u Rim. "Na dan vojvodina izbora u molitvi mi se iznenada pokazao njegov leš i shvatila sam da to znači da je umro. Dana 19. ožujka prispjela je poštom vijest o njegovoj smrti iz Rima, gdje je preminuo 12. ožujka te je pokopan u crkvi svete Marije od Pobjede. Dana 21. ožujka u koru mi se, zbog djetinjarija kojima se u životu predavaše, ukazao kao malo dijete koje još ne zna govoriti, pa 23. ožujka kao crkveni podvornik, a onda 24. ožujka u crnoj svećeničkoj haljini kakvu je obično nosio. Dana 28. travnja ušao je u vječni počinak i vidjela sam ga 1. svibnja kao divnog anđela, a to zato što je u životu bio ljubitelj Majke Božje."

Godine 1704. oba su altominsterska konventa u bijegu pred neprijateljem bila u Münchenu. Ženski konvent stanovao je u kući koju im je 1671. stekla opatica Febronia Körnl. Tu je 23. rujna umrla opatica M. Clara Reuschl, o kojoj ljetopis kaže da je umnožila samostanska materijalna dobra tako što je kupila zemljište u vrijednosti od 4000 florina i sagradila konačište na imanju, biskupski dvor (sada župni) i zvonarevu kuću. – "Danas (12. studenog 1704.) ukazala mi se gospođa opatica altominsterskog samostana. Nije se smjela pokazati u redovničkoj odjeći, nego mi se morala ukazati kao služavka. Poslije sam je vidjela kao malu djevojčicu, uplakanu, u naručju njezina svetog anđela čuvara. Morala mi se pokazati tako jer se, kako to običavaju djeca, brinula za (u Božjim očima) sitne stvari i zato morala položiti strog račun. Objavljeno mi je da mora trpjeti u čistilištu sve dok njezine nasljednice ne nadoknade ono što je propustila. Dano mi je također spoznati kako je nužno više se skrbiti za savršenost podložnikâ nego hranu i tjelesno uzdržavanje. Ujedno sam upozorena na to da nije uzalud rečeno: "Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ zbog mnogočega, a jedno je potrebno!" (Lk 10,41)

Kako su istinite i svakog posluha dostojne riječi časnoga Tome Kempenca: "Dugo će ostati malen i ležat će nisko tko smatra velikim što drugo osim jedino neizmjerno, vječno dobro. I što god nije Bog, to nije ništa i moramo to smatrati ništicom." ("Nasljeduj Krista", III. 31,2)

Ne odvraćati od duhovnog poziva

Kako strogo Bog kažnjava kad se djecu odvraća od duhovnog poziva i redovničkog staleža, neka pokaže ovaj slučaj.

"U veljači 1709. vidjela sam jednu dušu i bila je kao sama vatra. Ta je duša u životu bila pivarica. Imala je kćer, koju je poslala na odgoj u samostan, da je kod kuće ne bi gosti pokvarili. Djetetu se u samostanu toliko svidjelo da je htjela ondje trajno ostati. Kad je majka primijetila tu sklonost, uzela je dijete kući pod izlikom da ga preispita, a zapravo da mu utuvi druge misli. Nakon tri tjedna razboljela se i za nekoliko dana umrla, a danas sam je, 12. veljače morala vidjeti u ovom užasnom, ognjenom stanju. Molila me je samo da se molim za njezino dijete kako bi ustrajalo u svojoj dobroj nakani i ostvarilo je, jer će se samo tako njezina bol smanjiti i ona će se izbaviti.

Godine 1704. došla je k meni jedna duša koja je bila umrla prije petnaest godina i u životu su je smatrali vrlo pobožnom. Rekla mi je: 'Ne dolazi se tako brzo u nebo!'"

I djeca dolaze u čistilište

Blažena Marija Ana viđala je u čistilištu čak i djecu. Njezina sestra Ana Katarina, udana Winkler, imala je dvoje djece: Feliksa i Ignaca. Bratac Feliks umro je 23. ožujka 1702. i Ignac ga je jako oplakivao. Feliks je bio dobrodušno dijete. Ignac je bio sasvim drukčiji. Bio je naprasit, razdražljiv i neposlušan, ali razborit. Blažena je Marija Ana molila, ako on ne bi živio na slavu Božju, da ga Bog u njegovoj nevinosti uzme k sebi. Dijete je tada još bilo posve zdravo. Dana 20. svibnja obuzme ga velika čežnja za Feliksom, tako da je veoma tužan i hoće k braci. Još istoga dana spopadnu ga grčevi te sve do 8. lipnja mnogo trpi, zatim se smiruje i 14. lipnja umire, s nepune četiri godine. Nekoliko dana potom ukazuju se Mariji Ani dva Ignacova brata (jedan je umro već prije Feliksa) s Ignacom u sredini. Ignac je u nekakvom lošem, sivom kaputiću i sav snužden. Njegova teta moli za njega i biva joj objavljeno da je Ignac već stigao sagriješiti te da je zato došao u čistilište. Jednoga drugog dana opet je vidjela Ignaca, kako ga njegov anđeo čuvar nosi u nebo. Blažena Marija Ana piše: "Vidjela sam u čistilištu mnogo djece od četvrte godine nadalje i primila na znanje, kad se takvoj djeci približi smrt, da treba s njima obaviti ispovijed, pobuditi im kajanje, odriješiti ih i dati im posljednju pomast."

(Maria Anna Lindmayr, "Mein Verkehr mit armen Seelen", Christiana-Verlag, 2. izdanje, 1978.)