Na redu je u ovim danima nakon Tijelova osvrt na knjigu prigodne tematike. Radi se o vrlo važnom i prijepornom pitanju primanja pričesti na ruku. Autor je vlč. Alojzije Bavčević, a knjiga nazvana Pričest na usta ili na ruku izdana je u vlastitoj nakladi. Ako želite nabaviti ovu knjigu, preporučujem da kontaktirate autora preko župnog ureda u Vepricu (potražite njegov telefonski broj u imeniku) ili pokušajte preko Verbuma. Ja sam besplatno, ali indirektno, dobio ovu knjižicu koja sadrži šezdesetak ilustriranih stranica tiskanih na sjajnom papiru.
Započet ću najprije s par prigovora da taj dio odmah riješimo. Izbor fotografija nije na nekim mjestima posebno dobro napravljen, a ima i slika vrlo loše rezolucije. Deklinacija stranih imena je, blago rečeno, neobična, sa sufiksom nakon crtice. U nezanemarivom broju citata reference su nepotpune ili su čak potpuno izostavljene (usp. izjavu kardinala Šepera u točki 90). Time se oslabljuje apologetski domet ovog djela. Konačno, jedna vrlo osobna primjedba s kojom se ne morate složiti. Na naslovnici je fotografija mozaika kojemu je autor p. Marko Ivan Rupnik, a nalazi se u kapeli u Vepricu. Zaista mi je ružan taj mozaik i svaki put kad uzmem u ruke knjigu preplašim se (i to ne u dobrom smislu straha Božjeg).
Vratimo se sada na sadržaj ove knjige i njezine jake strane. Autor je u 158 točaka nejednake duljine donio brojne citate sabora, povijesnih dokumenata, liturgijskih propisa te crkvenih otaca, svetaca, papa, kardinala, biskupa i teologa. Počevši od posljednje večere nije propustio spomenuti nijedan važniji izvor na koji je naišao proučavajući ovu tematiku. Posebno je korisno što je u ovom djelu poprilično dobro uspio razdvojiti ono što su drugi rekli ili napisali od svojih komentara. Na kraju iznosi i neka pastoralna iskustva koja mi se čine vrlo odmjerena i realna. Ako sam ja kao obični vjernik laik vidio kako bezobzirno mnogi postupaju prema posvećenim hostijama, pronašao odbačenu hostiju na klupi, upozorio malo dijete koje je dobilo hostiju od nesmotrenog djelitelja pričesti da se to ne može nositi po crkvi, itd. itd. onda je svaki svećenik, a pogotovo onaj s višegodišnjim iskustvom vidio i puno gore primjere.
Nikako ne bih htio da mislite kako osuđujem ljude koji pobožno primaju pričest na ruku. I mene su svećenici učili isključivo taj način pričešćivanja i tek sam kasnije otkrio da su mi tako uskratili odgoj pravog odnosa prema Gospodinovu Tijelu. Usto, čini se da je moderni način pričešćivanja prilagođen sprječavanju pobožnog primanja pričesti. Red za pričest mora ići što brže, nema klečanja (za što je pričesna klupa ili ograda bila vrlo prikladna) i prema tome usta su na mnogo većoj visini, pa i iznad svećenikove glave, treba izgovoriti na brzinu amen prije no što svećenik, često pazeći da to učini sa sigurne udaljenosti, ubaci hostiju u naša usta. Sve to izazivalo je u meni, a vjerujem i u drugim vjernicima određenu neugodnost. Jasno, to je trivijalna primjedba u odnosu na važnost da se ne izgubi neka posvećena čestica, ali treba realno priznati kako stvari stoje.
S druge strane, postoje snažne struje koje su se zalagale, a i danas se zalažu za pričest na ruku. Dakako, pozivaju se na povratak prošlim praksama vrlo često iskrivljujući i činjenice i tumačenja vezana uz te prakse. Takvima neće odgovarati brojni citati iz knjige don Alojzija Bavčevića. Oni me podsjećaju na čovjeka koji bi se htio vratiti na stanje prije primjerice proglašenja neke dogme, pa ostaviti stvari pomalo u "oblacima". Ovdje se, naravno, ne radi o dogmi ako govorimo samo o načinu primanja pričesti, ne i o tome što takav način podrazumijeva u shvaćanju otajstava. Ali, rezati živo stablo da bi se došlo do sjemena iz kojeg je izraslo nikako ne može biti razumno djelo ili pak plod Duha. Nema smisla zatvarati oči pred time da su, primjerice, neokatekumenska bogoslužja dizajnirana tako da umanje važnost stvarne prisutnosti Gospodinove pod prilikama kruha i vina. Slično je i s modernistima kojima je jedini cilj naglašavanja gozbenog aspekta sv. Mise uništavanje shvaćanja da je to Kristova žrtva na križu.
Zato je knjiga vlč. Bavčevića vrlo dobrodošla i svakako je pokušajte nabaviti, pročitati i dati nekom svećeniku kako biste ga pogurnuli iz relativizma i laksizma koji se potpuno raširio u liturgijama diljem naše domovine, ali i iz tako zvanog neokonzervativizma koji često pilatovski učini zlo ne želeći se zamarati istinom, prebacujući naglasak svoga stava (barem u riječima) kako već u nadređenoj kancelariji puhne vjetar.
U ovom kratkom osvrtu nisam donio izvatke iz knjige Pričest na usta ili na ruku, ali s obzirom da je i sama knjiga kompilacija te da je možete pročitati kroz sat ili dva, učinilo mi se boljim barem ukratko spomenuti neke probleme na koje ova knjiga pokušava odgovoriti.
