(Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji, 25)
nedjelja, 12. svibnja 2013.
Zaručnice Duha Svetoga, moli za nas!
Broj komentara: 35:
Upute za komentiranje
Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.
Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Wait a minute, nisam ovo znao. Da li to znaci da na krizmi krizmanici dobivaju darove preko BD Marije? Cemu onda zaziv Duha Svetoga?
OdgovoriIzbrišiLuka
Darovi se dobiju već po samom krštenju. Ova krizma je samo onako reda radi
Izbrišip
Ne. 7 Darova Duha Svetoga dobivaš na krizmi.
IzbrišiUvjeren da sv. Montfort nije mislio na učinke sakramenata.
Mislio je na neke druge darove.
jesu ako te na krštenju dvaput pomažu krizmom onda si krizman. mislim da bi bilo dobro da se to vrati i ponovo uvede za cijelu Crkvu. Ovo krizmanje sa dobi razuma je apsolutno izgubilo svaki smisao. postalo je čisto zadržavanje dijece u crkvi. A ona su svejedno ostala nerazumna kao i ona tek krštena
IzbrišiP
Ne u zapadnim obredima Katoličke Crkve.
Izbriši"In baptism, if the person baptized is not to be immediately confirmed or chrismated, the minister anoints them with chrism."
http://en.wikipedia.org/wiki/Chrism#Roman_Catholicism
Prije se krizmalo djecu od 7-8 godina. Mislim da je to korektno. Danas se krizma djecu koja su duplo starija - to je loše - tada su izložena napadima, a nemaju oružje...
IzbrišiA Bože mi prosti vele oružja kojeg krizma donosi... Evo, ja sam krizmana, pa sam opet bezbožnik. Još sam se ja nakon krizme dugo i zadržala u crkvi, pa bi moj slučaj čak i mogao ići u prilog 'oružju' kojeg krizma daje, velika većina ostale ekipe se nakon krizme više nije uopće pojavljivala u crkvi. Ispada da krizma daje oružje za napuštanje crkve. :p Primjer s mojih priprema za krizmu - pripreme prije krizme su se održavale u crkvi, ljudi su morali dolaziti pa je bilo potrebno mjesta. Ni mjesec dana nakon krizme, s vjeronaukom smo se prebacili u sakristiju. Svi koji smo dolazili smo mogli komodno stati na dva osrednja kauča i jednu fotelju koja se tamo nalazila. :p Doduše, mi smo krizmani sa 16 godina. Ali opet bi čovjek očekivao od tog pustog oružja, da barem nekakav efekt i trzaj bude. A ne ovako - ništa. Iskreno, ja bih baš volila da se krizma prebaci na tih 7-8 godina, a da svi ostali vanjski faktori (tipa posvjetovnjačene kulture u kojoj živimo) ostanu isti, pa da vidimo kakav će biti efekt, tj. ima li ta krizma uopće ikakav efekt. :p
IzbrišiUpravo o tome govorim o staroj tradiciji. Ovo "uvođenje" u svijet odraslih je u najmanju ruku rečeno glupost. Ne vidim nijedan razlog zašto toliko odugovlačit s krizmom. Krizmati odmah nakon krštenja ili u ranoj dobi djeteta do 6-7 godina.
IzbrišiP
Vec smo raspravljali o krizmi, pa necemo opet.
IzbrišiTo je nauka da je Blažena Djevica Posrednica svih milosti, što naravno ne znači da milost ne dolazi od Duha Svetoga, niti to znači da je posredništvo preko Blažene Djevice bilo potrebno, nego je to bio Božji izbor. Krist je već savršeni posrednik, ali je Bog htio počastiti Blaženu Djevicu, kako gore kaže sv. Luj Marija Monfort.
OdgovoriIzbrišiSv. Bernardin Sijenski je to ovako izrazio:
"Every grace that is communicated to this world has a threefold course. For by excellent order, it is dispensed from God to Christ, from Christ to the Virgin, from the Virgin to us."
(Papa Leo XIII. ga citira u Iucunda semper.)
Kad je predobri i premudri Bog htio otkupiti svijet, »čim je došla punina vremena, poslao je svojega Sina nastaloga od žene, … da primimo posinstvo« (Gal 4, 4-5). »On je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa, i utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice.« To nam je božansko otajstvo spasenja objavljeno i nastavlja se u Crkvi koju je Gospodin ustanovio kao svoje Tijelo i u kojoj vjernici, prianjajući uz Krista Glavu i dijeleći zajedništvo sa svima njegovim svetima, trebaju također štovati spomen »u prvome redu slavne vazda Djevice Marije, Majke Boga i Gospodina našega Isusa Krista«. Djevica se Marija, koja je po anđelovu navještenju srcem i tijelom primila Božju riječ i donijela svijetu život, naime priznaje i časti kao prava Božja i Otkupiteljeva Majka. Na uzvišeniji način otkupljena s obzirom na zasluge svojega Sina i s njime sjedinjena tijesnom i nerazrješivom svezom, obdarena je ovom najvišom zadaćom i dostojanstvom: da bude roditeljicom Sina Božjega te stoga predraga kći Očeva i svetište Duha Svetoga; po tom daru iznimne milosti ona nadaleko nadvisuje sve druge stvorove, i nebeske i zemaljske. No ujedno se u Adamovu rodu našla povezanom sa svim ljudima potrebnima spasenja, štoviše, ona je »uistinu majkom udova (Kristovih), … jer je ljubavlju sudjelovala da se u Crkvi rode vjernici, koji su udovi one Glave«. Stoga se ona također pozdravlja kao najizvrsniji i posve jedinstveni ud Crkve te kao njezin pralik i najizvrsniji uzor u vjeri i ljubavi; Katolička je crkva, poučena Duhom Svetim, prati s osjećajem djetinje odanosti kao preljubaznu majku.
OdgovoriIzbrišiBez brige Mihovile, da je Marija Zaručnica Duha Svetoga ne piše u koncilu, kao što ne piše ni da je Suotkupiteljica (za našeg 'velikog koncilskog teologa' Šagi Bunića - izjava koja je blizu hereze) zato jer su na njemu - po dopuštenju / poticaju dvaju koncilskih papa, prevladali oni isti neomodernisti koji su prethodno bili cenzurirani: http://rorate-caeli.blogspot.com/2012/09/our-lady-left-behind-marian-question-in.html , i jer takvo što reći ne bi godilo ušima naše 'skoro u potpunosti pravovjerne' braće protestanata. Ali nema veze, unatoč tome koncil je predivno djelo Duha Svetoga, zato jer je to nedavno izjavio papa, što smo dužni slijepo nasljedovati i tretirati kao nezabludivu izjavu - jer je jedino sadašnji papa 'živo Učiteljstvo' i 'živi autentičnu tumač predaje', a ne tamo neki limitirani, zaostali pretkoncilski pape koji nam iz groba ne mogu ništa govoriti...
Izbrišifesapo
Izbrišiizjava je blizu hereze ako se istu tumači na pogrešan način. Ako se pak isto (problematika suotkupljenja razmatra u svjetlu Predaje: dakako Biblijske (osobito tajanstvena poglavlja o Ženi, otačke (Eva i Nova Eva i u svjetlu dokumenata Učiteljstva (osobito LG, Redemptoris Mater, Kekec), tada se dade zaključiti ili misliti o suotkupiteljstvu u svjetlu pavlovske teologije: supatnje, sutrpljenja i aktivne i djelatne suradnje Blažene Djevice Marije u otajstvu našega spasenja i otkupljenja s kojim je neraskidivo povezana. Istim prinosom jer je pristala na žrtvu vlastitoga sina. A LG spominje kako podno križa nije stajala bez Božjeg nauma. Očito da se ima još toga reći o ulozi Blažene Djevice Marije, no na tragu Grignionova učenja, gdje on upotrebljava pojmove apsolutno i relativno. Apsolutno o Kristu, relativno u odnosu prema Kristu. Ono što o Kristu kazuje apsolutno, o Mariji kazuje relativno - tj. u odnosu na ... (valjda netko zna gdje je taj citat, pa će ga bolje i zgodnije upotrijebiti). Zar je moguće misliti kako je Bezgrješna (Presveta), Puna milosti, u koje je savršenstvo razuma, volje i osjećaja do te mjere prožeto ljubavlju i sjedinjeno s Kristom i s bolima Spasitelja, koji rađa spašenike i otkupljenike, netko tko stoji samo po strani kao pasivan promatrač. Jasno da ne. Njezina je suradnja i supatnja aktivna. Zar je Isusa rodila u mukama. Zacijelo nije. Ali Žena iz otkrivenja rađa u trudovima i mukama rađanja, a to će reći kako njezina uloga nije prestala i nije ograničena samo na Pracrkvu, nego se proteže na sva vremena i na sve ljude. Dakle, naslov Suotkupiteljica pridržan je, koliko je meni poznato, pridržan u smislu da ga se nije izrijekom upotrijebilo i definiralo iz ekumenskih razloga, jer na žalost druge crkve i crkvene zajednice kaskaju sa svojom teologijom stoljećima unazad. Neke ne priznaju i najosnovnije vjerske istine u pogledu Marije. Kad bi im bilo moguće, vjerojatno bi je uklonili i iz Simbola. No, dobro. Ako Mariju i možemo nazvati Suotkupiteljicom. Što do sada još nisam pronašao u izjavama Učiteljstva, a u teološkim krugovima jesam, tada će ovisiti u potpunosti od Oca kojega je preljubljena kći, i Sina kojemu je dostojna Majka i Duha Svetoga kojega je prečista zaručnica, a k tome i remek-djelo Ljubavi Božje, o kojemu još nije dovoljno rečeno. Ujedno ona je savršena slika Crkve, Majke i Djevice kojoj je dana takva i tolika milost da je, kako uči Serafski Franjo, kadra od nevjernika učiniti vjernike. Da ne nastavljam ... o Mariji, Isusovoj i našoj Majci zaista nikad dosta. Longin
Niti saborski izričaj "svetište Duha Svetoga" ni na koji način ne umanjuje Marijinu slavu. Ako razmislimo gdje se u hramu nalazi svetište i koja mu je vrijednost, može nam se samo zavrtiti u glavi pred otajstvom, koje je toliko nevjerojatno, da se to jednostavno ne da riječima izreči. Longin
Izbriši"213. Pogledajte, Marija nije samo Majka Isusova koji je Glava svih izabranika, već je ona Majka i svih njegovih udova, i to tako da ih začinje, nosi u svom krilu i rađa za život slave po Božjim milostima koje im dijeli. To je nauka svetih Otaca, među ostalima i Augustina koji kaže da su izabranici u njezinu krilu i da ih ona rađa tek onda kad ulaze u slavu. Mariji je Bog odredio da se nastani u Jakovu i da u Izraelu uzme baštinu, da se ukorijeni u njegovim izabranicima i predodređenicima (usp.Sir 24, 13.).
Izbriši214. Iz ovih istina možemo zaključiti: da se uzalud hvalimo da smo Božja djeca i učenici Mudrosti ako nismo Marijina djeca. Ako želimo biti u broju izabranika, potrebno je da se Marija nastani i ukorijeni u nama po nježnoj i iskrenoj pobožnosti prema njoj. Da upravo ona rađa nas u Isusu i Isusa u nama dok ne prispijemo do savršenstva i punine njegove dobi, da tako ona može reći još istinitije nego sv. Pavao: - “Djeco moja, koju ponovo s bolovima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama” (Gal 4, 19.).
215. Možda će me tko pitati u čemu se sastoji prava pobožnost prema svetoj Djevici? Ukratko odgovaram: da se ona sastoji u velikom štovanju njezine veličine, u velikoj zahvalnosti za primljena dobročinstva, u velikoj revnosti za njezinu slavu, u neprestanom zazivanju njezine pomoći, u posvemašnjoj ovisnosti o njezinu autoritetu i njezinoj zaštiti i u nježnom povjerenju u njezinu majčinsku dobrotu." sv. Ljudevit Maria Grignion de Montfort
(Napomena: gornji citat su brojevi 52 i 53. Slijedi br. 54)
OdgovoriIzbrišiStoga je Sveti sabor, izlažući nauk o Crkvi u kojoj božanski Otkupitelj odjelotvoruje spasenje, nakanio pomnjivo osvijetliti kako zadaću Blažene Djevice u otajstvu Utjelovljene Riječi i Otajstvenoga Tijela tako i dužnosti otkupljenika prema Bogorodici, majci Kristovoj i majci ljudi, napose vjernika. Pritom on ipak ne namjerava predložiti cjelovit nauk o Mariji niti odlučiti o pitanjima koja rad teologa još nije doveo do punoga svjetla. Stoga i dalje ostaju u pravu ona mišljenja koja se u katoličkim školama slobodno iznose o njoj, koja u Svetoj Crkvi zauzima poslije Krista najviše i nama najbliže mjesto.
II. MARIJA U POVIJESTI SPASENJA
OdgovoriIzbriši55. U Starom zavjetu.
Sveti spisi Staroga i Novoga zavjeta te časna Predaja na sve zorniji način pokazuju zadaću Spasiteljeve Majke u poretku spasenja te je gotovo iznose na vidjelo. Knjige Staroga zavjeta opisuju povijest spasenja u kojoj se polagano pripravljao Kristov dolazak u svijet. Ti po vremenu prvi dokumenti, kako se čitaju u Crkvi i shvaćaju u svjetlu daljnje i potpune objave, malo-pomalo sve zornije iznose na svjetlo lik žene, Otkupiteljeve Majke. Pod tim svjetlom ona je već proročanski naznačena u obećanju o pobjedi nad zmijom, koje je bilo dano pošto su prvi roditelji pali u grijeh (usp. Post 3, 15). Ona je na sličan način također ona Djevica koja će začeti i roditi Sina, čije će ime biti Emanuel (usp. Iz 7, 14; Mih 5, 2-3; Mt 1, 22-23). Ona se ističe među poniznicima i siromasima Gospodnjim, koji s pouzdanjem od njega očekuju i primaju spasenje. S njom kao uzvišenom kćeri sionskom napokon se, nakon dugoga očekivanja obećanja, ispunjuju vremena te se uspostavlja novi poredak, kad je od nje Sin Božji uzeo ljudsku narav da po otajstvima svojega tijela oslobodi čovjeka od grijeha.
56. Navještenje
Otac milosrđa htio je da pristanak predodređene majke prethodi utjelovljenju tako da, kao što je žena pridonijela smrti, žena također pridonese životu. To na najizvrsniji način vrijedi za Isusovu Majku, koja je svijetu dala sam Život koji sve obnavlja te je od Boga bila obdarena darovima dostojnima tolike zadaće. Ne čudi, dakle, što se kod svetih otaca pojavio običaj prema kojemu su Bogorodicu nazivali svu svetom i od svakoga grijeha slobodnom, koju je u izvjesnom smislu Duh Sveti oblikovao i učinio novim stvororn. Anđeo navjestitelj pozdravio je nazaretsku Djevicu, već od prvoga časa njezina začeća obdarenu sjajem posve osobite svetosti, kao »punu milosti« (usp. Lk 1, 28), a ona je odgovorila nebeskomu glasniku: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj« (Lk 1, 38). Tako je Marija, Adamova kći, pristajući uz božansku riječ, postala Isusovom majkom; nikakvim grijehom spriječena, svim je srcem prihvatila Božju spasenjsku volju te se kao Gospodnja službenica posve posvetila osobi i djelu svojega Sina služeći pod njim i s njime po milosti svemogućega Boga otajstvu otkupljenja. S pravom, dakle, smatraju sveti oci da Bog Mariju nije upotrijebio na čisto pasivan način, nego da je ona slobodnom vjerom i slobodnim posluhom sudjelovala u ljudskom spasenju. Jer je ona, kako reče sv. Irenej, »bila poslušna, postala je uzrokom spasenja i sebi i svemu ljudskome rodu«. Stoga mnogi stari oci u svojem propovijedanju rado s njime tvrde: »Čvor Evine neposlušnosti bio je razriješen Marijinom poslušnošću; što je djevica Eva svezala nevjerom, to je djevica Marija razriješila vjerom« i pošto je Marija uspoređena s Evom, nazivaju je »majkorn živih« te češće izjavljuju: »Smrt po Evi, život po Mariji«
"Pomislimo na Mariju koja "u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu" (Lk 2, 19.51). Prihvaćanje riječî i istinâ vjere da bi postale život, ostvaruje se i raste pod djelovanjem Duha Svetoga. U tome smislu treba naučiti od Marije ponovno živjeti njezin "da", njezinu potpunu raspoloživost za primanje Sina Božjeg u vlastitom životu, koji je od toga trenutka preobražen. Po Duhu Svetom, Otac i Sin se nastanjuju u nama: mi živimo u Bogu i od Boga. No je li naš život doista oživljen od Boga? Koliko mi je stvari ispred Boga?
OdgovoriIzbrišiDraga braćo i sestre, trebamo dopustiti Duhu Svetom da nas preplavi svojim svjetlom, jer nas on uvodi u Božju istinu, koji je jedini Gospodin našega života. U ovoj Godini vjere zapitajmo se konkretno jesmo li što poduzeli da bolje upoznamo Krista i istine vjere, čitajući i razmatrajući Sveto pismo, proučavajući Katekizam, pristupajući stalno sakramentima. No zapitajmo se istodobno koje korake činimo da vjera usmjeri čitav naš život. Ne može se biti kršćanin "s vremena na vrijeme", u nekim trenucima, u nekim prilikama, u nekim odlukama. Ne može se biti tako kršćaninom, kršćanin je uvijek kršćanin. Potpuno! Kristova istina, kojoj nas Duh Sveti poučava i koju nam daruje, zahvaća zauvijek i potpuno naš svakodnevni život. Zazivajmo ga češće, da nas vodi na putu Kristovih učenikâ! Zazivajmo ga svaki dan. Dajem vam slijedeći prijedlog: zazivajmo svakoga dana Duha Svetoga, tako će nas Duh Sveti približiti Isusu Kristu." papa Franjo
Iz Božanske Liturgije:
OdgovoriIzbrišiUskoro nakon Pretvorbe svećenik pjeva:
Изрядно (osobito) о пресвятей, пречистей, преблагословенней, славней Владычице нашей Богородице и Приснодеве (vazda djevice) Марии.
Puk pjeva: Достойно есть, яко воистину, блажити (blagaoslivljati) Тя (Tebe) Богородицу, присноблаженную (uvijek blagoslovljenu)и пренепорочную (pre-bezgrješnu) и Матерь Бога нашего, Честнейшую (časniju od) херувим и славнейшую без сравнения (neusporedivo slavniju od) серафим, без истления (oskvrnuća) Бога Слова рождшую, сущую (uistinu) Богородицу Тя величаем.
57. Marija i Isusovo djetinstvo.
OdgovoriIzbrišiTa povezanost Majke sa Sinom u djelu spasenja očituje se od vremena Kristova djevičanskog začeća pa sve do njegove smrti; prije svega, dakako, kad je Marija pohitila u pohod Elizabeti te ju je ona pozdravila kao blaženu zbog njezine vjere u obećano spasenje, a Preteča se uzigrao u majčinu krilu (usp. Lk 1, 41-45); potom kod rođenja, kad je Bogorodica radosno pokazala pastirima i mudracima svojega prvorođenog sina, koji nije umanjio njezinu djevičansku netaknutost, nego ju je posvetio. A kad ga je, prinijevši dar siromaha, u hramu prikazala Gospodinu, ujedno je čula kako Šimun najavljuje da će Sin biti znakom protivljenja, a majci će mač probosti dušu da se otkriju namisli mnogih srdaca (usp, Lk 2, 34-35), Kad su roditelji izgubili dječaka Isusa i s boli ga tražili, našli su ga u hramu zaokupljena onim što je njegova Oca te nisu razumjeli Sinovljeve riječi. A njegova je majka sve to čuvala u svojem srcu i o tome razmišljala (usp. Lk 2, 41-51).
58. Marija i Isusov javni život.
IzbrišiU Isusovu javnom životu njegova se majka znakovito pojavljuje odmah na početku, kad je na svadbi u Kani Galilejskoj, pokrenuta milosrdnošću, svojim zagovorom potaknula početak znakova Isusa Mesije (usp. Iv 2, 1-11). Tijekom njegova propovijedanja ona je primala riječi kojima je Sin – uzdižući Kraljevstvo ponad odnosa i sveza puti i krvi – proglasio blaženima one koji slušaju i drže Božju riječ (usp, Mk 3, 35 par.: Lk 11, 27-28), kao što je to ona vjerno činila (usp. Lk 2, 19 i 51), Tako je i blažena Djevica koračala naprijed u hodu vjere te je svoju sjedinjenost sa Sinom vjerno održala sve do križa; tu je ona, u skladu s Božjim naumom, stajala (usp. Iv 19, 25) i silno trpjela sa svojim Jedinorođencem te se s majčinskim srcem združila s njegovom žrtvom pristajući s ljubavlju žrtvovanju žrtve koju je ona rodila. Naposljetku ju je pak isti Isus Krist, umirući na križu, ovim riječima dao učeniku za majku: »Ženo, evo ti sina« (Iv 19, 26-27).
59. Marija poslije uzašašća
Budući da se Bogu svidjelo svečano očitovati otajstvo ljudskoga spasenja ne prije nego što izlije od Krista obećanoga Duha, vidimo apostole kako prije dana Pedesetnice »jednodušno ustraju u molitvi sa ženama, s Marijom Isusovom majkom, i s njegovom braćom« (Dj 1, 14) te kako također Marija svojim molitvama zaziva dar Duha, koji ju je za navještenja bio osjenio. Na kraju je neokaljana Djevica, sačuvana slobodnom od svake ljage istočno ga grijeha. pošto je dovršila tijek zemaljskoga života, tijelom i dušom bila uznesena u nebesku slavu; Gospodin ju je pak uzvisio kao Kraljicu sviju, da bude potpunije suobličena sa svojim Sinom, Gospodarem gospodara (usp. Otk 19, 16) i pobjednikom nad grijehom i smrću.
Administrator je uklonio komentar.
OdgovoriIzbrišiAD 15. svibnja 2013. 11:47.
OdgovoriIzbrišiJasno bi trebalo biti i iz sadržaja brojeva 52-53 ,56-57, te 58-59 (upravi poslani), i izričito iz broja 54, da se radi o NAUKU o Mariji, koji Sabor promiče na lako shvatljiv način i da je u tome smislu pastoralan, a ne da se radi o nekom misterioznom „pastoralnom“ tekstu koji bi se smio odbaciti jer se nekome ne sviđa. Sve što se navodi spada u NAUK (v. br 54) o Povijesti Spasenja i veže katoličku savjest. Taj će se NAUK nastaviti u brojevima 60-65 i 68-89. Samo se za dva broja, 66 i 67, može reći da su pretežito, ali ni ta dva ne isključivo, pastoralni.
Poglavlje o Mariji je najljepši, i doktrinarno dubok, hvalospjev Majci Božjoj, s kojim se ni jedan ekumenski savor, niti ikakva enciklika ne može pohvaliti.
(Napomena: gore sam ispustio naslove poglavlja:
OdgovoriIzbrišiI. PROSLOV, brojevi 52 do 54,
II. MARIJA U POVIJESTI SPASENJA, brojevi 55 do 59)
III. MARIJA I CRKVA
60.Službenica Gospodnja
Jedan jedini je naš posrednik, prema Apostolovim riječima: »Jedan je Bog, i jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek Isus Krist, koji je samoga sebe predao kao otkupninu za sve« (1 Tim 2, 5-6). A Marijina majčinska zadaća prema ljudima ni na koji način ne zamračuje niti umanjuje to Kristovo jedino posredništvo, nego pokazuje njegovu snagu. Sav spasenjski utjecaj Blažene Djevice na ljude, naime, ne proizlazi iz neke stvarne nužnosti, nego iz Božje blagonaklonosti; on proistječe iz preobilja Kristovih zasluga, oslanja se na njegovo posredovanje, posve o njemu ovisi i iz njega crpi svu svoju snagu; on ni na koji način ne sprječava neposrednu sjedinjenost vjernika s Kristom, nego je, naprotiv, potpomaže.
61.Suradnja u otkupljenju
Blažena je Djevica – od vječnosti zajedno s utjelovljenjem božanske Riječi predodređena za Majku Božju – po odluci božanske Providnosti ovdje na zemlji bila slavna majka božanskoga Otkupitelja, na jedinstven način i ispred drugih velikodušna drugarica te ponizna Gospodnja službenica. Time što je Krista začela, rodila, hranila, u hramu Ocu prikazala te sa svojim na križu umirućim Sinom supatila, ona je na sasvim osobit način, radi obnavljanja nadnaravnoga života duša, poslušnošću, vjerom, nadom i žarkom ljubavlju surađivala u Spasiteljevu djelu. Na temelju toga postala nam je majkom u redu milosti.
62.U poredku milosti
U tom, pak, poretku milosti Marijino majčinstvo neprekidno traje, od pristanka što ga je pri navještenju odano dala i koji je pod križem nepokolebljivo održala, pa sve do trajne savršenosti sviju izabranih. Na nebo uznesena, ona naime nije na pustila tu svoju spasonosnu zadaću, nego nam svojim mnogostrukim zagovorom i dalje nastavlja pribavljati darove vječnoga spasenja. Svojom majčinskom ljubavlju ona se skrbi za braću svojega Sina koja još putuju te se nalaze u pogiblima i tjeskobama, dok ne budu dovedena u sretnu domovinu. Zbog toga se Blažena Djevica zaziva u Crkvi naslovima Odvjetnice, Braniteljice, Pomoćnice i Posrednice. No to se shvaća tako da niti što oduzima niti što nadodaje dostojanstvu i djelotvornosti Krista, jedinoga Posrednika.
Nijedan se, naime, stvor nikada ne može staviti na istu razinu s utjelovljenom Riječi i Otkupiteljern, ali kao što službenici i vjerni narod na različite načine imaju udjela u Kristovu svećeništvu i kao što se jedna Božja dobrota na različite načine stvarno razlijeva u stvorove, tako i jedino Otkupiteljevo posredništvo ne isključuje, nego pobuđuje kod stvorova raznovrsnu suradnju koja ima udjela u jedinom izvoru.
Crkva se ne ustručava priznati takvu Marijinu podređenu zadaću, stalno je iskusuje i preporučuje srcu vjernika da se potpomognuti tom majčinskom pomoći prisnije privinu uz Posrednika i Spasitelja.
63. Model Crkve
Darom i zadaćom bogomajčinstva, po kojemu je sjedinjena sa Sinom Otkupiteljem, te po svojim jedinstvenim milostima i zadaćama, Blažena je Djevica također najprisnije povezana s Crkvom: kako je već sv. Ambrozije naučavao, Bogorodica je pralik Crkve u redu vjere, ljubavi i savršenoga jedinstva s Kristom. Naime, u otajstvu Crkve, koja se i sama s pravom naziva majkom i djevicom, Blažena je Djevica Marija prethodila dajući na izvrstan i jedinstven način primjer i djevice i majke. U vjeri i poslušnosti ona je na zemlji rodila samoga Sina Očeva, i to ne poznajući muža, osjenjena Duhom Svetim, kao nova Eva koja – nimalo ne sumnjajući – nije povjerovala staroj zmiji, nego Božjemu glasniku. A rodila je Sina, kojega je Bog postavio prvorođencem među mnogom braćom (usp. Rim 8, 29), tj. među vjernicima, u čijem rađanju i odgajanju ona surađuje majčinskom ljubavlju.
Model Crkve (nastavak)
Izbriši64. Promatrajući njezinu tajanstvenu svetost i nasljedujući njezinu ljubav te odano ispunjujući Očevu volju, sama Crkva također postaje majkom po vjerno primljenoj Božjoj riječi. Propovijedanjem i krstom ona, naime, na novi i besmrtan život rađa djecu začetu po Duhu Svetom i rođenu od Boga. Ona je i djevica koja potpuno i čisto čuva vjeru zadanu Zaručniku te nasljedujući majku svojega Gospodina, snagom Duha Svetoga, djevičanski čuva cjelovitu vjeru, čvrstu nadu i iskrenu ljubav.
65. Marijine krijeposti – uzor za Crkvu
Dok je Crkva u Preblaženoj Djevici već prispjela k savršenstvu u kojem je bez ljage i nabora (usp. Ef 5,27), Kristovi se vjernici još trude da pobjeđujući grijeh rastu u svetosti; radi toga uzdižu svoje oči k Mariji, koja pred svekolikom zajednicom izabranih sja kao uzor krjeposti. Razmišljajući na pobožan način o njoj i promatrajući je u svjetlu Riječi koja je postala Tijelom, Crkva sa strahopoštovanjem prodire dublje u vrhunsko otajstvo utjelovljenja te se sve više i više suobličuje sa svojim Zaručnikom. A jer je Marija najdublje ušla u povijest spasenja te na neki način u sebi ujedinjuje i odražava najveća načela vjere, ona – dok se o njoj propovijeda i iskazuje joj se štovanje – poziva vjernike k svojem Sinu, k njegovoj žrtvi i k Očevoj ljubavi. Crkva, pak, idući za Kristovom slavom, postaje sličnija svojem uzvišenom uzoru time što stalno napreduje u vjeri, nadi i ljubavi te u svemu traga za Božjom voljom i tu volju vrši. Stoga i u svojem apostolskom radu Crkva s pravom gleda na onu koja je rodila Krista, začeto ga po Duhu Svetom i rođenoga od Djevice, da se on po Crkvi rodi i raste također u srcima vjernika. Ta je Djevica u svojem životu postala uzorom onoga majčinskog čuvstva kojim trebaju biti oduhovljeni svi oni koji u apostolskom poslanju Crkve surađuju u preporodu ljudi.
Osobito mi se sviđa ova zadnje rečenice i br. 64 i 65. Stvarno moraš biti kamenčina, općenito govoreći, da te to ne dirne barem malo. Longin
IzbrišiPo cijelome Bizantskom svijetu, Katolici i Pravoslavni pozdravljaju Majku Božju kao "bezgrješna, bez mrlja" osam puta u Božanskoj Liturgiji. A posebno je na svetkovinu njezinoga začeća (9. prosinca u Bizantskoj Crkvi) njezina bezgrješnost naglašena:
OdgovoriIzbriši-"Ovoga dana, o vjernici, od svetih roditelja počinje život janje bez mane, najčišći šator, Marija...";
- "Začeta je...jedina begrješna".
- "...najčišće milo biće je ispunilo Anu..."
Most Orthodox reject the dogma of the Immaculate Conception as unnecessary and wrong. Because Orthodoxy does not see ancestral sin as an inheritance of guilt or a stain, there is no reason for the miraculous removal of either. Nonetheless, Orthodox tradition does hold that the Theotokos remained free of personal sin, a belief shared with some reformers such as Martin Luther.
IzbrišiNijekanje istočnoga grijeha i njegove nasljednosti je isto hereza.
IzbrišiSpremam o tome opširniji komentar u postu Nastavak Komentara, a uvodni sam dio već otpremio.
OdgovoriIzbrišiIV. Štovanje Blažene Djevice u Crkvi
OdgovoriIzbriši66. Značaj i temelj štovanja
Crkva s pravom posebnim štovanjem časti Mariju kao presvetu Majku Božju koja je sudjelovala u Kristovim otajstvima i koja je po Božjoj milosti, poslije Sina, uzvišena ponad svih anđela i ljudi. Već od najstarijih vremena Blažena se Djevica štuje pod nazivom »Bogorodice«, pod čiju se zaštitu vjernici moleći utječu u svim pogiblima i potrebama. Stoga je osobito od Efeškoga koncila divno poraslo štovanje Božjega naroda prema Mariji u iskazivanju časti i u ljubavi, u zazivanju i u nasljedovanju, u skladu s njezinim proročkim riječima: »Blaženom me zvati svi naraštaji, jer mi je velika djela učinio onaj koji je moćan« (Lk 1, 48). Premda je to štovanje, kakvo je uvijek postojalo u Crkvi, posve osobito, ono se bitno razlikuje od poklonstvenoga štovanja koje s iskazuje utjelovljenoj Riječi jednak kao i Ocu i Duhu Svetom, i snažno ga podupire. Naime, različiti oblici pobožnosti prema Bogorodici, koje je Crkva u granicama zdravoga i pravovjernoga nauka i prema prilikama vremena i mjesta te prema značaju ćudi vjerniku odobrila, postižu to da dok se Majku časti, Sin radi kojega je sve (usp. Kol 1, 15-16) i u kojem se vječnom Ocu »svidjelo nastaniti svu puninu« (Kol 1, 19) – bude pravo upoznat, voljen, slavljen i da njegove zapovijedi budu obdržavane.
67. Pastoralne norme propovijedanja i štovanja.
OdgovoriIzbrišiSveti sabor izrijekom naučava taj katolički nauk i ujedno opominje svu djecu Crkve da velikodušno promiču štovanje, napose liturgijsko, prema Blaženoj Djevici. Običaje, pak, i vježbe pobožnosti njoj u čast, što ih je tijekom vjekova preporučilo učiteljstvo, neka visoko cijene, a ono što je u prethodnim vremenima bilo određeno o štovanju slika Krista, Blažene Djevice i svetaca, neka sa strahopoštovanjem obdržavaju. Teologe, pak, i propovjednike božanske riječi zdušno opominje neka se u promatranju jedinstvenoga dostojanstva Bogorodice brižno suzdržavaju od svakoga krivog pretjerivanja te isto tako i od prevelike skučenosti uma. Njegujući pod vodstvom učiteljstva proučavanje Svetoga pisma, svetih otaca i naučitelja te crkvenih liturgija, neka pravo osvjetljuju zadaće i povlastice Blažene Djevice, koje se uvijek odnose na Krista, iskon svekolike istine, svetosti i pobožnosti. Neka pomnjivo uklanjaju sve što bi, s obzirom na pravi nauk Crkve, bilo u riječima bilo u postupcima moglo odvesti u zabludu odijeljenu braću ili bilo koga drugoga, Nadalje, neka vjernici imaju na umu da se prava pobožnost ne sastoji u neplodnom i prolaznom čuvstvu niti u nekoj ispraznoj lakovjernosti, nego da proizlazi iz prave vjere koja nas vodi k priznavanju uzvišenosti Majke Božje te nas potiče na djetinju ljubav prema našoj Majci i na nasljedovanje njezinih vrlina
PRIMJEDBA. Ovo je jedini odjeljak u cijelome poglavlju o Mariji, koji je izričito PASTORALAN. Ostalo što mu prethodi u ovome dokumentu spada u područje DOGMATSKE teologije.
Uvid i u ostale V2 dokumente, pogotovo u Dogmatsku Konstituciju Dei Verbum, pokazuje da se i u njima radi o mnoštvu dogmatskih tema - na kraju krajeva KKC je pretežito dogmatski document, i pretežito zasnovan na dokumentima Vatikana II, što diskreditira bajku o "pastoralnom" koncilu.
Pa i jedini document koji je izričito nazvan "pastoralni", t.j. Konstitucija Gaudium et Spes, sadrži dobrim dijelom moralni i socijalni nauk, za razliku od sasvim pastoralnih dijelova teksta.
V. Marija – znak sigurne nade i utjehe putujućem Božjem narodu
OdgovoriIzbriši68. Znak sigurne nade i utjehe
U međuvremenu, pak, kao što je Isusova majka – na nebu već proslavljena tijelom i dušom – slika i početak Crkve kakva treba biti dovršena u budućem vijeku, tako ona i na ovoj zemlji svijetli putujućem Božjem na rodu kao znak sigurne nade i utjehe, sve dok ne dade dan Gospodnji (usp, 2 Pt 3,10).
69. Zagovornica jedinstva kršćana
Velika je radost i utjeha ovom Svetom saboru što i među odijeljenom braćom ima onih koji iskazuju dužnu čast Gospodinovoj i Spasiteljevoj majci, posebice kod istočnjaka koji se žarkim oduševljenjem i pobožnim srcem slažu u štovanju Bogorodice vazda Djevice.
PRIMJEDBA: Svim Katolicima kojima ozbiljno slijede Kristovu molitvu „da svi budu jedno“ ne može nego biti na veselje što su nam Istočni Kršćani tako blizu u štovanju Majke Božje; ne zato što su nam se, ili mi njima, približili, nego što se štovanju nisu nikada ni odvojili.
Neka svi Kristovi vjernici upućuju usrdne prošnje Majci Božjoj i Majci ljudi da ona, koja je svojim molitvama bila prisutna u početcima Crkve, i sada, kada je na nebu uzvišena ponad svih svetih i svih anđela, bude u zajednici sa svima svetima trajnom zagovornicom kod svoga Sina, dok se sve obitelji naroda – bilo one koje se diče kršćanskim imenom bilo one koje još ne znaju za svojega Spasitelja – sretno ne saberu u miru i slozi u jedan Božji narod, na slavu Presvetoga i nerazdijeljenoga Trojstva.
PRIMJEDBA: Ovaj je tekst, nakon kratkog pastoralnog uvoda(„Neka svi Kristovi vjernici upućuju usrdne prošnje…“), dogmatski bogata pobudnica.
Zaključak.
Sve to u cijelosti i u pojedinostima, što je u ovoj dogmatskoj konstituciji određeno, prihvatiše oci Svetoga sabora. I mi, apostolskom vlašću od Krista nam predanom, SVE TO zajedno s časnim ocima u Duhu Svetom ODOBRAVAMO, ODLUČUJEMO I ODREĐUJEMO TE ZAPOVIJEDAMO DA to što je tako koncilski određeno, NA SLAVU BOŽJU BUDE PROGLAŠENO.
U Rimu, kod Sv. Petra,
dana 21. studenoga godine 1964.
PAVAO, biskup Katoličke crkve
IZ IZJAVE GENERALNOGA TAJNIKA SABORA, 16. studenoga 1964: “Ostalo pak (t.j ono što nije definirano, moja primjedba), što sveti Sabor iznosi kao nauk vrhovnog crkvenog Učiteljstva, svi i pojedini Kristovi vjernici moraju prihvatiti i držati, prema nakani svetog Sabora, koja je jasna bilo IZ SAME STVARI, bilo IZ NAČINA GOVORA, prema teološkim pravilima tumačenja.”
OdgovoriIzbrišiSlično i u LG 25, ali u odnosu na ne-ex-cathedra nauk pape: „…..odluke koje on iznosi u skladu s njegovom očitovanom nakanom i voljom, što se poglavito vidi bilo IZ NARAVI DOKUMENTA bilo IZ ČESTOGA PREDLAGANJA ISTOGA nauka, bilo IZ NAČINA IZRAŽAVANJA.“
Stvar je kompentne teološke interpretacije, po "opć(im) načel(ima) koja su svima poznata" (sintagma iz Izjave), utvrditi u kojoj mjeri Sabor ili Papa očekuju da pojedinac prihvati ono što naučavaju. Nema govora o neprihvaćanju, već o stupnju prihvaćanja.
Osim toga, ono što Sabor ne "DEFINIRA kao obvezujuće za Crkvu" (sintagma iz iste izjave) može ipak biti predloženo nezabludivo ako je izraz suglasnosti sveukupnog učiteljstva koje pojedini biskupi odnosno papa iznose u svome redovitom učiteljstvu, pa tako pojedini predložci Sabora mogu biti u sklopu toga učiteljstva, i to nadasve autoritivni predložci jer se radi o nadmoćnom broju biskupa U KONKRETNOM POVIJESNOM RAZDOBLJU. Danas može biti nejasno da se radi O SVEUKUPNOJ POVIJESNOJ suglasnosti, ali iz kasnije perspektive može biti jasno. I ako takva suglasnost sada MATERIJALNO postoji radi se o materijalno nezabludivom učenju, ma da to u ovom trenutku nije jasno. I onaj tko odbacuje takav nauk jer u ovome trenutku „nije predložen nezabludivo“, odbacuje MATERIJALNO nezabludivi nauk.
Recimo, oni koji su odbacivali nauk o Uznesenju u Mystici Corporis, 1943, D2291 - što je tada bio nauk, ma da ne „PREDLOŽEN KAO KONAČNO OBVEZATAN“, redovitog učiteljstva sedam godina prije proglašenja dogme - odbacivali su ono što je materijalno dogma.
Ova DOGMATSKA KONSTITUCIJA u br. 25 ovako specificira uvjete koji trebaju biti ispunjeni da izvjesni predložak može biti smatran kao nezabludivo predloženi nauk sveukupnog redovitog učiteljstva (ni jedan drugi sabor, niti ikoji drugi učiteljski dokument, se nisu u to upuštali):
„Premda biskupi pojedinačno nemaju povlasticu nezabludivosti, oni ipak nezabludivo iznose Kristov nauk kad se – iako raspršeni diljem svijeta, ali čuvajući svezu zajedništva među sobom i s Petrovim nasljednikom i autentično naučavajući o stvarima vjere i ćudoređa – slože u nekoj ODLUCI KAO KONAČNO OBVEZATNOJ.“ Dakle:
1)raspršeni diljem svijeta
2)zajedništvo među sobom i s Petrovim nasljednikom
3)naučavajući (ne radi se o odredbama upravne ili pastoralne naravi)
4)o stvarima vjere i ćudoređa
5)autentično (ne privatno)
6)suglasno o nekom predložku kao konačno obvezatnom (DEFINITIVE TENENDA). Izraz „tenenda“ je upotrebljen umjesto „credenda“, da uključi i nauk koji treba „držati“ (t.j. nauk koji nije u Objavi, nego je u tijesnoj vezi s objavljenim – koji dr „vjeruje“ - naukom) i nauk koji treba „vjerovati“, jer se i taj „drži“. (Isto je termin i u definiciji o nezabludivosti pape.)
Čim se ovi uvjeti ispune nauk je samom tom činjenicom ("automatski") predložen nezabludivo, a da to ne treba biti izričito rečeno, iako je Ivan Pavao II, u Ordinatio Sacramentalis to stanje stvari potvrdio i na izričit način, u predmetu "ređenja žena".
Teško je utvrditi kada su svi ovi uvjeti prisutni u izvjesnome predlošku, ali je još teže, ako je uopće moguće, tako nešto isključiti, pa je tako i teško isključiti nezabludivost bilo koje doktrinarne tvrdnje Vatikana II. To i jest jedan od razloga zašto ne-nezabludivo predloženi nauk ne smijemo odbacivati, tj treba ga barem „religiozno prihvatiti“, ili ga kako stoji u Izjavi „vjernici moraju prihvatiti i držati”, odnosno u LG 25: “moraju se slagati i uza nj pristajati s religioznim posluhom duha“.
Naime, ne-nezabludivo predloženi nauk, nije isto što i zabludivi nauk.
Ad 20. srpnja u 7.40
OdgovoriIzbrišihttp://twotlj.org/Ford-Grisez.pdf , proučiti cijelo poglavlje II, koje nije o kontracepciji već o nezabludivosti redovitog učiteljstva, što je općenito relevantno, ma da tu izneseno kao uvod u primjenu na kontracepciju. Esej je objavljen prije Kanonskog Zakonika.
Kan. 749, § 2. Nezabludiv je u naučavanju i Biskupski zbor kad naučavanje vrše biskupi raspršeni po svijetu, čuvajući vezu zajedništva međusobno i s Petrovim nasljednikom, zajedno s rimskim prvosvećenikom naučavajući vjerodostojno stvari vjere ili ćudoređa, slože u jednom mišljenju kao konačno obvezatnom.
Kan. 752 -Treba iskazivati ne doduše pristanka vjere, ali barem vjernički posluh uma i volje nauku koji o vjeri ili ćudoređu izriču bilo vrhovni svećenik bilo Biskupski zbor kad vrše vjerodostojno naučavanje iako ga ne namjeravaju proglasiti konačnim činom; neka dakle kršćani nastoje kloniti se svega što nije s njim u skladu.
Kan. 753 - Biskupi koji su u zajedništvu s glavom i udovima Zbora, bilo kao pojedinci bilo sabrani na biskupskim konferencijama ili na krajevnim saborima, iako nisu nezabludivi unaučavanju, vjerodostojni su naučitelji i učitelji vjere vjernika povjerenih njihovoj brizi; uz to vjerodostojno naučavanje svojih biskupa vjernici su dužni prianjati s vjerničkim posluhom duha.
Kan. 754 - Svi su vjernici obvezni držati se konstitucija i odluka koje donese zakonita crkvena vlast da bi predložila nauk ili osudila kriva mišljenja, a posebno onih koje izda rimski prvosvećenik ili Biskupski zbor.
Kanonski Zakon obvezuje nas Katolike; naravno, ne one koji sami sebe stavljaju izvan Crkve i njenih Zakona svojim neoprotestantskim shvaćanjima i ponašanjem.