Gostujući autor - Magister Mathias: O postu (1)

Naš prijatelj Ivan pripremio je novi tekst Magistera Mathiasa, ovaj puta o postu. Ako ne znate tko je Ivan, pročitajte kratku bilješku koja prethodi tumačenju gregorijanske glazbe za laike, a o Magisteru Mathiasu možete saznati više u uvodu njegova izlaganja o molitvi. Drugi dio ovog teksta o postu slijedi idućeg petka.

O postu koji Bog hoće

Tko hoće iskusiti moć u tom plodu i osjetiti njegovu ljupkost, mora najprije ukloniti izvještaćenu slatkoću grijeha s nepca srca s pomoću gorčine pokore. Mrtvo meso se može ukloniti samo nagrizajućim sredstvima. Zato se moraš ti koji si nalazio užitak u mrtvim djelima (Heb 9,14) čvrsto uhvatiti posta, milostinje i molitva.

Ne smiješ vjerovati da je post samo uzdržljivost od hrane. Tako čine bolesnici i pijanice. Postiti je uzdržavati se od svih užitaka svijeta koji te mogu navesti na priliku za grijeh. Zato Gospodin kaže Izajiji: Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Gospodina Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivati spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove (Iz 58,6). Ako želiš satrti čitavu težinu grijeha, onda moraš najprije pokidati okove nepravde, to jest zle sveze koje privezuju čovjeka uz grijehe. Čemu se drugome ljudi u društvu posvećuju nego poticanju na zlo i bezukusno veselje, nagovaranju jednih druge na zle čine? Kako je pisano: Sablažnjiv je govor luđački i smijeh je njihov grešna razuzdanost (Sir 27,13).

Kada je Gospodin htio izliječiti gluhoga nijemaka i opsjednutoga, najprije ga je uzeo nasamo od mnoštva (Mk 7,33), a onda ga je izliječio. Stoga mora svaki koji želi biti izliječen od Gospodina najprije izbjegavati mnoštvo, društvo zlih. Ali, onaj koji želi tako postiti da bude po volji Gospodinu mora također razvezivati spone jarmene. Jaram koji pritišće osjetila su isprazne i štetne misli na koje se grešnik već naviknuo. Mora ih razvezati s pleća volje, tako da, koliko je god moguće i uz Božju milost, želi uzdržavati se od njih. Kao što mnogo zrna pijeska i šljunka, sakupljenih u jednu vreću, vuku čovjeka u dubine morske, tako ga mnoge misli kroz vrijeme vuku u pristanak na grijeh. Onaj tko želi da se obuzdava na pravi način i po volji Bogu, mora obuzdavati svoje, u duhovnoj mjeri, sramotne misli i razmišljati o Kristu i njegovom trpljenju i njegovim ranama koje je pretrpio za naše dobro. Ne smije nikada biti nedjelatan nego vazda zaokupljen nečim što je dopušteno u očima Božjim, jer štetne misli lakše se podmeću nezauzetim ljudima.

Ali, tko želi zdravo postiti, mora također puštati na slobodu potlačene. Pod teretom grijeha su potlačena naša osjetila koja su prije bila u službi grijeha. Dokle god nije tako da ne želimo vidjeti, čuti, govoriti ili što drugo griješno činiti, postimo za đavla, a ne za Boga. Kakvu korist stječemo uzdržavajući se od hrane, a ne od grijeha?

Post koji znači uzdržavanje od grijeha je mnogo bolji od posta koji znači uzdržavanje od hrane. Onaj tko jede dva puta dnevno tijekom korizme i uzdržava se od zabranjenih pogleda, zabranjenog slušanja, zabranjenog dodirivanja i obilja hrane i pića, onaj tko jede dva ili tri puta dnevno, njegov je post bolji u očima Božjim od onoga koji posti čitav dan, ali se ne uzdržava od neispravnih stvari koje smo spomenuli. Ako želiš da tvoj post bude savršen i po volji Božjoj, ne uzdržavaj se samo od sramotnih pogleda, već i od svega što te može navesti na zlo. Ne slušaj sramotne riječi: one su otrov koji želi ugušiti osjetila čim uđu u uši. Uzdržavaj se od sramotnog govorenja jer ćeš biti krivac pred Bogom za sve duše koje slušaju tvoj oduran govor. Koliko je do tebe, uništavaš sve koji slušaju tvoj zli govor i počinjaš samoubojstvo svojim riječima.

Ne daji svojim ustima više hrane i pića nego što je potrebno tvome zdravlju. Ako je tijelo pretilo, duša nikako ne može biti zdrava. Iz pretila srca izlazi opakost njihova, srca im se prelijevaju ispraznim tlapnjama (Ps 73,7). Zato se moraš uzdržavati od svega što je zabranjeno ako želiš postiti na slavu Božju.

Nedjeljna blog preporuka 28

Blog The Skeptical Doctor okuplja na jednom mjestu linkove na članke Theodorea Dalrymplea. To je pseudonim Anthonyja Danielsa koj je prije odlaska u mirovinu radio kao psihijatar. Iako Daniels nije vjernik, ipak u svojim analizama vrlo dobro (i s britkim sarkazmom) ocrtava stanje današnjeg društva i različite ličnosti iz prošlosti. Naravno, iz svoje agnostičke perspektive ne može ponuditi prave odgovore, ali može vrlo dobro analizirati uzroke i dati točnu dijagnozu.

Već vidim da se neki čitatelji mršte na ovaj uvod, pa bih bez daljnjeg objašnjavanja ponudio nekoliko članaka koji se meni čine posebno zanimljivi. S obzirom da je  Dalrymple vrlo produktivan autor, savjetujem vam da pretražite arhivu bloga Skeptical Doctor i prolistate teme koje vam privuku pažnju.

The Architect as Totalitarian – o arhitektu Le Corbusieru
Suicide of the West 
Ayn Rand: engineer of souls – o književnici i filozofkinji Ayn Rand

Smiljana Rendić o koncilu

Smiljana Rendić (Split, 1926. – Trsat, 1994.) bila je hrvatska katolička novinarka izuzetne erudicije, "najbolji hrvatski novinar vatikanist" i "prepoznatljivi znak katoličke publicistike u nas". Našao sam na internetu dva njezina teksta. Prvi, naslovljen Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod, objavljen je 1971. g. i jedan je od najvažnijih tekstova Hrvatskog proljeća, a drugi, koji je zapravo privatno pismo, objavljen je u knjizi Ivana Mužića (nisam čitao knjigu, ali njezino pismo je na str. 69 – 75) pod naslovom Židovska tradicija o Mesiji.

I tekst koji donosim u nastavku njezino je privatno pismo. Upućeno je 1987. g. Radovanu Grgecu, dugogodišnjem uredniku hrvatske književne revije Marulić u kojoj je 2002. g. i objavljeno (Marulić br. 4/2002. str. 764–781). U njemu Smiljana Rendić kritički analizira koncilska i postkoncilska zbivanja u Crkvi uz brojne zanimljive digresije i primjere iz povijesti. Iako se ne moramo složiti baš sa svakim njezinim zaključkom, ipak je ovo pismo jedinstveni primjer realističnog pogleda na II. vatikanski koncil i razdoblje koje je za njim uslijedilo i na hrvatskom jeziku nema puno takvih primjera.

Ispričavam se što kvaliteta kopije koju donosim nije jako dobra, ali mislim da ipak nije preproblematična. Veliko hvala osobi koja mi je dala ovaj tekst, a svima preporučujem da pročitaju stvari o kojima u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća kako sama autorica kaže "pod ondašnjim terorom samozvanih perjanika "koncilske obnove" u GK, nisam u GK smjela ni pisnuti".

Smiljana Rendić: Mon Église... (PDF, c. 2 MB, 18 stranica)


PS. Nadam se da ćete se barem nakratko pomoliti za pokoj autoričine duše.

Pogledajte novu epizodu Oprah showa

Možda će netko tko pročita naslov ovog posta prvo provjeriti je li to još jedna Markova šala, ali kad se uvjeri da nije tako, zapitat će se: "Što je ovom Tomi palo na pamet? Zar ne zna da je Oprah sa svojom newageovskom duhovnošću showbusiness mašinerija na koju treba upozoriti, a ne ju čak preporučivati? Zar se ne boji čak ni Chucka Norrisa koji je oštro kritizirao njezinu religioznu propagandu?"

Ne bojte se dragi čitatelji, još mi se nije tako pomutilo.

Bl. Alojzije Stepinac o sv. misi

Iz knjige p. Aleksa Benigara o blaženom Alojziju Stepincu izabrao sam neke ulomke koji oslikavaju kako je kardinal Stepinac doživljavao svetu misu.
Jedna tehnička napomena: ubacio sam fusnote u sam tekst, a možete ih vidjeti u "lebdećem pravokutniku" koji će se pojaviti kad prođete pokazivačem miša preko podcrtane riječi (ne treba klikati!), probajte to OVDJE. S obzirom da se u tekstu pojavljuju brojni latinski citati, prijevod ćete naći na taj način kod prve riječi u rečenici.

Ova nadbiskupova gorljivost prigodom euharistijskih kongresa imala je svoj dubok temelj u proživljenoj njegovoj duhovnosti. O njemu piše bivši njegov tajnik:
«Za mene je kardinal Stepinac zato velik i u tolikoj mjeri velik, ukoliko je bio logičan i dosljedan u svojoj vjeri. Njemu je vjera značila više nego samo službu razuma i volje, koju čovjek vrši u danim zgodama i u raznim oblicima. Njemu je vjera bila stalna uronjenost u Bogu, životna povezanost s Bogom, iz koje je on izvodio sve nadnaravne i naravne životne vrijednosti. U njegovoj prisutnosti čovjek je mogao naslutiti smisao i dubinu riječi sv. Pavla: 'Mihi vivere Christus est'. To sam posebno osjećao kod njegove dnevne sv. mise, koju je on upravo svetačkom ne samo točnošću nego iznad svega pobožnošću služio. Poput Samuela u starom zavjetu i Ivana u novome kardinal Stepinac je u svakoj prilici života gledao, vidio, slušao, čuo i onda radio prema riječi duboke vjere i dosljednosti: 'Dominus est'».

Još kao obični svećenik upisao se u svećeničko udruženje klanjalaca presv. Oltarskom sakramentu te je svakog tjedna redovito obavljao svoj sat klanjanja, ako nije bio zapriječen. U zadnjim godinama života, kada je boravio zatočen u Krašiću, znao je provesti satove pred svetohraništem u klanjanju Isusu u presv. oltarskom sakramentu.
Župnik Vraneković piše, 14. listopada 1958, u svoj dnevnik: «Već mjesec dana svaki dan obavlja adoraciju u crkvi... Obavlja adoraciju dnevno za sve one dane, u koje je bio spriječen, pa i unaprijed za slučaj, da bude spriječen».
A bilo je to u vrijeme njegove teške bolesti.
Briga za presv. euharistiju nukala ga je, da uvijek nanovo upozori svoje svećenstvo, da se točno drži uputa Sv. kongregacije o brižnom čuvanju presv. euharistije.
U Krašiću se brinuo, da bude ključ od svetohraništa pozlaćen. Župnik je prema njegovoj uputi dao pozlatiti dva ključa. Trošak za pozlatu htio je sam kardinal snositi. Kada mu je župnik saopćio, da je naručio velik srebrni ciborij u vatri pozlaćen za čuvanje posvećenih čestica, pitao je kardinal:
— Kako stoji crkvena blagajna? Župnik mu odgovori:
— Dobro.
— Ipak — reče kardinal — ja ću platiti ciborij, samo ne trebate to nikome kazivati. Bilo je to godine 1958, a ciborij je stajao 36.000 din.
Njegova euharistijska pobožnost je privlačila pažnju vjernika, ne samo prigodom bogonosne procesije, kada je nosio Presveto u dubokoj sabranosti, već i u listopadu, kada je svakoga dana išao u drugu crkvu i ondje klečeći na kamenoj stubi oltara pred izloženim Svetotajstvom molio s narodom sva tri dijela sv. krunice.
O žrtvi sv. mise napisao je godine 1938 korizmenu poslanicu svojoj nadbiskupiji, u kojoj na pučki način tumači u deset točaka katoličku nauku o presv. euharistijskoj žrtvi s prikladnim pobudama, koje su kadre potaknuti vjernike na gorljivo sudjelovanje.
Svakog se dana najbrižnije pripravljao za sv. žrtvu razmatranjem, a iza mise je obavljao dugu zahvalu. Svećenike je poticao i u privatnim pismima, da isto čine. Tako piše jednom svećeniku odulje pismo:

«Lice zemlje se obnovilo dolaskom Kristovim na svijet i dovršenjem njegove krvave žrtve na drvetu križa. 'Scientes, veli sv. Petar, quod non corruptibilibus auro vel argento redempti estis, sed pretioso sanguine agni immaculati Christi et incontaminati'. Ako je pak tako, a tako sigurno jest, onda moramo i mi svećenici 'ernst machen', s najsvetijim činom na zemlji. A sigurno se ne može 'ernst machen', ako se svećenik brižno ne pripravlja na sv. misu i dolično ne zahvaljuje za nju.
Što naime kaže mudrac u Sv. pismu? 'Qui timent Dominum, praeparabunt corda sua et in conspectu illius sanctificabunt animas suas'. Za Izraelce u pustinji čitamo, kad su prvi put opazili manu, da su pitali: 'Manhu?' Quid est hoc? Koliko više mi, kad kanimo pristupiti k oltaru, moramo da se zamislimo i zapitamo, što kanimo činiti, kad ono, što dolazi u ruke, nije obična mana u pustinji, nego Kruh života, Isus Krist.
Mojsiju nije bilo dozvoljeno približiti se ni gorućem grmu: 'Non appropies huc; solve calceamenta de pedibus tuis, locus enim, in quo stas, terra sancta est'. Nama je dano približiti se ne gorućem grmu, nego Kristu pod prilikama kruha i vina na oltaru. Zar ćemo s manje respekta pristupati nego Mojsije gorućem grmu?
Jakov je nakon sna, u kojem je vidio silaziti i uzlaziti anđele Božje, povikao izvan sebe: 'Vere Dominus est in loco isto et ego nesciebam. Quam terribilis est locus iste! Non est hic aliud nisi domus Dei et porta coeli'. Što bismo istom morali reći mi, koji ne u snu, nego u zbilji gledamo ne ljestve s anđelima, nego Gospodara anđela, stvarno prisutnog na oltaru, kada obavljamo pretvorbu, ili bolje on preko nas jadnih ljudi, kruha u Tijelo i vina u Krv Kristovu!
Nije, dakle, potrebno trošiti više riječi, kako se dolikuje dolična priprava za sv. misu svakom svećeniku, makar ne znam kako bio zaposlen, da ga ne bi možda stigao prijekor, izrečen preko proroka: 'Ne offeratis ultra sacrificium frustra; incensus abominatio est mihi... Lavamini, mundi estote, auferte malum cogitationum vestrarum, quiescite agere perverse'. U protivnom slučaju bila bi neistina, što govorimo kod svake mise: 'Ego in innocentia mea ingressus sum'.
Ako dolikuje, da se pripravimo, dolikuje i da se zahvalimo: 'Benedic, anima, Dominum, et omnia, quae intra me sunt, nomini sancto eius et noli oblivisci omnes retributiones eius'!
Mojsije zadivljen govori Izraelcima u Deuteronomiju: 'Nec est alia natio tam grandis, quae habeat deos appropinquantes sibi, sicut Deus noster adest cunctis obsecrationibus nostris'. Što bi rekao Mojsije danas, da mu je služiti sv. misu?
Iako se Salomon okoristio pitanjem Gospodnjim ili ponudom: 'Postula quod vis, ut dem tibi', zar ne bismo bili ludi, kad se ne bismo zaustavili u društvu Isusovu, u društvu onoga Isusa, 'de quo virtus exibat et sanabat omnes'?
Ja ne kažem, da svećenik mora izmoliti ono, što je u breviru ili na tabli u sakristiji označeno kao gratiarum actio (makar bi nerazborito bilo ne okoristiti se tolikim divnim i bogatim oprostima), ali otići bez usrdne zahvale od sv. mise, zaslužilo bi ukor: 'Domus mea deserta est et vos festinatis unusquisque in domum suam'. Zar se ne pristoji mnogo više ono: 'Inveni, quem diligit anima mea, tenui nec dimittam eum'.
Ako se budemo njega držali onda i samo onda bit ćemo u stanju 'renovare faciem terrae', jer je samo on put, istina i život'».

Kad su godine 1957 biskupi izdali zajedničko pastirsko pismo o sv. misi, piše zatočeni kardinal iz Krašića:
«Dobro su učinili. Jer mi, dok su nam skučene ruke u djelovanju, tako reći, na svim stranama, bez štampe, bez radija, bez kina i tolikih drugih pomagala u modernom životu Crkve u slobodnom svijetu, vrlo lako zaboravljamo, da najvažnije i najmoćnije sredstvo za osvajanje svijeta, za posvećenje duša, za procvat naših obitelji, za spas naše mladeži itd. još uvijek ostaje u našim rukama, a to je sv. misa. Upravo smo mi danas svjedoci ispunjenja proročanstva Malahijina kao nitko do sada: 'Ab ortu enim solis usque ad occasum magnum est nomen meum in gentibus, et in omni loco sacrificatur et offertur nomini meo oblatio munda, quia magnum est nomen meum in gentibus, dicit Dominus exercituum'».
U istom pismu izlaže misao, da svećenik mora zajedno s božanskom žrtvom sebe samoga prikazivati Bogu:
«Mi se moramo danas svaki dan zajedno sa svojim stadom žrtvovati, često puta i krvavo, kako dokazuje nedavna prošlost i još bi se moglo ponoviti, pa gdje ćemo naći više snage i pouke u tu svrhu negoli u sv. misi?
Iskoristite, dakle, ovogodišnju skupnu korizmenu poslanicu episkopata o sv. misi, te je puku dobro protumačite i stavite na srce, da još revnije, još pobožnije i s još većim razumijevanjem polazi na sv. misu, ako želi osigurati blagoslov Božji sebi i skratiti dane kušnje u ovom obliku, u kakvu ih proživljavamo već drugi decenij. Ovo posljednje dakako prudenter spomenuti, ako se spomene, jer špijune imate uvijek u svakoj crkvi».

Evo i jednog zgodnog kratkog razmatranja u sličnom duhu koje sam danas ujutro čuo na Hrvatskom katoličkom radiju.

"Zbog čega se kod nas govori da ovih zastranjenja nema?"

Tekst koji slijedi je recenzija knjige Kuća na kamenu vlč. Čedomila Čekade iz 1970. godine. Vlč. Josip Kribl je u svom osvrtu na tu knjigu ukratko obradio različite probleme koji pogađaju tadašnju (a nažalost, i današnju) Crkvu.

Plemenita akcija skupine hercegovačkih svećenika. Omogućili su iz svojih bijednih ušteda da rasijani članci uglednog i autentičnog pisca budu na jednom mjestu. Jer to su članci ispravnog pogleda u vrijeme i događaje kroz koje prolazi Crkva kod nas. Gradivo knjige namijenjeno je u prvom redu praktičnim vjernicima, vjernom puku koji želi ostati na strani pravovjerja i duhovnosti. Taj narod ponekad konstatira samozvanu »pasavalačku« akciju raznih pseudomesija i pseudoproroka pred kojom on ostaje indiferentan, jer osjeća da vjetar ne puše odakle bi morao...

Sadržaj je knjige šarolik. Sva je knjiga napisana idejno ispravno, stilski jasno, logički (bez drugog izlaza), po inspiraciji toplo, revno, kako može pisati vjerska duša puna apostolske revnosti. I tim tvrdnjama želim nadodati refleksiju da su mnoga idejna i praktična zastranjenja kod nas plod neznanja, slabe etičke ili teologalno-moralne kršćanske svijesti, nadasve pak da su plod osjećajnog, emotivnog ili čuvstvenog stanja. A teško se boriti s podsvjesnim snagama.

Ide li se prema nestanku vjere i raspadu Crkve? Nipošto. Ali proživljavaju se trenuci kušnje. Samo jaki u vjeri mogu izdržati tu napast i optimistički gledati u budućnost, jer Bog sve okreće na dobro svojih, onih koji mu žele služiti. A Bogu se ne služi po načelima ovozemne mudrosti, ljudske mudrosti, nego božanske. Humanizam i praktički pozitivizam okreću kršćansku mudrost naglavce. Ni znanost, ni sloboda, ni napredak, osobito ako su otrgnuti od vertikalnog korijena, ne mogu predstavljati drugo nego »ljudske zapovijedi« i vrednote kojima se ne štuje Bog (Mt 15, 8-9).

Najteža bolest današnjice sastoji se u pomanjkanju usvajanja ispravnih, osnovnih načela. I u kršćanske se redove ubacuje patuljasto katolištvo, ono sitno, usitnjeno, situacijsko, prolazno, a zaboravljaju se temelji, osnovne smjernice, sigurni putokazi. Manjak načela dovodi i manjak svjetla, jasnoće, sigurnosti. Bez suglasja u osnovnim načelima nema govora o sporazumu u njihovim izvodima.

Može li se govoriti o pluralizmu? Može i mora. Ali pluralizam nema mjesta u osnovnim formulacijama vjere, npr. da je Krist Bogočovjek. Pluralizam ne može opravdati dvoumice, ekvivočnosti i protuslovlja, subjektivizam u vjeri. Jer vjera je u svojoj biti slobodan ali i cjelovit odgovor Bogu koji govori ili objavljuje (DV br. 5), dakle poslušnost, životno angažiranje, poslušna ljubav, služba pameti i volje, neko zarobljivanje razuma da se pokorava Kristu (2 Kor 10, 6).

S tim u vezi posve je deplasirano svoditi kršćanstvo na apsolutnu službu čovjeku. Bez sumnje, raditi i žrtvovati se za bližnjega posve je kršćanski, ali nije kršćanski služiti ili raditi za čovjeka bez povezanosti s transcendentnim usmjerenjem, bez vertikale. Kršćanstvo koje bi bilo samo ili poglavito prema dolje, nije kršćanstvo, to nije služenje Bogu. Uzaludno je misliti da se štovanje Boga sastoji u naučavanju ljudskih zapovijedi (Mt 15,8-9). Kršćanski je humanizam u svojoj biti izvorno i ciljevito projiciranje života i djelovanja prema gore (Ef 2, 19; Fil 3, 20; 1 Kor 3, 19 itd.).

Ni Crkvu ne smijemo poglavito okrenuti prema dolje. Ona je božanska institucija. Primijeniti jednoznačno na nju demokratske strukture znači zanijekati joj božansko porijeklo. Ona je faktor u misteriju spasenja. Njena je vlast odozgo, direktno joj je predana od Krista (Lk 10, 16; Iv 20, 21; 15, 16 itd.). U provedbi djela spasenja nerazdruživo su povezani svi faktori: Bog, Bogočovjek, Crkva, sakramenti, Marija, Papa. Tu je i ona osnovna hijerarhija za koju imamo precizne formulacije kao što je naučavanje razlike između vjernika i hijerarhije, neko stupnjevanje u toj hijerarhiji i sl.

Doista je ponižavajuća činjenica postavljati na veliko zvono pretjeranosti koje su se odigravale u prošlosti, a zaboravljati na sablazne pretjeranosti današnjice. Novinarski je postupak dizati glas protiv diktature prošlosti kao da je danas nema na strani onih koji najviše izvikuju parolu slobode. Nije li smiješno postavljati na prvo mjesto potpunu slobodu inicijative laika, kad svaki i osrednje kulturan čovjek zna da sloboda inicijative, informacija, štampe i sl. predstavlja samo relativno pravo, kojemu granice stavljaju prava i dužnosti bližnjega i viših vlasti.

Dijalog je zahtjev dana, ali dijalogizam je vrijedan osude. Dijalogizam je u podvajanju vjernika, u stvaranju mišljenja protivna službenom crkvenom naučavanj, u bezveznom kontestiranju, u »aggiornamentu« rušenja mjesto koherentne i konstruktivne obnove, u »irenističkoj napasti, tj. u nastojanju da se provede čisto pragmatičko i površno, doktrinarno i disciplinarno pojednostavljenje različitih pozicija prema onima koji ne ispovijedaju našu vjeru, jer sve to i drugo ruši ono živo katolištvo, ubija živog Krista kojega autentično katolištvo mora nosili sa sobom (vidi govor Pavla VI. od 20. I. 1970).

Kad čovjek traži razne izvore tolikih zastranjenja u svijetu i kod nas, osobito stvaranje onog pseudokoncila koji je u svojim tvrdnjama oprečno protivan tekstu i kontekstu Koncila, ne može se oteti dojmu da je, osim neke kolektivne sugestije, zaraze brzopletih, netemeljitih hipoteza, možda indirektno i sam Koncil dao povoda da se razvije ova tmurna atmosfera i nemir duhova. Koncil je naglasio optimističku metodu, on je, govori Pavao VI, uzbudio mnoge smutnje, podigao mnoge probleme, i nije na mnogim sektorimra donio željeni mir (govor 15. VII. 1970).

A opstoji li danas pseudokoncil? Uz donekle neodgovorno neznanje neupućenih i zavedenih postoji i odgovorno neznanje ne malog broja pisaca, širitelja pseudokoncila, tj. proturječnog stava prema Koncilu, a uz to trajnog pozivanja na Koncil. Ima bezbroj primjera. Koncil jasno zabranjuje da nikomu nije dopušteno ništa u liturgiji dodavati, ništa dokidat, ništa mijenjati - modernisti, pozivajući se na Koncil, čine protivno (vidi SC br. 22 § 3). Koncil govori o obaveznoj recitaciji brevijara - modernisti ga mirne duše ukidaju, čak i neki redovnici (SC br. 144), a usuđuju se reći da je to u »duhu« Koncila. Modernisti uvijek imaju na ustima izraze o poštovanju čovjeka, tuđeg mišljenja, komunitarnosti itd. a najvećom bezobzirnošću ukidaju omiljele i prikladne pučke pobožnosti, bez obzira na ono što o tome govori Koncil (SC br. 13). Ne samo da ih potpuno dokidaju, nego se pogdjegdje još i izruguju. Slično postupaju s izlaganjem slika u crkvama (SC br. 125), pri čemu se najčešće pozivaju na »umjetničke« razloge. Isto tako modernisti, pozivajući se na Koncil, traže potpunu ili skoro potpu nu decentralizaciju doktrinarne i upravne vrhovne vlasti, a pri tome ne znaju ili neće da znaju autentičnu misao Koncila (LG br. 22; OE br. 3). Što sve ne govore modernisti o stavu prema Papinim enciklikama ili drugim interventima sv. Stolice, i to, tobože, u ime Koncila, a ne svraćaju pažnju da su Papine nastupe, i kada nisu ex cathedra, po nauci Koncila, dužni i s poštovanjem prihvatiti i iskreno zastupati njihovu nauku (LG br. 24) itd.

Mogao bih nastaviti unedogled. Zbog čega se kod nas govori da ovih zastranjenja nema? Zbog čega se realističke analize, kakva je u ovoj knjizi, prešućuju ili infantilno odbacuju? Vjerujem da ima pri tome zavedenih duhova, ali ima i onih koji to svjesno čine. Zna se dobro kako je i za vrijeme zasjedanja Koncila bilo naručenih struja koje su forsirale teorije što ih Koncil nije prihvatio, a baš te teorije podižu glavu i poslije Koncila pozivajući se na Koncil kakvim su ga oni zamišljali i željeli. A tko je iza svih tih? Na to se ne može ovdje odgovoriti, ali istina se ne može sakriti, jer krivi se proroci poznaju po plodovima (Mt 7, 16). Tako je očito da je pseudoprorok svaki onaj koji zabacuje evanđeoske kreposti, npr. samozataju, pokoru i sl., pozivajući se na razne pseudovrednote tijela i svijeta u negativnom smislu.

Možda sam se previše zaustavio na indirektnim refleksijama o ovoj knjizi. Gradivo knjige osvijetlio sam s druge strane, sa strane osnovnih principa, jer greška u principima teško je ili nikako popravljiva. Neka knjiga dođe do ruku svih koji žele uzeti ispravan stav prema nekim gorućim pitanjima u životu vjernika u našim krajevima. Znam, mnogi će neznalački slegnuti ramenima i strpati pisca u konzervativce, a da pri tome i ne opažaju kako samom tom diobom na konzervativce i progresiste tjeraju vodu na mlin onih koji Crkvi žele malo dobra, i ne opažaju kako tom diobom počinjaju radikalan korak extra viam. Novinarski govoriti o nekim temeljnim pitanjima vjere i života nije samo infantilno nego i neodgovorno. A novinarskog teologiziranja kod nas ima u izobilju.

Radi, moli, voli...

Ovo je naslov knjige u izdanju Verbuma u kojoj su sažete "misli i meditacije za radosniji život" svetog Ignacije Loyolskog. Naslov će mi ujedno poslužiti i kao "opravdanje" za nešto dugotrajnije nepisanje na blogu.

Naime, zadnjih mjesec dana posao me odveo u dijasporu pa u napornom ritmu radnih dana u tuđini i prekratkih vikenda doma gotovo da nisam mogao niti pristupiti blogu. Tomi je imao razumijevanja i još uvijek nije izbacio ono "i brat Marko", ali zabrinut sam da uskoro ne uslijedi grafički redizajn u kojem će se radi pojednostavljenja ukloniti suvišni dijelovi naslova :)

Posao u inozemstvu je ustvari tek počeo, ali vjerujem da će se "radno opterećenje" u skoro vrijeme ipak ustabiliti na nekim prihvatljivim razinama (već dugo nisam pisao ništa osim poslovnih mailova pa ćete oprostiti ovaj poslovno-dosadnjikavi stil).

Možda se netko od vas ipak pita kako sam donio odluku da postanem gasterbajter... poslužit ću se naputkom iz knjige koju u to vrijeme još nisam imao, ali sam naputak ipak nesvjesno pokušao slijediti:

Donošenje odluka

Jedan od Ignacijevih tajnika, pater Goncalves da Camara, prisjeća se njegova pristupa upravljanju i načina donošenja odluka.

Naš je pater [Ignacije] naučio biti tako odlučan u stvarima koje poduzima da ta njegova nepokolebljivost zadivljuje svakoga. Evo razloga koji mi padaju na pamet. prije svega, pomno razmotri svaku stvar prije nego u svezi s njome donese odluku. potom, puno moli na tu nakanu te prima prosvjetljenje od Boga. Nadalje, ne donosi ni jednu odluku, a da prethodno ne sasluša mišljenje onih koji se razumiju u područje o kojemu je riječ te se upravo njima obraća u najvećem broju slučajeva. Iznimka su jedino stvari u koje je i sam dokraja upućen. Običavao bi također, kada u nešto nije bio dokraja upućen, odgoditi donošenje odluke i preuzeti neko općenito mišljenje o navedenoj temi kao dostatno do daljnjega.

Psychology 204

RAZMISLI

• Trebam donositi upućene i pomno razmotrene odluke.
• Prije donošenja važnih odluka trebam se pomoliti
• Ne trebam srljati u donošenje odluke onda kada zapravo trebam više saznati o temi o kojoj je riječ, a odluka nije žurno potrebna.

PREDOČI

"Nato se apostoli i starješine sastanu da to razmotre. nakon duge raspre ustade Petar... Nato sve mnoštvo umuknu. Slušali su..."

Dj 15, 6-7, 12

UPAMTI

Trebam se pomoliti i ne donositi odluku o nekoj određenoj stvari, a da prethodno ne saslušam mišljenje onih koji su stručni na tom području.

Toliko za sada... pozdrav iz dijaspore!

U Crkvi vlada pluralizam

Malo starija vijest, s kraja prošle godine, ali vrijedi pribilježiti:

Osvrnuvši se na dan koji je na predbožićnim susretima okupio različite skupine, domaćin kardinal Bozanić istaknuo je znakovitost završetka dana s predstavnicima vjernika laika koji su osobito angažirani u različitim zajednicama, pokretima i udrugama, koji u Crkvi žive i žele svjedočiti posebnu karizmu. Vidljivo je koliko je Crkva bogata i raznolika, koliko ima inicijativa unutar sebe na raznim područjima. Kao Crkva smo ponosni gledajući koliko je inicijativa bilo u tijeku 2009. godine. Ponosni smo što osjećamo kako Duh djeluje, i to Duh koji oživljava, potiče, privlači, oduševljava. I vi dolazite iz takvih zajednica koje žele na osobiti način živjeti crkvenost u izabranoj karizmi, a u Crkvi vlada pluralizam, vlada sloboda izbora. Duh Sveti potiče svakoga od nas koji smo primili milosti krštenja i potvrde da pridonosimo u vlastitoj službi i pozivu u svojoj zajednici. Osjećamo kako ovaj naš svijet itekako vapi za plodovima Duha, za onim što je dobro, lijepo, istinito.