"Zbog čega se kod nas govori da ovih zastranjenja nema?"

Tekst koji slijedi je recenzija knjige Kuća na kamenu vlč. Čedomila Čekade iz 1970. godine. Vlč. Josip Kribl je u svom osvrtu na tu knjigu ukratko obradio različite probleme koji pogađaju tadašnju (a nažalost, i današnju) Crkvu.

Plemenita akcija skupine hercegovačkih svećenika. Omogućili su iz svojih bijednih ušteda da rasijani članci uglednog i autentičnog pisca budu na jednom mjestu. Jer to su članci ispravnog pogleda u vrijeme i događaje kroz koje prolazi Crkva kod nas. Gradivo knjige namijenjeno je u prvom redu praktičnim vjernicima, vjernom puku koji želi ostati na strani pravovjerja i duhovnosti. Taj narod ponekad konstatira samozvanu »pasavalačku« akciju raznih pseudomesija i pseudoproroka pred kojom on ostaje indiferentan, jer osjeća da vjetar ne puše odakle bi morao...

Sadržaj je knjige šarolik. Sva je knjiga napisana idejno ispravno, stilski jasno, logički (bez drugog izlaza), po inspiraciji toplo, revno, kako može pisati vjerska duša puna apostolske revnosti. I tim tvrdnjama želim nadodati refleksiju da su mnoga idejna i praktična zastranjenja kod nas plod neznanja, slabe etičke ili teologalno-moralne kršćanske svijesti, nadasve pak da su plod osjećajnog, emotivnog ili čuvstvenog stanja. A teško se boriti s podsvjesnim snagama.

Ide li se prema nestanku vjere i raspadu Crkve? Nipošto. Ali proživljavaju se trenuci kušnje. Samo jaki u vjeri mogu izdržati tu napast i optimistički gledati u budućnost, jer Bog sve okreće na dobro svojih, onih koji mu žele služiti. A Bogu se ne služi po načelima ovozemne mudrosti, ljudske mudrosti, nego božanske. Humanizam i praktički pozitivizam okreću kršćansku mudrost naglavce. Ni znanost, ni sloboda, ni napredak, osobito ako su otrgnuti od vertikalnog korijena, ne mogu predstavljati drugo nego »ljudske zapovijedi« i vrednote kojima se ne štuje Bog (Mt 15, 8-9).

Najteža bolest današnjice sastoji se u pomanjkanju usvajanja ispravnih, osnovnih načela. I u kršćanske se redove ubacuje patuljasto katolištvo, ono sitno, usitnjeno, situacijsko, prolazno, a zaboravljaju se temelji, osnovne smjernice, sigurni putokazi. Manjak načela dovodi i manjak svjetla, jasnoće, sigurnosti. Bez suglasja u osnovnim načelima nema govora o sporazumu u njihovim izvodima.

Može li se govoriti o pluralizmu? Može i mora. Ali pluralizam nema mjesta u osnovnim formulacijama vjere, npr. da je Krist Bogočovjek. Pluralizam ne može opravdati dvoumice, ekvivočnosti i protuslovlja, subjektivizam u vjeri. Jer vjera je u svojoj biti slobodan ali i cjelovit odgovor Bogu koji govori ili objavljuje (DV br. 5), dakle poslušnost, životno angažiranje, poslušna ljubav, služba pameti i volje, neko zarobljivanje razuma da se pokorava Kristu (2 Kor 10, 6).

S tim u vezi posve je deplasirano svoditi kršćanstvo na apsolutnu službu čovjeku. Bez sumnje, raditi i žrtvovati se za bližnjega posve je kršćanski, ali nije kršćanski služiti ili raditi za čovjeka bez povezanosti s transcendentnim usmjerenjem, bez vertikale. Kršćanstvo koje bi bilo samo ili poglavito prema dolje, nije kršćanstvo, to nije služenje Bogu. Uzaludno je misliti da se štovanje Boga sastoji u naučavanju ljudskih zapovijedi (Mt 15,8-9). Kršćanski je humanizam u svojoj biti izvorno i ciljevito projiciranje života i djelovanja prema gore (Ef 2, 19; Fil 3, 20; 1 Kor 3, 19 itd.).

Ni Crkvu ne smijemo poglavito okrenuti prema dolje. Ona je božanska institucija. Primijeniti jednoznačno na nju demokratske strukture znači zanijekati joj božansko porijeklo. Ona je faktor u misteriju spasenja. Njena je vlast odozgo, direktno joj je predana od Krista (Lk 10, 16; Iv 20, 21; 15, 16 itd.). U provedbi djela spasenja nerazdruživo su povezani svi faktori: Bog, Bogočovjek, Crkva, sakramenti, Marija, Papa. Tu je i ona osnovna hijerarhija za koju imamo precizne formulacije kao što je naučavanje razlike između vjernika i hijerarhije, neko stupnjevanje u toj hijerarhiji i sl.

Doista je ponižavajuća činjenica postavljati na veliko zvono pretjeranosti koje su se odigravale u prošlosti, a zaboravljati na sablazne pretjeranosti današnjice. Novinarski je postupak dizati glas protiv diktature prošlosti kao da je danas nema na strani onih koji najviše izvikuju parolu slobode. Nije li smiješno postavljati na prvo mjesto potpunu slobodu inicijative laika, kad svaki i osrednje kulturan čovjek zna da sloboda inicijative, informacija, štampe i sl. predstavlja samo relativno pravo, kojemu granice stavljaju prava i dužnosti bližnjega i viših vlasti.

Dijalog je zahtjev dana, ali dijalogizam je vrijedan osude. Dijalogizam je u podvajanju vjernika, u stvaranju mišljenja protivna službenom crkvenom naučavanj, u bezveznom kontestiranju, u »aggiornamentu« rušenja mjesto koherentne i konstruktivne obnove, u »irenističkoj napasti, tj. u nastojanju da se provede čisto pragmatičko i površno, doktrinarno i disciplinarno pojednostavljenje različitih pozicija prema onima koji ne ispovijedaju našu vjeru, jer sve to i drugo ruši ono živo katolištvo, ubija živog Krista kojega autentično katolištvo mora nosili sa sobom (vidi govor Pavla VI. od 20. I. 1970).

Kad čovjek traži razne izvore tolikih zastranjenja u svijetu i kod nas, osobito stvaranje onog pseudokoncila koji je u svojim tvrdnjama oprečno protivan tekstu i kontekstu Koncila, ne može se oteti dojmu da je, osim neke kolektivne sugestije, zaraze brzopletih, netemeljitih hipoteza, možda indirektno i sam Koncil dao povoda da se razvije ova tmurna atmosfera i nemir duhova. Koncil je naglasio optimističku metodu, on je, govori Pavao VI, uzbudio mnoge smutnje, podigao mnoge probleme, i nije na mnogim sektorimra donio željeni mir (govor 15. VII. 1970).

A opstoji li danas pseudokoncil? Uz donekle neodgovorno neznanje neupućenih i zavedenih postoji i odgovorno neznanje ne malog broja pisaca, širitelja pseudokoncila, tj. proturječnog stava prema Koncilu, a uz to trajnog pozivanja na Koncil. Ima bezbroj primjera. Koncil jasno zabranjuje da nikomu nije dopušteno ništa u liturgiji dodavati, ništa dokidat, ništa mijenjati - modernisti, pozivajući se na Koncil, čine protivno (vidi SC br. 22 § 3). Koncil govori o obaveznoj recitaciji brevijara - modernisti ga mirne duše ukidaju, čak i neki redovnici (SC br. 144), a usuđuju se reći da je to u »duhu« Koncila. Modernisti uvijek imaju na ustima izraze o poštovanju čovjeka, tuđeg mišljenja, komunitarnosti itd. a najvećom bezobzirnošću ukidaju omiljele i prikladne pučke pobožnosti, bez obzira na ono što o tome govori Koncil (SC br. 13). Ne samo da ih potpuno dokidaju, nego se pogdjegdje još i izruguju. Slično postupaju s izlaganjem slika u crkvama (SC br. 125), pri čemu se najčešće pozivaju na »umjetničke« razloge. Isto tako modernisti, pozivajući se na Koncil, traže potpunu ili skoro potpu nu decentralizaciju doktrinarne i upravne vrhovne vlasti, a pri tome ne znaju ili neće da znaju autentičnu misao Koncila (LG br. 22; OE br. 3). Što sve ne govore modernisti o stavu prema Papinim enciklikama ili drugim interventima sv. Stolice, i to, tobože, u ime Koncila, a ne svraćaju pažnju da su Papine nastupe, i kada nisu ex cathedra, po nauci Koncila, dužni i s poštovanjem prihvatiti i iskreno zastupati njihovu nauku (LG br. 24) itd.

Mogao bih nastaviti unedogled. Zbog čega se kod nas govori da ovih zastranjenja nema? Zbog čega se realističke analize, kakva je u ovoj knjizi, prešućuju ili infantilno odbacuju? Vjerujem da ima pri tome zavedenih duhova, ali ima i onih koji to svjesno čine. Zna se dobro kako je i za vrijeme zasjedanja Koncila bilo naručenih struja koje su forsirale teorije što ih Koncil nije prihvatio, a baš te teorije podižu glavu i poslije Koncila pozivajući se na Koncil kakvim su ga oni zamišljali i željeli. A tko je iza svih tih? Na to se ne može ovdje odgovoriti, ali istina se ne može sakriti, jer krivi se proroci poznaju po plodovima (Mt 7, 16). Tako je očito da je pseudoprorok svaki onaj koji zabacuje evanđeoske kreposti, npr. samozataju, pokoru i sl., pozivajući se na razne pseudovrednote tijela i svijeta u negativnom smislu.

Možda sam se previše zaustavio na indirektnim refleksijama o ovoj knjizi. Gradivo knjige osvijetlio sam s druge strane, sa strane osnovnih principa, jer greška u principima teško je ili nikako popravljiva. Neka knjiga dođe do ruku svih koji žele uzeti ispravan stav prema nekim gorućim pitanjima u životu vjernika u našim krajevima. Znam, mnogi će neznalački slegnuti ramenima i strpati pisca u konzervativce, a da pri tome i ne opažaju kako samom tom diobom na konzervativce i progresiste tjeraju vodu na mlin onih koji Crkvi žele malo dobra, i ne opažaju kako tom diobom počinjaju radikalan korak extra viam. Novinarski govoriti o nekim temeljnim pitanjima vjere i života nije samo infantilno nego i neodgovorno. A novinarskog teologiziranja kod nas ima u izobilju.