Bl. Alojzije Stepinac o sv. misi

Iz knjige p. Aleksa Benigara o blaženom Alojziju Stepincu izabrao sam neke ulomke koji oslikavaju kako je kardinal Stepinac doživljavao svetu misu.
Jedna tehnička napomena: ubacio sam fusnote u sam tekst, a možete ih vidjeti u "lebdećem pravokutniku" koji će se pojaviti kad prođete pokazivačem miša preko podcrtane riječi (ne treba klikati!), probajte to OVDJE. S obzirom da se u tekstu pojavljuju brojni latinski citati, prijevod ćete naći na taj način kod prve riječi u rečenici.

Ova nadbiskupova gorljivost prigodom euharistijskih kongresa imala je svoj dubok temelj u proživljenoj njegovoj duhovnosti. O njemu piše bivši njegov tajnik:
«Za mene je kardinal Stepinac zato velik i u tolikoj mjeri velik, ukoliko je bio logičan i dosljedan u svojoj vjeri. Njemu je vjera značila više nego samo službu razuma i volje, koju čovjek vrši u danim zgodama i u raznim oblicima. Njemu je vjera bila stalna uronjenost u Bogu, životna povezanost s Bogom, iz koje je on izvodio sve nadnaravne i naravne životne vrijednosti. U njegovoj prisutnosti čovjek je mogao naslutiti smisao i dubinu riječi sv. Pavla: 'Mihi vivere Christus est'. To sam posebno osjećao kod njegove dnevne sv. mise, koju je on upravo svetačkom ne samo točnošću nego iznad svega pobožnošću služio. Poput Samuela u starom zavjetu i Ivana u novome kardinal Stepinac je u svakoj prilici života gledao, vidio, slušao, čuo i onda radio prema riječi duboke vjere i dosljednosti: 'Dominus est'».

Još kao obični svećenik upisao se u svećeničko udruženje klanjalaca presv. Oltarskom sakramentu te je svakog tjedna redovito obavljao svoj sat klanjanja, ako nije bio zapriječen. U zadnjim godinama života, kada je boravio zatočen u Krašiću, znao je provesti satove pred svetohraništem u klanjanju Isusu u presv. oltarskom sakramentu.
Župnik Vraneković piše, 14. listopada 1958, u svoj dnevnik: «Već mjesec dana svaki dan obavlja adoraciju u crkvi... Obavlja adoraciju dnevno za sve one dane, u koje je bio spriječen, pa i unaprijed za slučaj, da bude spriječen».
A bilo je to u vrijeme njegove teške bolesti.
Briga za presv. euharistiju nukala ga je, da uvijek nanovo upozori svoje svećenstvo, da se točno drži uputa Sv. kongregacije o brižnom čuvanju presv. euharistije.
U Krašiću se brinuo, da bude ključ od svetohraništa pozlaćen. Župnik je prema njegovoj uputi dao pozlatiti dva ključa. Trošak za pozlatu htio je sam kardinal snositi. Kada mu je župnik saopćio, da je naručio velik srebrni ciborij u vatri pozlaćen za čuvanje posvećenih čestica, pitao je kardinal:
— Kako stoji crkvena blagajna? Župnik mu odgovori:
— Dobro.
— Ipak — reče kardinal — ja ću platiti ciborij, samo ne trebate to nikome kazivati. Bilo je to godine 1958, a ciborij je stajao 36.000 din.
Njegova euharistijska pobožnost je privlačila pažnju vjernika, ne samo prigodom bogonosne procesije, kada je nosio Presveto u dubokoj sabranosti, već i u listopadu, kada je svakoga dana išao u drugu crkvu i ondje klečeći na kamenoj stubi oltara pred izloženim Svetotajstvom molio s narodom sva tri dijela sv. krunice.
O žrtvi sv. mise napisao je godine 1938 korizmenu poslanicu svojoj nadbiskupiji, u kojoj na pučki način tumači u deset točaka katoličku nauku o presv. euharistijskoj žrtvi s prikladnim pobudama, koje su kadre potaknuti vjernike na gorljivo sudjelovanje.
Svakog se dana najbrižnije pripravljao za sv. žrtvu razmatranjem, a iza mise je obavljao dugu zahvalu. Svećenike je poticao i u privatnim pismima, da isto čine. Tako piše jednom svećeniku odulje pismo:

«Lice zemlje se obnovilo dolaskom Kristovim na svijet i dovršenjem njegove krvave žrtve na drvetu križa. 'Scientes, veli sv. Petar, quod non corruptibilibus auro vel argento redempti estis, sed pretioso sanguine agni immaculati Christi et incontaminati'. Ako je pak tako, a tako sigurno jest, onda moramo i mi svećenici 'ernst machen', s najsvetijim činom na zemlji. A sigurno se ne može 'ernst machen', ako se svećenik brižno ne pripravlja na sv. misu i dolično ne zahvaljuje za nju.
Što naime kaže mudrac u Sv. pismu? 'Qui timent Dominum, praeparabunt corda sua et in conspectu illius sanctificabunt animas suas'. Za Izraelce u pustinji čitamo, kad su prvi put opazili manu, da su pitali: 'Manhu?' Quid est hoc? Koliko više mi, kad kanimo pristupiti k oltaru, moramo da se zamislimo i zapitamo, što kanimo činiti, kad ono, što dolazi u ruke, nije obična mana u pustinji, nego Kruh života, Isus Krist.
Mojsiju nije bilo dozvoljeno približiti se ni gorućem grmu: 'Non appropies huc; solve calceamenta de pedibus tuis, locus enim, in quo stas, terra sancta est'. Nama je dano približiti se ne gorućem grmu, nego Kristu pod prilikama kruha i vina na oltaru. Zar ćemo s manje respekta pristupati nego Mojsije gorućem grmu?
Jakov je nakon sna, u kojem je vidio silaziti i uzlaziti anđele Božje, povikao izvan sebe: 'Vere Dominus est in loco isto et ego nesciebam. Quam terribilis est locus iste! Non est hic aliud nisi domus Dei et porta coeli'. Što bismo istom morali reći mi, koji ne u snu, nego u zbilji gledamo ne ljestve s anđelima, nego Gospodara anđela, stvarno prisutnog na oltaru, kada obavljamo pretvorbu, ili bolje on preko nas jadnih ljudi, kruha u Tijelo i vina u Krv Kristovu!
Nije, dakle, potrebno trošiti više riječi, kako se dolikuje dolična priprava za sv. misu svakom svećeniku, makar ne znam kako bio zaposlen, da ga ne bi možda stigao prijekor, izrečen preko proroka: 'Ne offeratis ultra sacrificium frustra; incensus abominatio est mihi... Lavamini, mundi estote, auferte malum cogitationum vestrarum, quiescite agere perverse'. U protivnom slučaju bila bi neistina, što govorimo kod svake mise: 'Ego in innocentia mea ingressus sum'.
Ako dolikuje, da se pripravimo, dolikuje i da se zahvalimo: 'Benedic, anima, Dominum, et omnia, quae intra me sunt, nomini sancto eius et noli oblivisci omnes retributiones eius'!
Mojsije zadivljen govori Izraelcima u Deuteronomiju: 'Nec est alia natio tam grandis, quae habeat deos appropinquantes sibi, sicut Deus noster adest cunctis obsecrationibus nostris'. Što bi rekao Mojsije danas, da mu je služiti sv. misu?
Iako se Salomon okoristio pitanjem Gospodnjim ili ponudom: 'Postula quod vis, ut dem tibi', zar ne bismo bili ludi, kad se ne bismo zaustavili u društvu Isusovu, u društvu onoga Isusa, 'de quo virtus exibat et sanabat omnes'?
Ja ne kažem, da svećenik mora izmoliti ono, što je u breviru ili na tabli u sakristiji označeno kao gratiarum actio (makar bi nerazborito bilo ne okoristiti se tolikim divnim i bogatim oprostima), ali otići bez usrdne zahvale od sv. mise, zaslužilo bi ukor: 'Domus mea deserta est et vos festinatis unusquisque in domum suam'. Zar se ne pristoji mnogo više ono: 'Inveni, quem diligit anima mea, tenui nec dimittam eum'.
Ako se budemo njega držali onda i samo onda bit ćemo u stanju 'renovare faciem terrae', jer je samo on put, istina i život'».

Kad su godine 1957 biskupi izdali zajedničko pastirsko pismo o sv. misi, piše zatočeni kardinal iz Krašića:
«Dobro su učinili. Jer mi, dok su nam skučene ruke u djelovanju, tako reći, na svim stranama, bez štampe, bez radija, bez kina i tolikih drugih pomagala u modernom životu Crkve u slobodnom svijetu, vrlo lako zaboravljamo, da najvažnije i najmoćnije sredstvo za osvajanje svijeta, za posvećenje duša, za procvat naših obitelji, za spas naše mladeži itd. još uvijek ostaje u našim rukama, a to je sv. misa. Upravo smo mi danas svjedoci ispunjenja proročanstva Malahijina kao nitko do sada: 'Ab ortu enim solis usque ad occasum magnum est nomen meum in gentibus, et in omni loco sacrificatur et offertur nomini meo oblatio munda, quia magnum est nomen meum in gentibus, dicit Dominus exercituum'».
U istom pismu izlaže misao, da svećenik mora zajedno s božanskom žrtvom sebe samoga prikazivati Bogu:
«Mi se moramo danas svaki dan zajedno sa svojim stadom žrtvovati, često puta i krvavo, kako dokazuje nedavna prošlost i još bi se moglo ponoviti, pa gdje ćemo naći više snage i pouke u tu svrhu negoli u sv. misi?
Iskoristite, dakle, ovogodišnju skupnu korizmenu poslanicu episkopata o sv. misi, te je puku dobro protumačite i stavite na srce, da još revnije, još pobožnije i s još većim razumijevanjem polazi na sv. misu, ako želi osigurati blagoslov Božji sebi i skratiti dane kušnje u ovom obliku, u kakvu ih proživljavamo već drugi decenij. Ovo posljednje dakako prudenter spomenuti, ako se spomene, jer špijune imate uvijek u svakoj crkvi».

Evo i jednog zgodnog kratkog razmatranja u sličnom duhu koje sam danas ujutro čuo na Hrvatskom katoličkom radiju.