Traži moju slavu, a ne svoju

Važnost je toga teksta naglašena i time što je Isus Petru ispred svih apostola predao vrhovnu vlast u svojoj Crkvi poslije čudesnog ribolova. »I to je čudo, kao kod Ivana uvijek iznova, »znak« koji će još jasnije i upornije pokazati kako treba shvatiti Gospodnju riječ. Kao što je jednoć uz isto jezero čudesno umnoženje kruha poslužilo kao znak za obećanje presvete euharistije tako ovdje bogati ribolov priprema predavanje primata« (Rebstock). »Tu Učitelj objašnjava Šimunu Petru tajno značenje svoga čina što ga onaj nije shvatio kod samog ribolova... Ono što je najavljeno u Gospodnjem nalogu, da Petar izvuče na kopno punu mrežu, to se istome objašnjava u nalogu da pase jaganjce i ovce« (Rupert iz Deutza). 

Ta dva izraza Rebstock, oslonjen na čitavu crkvenu predaju tumači ovako: »Jaganjce — još slabašne i nesavršene duše koje spadaju u Crkvu koja sluša. Ovce — zrele i jake u kojima su obuhvaćeni učitelji i pastiri Crkve, čitavo Kristovo stado.« Evo još riječi dvojice koji su najdublje protumačili Ivanovo Evanđelje. »Iz razmatranja toga mjesta učiteljima je vjere jasno da će se vrhovnom Pastiru Kristu svidjeti samo ako se brinu da se njihovo duhovno stado trajno osjeća dobro i jako. Takav je bio blaženi Pavao koji je bio slab sa slabima i koji je one koje je priveo vjeri nazvao slavom svog apostolata, svojom radošću i krunom« (Ćiril Aleks.). »Što drugo znače riječi ,Ljubiš li me? Pasi moje ovce'« nego kao da mu je kazao: Ako me ljubiš, ne misli na to da paseš sebe, nego pasi moje ovce kao moje, a ne kao svoje. Kod njih traži moju slavu, a ne svoju; moje gospodstvo, a ne svoje; moj dobitak, a ne svoj... Ne ljubimo dakle sami sebe nego Gospodina; pasući njegove ovce ne tražimo svoj interes nego njegov. U onome koji pase njegove ovce ljubav prema Kristu mora rasti i doseći takav duhovni žar koji će nadmašiti i naravni strah od smrti« (Augustin). 

(izvor)

Različit pravni položaj Katoličke i Pravoslavne crkve u Turskoj

Premda Kuran kao i islamsko pravo (Šerijat) ne prave nikakvu razliku među pripadnicima pojedinih kršćanskih vjeroispovijesti, koji zajedno sa Židovima idu u "narode svetih knjiga" (Ahl' el-Kitab), u stvarnosti je islamska država pojedinim vjeroispovijestima priznavala različit pravni položaj. U Turskome carstvu ovo prvotno vrijedi za pripadnike katolicizma i istočnoga pravoslavlja. 

Kad je Mehmed II. (el Fatih - Osvajač) 1453. zauzeo Carigrad, odmah je pronašao način kako pridobiti pravoslavne Grke i time spriječiti nestanak pučanstva što je, kako se čini carskome gradu prijetio kao posljedica snažnoga iseljavanja. Dalekovidnome je sultanu pošlo za rukom jednim spretnim potezom grčki ekumenski patrijarhat za čitava stoljeća vezati uz tursko carsko prijestolje. Sultan je Grcima naredio da izaberu novoga patrijarha. Izabran bijaše učeni redovnik Juraj Sholarios, nekoć prijatelj ujedinjenja i pristalica nauka sv. Tome Akvinskoga, kasnije vatreni bojovnik proti ujedinjenju i snažni podupiratelj raskola, koji sebi uze ime Genadije II. Sultan je novoizabranoga patrijarha svečano uveo u službu prema starome bizantskome ceremonijalu. Okružen svitom turskih odličnika, sultan je Genadiju II. službenu ovlast predao sljedećim riječima: "Sveto Trojstvo, koje mi je dalo carstvo, uzdiže te na čast patrijarha". Kako strano zvuče ove riječi u ustima cara svih pravovjernih muslimana, kojima nijekanje svetoga Trojstva ide u najbitnije vjerske istine! Pošto je patrijarh na taj način iz sultanove ruke primio službu, izrekao je svoju najdub lju zahvalnost, a kor je zapjevao konvencionalnu liturgijsku pjesmu za svečane prigode: Eἰς πολλὰ ἔτη, Δέσποτα. Nakon toga uslijedio je sjajan objed, kod kojega je sultan patrijarhu dao "beskrajna obećanja".

Ovo duboko poniženje carigradskoga patrijarhata donijelo je s druge strane patrijarhu prednost što je ne treba podcijeniti. "Rul milleti", grčka nacija, ispravnije grčka vjeroispovijest, na čelu s patrijarhom, zadobila je dalekosežnu samostalnost. Patrijarh je glava nacije, s činom i dostojanstvom turskoga vezira. On nad Grcima vrši ne samo duhovnu, nego i građansku vlast. On je sudac u građanskim predmetima (sklapanje brakova, oporuke i sl.). Ako se nađu krivima, može osuditi na novčane kazne, na tamnicu, bičevanje i na strašno ropstvo na galijama. Turske oblasti bijahu obvezatne provesti njegov pravorijek, kao i onaj, premda u manjoj mjeri, pravoslavnih biskupa što su također posjedovali odgovarajuću sudsku vlast.

Sad možemo pojmiti, zašto pravoslavnim biskupima za njihovih pohoda, za kojih su na nepravedan i nasilnički način i od katolika ugonili crkvene namete, bijaše dodjeljivana turska vojna pratnja. Također ćemo razumjeti, kako bijaše moguće da carigradski patrijarh Ćiril Lukaris, 1632. godine, zaslužna biskupijskoga svećenika i kandidata za jedno biskupsko sjedište, Šimuna Matkovića, u Ugarskoj baci u tamnicu gdje su mu od velike studeni otpali nokti na ručnim i nožnim prstima. Također je zanimljivo što je carigradski patrijarh, unatoč blizini srpske hijerarhije, često, po svojim zastupnicima, nastupao na turskim sudovima kao svjedok proti katolicizma u dalekoj Bosni. K tome pridolazi još jedna važna okolnost u korist pravoslavne hijerarhije: utjecaj fanariotskih ministara na Visokoj Porti. Dovoljno je podsjetiti na Mihovila Kantakuzena, "columnam christianitatis", miljenika dvojice sultana, da bismo vidjeli kako je Fanar u tim ministrima imao moćna pomoćnika i saveznika u borbi proti katolicizmu. 

Uz carigradski, i srpski je patrijarhat u Peći uživao velik ugled. Utemeljen za cara Stevana Dušana Silnog 1346. godine, propao je za vrijeme turske vladavine u Srbiji, da bi ga Mehmed Sokolović, najveći veliki vezir što je ikad, kao sultanov zastupnik, upravljao ogromnim osmanlijskim carstvom, ponovo uspostavio 1557. godine. Jedva je potrebno pripomenuti kako je Sokolović time htio povući spretan diplomatski potez, kako bi na taj način pravoslavne Srbe što čvršće vezao uz Tursko carstvo. Za prvu dvojicu pećkih patrijarha obično se tvrdi i piše kako bijahu bliski rođaci moćnoga vezira. Iz državnopolitičkih, a možda i rodbinskih razloga, bijaše pećki patrijarhat najizobilnije obasut pravima i povlasticama. Srpska je pravoslavna crkva sklopila s muslimanskim carstvom veoma pogodan ugovor, kojim se znala izvrsno služiti, posebice na štetu Katoličke crkve. 

Položaj Katoličke crkve bijaše daleko nepogodniji od onoga Istočnopravoslavne. I njoj je sultan doduše priznao legalnu opstojnost, što nedvojbeno dokazuju brojni turski fermani i berati što su ih u njenu korist izdali osmanlijski vladari. Prilikom zauzeća Carigrada (1453) Đenovljani su od Mehmeda II. izmolili za se čak različite milosti i slobodu vjeroispovijesti. Isto su, deset godina kasnije, na polju Milodraževu izmolili bosanski franjevci za svoj puk (poznata Ahd-nama, što još nije u potpunosti pojašnjena).

Katolička se crkva nikad nije tako duboko ponizila da bi dopustila uplitanje turske državne sile u svoje unutarnje vjerske odnošaje. Tu ne bijaše ni turske investiture ni biskupskih imenovanja po milosti Visoke Porte. Zbog toga ona i nije uživala onu široku autonomiju što je imahu pravoslavni. Ni u jednom se dokumentu ne spominje "latinska nacija" ("latin milleti") s biskupom, u rangu vezira ili paše, na čelu. Katolici obično bijahu zastupani po predstojnicima redovničkih zajednica (provincijali i gvardijani), dok je biskup ostajao u pozadini kao da ga - takav se dojam stječe - država uopće nije priznavala, te se morao kriti.

U Bosni je to gotovo uvijek bio slučaj, u drugim zemljama veoma često. Katolički biskupi nisu nikad od Turaka dobili neku sudsku ovlast nad svojim vjernicima. Nadalje nitko i ne pomišlja na to da bi u katoličkoj hijerarhiji mogla biti dodijeljena turska "svjetovna sila" ("brachium saeculare") kao pomoć u provedbi njezinih sudskih pravorijeka i naredbi. Janjičari bijahu pratnja katoličkim biskupima jedino onda kad ih vođahu pred turske sudove, u tamnicu ili na izvršenje smrtne kazne. 

K tomu valja uzeti u obzir još jednu važnu okolnost. Turci nikad ne mogahu zaboraviti kako najveći i najopasniji protivnik polumjeseca na Bosporu bijaše rimski papa, istodobno poglavar njihovih katoličkih podanika. Papa nikad nije mirovao: poticao je kršćansku Europu na bitke i križarske vojne proti Turcima, nikad nije sklapao saveze niti se upuštao u bilo kakve pregovore s islamskim Carigradom. Zbog toga su turske vlasti pune sumnjičavosti i nepovjerenja spram katoličkoga elementa u carstvu Osmanovih nasljednika. Zbog toga im u doba mira ne daju nikakvih velikih povlastica, kao pravoslavnima, a u doba ratova - često i u miru - krvavo ih progone i iskorjenjuju. Katolici sa svoje strane nikad ne htjedoše, pa makar i privremeno, služiti kao turski vojnici, dok je to u dokumentima od 14. do 17. stoljeća o pravoslavnima nebrojeno puta posvjedočeno. 

Priznajemo kako su i pravoslavni puk i svećenstvo bili u Turskome carstvu materijalno iscrpljivani, ugnjetavani, a često i grubo progonjeni. Njihov se položaj počeo polagano pogoršavati posebice od konca 16 stoljeća. Pobune proti Turcima bijahu sve češće, te se pri koncu 18. stoljeća njihov položaj jedva mogao razlikovati od položaja katolika. Ovo se, naravno, ne odnosi na grčku hijerarhiju Fanara, koja je 1766. uredila da, jednim carskim fermanom, bude dokinut pećki patrijarhat, i koja je uvijek uživala povlašteni izuzetni položaj. 

Poneki srpski povjesničari idu predaleko kad, imajući u vidu prilike pri koncu 18. stoljeća, prikazuju kako katolici i pravoslavci uvijek i trajno bijahu pred Turcima pravno i stvarno izjednačeni. To je u osnovi neispravno poimanje povijesnih prilika. Kako grčko tako i srpsko pravoslavlje stvorilo je sebi, svojim paktom sa osmanlijskom državnom silom, izuzetan položaj, ukoliko to u muslimanskoj državi uopće bijaše moguće postići. Nasuprot tome, katolici, "jadna raja", stado, bolje reći stoka, i "latin kafirs" (latinski nevjernici) uživahu jedino pasivnu snošljivost, a često čak ni to. U usporedbi s katolicima, pravoslavni elemenat bijaše u jednome razmjerno boljemu položaju.To još više vrijedi za Pravoslavnu crkvu i hijerarhiju. Klasičan primjer za to pružaju nam brojni pravoslavni samostani i biskupije na hrvatskome tlu, uspostavljeni u doba turske vladavine u 16. i 17. stoljeću, posebice 1557. godine.  Katolicima, naprotiv, bijaše zabranjeno, primjerice u Bosni, Slavoniji i Dalmaciji, graditi nove crkve i uspostavljati samostane i biskupije; naravno neke biskupije bijahu kanonski popunjene, ali često s prekidom od više desetljeća. Turci su čak poneke katoličke samostane predavali pravoslavcima na upotrebu i u posjed, ili su pak dobrohotno dopuštali da se na katoličkome zemljištu podižu nove pravoslavne crkve. Tako u posjed pravoslavaca prijeđoše, uz ostale, nekoć katolički samostani ili crkve: Čičevo (sv. Petar u polju) kod Trebinja u Hercegovini, Krupa, Rmanj i Moštanica u Bosni, Orahovica u Slavoniji. Ima srpskih povjesničara što, unatoč očitim suprotnim svjedočanstvima dokumenata, zastupaju mišljenje kako se ovdje zacijelo ili vjerojatno radi o starim pravoslavnim samostanima. Tako je Bosna u 16. stoljeću preplavljena pravoslavnim samostanima, a ipak se ni za jedan od njih ne može s izvjesnošću dokazati da bi opstojao 100 godina ranije, u doba bosanske samostalnosti. Istodobno katolici su gubili teren i crkvene objekte u korist pravoslavaca. Tako je savršeno na mjestu tvrdnja povjesničara dra Preloga da priraštaj pravoslavaca u Bosni nakon njezina zauzeća bijaše očito stalno sve više i više pospješivan. 

(iz Krunoslav Draganović, Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje)

U svako doba imam i na svakom mjestu nosim I Boga srca svog i Srce Boga svoga.

 

Razvio je [taj svećenik] u župi pobožnost Srcu Isusovu. On bi se veoma začudio kad bi mu se reklo da danas ima onih koji misle da je to neka sentimentalna pobožnost. Njemu je Srce Isusovo naprosto ono što jest: Srce Isusa Krista, doslovno. Uoči svakoga prvog petka u mjesecu dolazi svijet u njegovu župnu crkvu na noćno klanjanje. Župnik osobito pamti jednog seljaka, koji je dolazio na tu uru klanjanja s još dvadeset muškaraca, »i to iz filijale udaljene blizu četiri kilometra, nakon što je od tri sata ujutro radio na žetvi, došao kući tek oko deset sati navečer, samo večerao i žurio da u jedanaest sati bude u crkvi na uri klanjanja, svakoga prvog petka.« Župnik se u najtežim časovima obraća Srcu Isusovu podsjećajući ga na njegovo Obećanje. Jednom je umirala žena koja se bila privezala za inovjersku sljedbu. »Došao sam da je providim, a ona ni čuti. I onda sam se ja obratio Presvetom Srcu i ponizno ga zamolio: Srce Isusovo, pa Ti si obećalo da ćeš onima koji rade oko spašavanja duša dati da ganu i najtvrđa srca! Zar će ovo biti prvi slučaj da nisi ispunilo svoje obećanje?« Riječi su pune tako beskrajnog povjerenja da moram misliti na Abrahama pred Gospodom, kad je ovakvim istim tonom molio za nevjerne gradove. A župnik završava mirno, radosno, i struji u njegovim riječima nešto kao ritam velike rijeke: »I sutra su opet došli po mene, i ispovjedila se.«

(izvor)

Tijelovo 2023.

I danas na svetkovinu Tijelova prolazi Isus svečano kroz naša sela i gradove, prolazi u sjajnim procesijama pod prilikom kruha u presv. Sakramentu. I mi danas pjevamo Hosana, pjevamo pjesme slave i hvale Isusu, Spasitelju svomu, Bogu svomu i Kralju. 

Tijelovska procesija jest javno priznavanje vjere u tajnu o presv. Sakramentu. A što mi o tome vjerujemo? Sa saborom tridentinskim mi vjerujemo, »da je u presv. Oltarskom Sakramentu istinito, stvarno, bivstveno tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista ujedno s njegovom dušom i Božanstvom«. Zašto mi vjerujemo u to čudesno otajstvo? Radi Kristovih riječi. 

Ovu svoju vjeru danas javno priznajemo u svečanim procesijama, koje Crkva obavlja sa što većim sjajem. Svećenstvo u najljepšem ruhu, svijeće i tamjan, nevina djeca sipajući mirisno cvijeće, narod svečano odjeven, pjevanje i glazba, zastave i okićene kuće — sve se ovo natječe, kako bi se što dostojnije poklonilo divnoj Tajni, kako bi iskazalo što veću čast Bogu i Kralju svih kraljeva. Sva srca pobožno dižu k nebu glas vjere: »Svet, svet, svet. Svet i presvet Isus u oltarskomu Otajstvu presvetomu«. 

(izvor)

O dubino bogatstva, mudrosti i znanja Božjega

Presveto je Trojstvo najuzvišenija tajna naše svete vjere. Uz tu se tajnu prislanjaju svi crkveni čini i obredi. U ime presvetoga Trojstva dijeli nam Crkva sredstva milosti: svete sakramente. Sa zazivom presvetog Trojstva počinje i svršava Crkva molitve. 

Premda Crkva tijekom čitave godine slavi presveto Trojstvo, a osobito svake nedjelje, ipak je odredila da se presveto Trojstvo proslavi posebnim blagdanom, i to zato, jer je Ono najuzvišenija tajna naše svete vjere. Crkva to čini u prvu nedjelju po Duhovima, jer su apostoli odmah kako su primili Duha Svetoga propovijedali otajstvo presvetoga Trojstva. 

(izvor)

Prosvijetli nam razum, ojačaj nam volju, očisti nam srca

Samo je jedan Bog jer je u Bogu samo jedna narav, ali su tri božanske Osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. To jasno uči Sv. Pismo i usmena predaja. Prije nego je Isus uzišao na nebo, naložio je apostolima: Idite i naučavajte sve narode krsteći ih u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga (Mt 18,18). Tu Krist jasno govori o trima Osobama u Bogu. Duh Sveti, treća božanska Osoba, izlazi od Oca i Sina kao iz jednog izvora. Sam Krist kaže na posljednjoj večeri: Duh Sveti će me proslaviti jer će od moga uzeti (Iv 16,14). Prije toga kaže: Kad dođe Duh Sveti Tješitelj koji od Oca izlazi, on će svjedočiti za me (Iv 15,26). I opet na drugom mjestu: Duh Sveti Tješitelj, koga će Otac poslati u moje ime, on će vas naučiti svemu i napomenut će vam sve što vam god rekoh (Iv 14,26). Kao što je vječno rođenje Božjeg Sina posve duhovne naravi, tako je i izlaženje Duha Svetoga. Ne možemo ga shvatiti, ali ga možemo donekle usporediti sa slikom čovječjeg duševnog života: kao što čovjek, spoznavajući sama sebe, voljom proizvodi čin ljubavi prema sebi, tako na otajstveni način Bog Otac spoznavajući sama sebe odvijeka rađa Sina; a Duh Sveti - kako kažu sv. oci - cjelov je Oca i Sina, dakle, njihova neizmjerna međusobna ljubav. Zato se Duh Sveti u Sv. Pismu i naziva Ljubav (Gal 5,13-22). Kako Božja misao i ljubav postaju božanske Osobe, za nas je, doduše, nedokučiva ali neizrecivo plodonosna tajna. Duh Sveti je kao Bog svagdje, ali kao djelitelj milosti osobito je u Crkvi kao mističkom Kristovu tijelu i u svakoj pravednoj duši. Duh Sveti pravednika prosvjetljuje, posvećuje, jača i tješi; zato se zove Prosvjetitelj i Tješitelj. Duh Sveti nas posvećuje vrhunaravnom milošću koju po sakramentima i molitvi ulijeva u našu dušu da bude dostojan stan Duha Svetoga. Sv. Pavao kaže: Braćo, zar ne znate da ste Božji hram i da Duh Sveti stanuje u vama? Tko oskvrne Božji hram, Bog će ga kazniti, jer je Božji hram svet a to ste vi (1 Kor 3,16-17). 

Duše Sveti, ispuni naša srca svojom božanskom milošću i ljubavlju! Amen. 

(izvor)

Što se promijenilo?

Za sina se promijenilo sve. On je doživio glavnu pustolovinu svog života. A za one koji su skupa s njim čuvali svinje u tuđini a odbili su vratiti se kući – za njih je sve ostalo po starom. 

Sin je čuo najljepše riječi na svijetu: 
- Brzo, donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga! Stavite mu na ruku prsten a na noge sandale! Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jedemo i da se veselimo, jer mi ovaj sin bijaše mrtav i živ je, bijaše izgubljen i nađe se. 

A svinjari te riječi nisu čuli. Oni su i godinama poslije trljali oči ujutro, osjećali uobičajeni miris i čuvali svinje. U njihovom se životu nije dogodilo ništa novo. I neće. Osvrnite se na svoj vlastiti život. Samo, osvrnite se pošteno! I odgovorite na jednostavno pitanje: kome ste sličniji – sinu koji se vratio kući ili svinjarima koji se ismijavaju tome da negdje u svijetu može postojati dom?

(izvor)

Biskup Valentin Pozaić

Mons. Valentin Pozaić, zagrebački pomoćni biskup u miru, okrijepljen svetim sakramentima preminuo je u ponedjeljak 15. svibnja 2023. godine u Svećeničkom domu sv. Josipa u 78. godini života, 50. godini svećeništva i 19. godini biskupstva.

Bože, koji si učinio, da sluga tvoj Valentin među apostolskim Svećenicima obnaša biskupsko dostojanstvo: podaj, molimo te: da se na vijeke i zboru njihovu pridruži. Po Kristu Gospodu našemu. Amen. 

Preuzvišeni gospodin Valentin Pozaić zasigurno je u svom životu ostavio značajne tragove na mnogim područjima te vjerujem da će ga se mnogi sjećati po brojnim pozitivnim karakteristikama koje je imao ili dobrim djelima koja je učinio. Neka ga za to dragi Bog nagradi. 

Ja ga se pak sjećam po nekoliko sitnih i možda nebitnih situacija. Prva dva puta kada je u veljači 2011. održana nedjeljna tradicionalna misa, biskup Pozaić je prisustvovao misi (ili jednom njenom dijelu) stojeći u dnu crkve sv. Martina. Ne znam kakvim kanalima je ta informacija došla do jednog španjolskog bloga koji ga je uvrstio u popis biskupa koji su služili ili prisustvovali misi po tradicionalnom rimskom obredu. Upozorio sam ih da to baš i nije točno, ali ne može se reći da su na drugoj stranici (u međuvremenu ugašenoj) pogriješili navevši "Monseñor Valentin Pozaic...asistió de forma anónima". Koji god bio razlog njegove prisutnosti na misama, i danas je naveden kao jedini između hrvatskih biskupa što mu može biti samo na pohvalu. 

Nažalost, druge dvije anegdotice gdje se biskup spominje nisu u posebno pozitivnom kontekstu, ali pretpostavljam da će velikom dijelu našeg klera i one biti nešto pohvalno kao znak pastoralne razboritosti i ispravnog postupanja s nepoćudnim elementima. Stoga se za takve čitatelje ni one ne udaljavaju od izreke "o mrtvima sve najbolje". 

Prije mise u sv. Martinu, služio je p. Marko više puta misu u kapelici sestara Misionarki ljubavi u Jukićevoj ulici. Sestre su nam već i prije velikodušno dopustile da povremeno ondje vježbamo ministriranje. Nažalost, kada smo se rano ujutro 1.7.2013. uspjeli unatoč raznim blokadama (povodom ulaska Hrvatske u EU) pojaviti pred kapijom samostana, tražila je sestra da p. Marko pokaže eksplicitno dopuštenje za služenje tradicionalne mise u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Naravno da takvo dopuštenje nije postojalo niti je po tada važećim propisima bilo potrebno, ali biskup Pozaić je tako naredio časnim sestrama. Tako smo, nažalost, na svetkovinu Predragocjene Krvi Kristove ostali bez mise. 

Drugi puta kada sam čuo za negativan stav biskupa Pozaića bio je kada je tajniku kardinala Pella, vlč. Marku Withoosu vrlo grubo odgovorio na njegov usputni upit o zajednici tradicionalnih katolika koja se te 2015. još okupljala na povremene mise u crkvi sv. Martina. 

Možda će mi netko zamjeriti što uopće ovakve stvari iznosim, ali treba barem u kratkim crtama pribilježiti pojedine događaje. Inače se lako može dogoditi da netko sutra bane niotkuda i napiše svoju falsificiranu verziju povijesti ili svoj spin bez potpunih informacija. 

Od ljudi na prvoj fotografiji u ovom postu, osim biskupa Valentina pokojna je i gospođa Magdalena (bijela kapa), a malo lijevo izvan tog kadra bio je profesor Marko Petrak. Neka im svima naš Gospodin Isus Krist bude milostiv i primi ih u svoje vječno kraljevstvo. 

Daleko nad našima

U rađanju se i odgoju djece očituje altruizam — ljubav prema bližnjemu. Ali je u toj ljubavi i puno egoizma — ljubavi prema samome sebi. Ta zar nije prirodno — zar ne traži ljubav prema samome sebi, da u svom djetetu gledaš nastavak svoga života, sebe pomlađena. A ipak se poratni neki svijet i toga altruizma boji. Ne će rađati djece. Ako je i rodi, ona su mu teret. A teret su, jer takav čovjek ne pozna osnova i volje Božje. Ne! On pozna samo sebe i vlastiti užitak. Prijašnje su generacije rado i spremno rađale i odgajale djecu, i tako razvijale bar ovaj egoistični altruizam, ako već nijesu mogle, ili nijesu dospjele, da u većem stepenu razvijaju pravi altruizam. I tu su mrtve generacije — Bog im duše pomilovao — bile daleko nad našima!

(izvor)

Nije prošlo puno vremena

Za vrijeme jednog rata u Španjolskoj tri bezbožna vojnika provale u jednu kuću. Na zidu je visjela Gospina slika. »Da vidimo, tko će bolje gađati!« reče jedan vojnik. Postave se sva trojica na izvjestnu daljinu i puščane cijevi uprave prema svetoj slici. Prvi nišani i pogodi u čelo. Drugi nišani još bolje i pogodi u srce. Treći se sjeti svoje majke, koja je štovala Blaženu Djevicu, i htio se odalečiti, ali ne mogavši svladati podrugivanje svojih drugova namjesti se, usmjeri cijev spram slike. U zadnji čas ipak zatvori oči, puška odapne i zrno pogodi nogu. Oni pođoše dalje u rat. Nije prošlo puno vremena, prvi pade pogođen u glavu, drugi pade pogođen u srce, a treći pade pogođen u nogu. Ovaj za cijeloga života ostane kljast, da bude živi svjedok svetogrdnog čina i teške kazne, koja stigne ovu trojicu.

U ovom svjetskom ratu mnogo će smrtno tane pogoditi one, koji su se teško ogriješili o Božje zapovijedi. Mnogi će ranjenici znati pripovijedati mnoge slučajeve, koji nisu slučajevi, već mudre odredbe Božje Providnosti, da su ostali na životu. Ali ovaj rat pogodio je cijeli svijet, i nevine. Mnogo se griješilo i još se griješi. Mi, koji smo po Božjem milosrđu još živi, slijedeći Majku prežalostnu na putu njezina križa svoje grijehe, a i grijehe svijeta ispaštajmo kršćanskom pokorom. 

(izvor)

Govore o Crkvi kao o sakramentu slobode, a u tom sakramentu laiku se držati pravila: “Veži konja gdje ti aga kaže”

Tekstove Smiljana Rendić već sam više puta prenosio na ovom blogu (1, 2, 3). Ipak, od zadnje takve objave prošlo je već desetak godina. U međuvremenu je postalo dostupno još njezinih tekstova od kojih izdvajam: Mjesto lomljenja štapova, Katedrala i katakomba, Katedrala koja je u nama, Teror u crkvi šutnje, Kriza Crkve i kriza vjere, O imenu Židova, O Hrvatima, svetištima i Židovima. 

Dobio sam prije par godina na poklon Pascalove Misli koje su pripadale toj vrlo načitanoj autorici, pa kao ilustraciju za ovaj članak donosim dvije fotografije te formatom male knjige. 

Hvala gostujućem autoru što mi je poslao ova Rendićkina pisma koja sam već većim dijelom prenio na blogu u obliku u kojem su bila objavljena u časopisu Marulić. No za ovakve sadržaje koje ste možda čitali prije trinaest godina, dobro je ponoviti gradivo. 

Kako Smiljana Rendić, govoreći o kojekakvim nacionalnim proslavama i obljetnicama, primjećuje "kroz sva ta slavlja nitko [nam] u Crkvi nije rekao da se pomolimo za duše tih naših starih vladara i naših prvih evangelizatora i njihovih Papa". Nemojte se barem vi zaboraviti pomoliti za pokojnu Smiljanu. 

T.B.

***

U četvrtom broju časopisa "Marulić" 2002. i trećem broju 2005. objavljen je izbor iz pisama Smiljane Rendić Radovanu Grgecu, a poslije je u "Maruliću" izišao izbor iz njezinih pisama o Međugorju koji je uredništvo dobilo od njihova naslovnika preko preč. Stanislava Vitkovića. Pisma Smiljane Rendić mom ocu, Radovanu Grgecu, svojedobno sam posudio Silvani Burilović Crnov, koja je to spomenula nedavno u jednom intervjuu o svojoj knjizi o Smiljani Rendić. Taj mi je intervju bio zanimljiv i s obzirom na sadržaj tih pisama, pa sam ovih dana zavirio u njih, provjere i usporedbe radi. Na koncu sam prepisao dio jednog od njih, uključivši i odlomak o ženskome ministrantstvu, koji je u izboru za "Marulić" izostavljen, a onda je objavljen kao uvod u ulomke iz pisama o Međugorju. Također sam sada ispravio pogreške koje su se u "Maruliću" potkrale u izboru iz pisma o Drugom vatikanskom saboru. Prvom tekstu sâm sam dao naslov, a drugomu ostavio naslov iz časopisa.

P. G.

Knjiga "Corpus Christi"

msgr. Athanasius Schneider: Corpus Christi - Sveta Pričest i obnova Crkve

Društvo za promicanje tradicionalne Mise "Benedictus", Zagreb 2023.; 78 str. 

Prije otprilike dva tjedna izišla je u izdanju Društva Benedictus iz tiska knjižica Corpus Christi poznatog katoličkog biskupa Athanasiusa Schneidera. U njoj biskup Schneider na jednostavan i jezgrovit način objašnjava zašto je nužno da se posvuda u Katoličkoj Crkvi vrati pričest isključivo na jezik i to klečeći. Ovu lijepo ilustriranu knjižicu lako ćete pročitati kroz sat-dva, pa ne želim prepričavati njezine argumente. Za one koji shvaćaju važnost dostojnog primanja presvete Euharistije, ovo djelo poslužit će kao mala duhovna obnova i poticaj da još prikladnije drugima približe tu problematiku. Za one katolike koji iz različitih razloga još primaju pričest na ruke, biskupova argumentacija razmontirat će sve prigovore osim onog jedinog koji je nažalost nekima postao i sama srž katoličke vjere: "Ako Papa kaže da se može, onda je tako." Ipak, i u tome ih, nadajmo se, mogu poljuljati citati samih (post)koncilskih papa u prilog ispravnog načina primanja Pričesti koje je biskup Schneider razasuo kroz svoj tekst. 

Čestitam zaslužnima na još jednom lijepom izdanju, a nadam se da ćemo jednoga dana moći na hrvatskom čitati i maestralno djelo istog autora, knjigu Christus Vincit u kojoj je pokriven puno širi spektar tema i koja pokazuje da je msgr. Schneider (po mom mišljenju) jedini živući biskup koji potpuno otvoreno, razumno i bez ikakvih kalkulacija, u duhu prave vjere analizira i tumači sva pitanja u današnjoj Crkvi. 

Knjižicu možete nabaviti po vrlo povoljnoj cijeni od 6 € prije i poslije tradicionalnih misa. Kupite više primjeraka i neke od njih poklonite svojim bližnjima. To je jednostavan i lijepi čin katoličkog apostolata.