U svako doba imam i na svakom mjestu nosim I Boga srca svog i Srce Boga svoga.

 

Razvio je [taj svećenik] u župi pobožnost Srcu Isusovu. On bi se veoma začudio kad bi mu se reklo da danas ima onih koji misle da je to neka sentimentalna pobožnost. Njemu je Srce Isusovo naprosto ono što jest: Srce Isusa Krista, doslovno. Uoči svakoga prvog petka u mjesecu dolazi svijet u njegovu župnu crkvu na noćno klanjanje. Župnik osobito pamti jednog seljaka, koji je dolazio na tu uru klanjanja s još dvadeset muškaraca, »i to iz filijale udaljene blizu četiri kilometra, nakon što je od tri sata ujutro radio na žetvi, došao kući tek oko deset sati navečer, samo večerao i žurio da u jedanaest sati bude u crkvi na uri klanjanja, svakoga prvog petka.« Župnik se u najtežim časovima obraća Srcu Isusovu podsjećajući ga na njegovo Obećanje. Jednom je umirala žena koja se bila privezala za inovjersku sljedbu. »Došao sam da je providim, a ona ni čuti. I onda sam se ja obratio Presvetom Srcu i ponizno ga zamolio: Srce Isusovo, pa Ti si obećalo da ćeš onima koji rade oko spašavanja duša dati da ganu i najtvrđa srca! Zar će ovo biti prvi slučaj da nisi ispunilo svoje obećanje?« Riječi su pune tako beskrajnog povjerenja da moram misliti na Abrahama pred Gospodom, kad je ovakvim istim tonom molio za nevjerne gradove. A župnik završava mirno, radosno, i struji u njegovim riječima nešto kao ritam velike rijeke: »I sutra su opet došli po mene, i ispovjedila se.«

(izvor)