Les Buissonnets

Prije nego započnemo s obilaskom Lisieuxa, donosim vam Terezijino obiteljsko stablo. S obzirom da obitelj igra važnu ulogu u njezinu životu, korisno je da ga barem letimično pogledate.

(kao i uvijek, kliknite na sliku za uvećani prikaz)

Terezijini roditelji Louis i Zelie Martin upoznali su se, oženili i živjeli u Alenconu. Oboje su bili vrlo pobožni i htjeli su ući u posvećeni život, ali su ih redovničke zajednice kojima su se htjeli pridružiti odbile. Louis je bio urar, a Zelie vrlo uspješna u izradi čipke po kojoj je Alencon poznat. Terezija je bila najmlađa od pet kćeri, imali su još četvero djece (među njima i dvojicu sinova) koja su umrla s godinu-dvije. Sve su kćeri postale redovnice, četiri karmelićanke u Lisieuxu, a Leonie vizitandinka u Caenu.

Terezija dijeli svoj život u tri glavna razdoblja. Prvo traje do smrti majke Zelie koja je umrla od raka kada je Terezija imala četiri i pol godine. Terezija se vrlo dobro sjeća i najranijeg djetinjstva, u tom dijelu života bila je osjetljivo, ali vrlo veselo dijete, otvoreno i društveno. Drugo razdoblje počinje nakon majčine smrti koja joj je kao najmlađem djetetu posebno teško pala. Otac Louis seli na nagovor Terezijina ujaka obitelj 100 km sjevernije u Lisieux. Iako joj uopće nije smetala promjena mjesta, Terezija je zbog gubitka majke postala hipersenzitivna i povučena, često je plakala i zbog neznatnih razloga, a najdraže joj je bilo kada je bila uz oca i sestre u njihovoj obiteljskoj kući na tadašnjem rubu Lisieuxa. Kuću su nazvali les Buissonnets (grmići).

Danas je Terezijina obiteljska kuća muzej koji je vrijedno obići. Ulaz je besplatan, a kroz samu kuću slušate opis soba i važnijih događanja preko razglasa dok uz to možete pratiti tekst na različitim jezicima s papira koji vam posudi teta na ulazu.

Ja sam obišao kuću u sklopu besplatne ture po Lisieuxu koja svaki dan u 14 sati počinje ispred bazilike, a traje oko dva i pol sata. Vodio nas je jedan bogoslov kojemu je to bio prvi put, pa ću mu oprostiti poneku pogrešku ili manjak informacija. Svi vodiči su volonteri.

***

Prednja strana kuće i cvjetnjak pred njom kako danas izgledaju. Primjetit ćete da je kuća malo na brdašcu i da se od nje lijepo vidi katedrala u koju je Terezija išla svaki dan na misu.

Ulazni dio, vrata lijevo vode na stepenice. Kamin je originalan.

U neke od soba se ne može ući, nego samo poviriti kroz staklo. Ovo je dnevna soba.

Stepenice koje su u međuvremenu sigurno obnavljane, ali pretpostavljam da je opća struktura ostala ista.

Na stepenicama je Terezija doživjela ono što naziva svojim obraćenjem. Time počinje treće i posljednje razdoblje njezina života. Nakon polnoćke 1886. kada je Terezija imala skoro 14 godina (rođena je 2. siječnja), vratila se radosna s ocem i sestrom kući. Pred kaminom su je čekale cipelice pune darova koje je donio Mali Isus. Penjući se začula je oca, koji je vjerojatno bio već umoran i pomalo ozlovoljen od ugađanja osjetljivoj kćerki, kako kaže: "Napokon, sreća da je to posljednja godina!" Terezija se popela stepenicama da odloži šešir. Celine koja je vidjela da je Terezija čula oca i razumjela koliko ju je to moglo povrijediti, rekla joj je da još ne silazi odmatati poklone jer će se rastužiti kad pogleda cipelice. No, Isus je u Terezijino srce ulio duševnu snagu koju je izgubila smrću majke, osjetila je da treba zaboraviti na sebe i misliti na druge. Susprežući suze veselo se spustila do kamina, i pred ocem puna zahvalnosti i veselja odmatala darove. Celine je to promatrala s radosnom nevjericom, a otac je bio oduševljen i sretan.

Možda bi bilo dobro da ovdje malo zastanemo. Terezija prijelomnom točkom u svome životu smatra jedan sasvim običan, čak bismo rekli neznatan događaj. Takvi se trenutci događaju u svakom životu nebrojeno puta. Da li mi odgovaramo na djelovanje Božje milosti u našoj svakodnevici?

***

Nakon što se popnemo stepenicama ulazimo u sobu u kojoj je najzanimljiviji komad pokućstva krevet na kojemu je Terezija ležala bolesna 1883. godine. Nakon smrti majke Terezija je odabrala stariju sestru Pauline kao svoju drugu majku. Pauline odlazi u karmel, a Terezija to jako teško prima i neurotični napadaji vode do groznice koja ju toliko iscrpljuje da se liječnik i obitelj boje za njezin život. Svi se mole za njezino ozdravljenje...

... sve dok 13. svibnja 1883. Terezija pogledavši na kipić Djevice Marije koji je stajao na komodi nije osjetila blagi Gospin pogled i ono što joj je najviše ostalo u sjećanju, Gospin osmijeh. Danas je u toj sobi kopija kipa Djevice od Osmijeha (La Vierge du Sourire), original ćete vidjeti u karmelu. Terezija je ozdravila, a poslije je osjećala popriličnu grižnju savjesti misleći da je tu bolest sama uzrokovala. Jedina majka koju je od toga trenutka imala bila je Blažena Djevica Marija.

Inače, kosa koju možete vidjeti iznad kreveta dvije slike više je Terezijina, odrezana joj je kod ulaska u karmel kad je imala 15 godina, a poslije je ovako aranžirana.

Pogled u, ako se ne varam, spavaću sobu oca.

Ovo bi valjda bili svijećnjaci korišteni kod Terezijine prve pričesti.

U zadnjoj sobi vide se različiti predmeti iz Terezijina života poput haljinice za prvu pričest (na zidu) ili križa pred kojim je molila za obraćenja ubojice Pranzinija. Za trostrukog ubojicu Pranzinija je Terezija usrdno molila te je dan nakon njegove smrti pročitala u novinama da je ovaj, premda se prije odbijao ispovijediti i pokajati, samo nekoliko trenutaka prije nego je pala giljotina zatražio od kapelana i tri puta poljubio raspelo. Ova epizoda potpuno je učvrstila Terezijino uvjerenje da mora moliti za obraćenje grešnika.

Iza kuće je poprilično prostran vrt.

(istočna, bočna strana)

(u ovim kavezima su figurice pilića i zečića, ne znam znači li to da su ondje držali te životinje)

Skulptura prikazuje trenutak kada Terezija moli oca da joj dopusti ulazak u karmel. Terezija je jako voljela svoga oca. Vrlo osjećajno opisuje kako ju je vodio na izlete, kako su išli na šetnje, a Terezija bi ponekad molila da ju on vodi za ruku kako bi mogla gledati u nebo. Već od najmanjih nogu osjećala je da je na zemlji u svojevrsnom progonstvu i da želi ići u nebo. Za jedne večernje šetnje vidjela je zvijezde u obliku slova T i radosno uskliknula ocu da joj je ime zapisano na nebu.

Ovo stablo je navodno jedina vegetacija koja je ostala izvorna iz Terezijinog doba. Ako je to istina, pretpostavljam da je tada bilo puno manje.

S ovog prozora u potkrovlju Terezija je jednoga dana vidjela nešto što tada nije znala objasniti, a bilo je tamni nagovještaj onoga što se ima dogoditi. S njezinim riječima o tom događaju ću i završiti ovaj post.

Jednoga mi je dana međutim dragi Bog pokazao u zaista neobičnom viđenju živu sliku kušnje koju nam je po svojoj svetoj volji pripravio u budućnosti. Tata je bio na putu nekoliko dana, i trebala su proći još dva dana prije njegova povratka. Mogla su biti dva ili tri sata po podne, sunce je sjalo živim sjajem i čitava priroda kao da je bila u svečanosti. Bila sam sama na prozoru mansarde koja je gledala u veliki vrt. Gledala sam pred sebe baveći se u duhu vedrim mislima, kad vidjeh pred praonicom, koja je bila upravo nasuprot mome prozoru, čovjeka obučena sasvim poput tate, jednaka stasa i jednaka hoda, samo je bio mnogo pognutiji. Glava mu je bila pokrivena nekom vrstom pregače neodređene boje, tako da nisam mogla vidjeti njegova lica. Imao je šešir sličan tatinu. Vidjela sam ga kako se približava pravilnim korakom prolazeći pokraj moga vrtića... Najednom obuze moju dušu nadnaravni strah, ali začas sam pomislila da se bez sumnje tata vratio i da se skriva kako bi me iznenadio. Tada viknem vrlo glasno dršćući od uzbuđenja: "Tata, tata!..." Ali tajanstvena osoba kao da me nije čula, nastavi svoj neobični hod i ne okrenuvši se.

Put u Lisieux

Proveo sam prošlih par dana na hodočašću sv. Tereziji u Lisieux. Zapisat ću ovdje na blogu neke svoje dojmove popraćene fotografijama. Kako ti opisi ne bi bili previše zamorni, odlučio sam podijeliti izvještaj u nekoliko postova. Sigurno ćete na internetu naći i potpunije informacije i bolje fotografije, no ovako ću sebi i familiji ostaviti podsjetnik na putovanje.

Napominjem da sam ja daleko od poznavaoca života i djela sv. Terezije, pročitao sam davno njezinu autobiografiju Povijest jedne duše, a do sada sam većinu toga zaboravio. Ipak mi je uvijek bila intrigantna ta svetica okružena jednom sentimentalnom aurom jer sam znao da je umrla mlada od tuberkuloze, a činilo mi se da kod takvog podužeg umiranja kršćanska pobožnost ne može živjeti na nekim sladunjavim temeljima. U to me uvjerila i dojmljiva poznata svetičina fotografija koja govori puno više od standardnog kipića sv. Terezije s raspelom i ružama kojeg se može naći po brojnim crkvama ne samo u Francuskoj, nego i kod nas.

Ovu je fotografiju kao i četrdesetak drugih uslikala njezina sestra Celine u karmelu u Lisieuxu. Premda su oni koji su poznavali Tereziju bili očarani njezinim smiješkom, na fotografijama je uvijek ozbiljna jer je navodno ekspozicija u to doba trajala oko 8 sekundi i za to se vrijeme nije smjelo pomicati. Razumljivo da bi tako dugotrajan fiksirani osmijeh djelovao vrlo neprirodno.

Mala napomena: pisat ću u duhu hrvatskog jezika Terezija, a ne Thérèse premda mi je originalno ime draže. Također, iz praktičnih razloga neću pisati francuske naglaske.

***

Krenuo sam praćen kišom u četvrtak ujutro iz Zagreba. Primjeti se da je Pleso pod novom upravom. Preuređen je prostor u kojem se čeka ukrcaj tako da je kafić koji je prije bio u sredini gurnut uz jedan zid što je puno praktičnije jer se prije trebalo probijati između stolica. U "čekaonicu" se sad se može ući samo prolaskom kroz duty free shop. S obzirom da se time produžuje hodanje samo desetak metara, nije mi posebno smetalo. Redovni let Croatia Airlinesa za zračnu luku Charles de Gaulle prošao je bez iznenađenja, dakle, onako kako i treba. Zapisat ću i neke praktične detalje putovanja za slučaj da mogu nekome poslužiti. Lako ih je naći i provjeriti preko googlea, ali zašto ne malo pripomoći onima koji se odluče na slično putovanje. Od aerodroma sam se linijom RER B vozio do jednog od velikih pariških kolodvora, Gare du Nord, a zatim se prošetao do postaje Magenta i jednu stanicu odvezao linijom RER E do Gare Saint-Lazare.

(istočni dio ulaza u Gare Saint-Lazare)

Sve skupa je laganim tempom od iskrcaja iz aviona do dolaska na peron odakle je kretao vlak za Lisieux trajalo možda sat i petnaest minuta, pa mi je ostalo kakvih sat vremena za potrošit na smucanje uokolo. Vidio sam na karti da u blizini ima crkva Presvetog Trojstva te sam se do nje prošetao. Ondje je par minuta nakon podneva počela misa, što mi je dobro odgovaralo. Tipični francuski novus ordo radnim danom. Svećenik, kako je već vrlo uobičajeno, crnac, vjerojatno iz jedne od bivših francuskih kolonija. Da nema njih, svećeničko brojčano stanje u Francuskoj bilo bi još puno teže.

Nisam ni ovdje, a ni kasnije fotografirao za vrijeme mise. Ispred crkve je parkić u kojem se okupljaju standardne protuhe i beskućnici. Samo da napomenem da mi uopće nije cilj nikoga vrijeđati. Dakle, ako spomenem da netko izgleda kao skitnica ili da je crnac ili da izgleda kao sjevernoafrički musliman itd. ni najmanje ne želim tim ljudima umanjiti njihovo dostojanstvo koje im je dragi Bog dao. Cilj je samo da steknete dojam što sam vidio ili doživio. Dakle, ako se prljavi ciganski dječarci približavaju u metrou, pripazit ću na svoje torbe ne zato što sam rasist, nego zato što je to zdrav razum. No, vratimo se fotografijama.

U crkvama kad moram fotografirati bez blica (a za pogled na ovako velike zatvorene prostore mi je on neupotrebljiv) obično oslonim fotić na neku klupu jer aparat nije posebno kvalitetan, a ruka mi nije dovoljno stabilna, pa u suprotnom bude previše mutno čak i za moje standarde.

Radnim danom se mise održavaju u kapelici u glavnoj apsidi.

Nekoliko pokrajnjih kapelica.

(ovaj detalj posebno posvećujem Splendoru)

Put do Lisieuxa traje oko sat i četrdeset minuta.

Već s kolodvora možete vidjeti veliku baziliku o kojoj ćemo nešto detaljnije pričati u jednom od idućih postova.

Do rezidencije gdje sam boravio ima manje od deset minuta hoda. To je Ermitage Sainte-Thérèse, smještena na vrlo zgodnoj lokaciji jer vam otuda treba desetak minuta hoda do bazilike, desetak minuta do katedrale (u drugom smjeru) i dvadesetak minuta do Terezijine kuće Les Buissonnets koja je smještena malo izvan centra (u njeno doba, u predgrađu). O svemu tome u narednim tekstovima. No, posebno je prikladno što je karmel u kojem je Terezija provela zadnjih devet godina svoga života i gdje se nalazi njezin grob udaljen kakvih pedesetak metara, pa je vrlo lako skoknuti iz sobe do Terezijine škrinje ne bi li se pomolili.

Pogled iz sobe, one koje su na drugoj strani gledaju prema zelenom unutarnjem dvorištu.

 Sobe su uredne i jednostavne, imaju pristojnu kupaonicu.

 (konačno sam se jednom sjetio fotografirati sobu čim dođem, a ne kad nastane nered)

Kroz Lisieux protječe više potoka i riječica, a okruženi su zelenilom i cvijećem. Ovo je potok na putu od smještaja do karmela. 

Cijene su vrlo pristupačne, za jednu osobu je polupansion 36€. Ako koga zanimaju druge cijene, neka se javi na mail. Doručak je uključen u noćenje; izbor je vrlo ograničen, samo maslac, pekmezi, kruh, čaj, kava i sok od naranče, ali je barem kruh svjež svako jutro. Najgore mi je kad ima ponuđeno deset vrsta peciva, a samo npr. dvije su svježe i odmah se razgrabe. Monotonost nije velik problem jer većina ljudi ostaje samo dan-dva. Večera se sastoji od juhe, jednostavnog, ali ok glavnog jela i nekog gotovog deserta (naravno, obavezno sirevi plus još npr. puding). Većina posjetitelja su grupe iz raznih župa, a ako ste došli sami ili u paru smjestit će vas zajedno s drugim takvim ljudima na stolove za pet-šest osoba. Tako sam svaku večer imao priliku malo divaniti s različitim ljudima, uvijek drugima jer se gosti relativno brzo mijenjaju. Vjerojatno bi mi to druženje bilo naporno da sam duže ostajao, ali ovako je bilo zanimljivo malo čuti o ljudima. Većinom su to bili Francuzi iz različitih krajeva, ali bilo ih je i iz drugih država. Sad mi pada na pamet nekoliko gostiju uz koje sam večerao. Jedan je svećenik iz Orleansa za prošlu župu (odnosno župe, jer ima ih koji su župnici i po deset-dvadeset manjih župa) imao područje na kojem je poznata tradicionalistička opatija Fontgombault, pa je kroz smijeh pripovijedao kako bi opatu znao reći da im je on nadređen (jasno, oni imaju vlastitu upravu). Drugi put mi je s jedne strane bila stara gospođa Belgijanka koja je bila uz muža (djedicu koji je radio u zrakoplovstvu, čini mi se, nikad nisam shvatio točno što, ali volio je ponavljati neke fraze na engleskom tipa javljanje kontrolnom tornju, valjda je bio ponosan na znanje engleskog kojeg nažalost nismo baš dobro razumjeli). S desne strane mi je sjedio jedan Nigerijac (koji je još gore od mene znao francuski) i Poljakinja (koja je znala pristojno i engleski i francuski, a kad sam je zbog toga pohvalio rekla je da zna i španjolski - lijepo). Nigerijca sam pitao kakvo je stanje u zemlji i slično, posebno da li zna za FSSP-ovu župu gdje je bio don Ante Sumić. Ono što sam se začudio je da većina ljudi, posebno Francuza, čak i ako očito imaju suprotne stavove sasvim pristojno govori o tradicionalnoj misi (ne znam zašto, ali ta tema je često znala iskrsnuti u razgovoru :-) I dok je Nigerijac još bio za stolom i razgovarao s Poljakinjom, gospođa Belgijanka mi je objašnjavala kako je loše što ti ljudi (crnci) dolaze i onda nisu nimalo zahvalni. Ona naime radi u nekakvoj dobrotvornoj udruzi, pa se vrlo pohvalno izrazila o ljudima iz Hrvatske koji bi došli po doniranu odjeću (mislila je valjda na izbjeglice koji su dolazili iz ovih krajeva), da su bili zahvalni i skromni, dok bi oni iz Afrike drugi dan digli nos u zrak. Pokušao sam njeno nezadovoljstvo ipak usmjeriti rekavši da je važnije da je osoba katolik, pa makar bio i crnac, ali mislim da nisam u tome uspio. No, bilo je takvih anegdota više, ali završio bih ovaj puta sa slikom djevojki i žena koje rade u rezidenciji. Vrlo su simpatične i ljubazne, dolaze iz Afrike i Azije, neke od njih i ne govore još francuski posebno dobro, ali uvijek su spremne pomoći. Na kraju večere obično su se skupile i zapjevale uglazbljenu neku od Terezijinih pjesama (naravno, svete Terezije, ne ove hrvatske) i onda poslije lurdsku pjesmu na što bi se, naravno, svi uključili s Ave, ave, ave Maria! Poslije sam saznao, opet od jednog gosta za večerom, da su to sestre iz misionarske obitelji Donum Dei.

I za sam kraj, čitao sam negdje da su fotografije zalaska sunca jedan od najstereotipnijih i dosadnijih motiva, pa evo da ne ostanete uskraćeni. Slikano nakon 22 sata s prozora sobe.

Kerubinski putnik 10

VI, 248

Gott nicht sehn, ist nichts sehn
Du reisest vielerlei zu sehn und auszuspähn;
Hast du nicht Gott erblickt, so hast du nichts gesehn.

Ne vidiš li Boga, ti ne vidje ništa
Putuješ da spoznaš razna odredišta;
Ne vidiš li Boga, ti ne vidje ništa.

***

V, 116

Du mußt der Erste im Himmel sein
Christ, laufe was du kannst, willst du in Himmel ein!
Es heißt nicht stille stehn, du mußt der Erste sein.

Treba da budeš prvi na nebu
Juri, kršćanine, želiš li u nebo:
Ne zastajkuj, prvi ti bi biti trebo.

***

V, 98

Gott kann dem Willen nicht steuern
Nichts Stärkers ist als Gott; doch kann er nicht verwehren,
Daß ich nicht, was ich will, soll wollen und begehren.

Bog ne može upravljati voljom
Bog je od sveg jači! No, spriječit me neće
Da želim i ono u čem nema sreće.


(original, prijevod/prepjev)

Kerubinski putnik 9

I, 289

Ohne warum
Die Ros ist ohn warum; sie blühet, weil sie blühet,
Sie acht nicht ihrer selbst, fragt nicht, ob man sie siehet.

Bez zašto
Ruža je bez zašto: ona samo cvjeta,
Ne mareć za sebe i poglede svijeta.

***

III, 146

Die Macht der Seelen
Die Seel ist groß von Macht, Gott selbst muß ihr gestehn
Und kann ihr nimmermehr ohn ihren Willn entgehn.

Moć dušina
Silna moć je duše, i Bog tako gleda:
Neće je napustit ako ona ne da.

***

IV, 2

Der Schöpfer wird das Geschöpfe
Das unerschaffne Licht wird ein erschaffnes Wesen,
Daß sein Geschöpfe nur durch selbes kann genesen.

Stvoritelj postaje stvorenje
Nestvorena svjetlost postaje stvorenje;
Stvorenje tek po njoj stječe ocjeljenje.


(original, prijevod/prepjev)

Složenac

Sveti Ćirile i Metode, svojim zagovorom pratite autore i čitatelje ovog bloga!

***

Ako će tko ići na ovogodišnje hodočašće Summorum Pontificum u Rim krajem listopada, neka mi se javi na mail, pa ću povezati zainteresirane. Ja nažalost najvjerojatnije neću moći ići, ali svesrdno preporučujem.

***

U newsletteru Paix Liturgiquea objavljenom prošli mjesec nalazi se na kraju sljedeći poziv za pomoć:

Pomozite nam pronaći nove čitatelje!

Dragi čitatelji,

kao što imate prilike vidjeti svakoga mjeseca, Paix Liturgique čini sve kako bi što više proširio znanje o tradicionalnoj liturgiji. Nakon osamnaest mjeseci aktivne prisutnosti na hrvatskom jeziku osjećamo da je došlo vrijeme da obnovimo i proširimo krug svojih čitatelja.

Stoga bismo zamolili svakoga od Vas da nam pošalje elektroničke adrese 5 prijatelja ili poznanika. To mogu biti svećenici, redovnici ili jednostavno vjernici koji ne moraju biti upoznati s izvanrednim oblikom rimskog obreda, već jednostavno osobe zainteresirane za liturgiju koje smatraju da euharistijsko otajstvo ima središnje mjesto u životu Crkve.

Adrese nam možete poslati na: prenumerata@paix-liturgique.org

Pa vas i ja potičem da pošaljete nekoliko adresa ljudi za koje želite da primaju ta pisma. Možete recimo proći kroz svoju župnu ili biskupijsku stranicu, dodati poznanike ili neznance za koje možda i ne mislite da bi ih to moglo zanimati. Možda netko zakorači na taj način na put tradicije i općenito katoličke vjere o kojem do tada nije ni razmišljao. A što je najgore što vam se može dogoditi? Primatelji bi eventualno mogli saznati da ste ih vi prijavili i proglasiti vas spammerom. Mislim, strašna stvar.

***

Prije mjesec dana čekao sam ukrcaj na jednom aerodromu i nije mi se dalo raditi ništa pametnije, pa sam se opskrbio raznovrsnom besplatnom štampom koja je ondje bila dostupna. Bilo je raznih novina, ali jedine koje su mi se zaista svidjele bile su vikend izdanje Financial Timesa. Stvarno ima svega unutra i inteligentno je pisano. Da imam puno novaca pretplatio bih se na to vikend izdanje (dakako, u papirnatom obliku). Čak sam jedan od priloga ponio sa sobom da imam što čitati, pa sam usput primjetio jedan recept. Kad sam se vratio u Hrvatsku odlučio sam ga isprobati, a gospođa majka je ponudila svoju pomoć.

Naziv jela je sformato od špinata s pilećom jetricom. Sformato bi se, ako je vjerovati ovoj blogerici s divnim fotografijama i interesantnim jelima (vrijedi pogledati), naški reklo složenac, ali meni talijanski naziv bolje zvuči. Čak sam za vas i fotografirao recept ako odlučite isprobati.

(kliknite na sliku za uvećanu verziju)

U međuvremenu pronađoh da je recept kao i neke fotografije u boji dostupan u članku na internetu. Evo gotovog jela.

Ovo su dojmovi. Složenac je poprilično ukusan. Umak također. Ali kad sam zagrizao u jetricu, sjetio sam se zašto je jedina jetrica koju mogu jesti ona tek zaklane svinje s puno češnjaka (u tom kontekstu svinjokolje zvana isključivo istočnijim nazivom džigerica). Nikako mi ne odgovara taj okus. Majci je bilo u redu, ocu je bilo izvrsno. Ja sam se dosjetio da si umjesto jetrice malo prepržim domaće slavonske kobasice i kombinacija sa sformatom onda je bila za polizati. Čak je i Marko koji je probao samo sformato idući dan rekao da nije loše. Dakle, ako ne znate što biste sa špinatom, preporučujem!

***

Usput, Marko poručuje da tradicionalno kamerunsko jelo Ndolé koje je on radio povodom utakmice slobodno možete preskočiti. Ja nisam probao, ali vjerujem mu na riječ.

***

Sviđa mi se ovo kad su komentari moderirani. Patološki komentatori nekako sami odustanu (prije nego sam uključio moderiranje neke osobe su po pet puta pisale isti komentar koji sam im brisao). Ljudi se manje ljute jer ne brišem komentare, naprosto ne izađu iz čekaonice itd. Uglavnom, vjerojatno ću u nekom trenutku opet pustiti slobodno komentiranje, ali za sada mi je lakše da ne moram često provjeravati što se novo kuha u komentarima.

***

Izmolite jednu zdravomariju za čitatelje ovog bloga, posebno one kojima je to najpotrebnije. Hvala!

Dvorske spletke progresivnog dvora

Crkva: otvorena sezona lova na konzervativce

MARCO TOSATTI

Nadamo se da smo pogriješili, kako se, srećom, često događa; međutim, dojam koji imamo iz niza malih znakova je taj da je, zapravo, u Crkvi pape Franje otvoren lov na 'konzervativce'; pojam koji je, kao i uvijek u takvim slučajevima, dovoljno generičan da se može iskoristiti protiv širokog spektra osoba.

Najdojmljiviji slučaj je i dalje onaj franjevaca Bezgrješne, reda u koji je intervenirao viši auktoritet ekstremno grubom procedurom, a da jasni motivi nikada nisu bili izneseni, osim općenite optužbe za tradicionalističko skretanje.

Priznajem da franjevci Bezgrješne prije nego što im je uklonjeno vodstvo nisu imali nikakve relevantnu poziciju u mojem životu. Dobri katolici, osobe povezane s Crkvom - zasigurno ne tradicionalisti - sada mi govore dobro o njima. Drugi naznačuju neke ekscentričnosti, ili preistaknutost utemeljiteljeve osobnosti (no, koliko utemeljitelja redova, starih ili novih, ne pokazuje takve pretjeranosti?).

Ukratko, u nedostatku ozbiljnih i teških razloga, moram smatrati da je ono što se dogodilo unutarnji rat koji se vodi u ime Pape, s okrutnošću uobičajenom za zatvorene ambijente, te da sve to ima veze s liturgijom - pod prividom milosrđa. No, osim egzemplarnog slučaja franjevaca Bezgrješne, tu je umnožavanje pojedinačnih slučajeva, malih i ne tako malih stvari koje onoga tko se razumije u crkveni svijet tjeraju da pomisli kako je pokrenut neki proces - neobjavljen, ali stoga ništa manje učinkovit. Čini se da Papa ne voli ništa što spada u tradicionalizam, osobito u liturgiji; da, iako službeno brani odluke Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. na tom području, dakle odluke jasne otvorenosti prema tom svijetu Tradicije, on zapravo ima potpuno drugačije senzibilnosti.

Češki biskup J. Graubner govoreći o audijenciji prošloga 14. veljače, izjavio je za Vatikanski radio: 'Kad smo diskutirali o onima koji vole staru liturgiju i žele joj se vratiti, bilo je očito da Papa govori s velikom naklonošću, pozornošću i osjetljivošću za sve, kako nikoga ne bi povrijedio. Ipak, dao je prilično snažnu izjavu kad je rekao da razumije kad se stari naraštaj želi vratiti onomu što je iskusio, no ne može razumjeti mlađi naraštaj koji joj se želi vratiti. 'Kad temeljitije promislim' - rekao je - 'to je više jedna vrsta mode. A ako je moda, onda je to prolazna stvar kojoj ne treba pridavati toliko pozornosti. Potrebno je samo pokazati malo strpljenja i ljubaznosti prema ljudima koji su privrženi određenoj modi. No, važnijim smatram da idemo u dubinu stvari, jer ako ne idemo dublje, nikakav nas liturgijski oblik, ovaj ili onaj, ne može spasiti.''

Možda bi se u toj točki moglo nešto prigovoriti, promatrajući koji redovi uživaju više sklonosti među mladima - s gledišta zvanja. No, što se nas tiče treba zamijetiti da možda nisu u krivu oni koji Papi pripisuju malo sklonosti za taj svijet Tradicije. I u Kuriji, koja je uvijek dvor iako suveren umjesto da prebiva u apartmanu živi u barakama kraljevih mušketira, postoji sposobnost da se osjeti ta atmosfera i da se djeluje skladu s njom.

Dakle, postoje izvještaji o svećenicima koje su njihovi redovi procijenili prekonzervativnima i kojima je bilo odbijeno polaganje posebnih zavjeta karakterističnih za njihov red. Promaknuća i degradacije u dikasterijima Kurije na temelju 'progresivizma' ili 'konzervativizma' zainteresiranih, do odluka koje se donose na puno višoj razini glede premještaja kardinala smatranih 'konzervativnima' u biskupije osrednje važnosti, umjesto na više pozicije.

Jedna od zadnjih dolazi iz New Yorka gdje je južnoafrički svećenik ([RC]), ataše pri Misiji Svete Stolice pri UN-u, duboko privržen misi prema drevnom obredu (misi u izvanrednom obliku), održao propovijed u kojoj je naglasio potrebu za svećenicima koji vole stari obred i imaju osjećaja za njega. Propovijed se pojavila na internetu. Nakon toga je svećenik bio razriješen svih termina za celebraciju mise i čini se da se uskoro vraća u Južnu Afriku.

Male stvari, ali otkane zajedno čine tkaninu. Dojam je da će rad koji je ostvario Benedikt XVI. da dade građanstvo različitim senzibilnostima unutar Crkve biti poništen. Kakav grijeh! S pravom je davno V. Messori rekao da se Katolička crkva temelji na 'i-i', zajedničkom životu katolika različitih, ali ujedinjenih, dok sekte prakticiraju 'ili-ili'. Papa Bergoglio zasigurno ne želi Crkvu 'ili-ili'; ali to je vjerojatno problem 'bergoglista' koji su to po uvjerenju ili po oportunizmu, koji misle da će tako steći njegovu naklonost.


Rorate Caeli primjećuje: Gore smo naglasili što je glavni zaključak - kakva god bila Papina senzibilnost, ono što niti on niti bilo koji drugi prvosvećenik neće moći okončati je duh dvorskog života. Duh dvorskog života ne odnosi se na monarhijsku ili republikansku senzibilnost da se živi u palači ili u kredencu (sigurno je danas snažniji u Bijeloj kući, nego što je bio, primjerice, na dvoru sv. Ljudevita); radi se o općem duhu koji se odnosi na dokučivanje gdje leži moć i na pokušavanje stjecanja naklonosti čovjeka na vlasti, najčešće tako da se što hitrije moguće skoči u obranu onoga što dvorjanin pretpostavlja da je njegovu gospodaru draže, bilo to stvarno tako ili ne. A ako je čovjek na vlasti doista moćan i sve glavne odluke polaze od njega, onda dodvoravanje njegovih dvorjana i njihove namjere da mu ugode idu sve više u krajnost. Do suverena je onda da napravi ravnotežu; istina je, pak, da ni jedanput u proteklih 60 godina, pa čak ni ranije u prošlosti, nije bilo većeg ozračja nalik dvorskom u Vatikanu - iako je to 'progresivni' dvor. Jer, dvorski duh važan za povijest nije duh mramora, nakita, apartmana, draperija, tapiserija i... butlera, nego moći, zavodničkog laskanja, jakih odluka, kivnosti i tragičnog pretjerivanja. [...]

Izvor:
http://www.lastampa.it/2014/06/25/blogs/san-pietro-e-dintorni/chiesa-aperta-la-caccia-ai-conservatori-Uuct7sxzUCTXicmRcGwLlJ/pagina.html

http://rorate-caeli.blogspot.com/2014/06/influential-italian-vaticanist.html

Kerubinski putnik 8

I, 249

Die Goldheit und die Gottheit
Die Goldheit machet Gold, die Gottheit machet Gott:
Wirst du nicht eins mit ihr, so bleibst du Blei und Kot.

Zlatnoća i božanstvo
Bog je od božanstva, od zlatnoće zlato;
Različit si od njih: olovo i blato

***

II, 106

Erweitert mußt du sein
Erweitere dein Herz, so gehet Gott darein:
Du sollst sein Himmelreich, er will dein König sein.

Moraš se raširiti
Daj raširi srce da Bog uđe sada:
Carstvo ćeš mu biti pa da njime vlada.

***

II, 140

Die Selbstvernichtung
Nichts bringt dich über dich als die Vernichtigkeit;
Wer mehr vernichtigt ist, der hat mehr Göttlichkeit.

Samoponištenje
Nadmašuju sebe što se sebe liše:
Što poništeniji, Boga imaš više.


(original, prijevod/prepjev)

Kerubinski putnik 7,5

IV, 32

Eines jeden Element
Im Wasser lebt der Fisch, die Pflanzen in der Erden,
Der Vogel in der Luft, die Sonn im Firmament,
Der Salamander muß im Feur erhalten werden,
Im Herzen Jesu ich als meinem Element.

Jedno jedino počelo
Za biljku je zemlja, a za ribu voda,
Ptica je u zraku, a sunce sred svoda,
Salamander živi u svom ognju smjelo,
Isusovo srce moje je počélo.


(original, prijevod/prepjev)

Prva Hrvatica među redovnicama bez habita

Gornji naslov obojen sasvim očitom ideologijom nalazi se iznad članka u novom broju Glasa Koncila.

Glas Koncila vijest prenosi sa stranice hrvatskih monfortanaca gdje se habit uopće ne spominje. Ne, glasnici koncila, uopće niste prozirni. Naslov vam je u stilu Jutarnjeg lista koji članak o nekom trajnom đakonu naslovljuje s "Imam ženu i sina, ali mogu činiti sve kao pravi svećenik".

No da ne bi ostali u zabludi oni koji misle kako ove redovnice, Kćeri Mudrosti, nisu nikad nosile habit, evo što piše u njihovim izvornim konstitucijama koje je sastavio suutemeljitelj sveti Louis de Montfort:

Svoj sivi habit prekriven crnim plaštom [sestre] promatraju kao svoje [ukopno] platno i livreju siromaštva Isusa Krista kojeg se svijet gnuša. Zato oblačeći ga, habit s ljubavlju poljube. Nipošto ne unoseći svjetovne mode u svoj habit, radije izabiru materijale najgrubljeg tkanja, odbojne i [ljudskoj] naravi i svjetovnom duhu, a to je česta značajka pobožnih osoba.

(izvor: 1, 2)

Malo o novijoj povijesti.

U 1960-ima kongregacija je imala 5000 sestara u 400 ustanova i deset novicijata. Od 2. vatikanskog sabora, ovi brojevi su se značajno smanjili.

Najvažniji događaj za redovničke zajednice u ovom poslijekoncilskom razdoblju bio je aggiornamento, pažljiva prilagodba konstitucija, u vjernosti izvorima, na koju je pozivao Sabor kako bi se odgovorilo potrebama suvremenog svijeta. Za Kćeri Mudrosti, Montfortovo izvorno Pravilo ostalo je temeljnim nadahnućem. Godine 1965. habit je modificiran.

Običaji i odredbe koji nisu činili dio Pravila i često su bili zastarjeli i naporni, napušteni su. Nadahnut Saborom i njegovim "vjetrom promjene", princip supsidijarnosti koji je uključivao decentralizaciju i sudjelovanje u podijeljenoj odgovornosti, doveo je do razdoblja eksperimentiranja s novim načinom života. Laička odjeća, posao koji su pojedinci obavljali izvan ustanove, razbijanje velikih zajednica u manje jedinice koje žive izvan zajedničkih institucija: sve su to bili znakovi raznolikijeg apostolskog kontakta, što je pak za sobom povlačilo promjene u načinu života. Gdjegdje je to ponekad vodilo do pretjeranosti što bi rezultiralo bolnim odlascima.

(izvor: 3, 4)

Za one koji žele čuti više (uglavnom new age blebetanje): 1, 2, 3, 4, 5, 6.
Napomena: Ništa od ovoga, naravno, ne želi umanjiti radost nove redovnice kojoj čestitam i želim sve najbolje!