U posljednjih nekoliko mjeseci naišao sam na internetu na brojne vijesti u kojima se spominje bečki kardinal Christoph Schönborn. Prije sam, možda i podsvjesno povezujući ga s Katekizmom Katoličke Crkve, mislio da kardinal Schönborn nije liberalan biskup poput tolikih njemačkih i austrijskih biskupa. No, gotovo neprekidan niz ružnih vijesti u kojima se kardinal pojavljivao uvjerio me u suprotno. Možda sam bio pomalo i naivan, ali nije me čudilo kad bih pročitao novu kvaziekumensku ili moralno relativizirajuću besmislicu što su je izgovorili kardinali poput Lehmanna, Kaspera ili Mahonyja. Sada mi se čini da je kardinal Schönborn na svoj način još opasniji jer se okreće kako vjetar puše. S jedne strane zna slaviti lijepe liturgije poput ove, ove i ove, a navodno ponekad brani i etičke principe Crkve. S druge strane što reći na sljedeće:
U studenom 2009. slavio je ovakvu misu za mlade (u nastavku stavljam samo linkove jer su neke od slika i video snimki vrlo ružne, pa i sablažnjive!), a to mu i nije prvi put da radi takvo nešto.
Dodjeljuje odličje političarki koja je poznata po svom izrazitom zalaganju za abortus.
Nakon što su zbog pritiska javnosti (prvenstveno donatora) povučena iz bečkog katedralnog muzeja odvratna djela Alfreda Hrdlicka koja među ostalim prikazuju Isusa u homoseksualnoj orgiji sa svojim učenicima (video - pažnja! odvratno!), kardinal od istog samodeklariranog ateista i marksista naručuje skulpturu blažene Marije Restitute Kafka. Stravično djelo postavljeno je prošli mjesec u bečku katedralu.
Na nedavnim sastancima kada su u Rim izvanredno pozvani austrijski biskupi, kardinal je izručio i laičku inicijativu u kojoj se traži ukidanje obaveze celibata, pripuštanje žena u red đakonata te ređenje oženjenih muškaraca.
Nastavlja se dosljedan način izbora gostiju koje Katolički bogoslovni fakultet poziva na svoj Teološki dan i slična okupljanja. Već sam pisao o tome u jednom tekstu, ali mislim da vrijedi zabilježiti i novi "slučaj" iz Glasa Koncila. Evo izvadaka iz intervjua.
Najprije kratki, ali sadržajni uvod u kojem se opisuje velečasni Albert Franz. Izdvajam samo sljedeće:
Svake godine Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu organizira svoj Teološki dan - »Dies theologicus«. U toj prigodi redovito poziva goste čija imena nešto znače u europskoj i svjetskoj teološkoj misli. Ove je godine izbor pao na dr. Alberta Franza, svećenika i teologa, redovitog profesora sustavne teologije na Institutu za katoličku teologiju na Tehničkom sveučilištu u Dresdenu.
Ako imate vremena, pročitajte cijeli intervju, ja odmah preskačem na posljednje pitanje i odgovor:
Jedno pitanje koje se također tiče cijele Njemačke. U posljednje je vrijeme burne rasprave upravo u Njemačkoj i zemljama njemačkoga govornog područja izazvalo ukidanje izopćenja »lefebvrovskim« biskupima, od kojih je jedan zanijekao značenje holokausta. Kako komentirate tu raspravu. Nisu li neke kritike, posebno one na račun pape Benedikta XVI, odviše zaoštrene, a time i teško shvatljive ostatku Katoličke Crkve? DR. FRANZ: Prvo, moram reći da se na razini vjerničkih zajednica, tj. župa, to ozračje ne osjeća tako snažno kao na višim razinama. Zajednice muči prije svega to što nemaju dovoljno svećenika, a ne »slučaj Williamson« ili bilo što slično. Drugo, ako izuzmemo ekstreme i one koji unaprijed osuđuju sve što dolazi od Pape, pitam se zašto ne bi bilo moguće izraziti argumentiranu kritiku.
U izdvojenom okviru vlč. Franz je malo detaljnije objasnio svoj stav. Ne treba puno pogađati o kakvim to novim strukturama u Crkvi govori. Valjda onim istim zbog kojih je situacija u Njemačkoj tako bajna za razliku od starih predodžbi i starih struktura koje doduše mogu privući nova kvalitetna svećenička i redovnička zvanja, ali im nedostaje "duh" koji obilno struji njemačkom crkvom još od koncila (pa i prije). Meni je posebno zanimljivo kako profesor jasno naglašava da nema nikakve veze između problema s SSPX-om i problemom koji najviše muči župe.
Spomenuli ste nedostatak svećenika kao ključni problem cijele Crkve u Njemačkoj. Nazire li se rješenje tom problemu? DR. FRANZ: Nedostatak svećenika je u Njemačkoj silan i doista gorući problem. Naime, taj problem neposredno pogađa zajednice, puno snažnije i neposrednije od Bratstva sv. Pija X. ili bilo čega drugoga. Ljudi više nemaju župnike, u mnogim zajednicama više nema nedjeljne mise, nedostaje naraštaj svećenika koji bi radili s mladima, jer većina župnika ima oko šezdeset godina, a mladi ljudi trebaju mlade svećenike kako bi mogli razviti svoju vjeru itd. Te se »rupe« pokušavaju zatvoriti svećenicima izvana, primjerice iz Poljske ili Afrike, no to u pravilu nema uspjeha. Rješenje ne može biti u klerikalizaciji laika, ali ni u laikalizaciji klera. Ako želimo ostati vjerni onakvome svećeništvu kakvo nam je preneseno predajom, onda moramo dobro razmisliti što treba učiniti, trebamo se pitati zašto postoji ta služba - naime radi slavljenja euharistije i izgrađivanja zajednice. I ako je to doista važno, onda se Crkva mora pobrinuti da ta služba ponovno postane privlačnom mladim ljudima i da Crkva ima svećenika. Trebamo doduše za njih moliti kao da sve ovisi o našoj molitvi, ali nije dovoljno samo moliti, nego se moramo ozbiljno pozabaviti tim problemom kao da sve ovisi o našemu radu. Čini mi se da nema dovoljno povjerenja u Duha Svetoga koji vodi Crkvu, da se dovoljno ne vjeruje da Crkva ima budućnost te da je uz pomoć toga Duha mogu iznaći novi kreativni putovi. Uvjerenja sam da ima previše straha i da se pomoću starih predodžaba i starih struktura pokušava spasiti budućnost Crkve. Mislim da to nije moguće. Ja, primjerice, smatram da bi u zajednicama trebalo rediti prokušane muževe i time ih ovlastiti za slavljenje euharistije, izgradnju zajednice i dr. Ako se to uskoro ne dogodi, kriza Crkve će - barem u Njemačkoj - prerasti u katastrofu.
Ove nedjelje na red su došli hrvatski blogovi s više ili manje katoličkom tematikom. Moram priznati da nisam posebno zadovoljan postojećim blogovima iz više razloga od kojih su najvažniji način pisanja i redovitost objavljivanja tekstova. Drugi prigovor ne treba posebno objašnjavati: ako netko objavljuje postove svakih mjesec-dva, onda to pokazuje da mu i nije posebno stalo do bloga, što je, dakako, potpuno legitimno pravo i može imati dobre i utemeljene razloge. Što se tiče načina pisanja, najčešće se pisci blogova odlučuju na direktnu copy-paste metodu iz ne posebno interesantnih izvora ili pak subjektivno iznošenje svojih doživljaja i iskustava, što samo po sebi, naravno, nije loše, ali se meni osobno ne sviđa ako se ti opisi na neki način ne usporede s objektivnim činjenicama ili argumentima. Ovo može zvučati pomalo apstraktno, a namjerno je tako i napisano jer mi nije cilj nekoga kritizirati ili uvrijediti, želim samo konstatirati da nisam baš zadovoljan trenutnom situacijom.
Evo, dakle, nekoliko izabranih hrvatski blogova s vrlo kratkim opisom. Posjetite ih sami i donesite vlastiti sud.
Don Blog - blog don Anđelka Kaćunka, slagali se s njim ili ne (a mišljenja su vrlo podijeljena), to je jedan od rijetkih svećenika u Hrvatskoj koji je shvatio potrebu za takvom vrstom komunikacije s ljudima. Veritatis Splendor - citati iz duhovnih i teoloških djela. Drina - hermana teacher - blog laikinje Drine Ćavar koja uskoro završava svoj dvogodišnji misijski boravak u Ekvadoru. Merkati - piše rijetko, ali dosta razborito.
Naravno da navođenje nekog bloga (kao i inače) ne znači automatsko odobravanje onoga što na tom blogu piše. Svatko je slobodan otvoriti svoj blog i voditi ga onako kako smatra da je najbolje.
Ukoliko mislite da bih trebao navesti još koji blog, slobodno ga navedite u komentarima.
Upućujem vas na izvrstan članak velikog biskupa Fultona Sheena o obraćenju muslimana na kršćansku vjeru preko Blažene Djevice Marije. Navodim nekoliko citata, ali pročitajte cijeli članak.
It is our firm belief that, the fears some entertain concerning the Moslems are not to be realized, but that Moslemism, instead, will eventually be converted to Christianity — and in a way that even some of our missionaries never suspect. It is our belief that this will happen not through the direct teaching of Christianity, but through a summoning of the Moslems to a veneration of the Mother of God.
***
Mary, then, is for the Moslems the true Sayyida, or Lady. The only possible serious rival to her in their creed would be Fatima, the daughter of Mohammed himself. But after the death of Fatima, Mohammed wrote: "Thou shalt be the most blessed of all the women in Paradise, after Mary." In a variant of the text, Fatima is made to say: "I surpass all the women, except Mary."
This brings us to our second point, namely, why the Blessed Mother, in this twentieth century, should have revealed herself in the insignificant little village of Fatima, so that to all future generations she would be known as "Our Lady of Fatima." Since nothing ever happens out of heaven except with a finesse of all details, I believe that the Blessed Virgin chose to be known as "Our Lady of Fatima" as a pledge and a sign of hope to the Moslem people, and as an assurance that they, who show her so much respect, will one day accept her Divine Son, too.
Evidence to support these views is found in the historical fact that the Moslems occupied Portugal for centuries. At the time when they were finally driven out, the last Moslem chief had a beautiful daughter by the name of Fatima. A Catholic boy fell in love with her, and for him she not only stayed behind when the Moslems left, but even embraced the faith. The young husband was so much in love with her that he changed the name of the town where he lived to Fatima. Thus, the very place where Our Lady appeared in 1917 bears a historical connection to Fatima, the daughter of Mohammed.
***
The Moslems should be prepared to acknowledge that, if Fatima must give way in honor to the Blessed Mother, it is because she is different from all the other mothers of the world and that without Christ she would be nothing.
Na stranici Tradicionalna misa ( http://sites.google.com/site/tradicionalnamisa/peticija ) možete potpisati sljedeću Molbu za slavljenje mise prema izvanrednom obliku rimskog obreda:
U skladu s motuproprijom Summorum Pontificum pape Benedikta XVI. tražimo da nam se omogući prisustvovanje misi slavljenoj prema izvanrednom obliku rimskog obreda (također poznatoj pod nazivom tradicionalna latinska misa ili tridentska misa) u jednoj od crkava grada Zagreba barem nedjeljama i blagdanima.
Pročitajte upute, potpišite peticiju i proširite ovu obavijest što je moguće više, pogotovo kod svojih bližnjih!
Danas se u oba oblika rimskog obreda slavi nedjelja Presvetog Trojstva. Evo predslovlja koje se moli većinu nedjelja u godini na tradicionalnoj misi:
Vere dignum et justum est, æquum et salutáre,
nos tibi semper et ubíque grátias ágere: Dómine
sancte, Pater omnípotens, ætérne Deus: Qui
cum unigénito Fílio tuo, et Spíritu Sancto, unus es
Deus, unus es Dóminus: non in uníus singulariáte
persónæ, sed in uníus Trinitáte substántiæ. Quod
enim de tua glória, revelánte te, crédimus, hoc de
Fílio tuo, hoc de Spíritu Sancto, sine differéntia
discretiónis sentímus. Ut in confessióne veræ sempiternæque
Deitátis, et in persónis propríetas, et in
esséntia únitas, et in majestáte adorétur æquálitas.
Quam laudant Ángeli atque Archángeli, Chérubim
quoque ac Séraphim: qui non cessant clamáre quotídie,
una voce dicéntes
odnosno u prijevodu
Uistinu je dostojno i pravedno, pravo i spasonosno,
da vazda i svagdje zahvaljujemo Tebi,
Gospodine sveti, Oče svemogući, vječni Bože: Ti
si s Jedinorođenim Sinom svojim i Duhom Svetim
jedan Bog, jedan Gospodin; ne u jedinstvu jedne
osobe, nego u Trojstvu jedne bîti. Što naime o
Tvojoj slavi po Tvojoj objavi vjerujemo, to i o Sinu
Tvome i o Duhu Svetome bez razlike i razlikovanja
držimo; da bi se u ispovijedanju istinitoga i
vječnoga Božanstva častila i vlastitost osoba i
jedinstvo naravi i jednakost veličanstva. Nju hvale
Anđeli i Arkanđeli, Kerubini i Serafi, koji ne
prestaju svakodnevno klicati, govoreći jednim
glasom
In the early Church no special day was designated for the Most Holy Trinity, but to combat the Arian heresy Catholics developed Creeds as well as an office for Sundays having canticles, responses, a preface, and hymns. In the ancient Gregorian Sacramentary we find prayers and the Preface of the Trinity. Pope John XXII (+1334) ordered a universal feast in honor of the Trinity on the first Sunday after Pentecost. This day was raised to the dignity of a First Class feast by Pope St. Pius X (+1914). It was made a Solemnity for the Novus Ordo. There is a wonderful logic to the timing of this feast. We focus on the Son’s Ascension to the Father, then the Holy Spirit on Pentecost, and then the Triune God the Sunday after. Today we celebrate our constant profession of belief in doctrine of a Holy Trinity, the most fundamental of Christian truths and most mysterious of all dogmas. God the Father created us through the Son. God the Son redeemed us and revealed us more fully to ourselves (GS 22). God the Holy Ghost sanctifies us in our Holy Church.
Posebno je prikladno da danas izmolimo takozvano Atanazijevo vjerovanje. Pozivam i vas da to učinite!
Atanazijevo vjerovanje (Symbolum Athanasianum)
Ant. Glória tibi, Trínitas æquális, una Déitas, et ante ómnia sǽcula, et nunc, et in perpétuum. (T.P. Allelúia)
1.Quicúmque vult salvus esse, ante ómnia opus est, ut téneat cathólicam fidem:
2. Quam nisi quisqui íntegram inviolatámque serváverit, absque dúbio in ætérnum períbit.
3. Fides autem cathólica hæc est: ut unum Deum in Trinitátem in unitáte venerémur.
4. Neque confundéntes persónas, neque substántiam separántes.
5. Alia est enim persóna Patris, ália Fílii, ália Spíritus Sancti:
6. Sed Patris, et Fílii, et Spíritus Sancti una est divínitas, æquális glória, coætérna maiéstas.
14. Et tamen non tres omnipoténtes, sed unus omnípotens.
15. Ita Deus Pater, Deus Fílius, Deus Spíritus Sanctus.
16. Et tamen non tres Dii, sed unus est Deus.
17. Ita Dóminus Pater, Dóminus Fíllius, Dóminus Spíritus Sanctus.
18. Et tamen non tres Dómini: sed unus est Dóminus.
19. Quia, sicut singillátim unamquánque persónam Deum ac Dóminum confitéri christiána veritáte compéllimur: ita tres Deos aut Dóminos dícere cathólica religióne prohibémur.
20. Pater a nullo est factus: nec creátus, nec génitus.
21. Fílius a Patre solo est: non factus, nec creátus, sed génitus.
22. Spíritus Sanctus a Patre et Fílio: non factus, nec creátus, nec génitus, sed procédens.
23. Unus ergo Pater, non tres Patres: unus Fílius, non tres Fílii: unus Spíritus Sanctus, non tres Spíritus Sancti.
24. Et in hac Trinitáte nihil prius aut postérius, nihil maius aut minus: Sed totæ tres persónæ coætérnæ sibi sunt et coæquáles.
25. Ita ut per ómnia, sicut iam supra dictum est, et únitas in Trinitáte, et Trínitas in unitáte veneránda sit.
26. Qui vult ergo salvus esse, ita de Trinitáte séntiat.
27. Sed necessárium est ad ætérnam salútem, ut Incarnatiónem quoque Dómini nostri Jesu Christi fidéliter credat.
28. Est ergo fides recta, ut credámus et confiteámur, quia Dóminus noster Jesus Christus, Dei Fílius, Deus et homo est.
29. Deus est ex substántia Patris ante sǽcula génitus: et homo est ex substántia matris in sæculo natus.
30. Perfectus Deus, perféctus homo: ex ánima rationále et humana carne subsístens.
31. Æquális Patri secúndum divinitátem: minor Patre secúndum humanitátem.
32. Qui, licet Deus sit et homo, non duo tamen, sed unus est Christus.
33. Unus autem non conversióne divinitátis in carnem; sed assumptióne humanitátis in Deum.
34. Unus omníno, non confusióne substántiæ: sed unitáte persónæ.
35. Nam sicut ánima rationális et caro unus est homo: ita Deus et homo unus est Christus.
36. Qui passus est pro salúte
nostra: descéndit ad ínferos: tértia die resurréxit a mórtuis.
37. Ascendit at cælos, sedet ad dexteram Dei Patris omnipoténtis: inde ventúrus est judicáre vivos et mórtuos.
38. Ad cuius advéntum omnes hómines resúrgere habent cum corpóribus suis: et redditúri sunt de factis própriis ratiónem.
39. Et qui bona egérunt, ibunt in vitam ætérnam: qui vero mala, in ignem ætérnum.
40. Hæc est fides cathólica, quam nisi quisque fidéliter firmitérque credíderit, salvus esse non póterit.
Glória Patri et Fílio et Spirítui Sancto.
Sicut erat in princípio, et nunc et semper, et in sǽcula sæeculórum. Amen.
Ant. Glória tibi, Trínitas æquális, una Déitas, et ante ómnia sǽcula, et nunc, et in perpétuum (T.P. Allelúia).
V. Dómine exáudi oratiónem meam.
R. Et clamor meus ad te véniat.
Sacerdotes addunt.
V. Dóminus vobíscum.
R. Et cum spíritu tuo.
Oremus.
Omnípotens sempitérne Deus, qui dedísti fámulis tuis, in confessióne veræ fídei, ætérne Trinitátis glóriam agnóscere, et in poténtia maiestátis adoráre unitátem: quǽsumus; ut, eiúsdem fídei firmitáte, ab ómnibus semper muniámur advérsis. Per Dóminum nostrum Iesum Christum Fílium tuum: qui tecum vivit et regnat in unitáte Spíritus Sancti Deus, per ómnia sǽcula sæculórum.
R. Amen.
***
Ant. Slava tebi, Trojstvu jednaku, jedinu božanstvu, i prije svih vijekova i sada i u vijeke vijekova. (V.V. Aleluja)
1. Tkogod se želi spasiti, taj mora prije svega čvrsto ispovijedati katoličku vjeru,
2. a tko je ne sačuva u cijelom njenom sadržaju, taj će biti zauvijek izgubljen.
3. Ovo je katolička vjera: Slavimo jednoga Boga u Trojstvu i Trojstvo u jedinstvu
4. bez miješanja osoba i bez dijeljenja biti.
5. Jedna je osoba Oca, druga osoba je sinovljeva, a treća je osoba Duha Svetoga.
6. Ali i Otac i Sin i Duh Sveti imaju samo jedno božanstvo, istu slavu i jednako vječno veličanstvo.
7. Kako Otac, tako Sin, tako Duh Sveti.
8. Nestvoren je Otac, nestvoren je Sin, nestvoren je Duh Sveti.
9. Neizmjeran je Otac, neizmjeran je Sin, neizmjeran je Duh Sveti.
10. Vječan je Otac, vječan je Sin, vječan je Duh Sveti.
11. A ipak nisu tri vječna nego je jedan vječni.
12. Tako nisu ni tri nestvorena, ni tri neizmjerna, nego je jedan nestvoreni, jedan neizmjerni.
13. Tako je svemoguć Otac, svemoguć Sin, svemoguć Duh Sveti,
14. a ipak nisu tri svemoguća nego je jedan svemogući.
15. Tako je Otac Bog i Sin je Bog i Duh Sveti je Bog,
16. a ipak nisu tri Boga, nego je samo jedan Bog.
17. Tako je Otac Gospodin, Sin Gospodin, Duh Sveti Gospodin,
18. a ipak nisu tri Gospodina, nego jedan Gospodin.
19. Jer kako po kršćanskoj vjeri ispovijedamo svaku osobu kao Boga, tako nam katolička vjera zabranjuje priznati tri Boga i tri Gospodina nego jednog Gospodina.
20. Oca nitko nije učinio, niti stvorio, niti rodio.
21. Ni Sina Otac nije učinio, niti stvorio nego rodio.
22. Duha svetog nisu učinili ni Otac, ni Sin, niti stvorili, niti rodili, nego iz njih proizlazi.
23. Tako je jedan Otac, a ne tri Oca, jedan Sin, ne tri Sina, jedan Duh Sveti a ne tri Duha Sveta.
24. U tom Trojstvu ništa nije prije ili poslije, ništa više ili manje nego su sve tri osobe u sebi jednako vječne, jednako velike,
25. tako da u svemu, kako je prije rečeno, poštujemo kako jedinstvo u Trojstvu, tako Trojstvo u jedinstvu.
26. Tko, dakle, želi biti spašen, mora vjerovati to o Svetom Trojstvu.
27. Ali za vječno spasenje potrebno je vjerovati u utjelovljenje našega Gospodina Isusa Krista.
28. A ovo je prava vjera: moramo vjerovati i ispovijedati da je Gospodin naš Isus Krist Sin Božji, Bog i čovjek.
29. On je Bog jer je iz Očeve supstancije od vječnosti rođen, čovjek jer je od supstancije majke rođen u vremenu.
30. Potpuni Bog, potpuni čovjek, koji se sastoji od razumske duše i čovječjeg tijela,
31. Ocu jednak u božanstvu, manji od Oca po ljudskoj naravi.
32. A jer je istovremeno Bog i čovjek, tako ipak nisu dva Krista nego jedan Krist.
33. Jedan pak, ne kao da bi se božanstvo pretvorilo u tjelesnost, nego jer je Bog uzeo ljudskost.
34. Jedan potpuno i čitav, ne po povećanju bića nego po jedinstvu osobe.
35. Jer kako razumska duša i tijelo tvore jednog čovjeka, tako je Bog i čovjek samo jedan Krist.
36. On je zbog našeg spasenja trpio, sišao nad pakao i treći je dan opet uskrsnuo,
37. uzašao na nebo, sjedi s desne strane Boga, svemogućeg Oca, odatle će doći suditi žive i mrtve.
38. Kod njegovog ponovnog dolaska svi će ljudi uskrsnuti u svojim tijelima i dati račun o svojim djelima.
39. Oni koji su činili dobro, ući će u vječni život, koji su činili zlo, u vječni oganj.
40. To je katolička vjera. Tko je vjerno i čvrsto ne čuva i vjeruje, ne može se spasiti.
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.
Ant. Slava tebi, Trojstvu jednaku, jedinu božanstvu, i prije svih vijekova i sada i u vijeke vijekova. (V.V. Aleluja)
R. Gospodine, usliši molitvu moju.
O. I vapaj moj k tebi da dođe.
Svećenik doda.
R. Gospodin s vama.
O. I s duhom tvojim.
Pomolimo se.
Svemogući vječni Bože, koji si nam, svojim slugama, udijelio
milost da u svjetlu prave vjere veličanstvo Vječnoga Trojstva znamo i u tom veličanstvu Jedinstvu klanjamo, udijeli nam čvrstu vjeru, da i u najtežim nevoljama od staze krjeposti ne odstupimo i da nas ništa od Tvoje ljubavi ne odijeli. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu Tvojemu, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vijekova.
Blog Off the Record (novinarska fraza koja znači da je nešto rečeno neslužbeno ili bez imenovanja izvora) piše nekoliko ljudi od kojih je najaktivniji pisac pod pseudonimom Diogenes. Sadrži analize događaja u Crkvi i američkom društvu, često s novim informacijama ili uvidima u problematiku o kojoj piše. Znam da sam slično opisao i neke druge blogove koji su se pojavili u ovoj nedjeljnoj rubrici, pa vam jedino mogu predložiti da skoknete na blog i prolistate ga nekoliko minuta (pogledajte i komentare stare nekoliko mjeseci ili godina) kako biste sami vidjeli sviđa li vam se blog i odlučili kanite li ga u budućnosti pratiti.
Prije gotovo dvije godine, točnije krajem rujna 2007., poslao sam upit na email adresu Glasa Koncila o tome postoji li u Zagrebu neka crkva gdje se slavi tradicionalna misa. Odgovorili su mi nakon ponovljenog maila sljedeće:
From: Urednik GK <***> Subject: Re: motuproprij Summorum Pontificum Date: Friday, September 28, 2007, 9:35 AM
Do sada nam nitko nije poslao obavijest da bi u Zagrebu bila takva misa, cim je dobijemo, rado cemo je objaviti
Potaknut time, poslao sam nakon mise koju je don Ante Sumić slavio u Zagrebu sljedeći mail:
Subject: tradicionalna misa u Zagrebu To: "Urednik GK" <***> Date: Wednesday, April 29, 2009, 12:21 AM
Postovani,
prosle nedjelje je u Zagrebu slavljena tradicionalna latinska misa (u kapelici u franjevackom samostanu na Kaptolu). Nekoliko slika s ovog dogadjaja možete vidjeti ovdje: ***
S obzirom da ste u prijasnjem odgovoru izrazili spremnost objaviti informacije o ovakvoj misi, zanima me biste li zeljeli objaviti kratki clanak (sa slikom?) ili pismo citatelja o ovom dogadjaju?
Mislim da bi citatelje Glasa Koncila moglo zanimati ponesto o izvanrednom obliku rimskog obreda i njegovu povratku u Hrvatsku.
Srdacan pozdrav, ***
Kako nisam primio nikakav odgovor, napisao sam sljedeći mail:
Subject: pismo citatelja za Glas Koncila - tradicionalna misa u Zagrebu To: "Urednik GK" <***>, *** Date: Sunday, May 10, 2009, 9:33 PM
Postovani,
s obzirom da mi niste vec skoro dva tjedna odgovorili na email, odlucio sam sastaviti kratko pismo koje saljem za rubriku Osvrti/Pisma citatelja.
Pismo je u prilogu, javite mi ako smatrate da je potrebno uciniti kakvu izmjenu. Nadam se da cete potvrditi primitak ovog pisma jer cu ga u protivnom kroz nekoliko dana poslati obicnom postom. Mozda postoje neke tehnicke poteskoce.
Srdacan pozdrav, ***
Idući dan stigao je i odgovor.
From: Urednik GK <***> Subject: Re: pismo citatelja za Glas Koncila - tradicionalna misa u Zagrebu Date: Monday, May 11, 2009, 9:42 AM
Poštovani, Vašu poslanu vijest nismo objavili jer po novinarskim kriterijima i nije vijest. Naime, sam podatak da se misa služi na hrvatskom, staroslavenskom, latinskom ili kojem drugiom stranom živom jeziku zaista nije vijest. A o Papinoj odredbi da se misa može slaviti na latinskom - izvijestili smo kad je Papa tu odluku objavio. Uz poštovanje Miklenić
Na to sam konačno otpisao
Subject: Re: pismo citatelja za Glas Koncila - tradicionalna misa u Zagrebu To: "Urednik GK" <***> Date: Monday, May 11, 2009, 11:48 AM
Postovani,
jasno mi je da sami odredjujete sto je vijest ili nije za vas tjednik. Zato sam i poslao pismo citatelja. Ipak, ne bih se slozio da ovo bas i nije vijest jer se ne radi samo o misi na latinskom. Radi se o tradicionalnoj (tridentskoj) misi koja je u Hrvatskoj nakon liturgijske reforme pape Pavla VI. slavljena vrlo rijetko. Nitko koga ja poznajem nije prisustvova toj misi u Hrvatskoj jos od promjene liturgije sto za one koji su dovoljno stari znaci cetrdesetak godina.
Takodjer, siguran sam da mnogi citatelji ne znaju puno o tridentskoj misi i automatski latinski jezik ili slavljenje u istom smjeru svecenika i puka povezuju sa starom misom iako to naravno nije tocno. Usto, misu je slavio prvi Hrvat koji je clan Svecenickog bratstva svetog Petra (FSSP) i on je zaredjen prosle godine u studenom. Ovo je prvi put da je neki clan te zajednice slavio mise u Hrvatskoj.
U nadi da cete pismo citatelja naci prikladnijim za Glas Koncila, srdacan pozdrav, ***
Moglo bi se još dosta toga reći o razlozima u prilog objavljivanja barem nekoliko rečenica o tom događaju, ali mislim da i sama korespodencija, uključujući i onu moju prepisku s biskupom dovoljno govori za sebe.
Evo i mog pisma koje nije našlo mjesta u Glasu Koncila:
U nedjelju 26. travnja u kapelici franjevačkog samostana na Kaptolu u Zagrebu slavio je velečasni Ante (Antony) Sumić svetu misu prema izvanrednom obliku rimskog obreda. To je misa koja se često naziva i tradicionalna latinska misa ili tridentska misa (jer je nakon tridentskog sabora papa sv. Pio V. uredio već postojeće misne knjige i proširio rimski obred na sve one krajeve koji nisu imali vlastiti tradicionalni obred).
Novi naziv dobio je ovaj oblik mise nakon papine odluke, motuproprija Summorum Pontificum iz srpnja 2007. godine. Tom odlukom papa Benedikt XVI. oslobodio je i znatno olakšao slavljenje mise prema Rimskom misalu pape Ivana XXIII. iz 1962. godine. Tako svaki katolički svećenik latinskog obreda može slobodno slaviti tradicionalnu misu i toj misi mogu prisustvovati vjernici koji to žele. I u svakoj župi trajno prisutna skupina vjernika može zatražiti slavljenje tradicionalne mise, a župnike papa potiče da toj molbi iziđu ususret. U slučaju da to nije moguće, na biskupu je da tu njihovu želju pokuša ostvariti, a ako se ne može pobrinuti za takvo slavljenje, treba slučaj izložiti papinskom povjerenstvu „Ecclesia Dei“.
Predsjednik ovog povjerenstva, kardinal Castrillón Hoyos rastumačio je tijekom svog posjeta Engleskoj papinu želju koja je motivirala motuproprij: Papa želi ponuditi svim župama, a ne samo nekima ova bogatstva i važno je da nove generacije upoznaju povijest Crkve. Ovaj oblik bogoštovlja je toliko plemenit, toliko lijep, to je najdublji teološki način da se izrazi naša vjera. Sveti Otac je voljan ponuditi svim ljudima ovu mogućnost, ne samo pojedinim skupinama koje ju traže, nego da svatko upozna ovaj način slavljenja euharistije u Katoličkoj Crkvi.
Pročelnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, kardinal Cañizares Llovera slavio je nedavno svečanu pontifikalnu misu prema izvanrednom obliku rimskog obreda u rimskoj katedrali, bazilici sv. Ivana Lateranskog. Evo njegovih riječi iz predgovora knjige Reforma Benedikta XVI.: ... namjera pape nije bila samo da se zadovolji sljedbenike monsinjora Lefebvrea, niti da se ograniči samo na odgovor opravdanim željama vjernika koji, iz različitih razloga, osjećaju privrženost liturgijskoj baštini koju predstavlja rimski obred, već također, na poseban način, otvoriti liturgijsko blago Crkve svim vjernicima i tako omogućiti otkriće bogatstava liturgijskog nasljeđa Crkve onima koji ga još ne poznaju. Kako često stav onih koji to nasljeđe preziru počiva ni na čemu drugom, nego na neznanju! Stoga, promatran s ovog posljednjeg gledišta, motuproprij ima smisla neovisno o prisutnosti ili odsutnosti sukoba: čak i kada ne bi postojao niti jedan „tradicionalist“ kome bi trebalo ispuniti želju, ovo „otkriće“ bilo bi dovoljno da opravda papine odredbe.
U mnogim gradovima širom svijeta postoje crkve u kojima se redovito slavi tradicionalna misa, bilo isključivo bilo uz redoviti oblik rimskog obreda. To je sigurno i najbolji način da se uklone mnoge predrasude koje postoje vezano uz tradicionalnu misu, poput krivog tumačenja usmjerenja svećenika ili upotrebe latinskog jezika u liturgiji.
Pater Ante Sumić otputovao je nakon svog posjeta Hrvatskoj u Ameriku, a poslije toga vraća se u Nigeriju gdje svećenička družba sv. Petra kojoj on pripada ima misiju. Vjernici koji su prisustvovali misi u Zagrebu složili su se da bi se tradicionalna misa trebala puno češće, a po mogućnosti i redovito slaviti u našem gradu i domovini.
Nedavno je u Glasu Koncila objavljen zanimljiv intervju s povjesničarkom umjetnosti Silvijom Banić koja je jedna od rijetkih osoba u Hrvatskoj zainteresiranih za očuvanje i proučavanje crkvenog ruha. Danas su, na žalost, u Hrvatskoj gotovo sveprisutne jeftine i ružne misnice i štole, najčešće sintetičke. Na ostale tekstilne predmete poput pale, vela za kalež ili za blagoslov, burse, humerala (amikta), plašta (pluvijala), dalmatike, tunike ili potpuno zaboravljenog manipula nitko i ne misli. Na blogu Dappled Photos možete vidjeti slike ovih i drugih liturgijskih i crkvenih predmeta koje današnji hrvatski katolik može vidjeti gotovo isključivo u muzeju. I ovaj puta preporučujem bogati arhiv bloga New Liturgical Movement 'za one koji žele znati više'.
Iz članka u Glasu Koncila donosim samo kratki izvadak, ali vam preporučujem da ga pročitate u cjelosti:
Ona upozorava da je staro crkveno ruho u lošem stanju, neprimjereno pohranjeno, a nažalost, često se spaljuje zbog neznanja, pod izlikom da je trošno i zato »uvredljivo« za bogoslužje. »Najugroženiji su primjerci ruha koji su nakon Drugoga vatikanskog koncila g. 1965. uklonjeni iz bogoslužja, npr. gremijali, burse i manipuli. Na taj me rad potaknula želja da se ruho sačuva, ali sam i osjetila da je to vrijedan dio sakralnih inventara koji se u inozemstvu, osobito u Italiji i Francuskoj, sustavno valorizira od početka 20. st. A kod nas još nema povjesničara umjetnosti koji su tekstil odabrali kao užu specijalizaciju.
PS. Možda će koji od čitatelja ovog bloga imati živaca da pročita i sažme najkorisnije dijelove članka preuzvišenog biskupa Šaška vezanog uz ovu tematiku. Koliko sam vidio, ima tamo puno informacija, ali tumačenja su tipično hermetična i nejasna uz obaveznu kritiku katoličke tradicije, ali i modernih rugala, no bez konkretnih preporuka.
Sve do 1969. godine kroz tjedan nakon blagdana Duhova Crkva je slavila duhovsku osminu. Osmina (oktava) je osam dana nakon velikog blagdana (sada samo Božića i Uskrsa) kada Crkva na neki način zaustavlja liturgijsko vrijeme i omogućuje nam da razmatramo i živimo u sjaju otajstva koje slavimo. Boja liturgijskog ruha, čitanja i misni obrasci ostaju isti ili vrlo slični onima od same svetkovine. Tako se primjerice u uskrsnoj osmni ponavlja ona ista riječ "danas" po kojoj se ponedjeljak ili četvrtak ne razlikuju od same nedjelje uskrsnuća.
Jedna anegdota koja, barem meni, simbolizira tragičnost i kontradiktornost osobe i djelovanja pape Pavla VI. vezana je uz današnji dan prije 39 godina:
U ponedjeljak nakon Duhova 1970. papa Pavao VI. rano je ustao i otišao u svoju kapelu na svetu misu. Umjesto crvenog ruha koje je očekivao, dočekalo ga je pripravljeno zeleno. Uznemiren je upitao svoga ceremonijara: "Što je ovo? U duhovskoj smo osmini! Gdje je crveno ruho?" "Vaša Svetosti", odgovorio mu je ceremonijar, "ovo je sada vrijeme kroz godinu. Sada je zeleno. Duhovska osmina je ukinuta." "Zeleno? To ne može biti," rekao je papa, "Tko je to učinio?" "Vaša Svetosti, Vi." I papa zaplaka.
Pavao VI. nije sam plakao. Mnogi su katolici, a osobito kontemplativne duše bili jako razočarani ovom promjenom. Više o tome pročitajte na blogu Vultus Christi. Možda je prikladno navesti da je uz samu osminu vezan i hrvatski naziv blagdana Duhova:
Vezano uz etimologiju naziva svetkovine "Duhova", odnosno "Pedesetnice" župnik prof. dr. Zvonko Pažin razložio je kako je do 1970. u crkvenome kalendaru postojala duhovska osmina. Što znači da su se "Duhovi" slavili još i sljedećih sedam dana, tako je primjerice u Njemačkoj duhovski ponedjeljak i danas neradni dan. U duhovskoj osmini obilježavani su dani Duha Svetoga, a budući da jezik teži jednostavnosti, umjesto dani Duha (genitiva od duh), uzet je posvojni pridjev "Duhovi dani", što se poslije ponovno kratilo i tako je ostao samo nominativ množine "Duhovi", što zvuči kao da ih ima mnogo, a zapravo je riječ o višednevnoj proslavi svetkovine 50 dana poslije Uskrsa. Župnik najmlađe čepinske župe istaknuo je i kako je u mnogim jezicima za ovonedjeljnu svetkovinu preuzet grčki izraz "pentekoste", što znači - pedesetnica.
Zanimljivo je pročitati kako je papa Pavao VI. najavio uvođenje novog obreda na općoj audijenciji prije prve nedjelje došašća 1969. kada je taj obred stupao na snagu. On uviđa da će to izazvati mnoge i duboke probleme, a na vlastita vrlo kritička pitanja daje slabe i neuvjerljive odgovore:
Our Dear Sons and Daughters:
1. We ask you to turn your minds once more to the liturgical innovation of the new rite of the Mass. This new rite will be introduced into our celebration of the holy Sacrifice starting from Sunday next which is the first of Advent, November 30 [in Italy].
2. A new rite of the Mass: a change in a venerable tradition that has gone on for centuries. This is something that affects our hereditary religious patrimony, which seemed to enjoy the privilege of being untouchable and settled. It seemed to bring the prayer of our forefathers and our saints to our lips and to give us the comfort of feeling faithful to our spiritual past, which we kept alive to pass it on to the generations ahead.
3. It is at such a moment as this that we get a better understanding of the value of historical tradition and the communion of the saints. This change will affect the ceremonies of the Mass. We shall become aware, perhaps with some feeling of annoyance, that the ceremonies at the altar are no longer being carried out with the same words and gestures to which we were accustomed—perhaps so much accustomed that we no longer took any notice of them. This change also touches the faithful. It is intended to interest each one of those present, to draw them out of their customary personal devotions or their usual torpor.
4. We must prepare for this many-sided inconvenience. It is the kind of upset caused by every novelty that breaks in on our habits. We shall notice that pious persons are disturbed most, because they have their own respectable way of hearing Mass, and they will feel shaken out of their usual thoughts and obliged to follow those of others. Even priests may feel some annoyance in this respect.
5. So what is to be done on this special and historical occasion? First of all, we must prepare ourselves. This novelty is no small thing. We should not let ourselves be surprised by the nature, or even the nuisance, of its exterior forms. As intelligent persons and conscientious faithful we should find out as much as we can about this innovation. It will not be hard to do so, because of the many fine efforts being made by the Church and by publishers. As We said on another occasion, we shall do well to take into account the motives for this grave change. The first is obedience to the Council. That obedience now implies obedience to the Bishops, who interpret the Council's prescription and put them into practice.
6. This first reason is not simply canonical—relating to an external precept. It is connected with the charism of the liturgical act. In other words, it is linked with the power and efficacy of the Church's prayer, the most authoritative utterance of which comes from the Bishop. This is also true of priests, who help the Bishop in his ministry, and like him act in persona Christi (cf. St. Ign., ad Eph. I, V). It is Christ's will, it is the breath of the Holy Spirit which calls the Church to make this change. A prophetic moment is occurring in the mystical body of Christ, which is the Church. This moment is shaking the Church, arousing it, obliging it to renew the mysterious art of its prayer.
7. The other reason for the reform is this renewal of prayer. It is aimed at associating the assembly of the faithful more closely and more effectively with the official rite, that of the Word and that of the Eucharistic Sacrifice, that constitutes the Mass. For the faithful are also invested with the "royal priesthood"; that is, they are qualified to have supernatural conversation with God.
8. It is here that the greatest newness is going to be noticed, the newness of language. No longer Latin, but the spoken language will be the principal language of the Mass. The introduction of the vernacular will certainly be a great sacrifice for those who know the beauty, the power and the expressive sacrality of Latin. We are parting with the speech of the Christian centuries; we are becoming like profane intruders in the literary preserve of sacred utterance. We will lose a great part of that stupendous and incomparable artistic and spiritual thing, the Gregorian chant.
9. We have reason indeed for regret, reason almost for bewilderment. What can we put in the place of that language of the angels? We are giving up something of priceless worth. But why? What is more precious than these loftiest of our Church's values?
10. The answer will seem banal, prosaic. Yet it is a good answer, because it is human, because it is apostolic.
11. Understanding of prayer is worth more than the silken garments in which it is royally dressed. Participation by the people is worth more—particularly participation by modern people, so fond of plain language which is easily understood and converted into everyday speech.
12. If the divine Latin language kept us apart from the children, from youth, from the world of labor and of affairs, if it were a dark screen, not a clear window, would it be right for us fishers of souls to maintain it as the exclusive language of prayer and religious intercourse? What did St. Paul have to say about that? Read chapter 14 of the first letter to the Corinthians: "In Church I would rather speak five words with my mind, in order to instruct others, than ten thousand words in a tongue" (I Corinthians 14:19).
13. St. Augustine seems to be commenting on this when he says, "Have no fear of teachers, so long as all are instructed" (P.L. 38, 228, Serm. 37; cf. also Serm. 229, p. 1371). But, in any case, the new rite of the Mass provides that the faithful "should be able to sing together, in Latin, at least the parts of the Ordinary of the Mass, especially the Creed and the Lord's Prayer, the Our Father" (Sacrosanctum Concilium n. 19).
14. But, let us bear this well in mind, for our counsel and our comfort: the Latin language will not thereby disappear. It will continue to be the noble language of the Holy See's official acts; it will remain as the means of teaching in ecclesiastical studies and as the key to the patrimony of our religious, historical and human culture. If possible, it will reflourish in splendor.
15. Finally, if we look at the matter properly we shall see that the fundamental outline of the Mass is still the traditional one, not only theologically but also spiritually. Indeed, if the rite is carried out as it ought to be, the spiritual aspect will be found to have greater richness. The greater simplicity of the ceremonies, the variety and abundance of scriptural texts, the joint acts of the ministers, the silences which will mark various deeper moments in the rite, will all help to bring this out.
16. But two indispensable requirements above all will make that richness clear: a profound participation by every single one present, and an outpouring of spirit in community charity. These requirements will help to make the Mass more than ever a school of spiritual depth and a peaceful but demanding school of Christian sociology. The soul's relationship with Christ and with the brethren thus attains new and vital intensity. Christ, the victim and the priest, renews and offers up his redeeming sacrifice through the ministry of the Church in the symbolic rite of his last supper. He leaves us his body and blood under the appearances of bread and wine, for our personal and spiritual nourishment, for our fusion in the unity of his redeeming love and his immortal life.
17. But there is still a practical difficulty, which the excellence of the sacred renders not a little important. How can we celebrate this new rite when we have not yet got a complete missal, and there are still so many uncertainties about what to do?...
U posljednjih nekoliko mjeseci naišao sam na internetu na brojne vijesti u kojima se spominje bečki kardinal Christoph Schönborn. Prije sam, možda i podsvjesno povezujući ga s Katekizmom Katoličke Crkve, mislio da kardinal Schönborn nije liberalan biskup poput tolikih njemačkih i austrijskih biskupa. No, gotovo neprekidan niz ružnih vijesti u kojima se kardinal pojavljivao uvjerio me u suprotno. Možda sam bio pomalo i naivan, ali nije me čudilo kad bih pročitao novu kvaziekumensku ili moralno relativizirajuću besmislicu što su je izgovorili kardinali poput Lehmanna, Kaspera ili Mahonyja. Sada mi se čini da je kardinal Schönborn na svoj način još opasniji jer se okreće kako vjetar puše. S jedne strane zna slaviti lijepe liturgije poput ove, ove i ove, a navodno ponekad brani i etičke principe Crkve. S druge strane što reći na sljedeće:
