Nedavno je u Glasu Koncila objavljen zanimljiv intervju s povjesničarkom umjetnosti Silvijom Banić koja je jedna od rijetkih osoba u Hrvatskoj zainteresiranih za očuvanje i proučavanje crkvenog ruha. Danas su, na žalost, u Hrvatskoj gotovo sveprisutne jeftine i ružne misnice i štole, najčešće sintetičke. Na ostale tekstilne predmete poput pale, vela za kalež ili za blagoslov, burse, humerala (amikta), plašta (pluvijala), dalmatike, tunike ili potpuno zaboravljenog manipula nitko i ne misli. Na blogu Dappled Photos možete vidjeti slike ovih i drugih liturgijskih i crkvenih predmeta koje današnji hrvatski katolik može vidjeti gotovo isključivo u muzeju. I ovaj puta preporučujem bogati arhiv bloga New Liturgical Movement 'za one koji žele znati više'.Iz članka u Glasu Koncila donosim samo kratki izvadak, ali vam preporučujem da ga pročitate u cjelosti:
Ona upozorava da je staro crkveno ruho u lošem stanju, neprimjereno pohranjeno, a nažalost, često se spaljuje zbog neznanja, pod izlikom da je trošno i zato »uvredljivo« za bogoslužje. »Najugroženiji su primjerci ruha koji su nakon Drugoga vatikanskog koncila g. 1965. uklonjeni iz bogoslužja, npr. gremijali, burse i manipuli. Na taj me rad potaknula želja da se ruho sačuva, ali sam i osjetila da je to vrijedan dio sakralnih inventara koji se u inozemstvu, osobito u Italiji i Francuskoj, sustavno valorizira od početka 20. st. A kod nas još nema povjesničara umjetnosti koji su tekstil odabrali kao užu specijalizaciju.PS. Možda će koji od čitatelja ovog bloga imati živaca da pročita i sažme najkorisnije dijelove članka preuzvišenog biskupa Šaška vezanog uz ovu tematiku. Koliko sam vidio, ima tamo puno informacija, ali tumačenja su tipično hermetična i nejasna uz obaveznu kritiku katoličke tradicije, ali i modernih rugala, no bez konkretnih preporuka.
Probao sam čitati ovaj članak od biskupa Šaška, došao sam do ovdje:
OdgovoriIzbriši"Odnos religijskoga i estetskoga je ambivalentan i višeznačan. No, moglo bi se
primijetiti da je odnos estetskoga i religijskoga bio isto tako i prepun privlačnosti.2
U slučaju kršćanstva višeznačnost se radikalizirala. No, ta bi se radikalizacija mogla
ispitivati na dubljoj razini odnosa kršćanske duhovnosti i estetskoga iskustva.
Povijest ambivalentnosti ne može se promatrati samo kao povijest sukoba, jer se
metafore estetskoga mogu svrstati među najopćenitiji jezik kršćanske predaje u
tematici objave i vjere. Ne treba ni govoriti o razvojima estetske kulture na Zapadu
koji su rođeni izravno iz kršćanskoga svjetonazora.
Veliku ulogu u ambivalentnosti odigrala je i činjenica da ne postoji zaokružena
teološka razradba na teorijskoj razini. Odnos estetskoga i teološkoga je razmrvljen,
necjelovit, sličan odnosu fi lozofi jske i kulturalne misli, pri čemu se dugo
odupirala i odbijala – puno prije kršćanstva – ideja priznavanja estetskomu onoga
dostojanstva koje bi se ticalo konstitutivnoga mjesta svijesti usmjerene prema
smislu. U složenosti odnosa savezništvo između estetskoga iskustva i izvrsnosti
djela došlo je u pitanje. Razlog uvelike leži u mnoštvu mogućnosti koje nudi tehnika
u produkcijskome i reprodukcijskome smislu, poticane snagom prirodne
znanosti koja se nametnula kao paradigma sveopćega življenja. Uz to, na tehničku
i tehnološku razinu prebacila se očaranost koju je do tada stvarala obrtnička mudrost
i vještina. Razlog leži vjerojatno i u tome što se u međuvremenu oblikovao
i poseban izražaj jastva kao sveopća posebna datost građanskoga iskustva više
negoli kao karizma osobite osjetljivosti."
...tu sam se nemilice izgubio. Ja bi volio da one lijepe misnice što sam vidio u Beču jednoga dana vidim negdje u Zg-u.