Posljednji Veliki tjedan Petra Barbarića

10. travnja bilo je još slabije. Ipak je otišao u crkvu i prosjedio dvije sv. mise. »Može poživjeti još 15 dana, no može umrijeti već sutra«, rekao je liječnik. Upitali su ga, bi li mu podijelili sv. ulje. Liječnik ih je odgovarao: »Pa njemu to nije potrebno, ne treba njemu ispovijedi, nema opasnosti za spas njegove duše. To bi ga samo uzrujalo i još više ugrabilo posljednji tračak nade, jer sušičavci se uvijek nadaju.« I liječnik je upoznao veličinu Petrove duše. Ali o. Celinščak, Petrov ispovjednik, poznavao ju je još bolje, pa je Petru natuknuo o sakramentu sv. ulja. Drage je volje pristao, a nasmiješio se kad mu spomenuše liječnikovu bojazan. Podvečer se ponovo ispovijedio. Sjedio je u naslonjaču. Osim kipa Lurdske Gospe stajalo je na stolu raspelo, dvije goruće svijeće i kita proljetnog cvijeća. Sa svećenikom molio je crkvene molitve. Iza obreda ostao je dugo zaduben u molitvu zahvalnicu. Zamolio je da mu dopuste primiti sv. Popudbinu radije sutra, ujutro kad bude na tašte. »Lijepo bi bilo sad u korizmi trpjeti sa Spasiteljem, a onda o Uskrsu s njim uskrsnuti! ...Šta je moje trpljenje prema mukama što ih je podnio Spasitelj«. Tako je Pero zaželio, a tako će se to nekako i dogoditi.

11. travnja Petar je malo spavao. Noćna lampica smetala mu je. U četiri sata — izvješćuje o. Puntigam — pozdravio me je prijazno kao uvijek. U 6 sati donio sam mu sv. popudbinu. Sjemeništarci višoškolci primili su sv. pričest na taj dan za Petra, premda su se pred tri dana pričestili, a za tri će dana biti uskrsna sv. pričest. »Svi čine toliko za mene samo ja... Samo molim, nemojte đake siliti da se mole za me, moglo bi im dojaditi.« Zimus je govorio: »Samo da ne umrem u zimi, da đaci moraju snijeg prtiti.«

Taj dan — Cvjetnica je bila — sišao je u crkvu na sv. misu. Svi su se čudili kako je izdržao stojeći čitanje Muke Isusove, gdje nije već mogao pisati, nego je zadnji svoj list bratu fra Marku kazivao u pero. — Sjedio je taj dan do 9 sati jer još nije dovršio duhovnoga čitanja. Brat bolničar htio je bdjeti uza nj. »Hvala, dosta je da bdije uza me moj anđeo čuvar.«

Noć između 11. i 12. travnja nije ni oka stisnuo. Groznica je već načela živčani sustav. — »Šta radiš kad ne spavaš cijelu Božju noć?« pitao ga o. Puntigam. »Katkada ne mislim baš ni na što, a kad mi bude jako teško, uzmem moliti strelovite molitvice, osobito psalam: »U Tebe sam se uzdao, Gospodine, nek se ne postidim do vijeka.« (Ps 30,2.) I onda je sve dobro.« — Krunicu je neprestano držao u ruci.

Kašalj ga je već toliko mučio da je teško govorio. Popodne došlo je po običaju nekoliko drugova u vrijeme odmora. Pozdraviše ga. »Govorite vi, braćo, eto vidite, ja ne mogu...« »Mirko će nas zabavljati«, dobaci jedan drug ciljajući na to da je Mirko inače vječito pričalo. Ali Mirko, inače veseljak, uozbiljio se gledajući Petra. Jedva je procijedio koju riječ. Kad su se đaci opraštali, reče Petar sa smiješkom: »Mirko, Mirko, danas nisi mnogo govorio!«

Na Veliki utorak primio je sv. Pričest. Zadnja dva dana još je išao na đačku misu. Pater ga je Puntigam odgovarao od toga. »Samo da mi je doći u crkvu, za drugo lako. Tek je put donle tegoban.« (A nema više od 100 koraka ravnim putem u zatvorenu hodniku). Velečasni ga je uzeo pod ruku, a drugom se Pero poštapao. Iza 20 koraka Pero stane: »Samo da mi je sjesti«, reče bez daha. Obojica su uvidjela da tako ne ide. Vratili su se natrag. Popodne došao je Petrov brat fra Marko. Petar mu se silno obradovao.

Isti dan navečer dočekao je Petar još jednu veliku radost. Stigla je vijest iz Zagreba da vlč. o. Provincijal prima Petra Barbarića u Družbu Isusovu, dopušta mu položiti nabožne zavjete i daje mu dozvolu da nosi redovničko odijelo. Kako to, zašto to? Petar već od početka sedmog razreda kani stupiti u isusovce. Sam je zaželio, a otac duhovnik svjetovao mu je nek dobro promisli i pobilježi razloge za i protiv. Nakon zrelog promišljanja odlučio se za isusovački red. Duhovnik mu je predložio nek najprije svrši gimnaziju, a međutim neka nikome ništa ne govori o tome. Šutio je on o tome, a šutjeli smo i mi dosada. U životopisu Pavla Kolarića, uzornog mladića, koji je Petar sam preveo s talijanskog na hrvatski, saznao je kako je bio na času smrti primljen u Družbu Isusovu, samo je mislio da to može dozvoliti jedino General Reda. Otac mu ispovjednik saopći, da mu dozvolu može dati i o. Provincijal. I dao mu je. Petar je uvečer Velikog utorka iza ispovijedi i pričesti položio zavjete »vječnog siromaštva, čistoće i poslušnosti u Družbi Isusovoj«. Eto, sad je sve dao: zdravlje i mladost uzeo mu je Gospodin, da mu što prije udijeli vječnu mladost, a on još veselo daje sve što posjeduje: tijelo svoje, razum i volju svoju, sve, »Uvijek sam očekivao, da će mi sv. Alojzije tako nešto izmoliti, pošto sam ga počevši od drugoga razreda tako često molio za sretan izbor staleža.« Đaci su saznali istom iza smrti, da je Petar postao isusovac.

Bližio se konac. 14. travnja na Veliku srijedu Petru je bilo jako teško. »Baš se ne da više živjeti«, rekao je bolno. Zamolio je da koji svećenik ostane uza nj. U jedan sat po ponoći u četvrtak još mu je više pozlilo. »Nekud mi je čudno, reče, ne mogu više da dišem.« »Bi li malko vode?« — »Ne, hvala, ja ću se pričestiti«, dahne Petar. »Ne smeta, ti se smiješ napiti, pa ipak primiti sv. Pričest.« — »Nije potrebno da pijem«. A gorio je u vrućici. Iza kratke stanke upita: »Molim, kada bih se mogao danas pričestiti?« — »Ja sam već sam mislio o tome da ti danas ranije donesem sv. Pričest, možda u 4 sata?« — »Molim, što prije!« zaželi Petar. — U 2 sata ujutro na Veliki četvrtak primio je uskrsnu sv. Pričest, posljednju u životu. Sad stade potresnim riječima zahvaljivati Bogu za sve milosti koje mu je udijelio, prinese mu sav život, obnovi redovničke zavjete, izmoli kongreganističku posvetu i križni put. Par puta dao se prenijeti u naslonjač ne bi li mu odlanulo. Tužio se nije ni na što. Pogled je odmarao na Raspelu, a usne su se lagano pomicale u neprestanoj molitvi. Još nije bio konac. Žilava hercegovačka narav nije se dala slomiti. Dočekao je i podne. Okusiti nije mogao ništa.

Iza ručka došli su mu svi osmoškolci u pohode. Petar je izgledao tako jadan da nijedan od njih nije smogao ni riječi, samo su ga nijemo promatrali. O. Puntigam redom je predstavljao svakoga. Petar je svakoga pogledao tamnim pogledom što je trnuo, a onda je tiho rekao: »Hvala!« — Jedan od osmoškolaca rekao je: »Odsad ne treba da mi tko opširno opisuje smrt jednog sveca. Dosta će biti da se sjetim Petra, pa ću si dobro moći predočiti.«

U dva sata iza podneva magister je Oton Slavik sjedio uz bolesnika na rubu postelje i molio krunicu, a o. Puntigam molio je kraj prozora brevijar. Petar je nešto šapnuo. Magister Slavik nagnuo mu se. Petar ponovi: »Otac!« — Dođe otac Puntigam. »Zadnje molitve!« reče Petar. Pri potpunoj svijesti molio je pobožno djelo skrušenja, ljubavi, pouzdanja i razne kratke molitve.

»Isuse!« ... bila mu je posljednja riječ. Na usnicama držao je križ. Kod crkvenih molitava nije više micao usnama. Potpuno se upokojio bez znaka smrtne borbe. U taj čas uniđe u sobu fra Marko i otac Rektor. Petar je još bio živ. Tad uzdahnu duboko, pa opet drugi put, i još jednom ... izdahnuo je. Do nogu mu je bio kip Majke Božje Lurdske i slika Presvetog Srca. Zadnje zrake svojih ugaslih očiju upravio je onamo.

(izvor)