Sveti Vinko Fererski, anđeo Otkrivenja
Godine 1374. cijela je sjeveroistočna Španjolska strahovito trpjela zbog gladi i bolesti. Jednoga proljetnog dana, usred svega tog trpljenja, okupila se gomila od oko 20 000 izgladnjelih ljudi na velikom trgu u Barceloni da čuju poruku mlada dominikanskog propovjednika patra Vinka. On im je kazao da im je njihov zaborav na Božje zakone donio glad, za kaznu zbog njihovih grijeha. Pozvao ih je neka se pokaju. Pozvao ih je neka se posve pouzdaju u Božje milosrđe. A onda je, u propovijedi, iznenada zastao, i potom navijestio da će dva broda puna žita tu noć uploviti u luku. Taj je navještaj razljutio izgladnjele ljude, jer bilo je to razdoblje olujnog vremena na moru i u tadašnjim je okolnostima zapravo bilo nemoguće da ikoje plovilo stigne u luku. U prioriji, njegova su se subraća još više uzrujala: prior je patru Vinku strogo zabranio da ubuduće izriče ikakva proroštva ili čini išta drugo čime bi se izdvajao. Fra Vinko je ukor primio s iskrenom poniznošću, sačuvavši duševni mir, i ostatak je dana proveo u molitvi. Zamislite kako su se u Barceloni tu noć iznenadili kad su doplovila dva broda puna žita! Taj je događaj pobudio sveopću pozornost. Jedno je bilo sigurno: iako je patra Vinka posluh obvezivao da ne čini ništa izvanredno, vjernici su sad znali tko je on i bili su uvjereni u njegove moći. Tako su jednog dana neki zidari radili na zatvorskome krovu i jedan je od njih ugledao fra Vinka kako se približava zgradi. I baš kad je redovnik prolazio ispod njih, zidar se oklizne i padne s krova kriknuvši: "Fra Vinko!" Vinko mu dovikne: "Ostani gdje jesi, dok se ne vratim. Zidar smjesta prestane padati te zalebdi u zraku, visoko gore, dok je fra Vinko trčao natrag u prioriju po dopuštenje. Stigavši u samostan, nađe poglavara te ga izvijesti: "Čovjek koji pada s krova moli me da mu pomognem. Čeka dok ne dobijem Vaše dopuštenje." "Čeka?!" "Da, čeka." Poglavar mu reče: "Pa dobro onda, vrati se i dovrši to. Sigurno je već gužva." Vinko se vrati, a dotle se zaista bilo sjatilo mnoštvo svijeta zureći u zidara koji je sve vrijeme visio ondje u zraku. "Prior kaže da se smiješ spustiti", reče mu fra Vinko, te čovjek polagano slebdi na tlo.
Sveti Vinko Fererski četvrto je od osmero djece svojih roditelja, rođen 23. siječnja 1350. u Valenciji u Španjolskoj. Prigodom njegova rođenja otac mu je usnio san u kojem je neki svećenik dominikanac iznenada prekinuo svoju propovijed te navijestio da će ovo dijete biti dominikanac koji će svojim djelima ispuniti nebo radošću, a pakao strahom. Vinkova majka, koja je inače imala teške trudnoće, sve vrijeme dok je nosila Vinka osjećala se odlično. Ona je običavala svakog mjeseca donijeti brašna jednoj sljepici, od koje zaište da moli za njezin sretan porođaj. Sljepica prisloni glavu na njezine grudi rekavši: "Neka ti Bog podari tu milost", a onda iznenada usklikne: "Dijete koje nosiš povratilo mi je vid!" Žena je progledala, a mali Vinko poput kakva novog svetog Ivana Krstitelja zaigra u majčinoj utrobi.
Naravno, to dijete bilo je glasovito već prije nego što se rodilo. Njegovo krštenje pretvorilo se u gradski događaj, gradski dostojanstvenici i načelnik prepirali su se koje bi ime trebalo nadjenuti djetetu, dok župnik naposljetku nije razriješio pat-položaj presudivši da dijete treba biti nazvano po svecu zaštitniku Valencije, sv. Vinku mučeniku.
Iako je bilo mnogo čudesnih događaja i u njegovu djetinjstvu, preskočit ćemo u 1367., kad je imao sedamnaest godina. U sitne sate poglavar je dominikanskog samostana usnio san, ili imao ukazanje, u kojem se pojavio sveti Dominik i predstavio mu tog sedamnaestogodišnjeg mladića. Ujutro je mladića kojeg je vidio u ukazanju poglavar sreo uživo kad je sveti Vinko stigao i predstavio se kao pripravnik za ulazak u Red. Sveti Vinko posvetio se molitvi, studiju teologije i studiju Svetog pisma tako marljivo da je nakon nekog vremena znao cijelu Bibliju napamet, a hebrejski je jezik poznavao tako temeljito da je bio u stanju svaki starozavjetni tekst citirati na hebrejskom po sjećanju. Uz to je imao i encikopedijsko znanje o crkvenim ocima i naučiteljima. Kako smo vidjeli, sredinom sedamdesetih godina 14. stoljeća počeo je propovijedati i prorokovati, vrlo učinkovito.
Da bismo shvatili osebujno poslanje svetog Vinka Fererskog, valja imati dovoljno jasnu predodžbu o vremenu u kojem je živio. Jedan pisac [Huysmans, "Sveta Lidvina Schiedamska"] ovako opisuje to vrijeme:
"Europa je bila u užasnom stanju. Rim je imenovao jednog papu, Avignon drugog, te se Europa podijelila u dva tabora." Naime kardinali su izabrali papu u Rimu, a onda se izbezumili i pobjegli, otišli u Avignon te izabrali drugog. Ljudi nisu bili sigurni koji je pravi papa. "Dvojica prvosvećenika zaratila su jedan na drugoga zabranama, prijetnjama i uvredama; a kad su umrli, njihova su dva nasljednika poizopćavala sve živo. Treći papa, izabran na koncilu u Pisi, bacio je anateme na drugu dvojicu. Više se nije moglo znati kojim se pastirima pokoravati, vladao je posvemašnji nered u kršćanskom svijetu, kojeg nikad prije nije zahvatio takav kaos. Bilo je kao da je Sotona mobilizirao svoje legije i paklena se vrata otvorila. Zemlja je pripadala duhu zla i on je opsjedao Crkvu, napadajući je bez predaha, sabirući sve svoje sile da je obori. Imala je izdajicâ među svojim dostojanstvenicima, imala je užasne pape. A povrh svega toga Sotona je još nadahnuo razvratnosti noćnih šabata duboko u šumama. Vršili su se najgadniji zločini i svetogrđa, služile crne mise, vračari su čupali utrobu dječici tražeći u njihovim ostatcima odgonetku alkemijske tajne, moć pretvorbe bezvrijednih kovina u zlato. Najžešća krivovjerja namnožila su se s kraja na kraj svijeta. Iznova je niknuo gnosticizam, šireći i navješćujući vladavinu Lucifera koji da je nepravedno izagnan iz raja. A u političkom poretku vladari su mahom bili hulje, luđaci ili raskalašenici."
Suvremenica svetog Vinka Fererskog francuska mistikinja Marie Robine imala je viđenje u kojem je sažeto prikazano tadašnje stanje stvari u Crkvi, kad je vidjela "sve dušobrižnike na svijetu kako se pojavljuju pred Kristom: svi redovnički poglavari, župni svećenici, biskupi, papa i dvanaest kardinala. Bili su jednostavno odjeveni, ali njihove su riječi bile lažljive. Protiv njih podigao se osvetnički vapaj svih onih koji su krivnjom tih crkvenih ljudi umrli lišeni pomoći."
Sam sveti Vinko opisuje ta vremena: "Ne vjerujem da je ikada na svijetu bilo toliko blještavila i taštine, toliko nečistoće kao danas. Da bismo pronašli u svjetskoj povijesti tako zločinačko doba, moramo se vratiti u dane Noe i općeg potopa. Gostionice u gradovima i selima pune su ljudi razuzdana značaja; oni su tako brojni da su okužili čitav svijet. Pohlepa i lihva šire se pod krinkom ugovora. Simonija vlada među svećenstvom, zavist među redovništvom. Proždrljivost toliko prevladava u svim slojevima društvenog života da se više ne obdržavaju korizmeni postovi, vigilije i kvatre. Jednom riječju: porok je toliko na cijeni da su oni koji Božju službu pretpostavljaju svjetovnoj izvrgnuti ruglu kao beskorisni i bezvrijedni članovi društva."
Sada dakle, kad imamo neku predodžbu o stanju tadašnjeg društva, bolje ćemo zamjećivati vrijednost Vinkova poslanja.
Dana 3. listopada 1396., kada se sveti Vinko shrvan strašnom groznicom našao na pragu smrti, ukazao mu se naš Gospodin, pogladio ga po obrazu i smjesta ozdravio, a tragovi Njegovih prstiju ostadoše na licu svetog Vinka do kraja života. Naš ga je Gospodin smjesta ozdravio i zapovjedio mu: "Idi naviještaj svijetu da se približava Moj sud!" Činom koji su poslije potvrdili i koncil u Konstanzu i papa Martin V., Benedikt XIII. shvatio je to poslanje tako ozbiljno da je poslao svetog Vinka neka naviješta tu poruku, poruku tako važnu te je Vinko postao "legatus Soteri Christi". Što to znači? Znači da je bio papin izaslanik "s gotovo bezgraničnim pravnim ovlastima propovijedati bilo gdje. Nijedna biskupija ni grad ni crkva nisu mu smjeli biti zatvoreni. Njegove ovlasti i izuzeća od jurisdikcije zaostajali su samo za papinima."
Dakle sveti Vinko putuje po Europi propovijedajući dolazak Suda. U tom propovijedanju on je redovito iznosio jednu posve zapanjujuću tvrdnju. Npr. u propovijedi kod Salamance rekao je okupljenomu mnoštvu da je Sudnji dan blizu, a o sebi ustvrdio da je upravo on onaj glasnik Suda spomenut u 6. retku 14. glave Otkrivenja: "I vidjeh: drugi jedan anđeo leti posred neba s evanđeljem vječnim da ga proglasi svim pozemljarima, svakom narodu i plemenu i jeziku i puku. Viče iza glasa: Bojte se Boga i dajte mu slavu jer dođe čas suda Njegova!" Za vrijeme propovijedi rekao je nekim nosačima lijesa, koji baš bijahu pokopali jednu ženu, neka otvore grob: "'Donesite tijelo u podnožje podija!' Tada, glasom koji je nadjačao gunđanje mnoštva, razumljivo ogorčenog što je prisvojio naslov iz Svetog pisma, reče: 'Mrtva ženo, digni se, i reci ovim ljudima jesam li ja glasnik iz Otkrivenja, poslan propovijedati dolazak Posljednjeg dana!' Žena se uspravi u lijesu i odgovori: 'Da, oče, ti si taj glasnik.' I odmah se sruši natrag, ukočena i beživotna." Zamislite kako je ta propovijed djelovala na slušaoce!
Ipak, čini se da tu postoji jedan problem. Očito, 600 godina proteklo je, a svijet nije skončao. Što onda sve ono znači? Kako to da je Bog potvrdio istinitost onakvog propovijedanja, poruku svetog Vinka, onakvim čudesima? Da bismo to razumjeli, moramo shvatiti da se radilo o uvjetnom događaju. Kao što je Bog poslao Jonu neka jasno navijesti Ninivi da će ako se njezini stanovnici ne pokaju biti razorena, tako je poslao i svetog Vinka neka propovijeda da će svijet uskoro skončati izostane li istinsko pokajanje i obraćenje kršćana te odgovarajući popravak društva. Budući da su se Ninivljani pokajali, Niniva je pošteđena. I budući da su se slušaoci svetog Vinka zbog njegova propovijedanja obratili, Bog je odgodio dolazak Antikrista i svršetak svijeta. Sam sveti Vinko jasno je dao na znanje da "sve trajanje svijeta počiva na stanovitim uvjetnim odgodama po zagovoru Djevice Marije s nadom u obraćenje i popravak svijeta". Drugim riječima, svijet nije skončao jer je naposljetku smaknuće odgođeno. Zašto? Zato što je na propovijedanje svetog Vinka golem broj ljudi ispunio uvjete obraćenja i popravka koji su omogućili Gospi da postigne odgodu časa općeg suda.
Dakle gotovo dvadeset godina obilazio je sveti Vinko Europu propovijedajući svršetak svijeta. Stigao bi u grad, otišao u glavnu crkvu, pomolio se pred Presvetim Sakramentom; u zoru bi kazao misu, a potom je propovijedao, navješćujući sud i pozivajući ljude na pokajanje i promjenu života. Suvremenici su posvjedočili da je često imao po 80 000 slušalaca, da su ga uvijek razgovijetno čuli, gdje god stajali, te iako je govorio valencijskim dijalektom i na tom dijalektu propovijedao, svi slušaoci, bez obzira na to kojim jezikom govore, razumjeli su ga kao da im se obraća na njihovu materinskom jeziku. Ustrajao je na tome da svatko treba kazivati Apostolsko vjerovanje svako jutro i svaku večer, u obranu od vjerskih zabluda, te upozorio: "Vjera proizlazi iz jednostavnog posluha, a ne iz raspravljanja i umovanja. Raspravljanje može biti dobro za jačanje uma, ali nije pravi temelj vjere. Oni čija vjera počiva na umovanju izgubit će je kada budu čuli varljivo umovanje Antikrista. Oni, naprotiv, koji se oslanjaju na čvrsto uvjerenje zasnovano na posluhu odgovorit će mu: 'Nosi te svoje razloge, takva rasuđivanja nisu temelj moje vjere!'" Drugim riječima, sveti Vinko doziva nam u pamet da naša vjera mora biti ukorijenjena u jednostavnom stavu "Bog je rekao". "Bog je rekao i ja Mu vjerujem, i time je stvar riješena!"
Sveti Vinko ustrajao je također na tome da svaki čovjek koji želi sačuvati dar vjere mora uskladiti svoje ponašanje sa svojim uvjerenjima. Upozorio je: "Kao što se lako izgubi dijamant na gnojištu, tako je i dragocjeni biser vjere u velikoj opasnosti da se izgubi u savjesti okaljanoj prljavštinom grijeha." Drugim riječima, sveti nas Vinko opominje da se ako naše ponašanje nije sukladno s vjerskim naukom, tj. ako živimo nevaljanim životom, izlažemo velikoj opasnosti da izgubimo vjeru.
Pošto bi završio propovijed, očulo bi se zvono, nazvano zvonom čudesa, te je tad blagoslivljao bolesne i ozdravljao ih. Kasnije istoga dana još jednom je propovijedao, zatim ispovijedao sve dok se u predvečerje ne bi ponovo oglasilo zvono čudesa te je opet blagoslivljao bolesne i ozdravljao ih. Njegove su propovijedi uvijek bile popraćene čudima, obraćenjima grešnika i obraćenjima bezvjeraca. Na primjer, kad ga je muslimanski, granadski kralj pozvao da propovijeda, obratilo se 18 000 muslimana nakon tri propovijedi. Kralj i cijeli njegov dvor odlučili su krstiti se, ali su im imami zaprijetili revolucionarnim oduzimanjem prijestolja, pa je kralj zatražio od svetog Vinka da se vrati u zemlju kršćana. Jednom drugom prigodom krstilo se više od 30 000 židova na završetku njegova propovijedanja u jednom španjolskom kraju. U nekim slučajevima čitave su sinagoge prešle na katoličanstvo. Prema svjedočenju tadašnjih židovskih učenjaka zbog njegova se propovijedanja obratilo više od 200 000 židova samo u 1412. godini.
Ozdravljao je bolesne, iscjeljivao gubave, donosio mir nespokojnim obiteljima i zavađenim zajednicama, oslobađao opsjednute, zaustavljao oluje, umnažao hljebove i ribe, obraćao okorjele grešnike, uskrisio više od trideset ljudi..., tako da jedan pisac ističe: "Da je tijekom posljednjih dvadeset godina života učinio samo osam čuda dnevno, bila bi dosegnula izvanredan broj od 58 400 čuda. No očito taj izračun daleko zaostaje za stvarnim brojem. Stoga se uobičajilo reći da je čudo bilo kad nije činio čuda te da je najčudesnije od svega bilo kad nije učinio ni jedno jedino." Sveti Louis Bertrand potvrđuje to svjedočanstvo: "Bog je naučavanje svetog Vinka odobrio s toliko čudesa koliko nije učinio nijedan drugi svetac od apostolskih dana do našeg vremena. Bog jedini zna njihov broj, kao što jedini zna broj zvijezda koje napučuju nebeski svod."
Godine 1419., nakon što je gotovo dvadeset godina obilazio Europu uzduž i poprijeko, sveti Vinko ozbiljno je obolio dok je propovijedao u Bretanji. Njegovi su pratitelji tražili da se vrati u Španjolsku, gdje bi podneblje moglo povoljnije djelovati na njegovo zdravlje. Iako mu je bilo objavljeno da će umrijeti ondje u Bretanji, kako ne bi uznemirio svoje pratitelje jedne je večeri krenuo s njima u Španjolsku. Nakon što su putovali cijelu noć, u zoru su se našli pred vratima grada iz kojeg su noć prije otišli. Cijelu su noć putovali a da nisu stigli nikamo. Sveti Vinko okrene se pratiteljima i reče: "Braćo moja, ne spominjimo više put u Španjolsku. Jasno vam je da je Božja volja da umrem ovdje." I doista je ondje umro, 5. travnja 1419.
Tvrdnju svetog Vinka da je on anđeo Otkrivenja potvrdio je u buli o proglašenju svetim papa Pio II. izjavivši:
"Posljednji dan, strašni dan sudnji bijaše gotovo zaboravljen, ali u pogodnom času Bog radi spasenja vjernih u svijet posla Vinka Valencijskog, vješta profesora bogoslovlja, koji pripadaše Redu braće propovjednikâ. Poput snažna hrvača pohrli on suzbiti zablude Židovâ, Saracenâ i ostalih nevjernika. Bijaše anđelom Otkrivenja koji leti nebom da najavi dan posljednjeg suda, da navijesti evanđelje pozemljarima, da posije sjeme spasenja među sve narode, plemena, puke i jezike te pokaže put do vječnog života."
Na kraju, koje bi bile pouke svetog Vinka nama, današnjima? Razmotrimo samo ukratko dvije: poruku o svetom strahu i poruku o usrdnoj nadi.
Sveti strah! – Doista se približava sud. Nikakve izlike nisu moguće. Sveti Vinko opominje nas da se moramo pokajati. Moramo promijeniti svoj život. Moramo činiti pokoru, ili ćemo snositi najstrašnije posljedice.
Poruka o usrdnoj nadi. – Obraćenjem i pokorom može se postići odgoda smaknuća. Da, doći će vrijeme prije kojega će biti darovana i posljednja odgoda, a onda će se strašni sud oboriti na ljudski rod. No čak i ako živimo upravo u tom vremenu, iskupljujemo li vrijeme obraćenjem, odvažnom borbom protiv svijeta, tijela i đavla i životom ispunjenim vjerom, pokorom i dobrim djelima – možemo se posve razložno nadati da ćemo, dogodilo se što mu drago, i mi biti spašeni. Imajmo u korizmi na pameti tu poruku o svetom strahu i poruku o usrdnoj nadi, neka nas nadahnjuju na veću nesebičnost u našim molitvama, postu i milostinji, da stvarno svučemo sa sebe sve svjetovne želje i privrženosti, svaku grešnu privrženost, i neka nas pritežu sve tješnje uz Kristov križ, te se tako, svakodnevnim obraćenjem, pripravimo za pravedni sud našega Gospodina.
https://www.youtube.com/watch?v=h4zG64ckQ7o
Hvala na prijevodu!
OdgovoriIzbrišiOva zgoda sa zidarom koji pada je izvrsna i humoristicna. Sveti Vinko je zaista svetac za nasa vremena. Ne samo da smo pokvareniji nego ljudi u njegovo vrijeme pa bi nam vrlo dobro doslo njegovo propovijedanje, nego se trebamo uteci i njegovom zagovoru po pitanju papinstva. Naime, on je u Te Igitur-u godinama imenovao krivog papu, dok nije shvatio da je cijelo to vrijeme taj bio antipapa!
Nije točno da je "shvatio da je bio antipapa", on je do kraja života priznavao da je taj čovjek (Benedikt XIII.) bio valjano izabran i da je do određenog trenutka bio papa, ali da je izgubio papinstvo poradi raskola, jer je uporno odbijao abdicirati zajedno s ostalim pretendentima kako bi Crkva mogla pristupiti zajedničkom izboru idućeg pape, da se tako zaliječi zapadni raskol.
IzbrišiDrugim riječima, sveti Vinko bio je sedevakantist.
Evo što o tom kaže Katolička enciklopedija (http://www.newadvent.org/cathen/15437a.htm):
"Vincent was one of the most resolute and faithful adherents of Benedict XIII, and by his word, sanctity, and miracles he did much to strengthen Benedict's position. It was not until 1416, when pressed by Ferdinand, King of Aragon, that he abandoned him. On 6 January, preaching at Perpignan, he declared anew to the vast throng gathered around his pulpit that Benedict XIII was the legitimate pope, but that, since he would not resign to bring peace to the Church, Ferdinand had withdrawn his states from the obedience of Avignon."
Fr. Stanislaus Hogan, O.P., "St. Vincent Ferrer", (London, 1911.), str. 73:
"Stubborn to the last, Benedict XIII fled to Peniscola, whither an embassy was sent by Ferdinand to try and obtain his consent to the proposed abdication. Again he refused; he would not abdicate. We must not forget that in the eyes of St. Vincent and Ferdinand, Benedict XIII was the true Pope, hence their difficulties and embarrassing position. But at last, when all efforts had proved unavailing, Ferdinand asked St. Vincent to decide the question finally. St. Vincent replied that since Benedict XIII had resisted all attempts to procure the union that was so necessary, and since his conduct gave scandal to all the faithful, they were justified in withdrawing their obedience to Benedict. This decision was confirmed by the assembly of Bishops convened by Ferdinand and representing the obedience of Avignon."
Fr. Andrew Pradel, O.P., "St. Vincent Ferrer: Angel of the Judgment", 1863., pogl. 9:
"Our Saint spent the beginning of the year in traveling through many provinces of Aragon to withdraw the people from obedience to Benedict XIII, and to attach them to that of the Council of Constance, an undertaking by no means easy considering the long period in which those countries had lived under the spiritual dominion of Peter de Luna. But to all their prejudices the Saint opposed solid reasons, which carried conviction to every mind. In a short time, Spain, as well as Italy and the rest of Christendom, awaited with submission the choice of the Council of Constance, ready to acknowledge the elect of the Council as the veritable Vicar of Jesus Christ."
I još jedan citat, ovaj napisan više poetski:
Izbriši"He [sv. Vinko] did not plead now, he thundered. There could be no half-measures now. He turned upon his friend and master in the name of a Friend and Master more powerful than any creature, even the creature He had invested with His powers. … Benedict’s duty was to render up the keys and the tiara; he had tricked and trifled too long with the plain will of God. From a worthy Pontiff he had become an unworthy one, responsible henceforth for all the evils of the Church if he did not yield instantly.
How much it cost Vincent, we can guess. But nothing short of an act of heroism — an agony to his heart, his fidelity, his filial submission — was needed, with God’s aid, to break an obstinacy for which his own too long patience and perhaps his cowardice seemed in part responsible. Upon Vincent himself would be the guilt of the Schism if he did not use all the means in his power to bring it to an end — even if it meant treason and rebellion against his sovereign and benefactor. Furthermore, his reason, which never failed him, saw clearly that if Benedict resisted, he would be deposing himself.
(...) On January 6, 1416, Master Vincent in front of the Castle of Majorca officially proclaimed the withdrawal of obedience of the last princes who still accepted Benedict XIII — the King of Navarre, the Comte de Foix, and the King of Aragon. This last gave assurance of the adhesion of the other Spanish sovereigns. The Schism was stricken to death and it was Master Vincent who had dealt the death stroke."
(Henri Gheon, "St. Vincent Ferrer", preveo na engleski F.J. Sheed, London, 1939., str. 138-147)
Sveti Vinko, moli za nas.
Izbriši“jer je uporno odbijao abdicirati zajedno s ostalim pretendentima kako bi Crkva mogla pristupiti zajedničkom izboru idućeg pape, da se tako zaliječi zapadni raskol.”
IzbrišiZnaci, zelite mi reci, suprotno stajalistu sedevakantista, da individualac, pa makar to bio i svetac poput Vinka Ferrerskog moze traziti (za onoga koga je on mislio da je legitimni taj to nije bio) papu da abdicira kada znamo da prima sedes a nemine iudicatur?
Druga stvar, sve da je i tako, da uzmemo pod pretpostavku da je on zaista postao sedevakantist, opet je bio u zabludi jer Crkva do (drugovatikanskog) koncila nije nikada osporila papinstva tog doba, odnosno da su postojali legitimni pape kao na slici ispod, iako je su u jednom trenu trojica pretendirala na prijestolje, zar ne?
https://imgur.com/a/SbKvPPT
Prije svega je važno znati da su u tim okolnostima sva tri pretendenta bili sumnjivi pape, a sumnjivi papa nema pravo zahtijevati podložnost dok se ne dokaže da je pravi.
IzbrišiKatolička enciklopedija dobro i sažeto tumači cijelu situaciju (citat iz članka o Koncilu u Konstanci):
"It had come about that, whichever of the three claimants of the papacy was the legitimate successor of Peter, there reigned throughout the Church a universal uncertainty and an intolerable confusion, so that saints and scholars and upright souls were to be found in all three obediences. On the principle that a doubtful pope is no pope, the Apostolic See appeared really vacant, and under the circumstances could not possibly be otherwise filled than by the action of a general council."
Zatim, nije važno što je od Benedikta tražio sv. Vinko, niti je on išta tražio u smislu pojedinca, nego su zajedno on (koji je bio Benediktov ispovjednik) i vladari Španjolske (koja tad još nije bila ujedinjena pod jednom krunom) dugo vremena molili Benedikta XIII., kad su već abdicirala druga dva pretendenta da to učini i on kako bi se zaliječio raskol, ali on je tvrdoglavo odbijao pobrinuti se za jedinstvo Crkve i u tom trenutku jedino se poradi te tvrdoglavosti nastavljao raskol - zato su se i sv. Vinko i svi svjetovni vladari koji su ga podržavali zajedno povukli od njega i sv. Vinko je to pročitao narodu.
Crkva je odlučila ne proglašavati autoritativno je li za vrijeme Zapadnog raskola postojao papa i tko je to bio (ako postoji neki autoritativni proglas o tom, svakako me ispravite). Točno je da se opće drži da Benedikt XIII. nije bio papa, ali je poanta da sv. Vinko nije priznao nekog drugog nakon što se povukao od Benedikta.
Zanimljivo je da predkoncilski Annuario Pontificio (Papinski godišnjak) navodi u listi papa tog vremena i dvojicu za koje je 1963. Roncalli/Ivan XXIII. odlučio da su bili antipape: Aleksandra V. i Ivana XXIII./Cossu (možete naći izvor na stranici Wikipedije o Annuariju). Za njih dvojicu Katolička enciklopedija u članku o Koncilu u Pisi kaže da je "gotovo opće mišljenje da su bili pravi pape". Također, u članku o Aleksandru V. Katolička enciklopedija kaže:
IzbrišiWhether or not Alexander was a true pope is a question which canonists and historians of the Schism still discuss. The Church has not pronounced a definite opinion nor is it at all likely that she will. The Roman "Gerarchia Cattolica", not an authoritative work, which prior to 1906 contained a chronological list of the popes, designated Alexander V as the 211th pope, succeeding Gregory XII, resigned.
Koja je autoritativna vrijednost te liste u Annuariju ne znam, ali ako na Google Knjige usporedite predkoncilske Annuarije iz 19. i 20. stoljeća, vidjet ćete da u njima pod "Grgur XII." piše da neki stručnjaci smatraju da spomenuta dvojica jesu bili pape, a drugi da nisu (odn. da je pontifikat Grgura XII. trajao cijelo to vrijeme), a neki Annuariji ne objašnjavaju ništa nego jednostavno preuzimaju prvo mišljenje (neki pišu "Ivan XXII. ili XXIII. ili XXIV.")
Ovako kaže jedan predkoncilski teolog, citirajući naučitelja svetog Roberta Bellarmina i poznatog teologa Suareza:
"The Church is a visible society with a visible Ruler. If there can be any doubt about who that visible Ruler is, he is not visible, and hence, where there is any doubt about whether a person has been legitimately elected Pope, that doubt must be removed before he can become the visible head of Christ’s Church. Blessed Bellarmine, S.J., says: 'A doubtful Pope must be considered as not Pope'; and Suarez, S.J., says: 'At the time of the Council of Constance there were three men claiming to be Pope... Hence, it could have been that not one of them was the true Pope, and in that case, there was no Pope at all...'"
(p. Francis X. Doyle, S.J., "The Defense of the Catholic Church", 1927.).
Također, sv. Robert u vezi pape Formoza, za kojeg su pape Stjepan VI. i Sergije III. proglasili da nije bio papa (dok je nekoliko drugih papa proglasilo da jest):
"Stephen VI and Sergius III erred in a question of fact, not of law, and gave a bad example, not false doctrine. (...) The particular question was whether Formosus was a legitimate Pope. We do not deny that in such questions Popes can err, and Stephan and Sergius erred in fact".
Da, vrlo zanimljivo, “The 1942 Annuario Pontificio recognized the decisions of the Council of Pisa (1409), listing three popes for the period: Gregory XII (1406–1409), Alexander V (1409–1410), and John XXIII”
IzbrišiThe Western Schism was reinterpreted when Pope John XXIII (1958–1963) chose to reuse the ordinal XXIII, citing "twenty-two Johns of indisputable legitimacy. (naravno, zasto ne uzeti ime po mogucem antipapi)
Da, proucio sam to sto ste rekli. Naravno, Annuario Pontificio nema dogmatsku tezinu, inace nebi razliciti pape mogli mijenjati tko je bio papa. Zanimljivo, do sada su pape odredjivali tko mozda nije bio papa tijekom Zapadne sizme, a Bergoglio ide korak dalje, pa po Annuario Pontificiu uklanja dvojbu vec sada za sebe ako je netko mislio da je on Kristov namjesnik.
Uzmimo ponovo pretpostavku da nema pape od 1958. Znaci nema vise ni kardinala. Zadnji kardinal postavljen od Pija XII. koji je umro je bio Alfredo Ottaviani 1979. ako se ne varam.
Ovako kazu sedevakantisti sa stranice CMRI:
Objection III: If all the Vatican II popes were invalid, then there would be no cardinals to elect a future pope. Thus the Papacy would come to an end which is impossible.
Answer: During the Western Schism, three men claimed to be pope (the true pope in Rome, one in Avignon, one in Pisa) In order to heal the nearly forty-year schism, the Council of Constance determined that with all the cardinals, delegates from each country would participate in the papal election (Pope Martin V was elected). Theologians teach that in doubt of or in absence of cardinals, the Church has the right to choose its Head.
Pogledajmo zadnju recenicu ponovo- Theologians teach that in doubt of or in absence of cardinals, the Church has the right to choose its Head.
Pretpostavimo da nemamo kardinala. Hijerarhija se svodi ne nekolicinu biskupa. Sto njih sprijecava ispraviti krizu svih kriza ako su sigurni da nemamo pape i vecine hijerarhije i ako sami isticu da Crkva u slucaju da nema kardinala ima pravo izabrati Glavu? Zasto cekati Bozansku intervenciju?
Zadnji kardinal kojeg je imenovao papa Pio XII bio je kardinal Siri 1953. godine koji je živio do 1989.
IzbrišiTo je onaj kardinal koji je bio na 4 konklave i trebao naslijediti Pia XII sa kojim je bio jako dobar.
Prvo dan konklave navodno je pušten bijeli dim....(a kasnije je izabran Ivan 23, navodno slobodni zidar...)
Više na:
https://whitesmoke1958.com/
Zaista, Rodrigo Borgia je uzeo ime Aleksandar VI. manje od 100 godina nakon događaja u koje je kao Aragonac, a još više i nećak Kaliksta III. morao biti upućen. Isti Kalikst III. je kanonizirao sv. Vinka i potjecao iz krajeva oko Valencije kao i sam sv. Vinko i isto je tako podržavao Benedikta XIII. S druge strane, Aleksandar VI. je bio posljednji papa koji je svojim rednim brojem ostavio mjesto za protupapu. Vrlo skoro je slijedio Klement VII. Medici koji nije "dopustio broj prvom od dvojice avinjonskih papa. Slično je postupio u 18. stoljeću i Benedikt XIII. Orsini koji se, prema Katoličkoj enciklopediji čak i na početku pontifikata nazvao Benedikt XIV.
IzbrišiZanimljivo, Martin V. bio je kardinal iz rimske linije Inocenta VII. koji je sudjelovao na saboru u Pisi, priznavao pizansku liniju, i tako došao u Konstancu (treba reći da je sabor u Konstanci sazvan upravo od strane Cosse u dogovoru s kraljem njemačkim i ugarsko-hrvatskim Sigismundom, a kasnije je, kad se sabor već okupio saziv odobrio i Grgur XII.). Drugi sudionik izbora koji je kasnije postao papa, Eugen IV. bio je nećak Grgura XII., i dakako, njegov kardinal.
Kardinali su zapravo predstavnici rimskog klera, koji je u prvom tisućljeću birao papu, pa teolozi uče da bi se u nedostatku kardinala vlast biranja pape vratila opet rimskom kleru (naravno, onim koji su katolici, a ne heretici), ili da bi prešla biskupima cijele Crkve (to je ovo: "the Church has the right to choose its Head"), ili neki kažu da zajedno biraju jedni i drugi (npr. pročitajte što o tom naučava sv. Robert Bellarmino: strobertbellarmine.net/bellarm2.html).
IzbrišiAko pitate što sprječava CMRI (ili neko drugo društvo tradicionalista) da oni riješe krizu i izaberu papu, onda je odgovor da oni nisu zakoniti izbornici jer nisu biskupi s redovnom jurisdikcijom niti su članovi klera grada Rima.
Ako pitate što sprječava preostalih veoma malo valjanih katoličkih biskupa da izaberu pravog papu, onda je odgovor: ili ih je strah od modernista pa ne čine ništa (podsjećam da je BDM u Quitu rekla: "... u tim vremenima oni koji bi trebali progovoriti zašutjet će"), ili djeluju u tajnosti i čekaju da prestane progon Crkve, ili misle da je Bergoglio papa. Za neke možda vrijedi jedno, a za neke drugo.
Ako je prvo, onda će se riješiti straha tek kad modernisti (i oni koji ih podržavaju) izgube moć, ako je drugo, isti slučaj, a ako je treće, onda će pristupiti izboru kad modernisti više ne budu u mogućnosti hiniti izbor pape (jer je izbor heretika nevaljan).
Sve, dakle, ovisi o nekom izvanrednom događaju koji će poremetiti ustaljeno funkcioniranje svijeta (vjerojatno prorokovane revolucije i svjetski rat, kao i tri dana tame), jer dok se to ne dogodi nema ljudske šanse da se Crkva oslobodi modernističke okupacije.
Dakle, potrebna je Božja intervencija. Bog je dopustio ovu Muku Otajstvenog Tijela Kristova, On će odlučiti kad će i završiti, tj. kad će Crkva slavno uskrsnuti. Kao što je Gospodin Isus Krist rekao prije Svoje Muke: "...polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga." (Ivan 10:17-18)
Mislite li da bi Božji neprijatelji mogli prstom taknuti u Svetu Crkvu da im Bog to nije dopustio, kao što je dopustio židovskim vojnicima da Ga uhvate? Mislite li da će Božji neprijatelji moći spriječiti slavnu obnovu Crkve kad Bog odluči da će se to dogoditi? Naravno da ne. Quis ut Deus?
Što se tiče teorije da je kardinal Siri bio izabran ili umjesto Ivana XXIII. ili umjesto Pavla VI., to jest moguće (spominje se i izvješće jedne američke službe o nepravilnostima na konklavi), ali budući da nemamo dokaza zasad je to samo teorija. Ako je točna, ti hipotetski tajni biskupi morat će prvo dokazati njezinu istinitost katoličkom svijetu prije nego što vjernici prihvate njih ili njihovog izabranika za autoritete Katoličke Crkve.
Mateo, nije mi jasna nedosljednost po pitanju biskupa u odnosu na sedevakantizam.
IzbrišiZasto bi biskupi morali biti clanovi klera -grada Rima i morali imati redovnu jurisdikciju? Papu Ivana XII. su izabrali kardinali u Lyonu. Zasto mora izbor biti u Rimu?
Kazete nisu zakoniti izbornici. Nema pape, nema vecine hijerarhije, pa tko onda to moze? Ako pape heretici gube Stolicu, onda isti princip vrijedi i za biskupe, zar ne? Koji to biskup Rimljanin/modernist (iako valjano zaredjen) nije izgubio svoju poziciju istim kriterijima. Ako nesto vrijedi za papu (heretika), onda to vrijedi i za biskupe (heretike).
1917 Code of Canon Law provides that a cleric who publicly defects from the Catholic faith automatically loses any office he had held in the Church
Zatim, novoobredno redjenje biskupa je krenulo 1968. Pogledajte ovu listu:
https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_oldest_living_Catholic_bishops_and_cardinals
Dakle imamo nekolicinu zivucih koncilijarnih biskupa koji su zaredjeni od strane valjanih biskupa prije 1968., a od toga ni jednog “Rimljana”, cak i ako mislimo da oni nekim cudom to nisu heretici koji su izgubili poziciju promulgacijom sekte Vatikana II.
Manje vise sve skupine sedevakantista ne priznaju novi nacin redjenja. Oko toga je izmedju ostalog i bio prijepor “devetorice” sa nadbiskupom Lefebvrom, odakle i postoje sve glavne sedevakanticke frakcije.
Dakle opet se vracamo na to da imamo samo jako mali broj valjano zaredjenih biskupa, a od toga vjerojatno 0 od ovih koncilijarnih sa liste koji nisu izgubili herezama svoje pozicije.
Znaci ako izbacite 12oricu sa linka (zaredjenih prije 68’), ostaju nam opet samo tradicionalno zaredjeni biskupi. Nebitno je da li imaju ili nemaju redovnu jurisdikciju kada su oni jedni ostali biskupi Crkve.
Prema tome, na tradicionalnim biskupima je sva odgovornost. Cak i veca da okoncaju ovu krizu! Znaju kudikamo vise od koncilijarnih biskupa (koji to po kriterijima sedevaktizma ni nisu), a sute. Ne biraju papu.
Da, naravno da je sve dopusteno kao kazna, ali uzmite u obzir da je dragi Bog papi i biskupima dao rjesenje krize- posvecenje Rusije Bezgresnom Srcu Marijinu i Njezin Trijumf.
Dapace Krist kaze da ce papa to uciniti, ali ce tada biti kasno. Ako priznajete Quito, nadam se da priznajte i ukazanja sestri Luciji iz Fatime.
Krist je 1931. sestri Luciji rekao da ce posveta biti izvrsena, ali kasno: “Sveti Otac. Moli puno za Svetoga Oca. On će posvetu izvršiti, ali bit će prekasno. Unatoč tomu, Bezgrješno Srce Marijino spasit će Rusiju. Ona mu je povjerena.“
Kako Sveti Otac ako ga nema? Rat nam nece stvoriti papu osim ako to ne ucine tradicionalni biskupi. Nakon tri dana tame nece biti potrebno posvecivati Rusiju jer ce ionako tada nastupiti Trijumf.
Vratio bi se opet na vasu recenicu, cak ako spadate u neku rijetku skupinu sedevakantista koja priznaju novi obred redjenja biskupa, “kad modernisti više ne budu u mogućnosti hiniti izbor pape (jer je izbor heretika nevaljan).” Koji to modernist nije heretik? Kako oni u bilo kojem slucaju mogu izabrati nekoga koji nije nevaljan automatski kada su svi heretici?
Dakle, da pojasnim ono sto me buni kod vas-
1) Ne priznajete pape jer su heretici koji su izgubili Stolicu ili jer su prije promulgacije bili heretici.
2) Priznajete da su modernisti biskupi, iako kanon iz 1917 kaze da SVI gube svoje pozicije herezama, cak i ako uzmemo u obzir da je novi obred biskupskog redjenja valjan.
Prema tome, ili se za zlocin hereze treba prvo utvrditi objektivna odgovornost i formalna hereza ili kao sto sam napomenuo ili treba biti dosljedan i drzati cvrsti kriterij da ako nema pape, nema ni (osim jako malo) biskupa.
Nema nedosljednosti, samo vi ne čitate pažljivo i učitavate u tekst stvari kojih tamo nema (npr. nisam rekao da biskupi moraju biti članovi rimskog klera - to nema ni smisla, niti sam rekao da se izbor mora fizički održati u Rimu).
IzbrišiNaravno da se pod biskupima koji bi bili izbornici kad nema kardinala misli na one koji imaju redovnu jurisdikciju tj. koji imaju vlast u Crkvi. Inače bi mogli birati i svi svećenici, ili svi vjernici. A rimski kler ima pravo birati papu u nedostatku kardinalâ jer je papa rimski biskup.
Nemamo pravo sve biskupe smatrati hereticima samo zato što npr. priznaju Bergoglia ili lažni koncil, nego treba za svakog pojedinačnog biskupa dokazati da znajući javno ispovijeda herezu prije nego što ga optužite za herezu. Nedokazano imputirati zlo je protivno i bratskoj ljubavi i pravdi. Valjano posvećenih ima mnogo jer su istočni obredi u tom nepromijenjeni, a što se tiče latinskih biskupa čak i nevaljano posvećeni mogu imati biskupsku vlast jer je jurisdikcija odvojena od Reda i bilo je slučajeva u povijesti Crkve da je neposvećenima dana vlast nad biskupijama (npr. papa Pio III. je preko 40 godina bio biskup Siene, a da nije bio niti zaređen za svećenika, nego je imao vikara koji bi dijelio sve sakramente umjesto njega, a tek je zaređen i posvećen kad je izabran za papu). Kako mogu imati biskupsku vlast ako koncilijarni pretendenti nisu pape? To se opet vidi po slučaju Zapadnog raskola, gdje su bila valjana i imenovanja na biskupije koja su došla od antipapa, i to poradi opće zablude (error communis).
Naposljetku, reći da u Crkvi više nema biskupa s redovnom jurisdikcijom, tj. koji imaju trostruku vlast posvećivanja, propovijedanja i upravljanja koju su naslijedili od apostolâ, jest hereza protiv božanski objavljene i od Crkve naučavane vjere, npr. Prvi vatikanski koncil naučava:
"On [Krist] je dakle na isti način poslao apostole, koje je izabrao od svijeta, kao što je sam bio poslan od Oca; tako je želio da u njegovoj Crkvi budu pastiri i učitelji sve do kraja svijeta".
"Pastiri" se odnosi na one koji imaju vlast upravljanja nad Božjim stadom ("Pasi jaganjce moje... Pasi ovce moje"), a "učitelji" su, naravno, oni koji imaju vlast naučavanja tj. propovijedanja. Tradicionalistički biskupi nemaju ni jedno ni drugo jer im nitko to nije dao, oni jedino imaju red, tj. vlast posvećivanja.
Papa Pio XII. je već posvetio Rusiju, ali to nije učinio zajedno s biskupima kao što je tražila BDM, pa nije došlo do obraćenja. No, kao što citirate, Gospodin nije rekao da će svi biskupi zajedno s papom izvršiti posvetu, nego da će papa to učiniti, a opet ničim nije isključeno da će usred velikih budućih kriza kad bude izabran budući papa to opet učiniti, ali ovaj put zajedno s biskupima te tako u potpunosti izvršiti zahtjev Blažene Djevice, što će uroditi obraćenjem Rusije.
Sveti Vinko ,pravi tradicionalni karizmaticar.
OdgovoriIzbrišiRobelar
Bliže istini bi bilo reći: 'pravi karizmatični tradicionalist'.
IzbrišiJbD
Zasto ? Kako nazvati osobu kojoj je Bog po svojoj Svetoj volji dao nezasluzene darove, plodove i karizme Duha Svetoga? Bog daje kome, kad i koliko hoce. Nemojmo to povezivati sa novonastalim protestantiziranim pokretom 2.VK koji imamo danas u Crkvi. Rijetko koji od starih svetaca da nije bio karizmaticar i to ispravno koristio na izgradnju tijela Kristova Crkve a ne za svoju promociju. A nisu bili clanovi karizmatskog pokreta. Samo iz gornjeg teksta vidimo da je sveti Vinko prorokovao, lijecio, govorio odnosno molio drugim jezicima, tjesio, imao dar spoznanja, cudesa, naucavanja, oslobadjanja... Cega bi se danas od ovog mogli odreci i reci da nam nije potrebno u Crkvi. Vjera bez djela je mrtva. Pavao kaze da kad dodje da ce vidjeti ne sto govore nego sto mogu. I za proglasenje nekoga svetim prije se trazilo od njega cudo. Danas nam to vise nista ne treba i stoji neotpakirano i zamrlo u Crkvi . Jedan novi biskup rece da ce vjernici u buducnosti ili biti karizmaticari ili ih nece biti.
IzbrišiRobelar
Robelar
IzbrišiTaj biskup je citirao "čuvenog" Karla Rahnera. To je Rahnerova izjava.Za Rahnerovu modernističu koncepciju vjere i Crkve, onako kako ju je on interpretirao,pa tako i za njegova "proroštva", reći ću-ne,hvala. Nipošto. Njegov cjelokupni opus je duboko antikatolički.
U svakom slučaju, krivobožni predstavnici komunističke Crkve NWO-a zasnovane na lažnom milosrđu i lažnom bratstvu i jedinstvu (sa svim mogućim hereticima i antikristima ovoga svijeta), bi Svetog Vinka danas ekskomunicirali ne jednom nego stotinu puta najmanje.
OdgovoriIzbrišiJbD