Na Bogojavljenje ove godine navršava se deset godina od osnutka ovog bloga. Čini mi se da ta prigoda zahtijeva barem kratku retrospektivu odakle smo počeli, kuda smo prošli i kamo smo stigli.
Prvi članak na blogu napisao je brat Marko koji je nakon nekoliko godina praktički iščezao i prepustio upravljanje blogom potpuno u moje ruke. Ne mogu ga za to kriviti jer je imao drugih, stvarnih životnih obaveza koje prirodno imaju prednost pred ovim virtualnim zanimacijama. No, već u tom prvom
tekstu Marko spominje svoje iskustvo prve tradicionalne mise koju je doživio u Beču. To je jedna od najvažnijih i najzastupljenijih tema kojom smo se bavili - tradicionalna liturgija i katolička duhovna, intelektualna, umjetnička, folklorna i druga baština koje su uz nju vezane. Jedna velika potka u tome bila je, slobodno mogu reći, borba da i u Zagrebu, a onda jasno i u ostatku Hrvatske, vjernici laici imaju mogućnost prisustvovati tradicionalnoj misi.
U veljači 2008. prvi sam puta kontaktirao osobu zaduženu za odnose s javnošću iz Zagrebačke nadbiskupije i pitao kako se u našoj nadbiskupiji provodi motuproprij Summorum Pontificum, odnosno kada možemo kod nas očekivati mogućnosti koje on predviđa. Ta mukotrpna komunikacija održala se do današnjih dana, mijenjajući, naravno, kontakt osobe i načine komuniciranja. Smiješno mi je kad se danas sjetim da sam čak i telegram jednom slao iz pošte kod Glavnog kolodvora na Kaptol. No dobro, to je sada sve iza nas i stvar vjerojatno može interesirati samo dokone povjesničare. Gledajući unazad čini se da je to ipak bio providonosni trenutak za akcije skupljanja potpisa, pisanja pisama i na koncu kontaktiranja komisije Ecclesia Dei u Rimu. Benedikt XVI. je još bio papa, štoviše 2011. je posjetio Zagreb, a i neke druge stvari su se poklopile.
Danas uz zajednicu koja se okuplja na Mirogoju postoje i dva druga centra za tradicionalnu misu u Hrvatskoj, kapelice Svećeničkog bratstva svetog Pija X. u Zagrebu i Splitu. Tu su i svećenici koji celebriraju misu privatno, neke od njih znam, a neki su mi nepoznati. U svakom slučaju, mislim da je situacija danas ipak bolja, ako ništa drugo, tko ima želju i volju, ima konkretne primjere koji mu daju nadu i poticaj kako se ipak nešto može napraviti.
Daleko od toga da neku veliku zaslugu pripisujem sebi ili ovom blogu. Dragi Bog sve vidi i zna tko zaslužuje kakvu nagradu ili kaznu. Uostalom, ne računajući skrivene motive kojih je svako ljudsko srce puno, ne mogu reći da sam se bavio ili bavim ovim stvarima kako bih dobio neke ljudske zahvale. Naravno, svakome je draže čuti pohvale, nego pokude. Možda bi iskrenije bilo reći da sam vidio staru misu u inozemstvu, htio sam je pohađati i kod nas, a kako se ništa nakon odlaska p. Tina u kartuziju nije događalo, vidio sam da moram nešto poduzeti. Upoznao sam tako i brojne nesebične, požrtvovne ljude koji rade čak i bez da ih se ikad spominje kao ja sad sebe. Oni zasigurno imaju svoje, vrlo zanimljive priče, ali sumnjam da bih ih mogao natjerati da ih napišu. Ostaje vam stoga čitati moje refleksije dok grickam
biskupski kruh da potaknem sjećanja. Bilo kako bilo, zadnjih godina ima drugih osoba koje rade puno više na promicanju i potpori tradicionalnih misa u Hrvatskoj. Hvala Bogu na tome. Možda ste i vi koji ovo čitate pozvani da se aktivnije pridružite tom djelovanju.
Mislim da nismo imali zabranjenih tema na blogu. Bilo je puno diskusija, meni je uvijek bilo drago čuti nepoznate informacije, razbistriti svoje stavove u suočavanju sa suprotnim argumentima i općenito čuti druga mišljenja. Jedna od tema koja je uvijek generirala puno rasprava bile su unutartradicionalističke polemike, tj. Ecclesia Dei zajednice i FSSPX, ali i sedevakantisti (u novije vrijeme i benevakantisti koji misle da je Benedikt još papa) te sve između toga. Nezaboravne su mi i prepirke o geocentrizmu, a posebno sam bio iznenađen zastupljenošću ravnozemljaštva koje neki tek sad otkrivaju. To "neki" odnosi se, naravno, na bitno.net koji je bio omiljena tema mojih kritika zadnjih godina. Vjerojatno zato što mi se čini da je Glas Koncila iz kojeg sam u početku crpio građu za analize i pobijanja potonuo u međuvremenu u nebitnost. Iako sam se u kritikama dotaknuo i ostalih stranica poput portala Laudato, ipak je to bilo u znatno manjoj mjeri.
Drago mi je da smo jednu vrlo važnu temu koju bitno.netovci tek sada stidljivo spominju mi odavno naglasili kao veliku rak ranu Crkve u svojoj ljudskoj dimenziji. Radi se o
homokrivovjerju. Iz niza tekstova koji je započeo još 2011. godine slučajem
riječkih bogoslova (bilo bi zanimljivo saznati koliko njih je, nakon što se stvar smirila, ipak zaređeno) izdvojio bih i danas aktualan
članak vlč. Oka koji se pojavio prije šest godina. Ta pogubna mreža i danas se širi među biskupima i svećenicima, a jača je nego ikada, kako u svijetu, tako i kod nas. Nismo, koliko znam, nikad spominjali imena konkretnih osoba jer su takve stvari jako pogubne ako nemate osvjedočene informacije iz prve ruke. Najbolje to ilustrira nedavni slučaj ekskomuniciranog fratra koji je na video snimkama čitao što god su mu poslali, pa je uz definitivno sumnjiva imena, proglašavao pederima i neke svećenike koji to sasvim sigurno nisu. Kome on takvim postupcima ide na ruku nije teško pogoditi. Kao što rekoh, bitno.net je tek nedavno otvorio ovu temu, ali je osim par odmjerenih riječi Mate Šimundića, postao poligon za ispucavanje nekih osobnih i slabo skrivenih frustracija vlč. Raguža.
Uz kritike fenomena Međugorja, protestantizirajućih karizmatika te ekumanijaka, jedna od važnijih zabluda koju smo na blogu pobijali je takozvani neokonzervativizam. To je posebno došlo do izražaja za Franjinog pontifikata kada se općenito pozicije zaoštravaju. Drago mi je da su na ovom blogu, zahvaljujući posebice jednom neumornom i vrlo profesionalnom prevoditelju, objavljene vjerojatno najpotpunije i najrazornije kritike Franjinih riječi i djela na hrvatskom jeziku. Od velikog broja tekstova izdvajam samo
Teološku kritiku apostolske pobudnice Amoris laetitia,
Sinovsku opomenu zbog širenja hereza te drugi
esej s optužbama.
Možda je ovo pravi trenutak da se duboko zahvalim prevoditeljima tekstova koji su mi slali svoje uratke. Golema većina čitatelja vjerojatno nikad neće znati tko su ti ljudi, a ipak su odvojili sate i sate svoga vremena za taj teški posao. Ako mi želite učiniti jednu uslugu i nekako zahvaliti za ovih deset godina bloga, onda vas molim samo jedno: da se pomolite za ljude koji su mi tako velikodušno pomagali. Možete zamoliti dragog Boga da ih po zagovoru njihovih svetaca zaštitnika i anđela čuvara blagoslovi i čuva u njihovu životu i radu.
Nažalost, brojni linkovi u starijim tekstovima više ne funkcioniraju. U nekom trenutku je i zločesti Dropbox odlučio prekinuti poveznice koje sam obilno koristio u svojim postovima. Neke od stranica koje tražite, možete pokušati pronaći pomoću Internet Archive
Wayback Machine. Na
taj arhiv stavio sam i većinu knjiga i članaka u pdf, rtf ili doc formatu koje sam bio linkao s bloga.
Bilo bi netočno reći da smo se na blogu bavili samo kontroverzama i diskusijama. Ponovno, neću se prisjećati svih tekstova, ali podsjetite se samo primjerice serijala
razmišljanja o sv. misi te tekstova
Magistera Mathiasa ili
Martina von Cochem. Posebno mi je drago da se niz
duhovne lirike (s ovim
ogrankom) ne samo toliko dugo održao, nego i dalje planiram dodavati pjesme. Čini mi se da su u današnje doba kada su ljudi toliko rastrgani svakojakim elektroničkim oblicima informiranja i komuniciranja, kvalitetni stihovi koji sažimaju poruku, sliku i ugođaj postali čak i važniji, nego u neka prijašnja doba dok su ljudi još imali moć duže koncentracije. Druga obljubljena rubrika na blogu bavila se izvještajima i fotografijama s mojih
putovanja.
Primjetit ćete da na početku ovog razbacanog teksta nisam postavio pitanje kamo dalje s blogom? Samo dragi Bog zna što će biti dalje. Hoće li blog trajati još deset dana ili deset godina, ne mogu vam reći. Ali čini mi se da je i dalje potreban. Istina, u međuvremenu su nastali novi kvalitetni blogovi i stranice, drago mi je da je tako. Neki su blogovi kratko zabljesnuli i zatim se ugasili. Također, brojni ljudi premjestili su se na Facebook. Može biti da je ovaj format pisanja osuđen na propast, ali Facebook mi je još antipatičniji, to mi je kao da kuham hranu i što god odmah ne pojedem, sipam u smeće. Mlađe generacije su otišle na Instagram ili kamo već ne. To mi je pak potpuno strani način komuniciranja.
Bilo kako bilo, kad vidim što Franjo pokušava učiniti s Crkvom, kad vidim kako većina biskupa i svećenika bez kičme ide kamo ih voda nosi, kad čujem kako se tretira bogoslove i svećenike sklone tradiciji (i sam izraz je paradoksalan za normalnog katolika), osjećam da moram ponekad nešto reći. Ne želim nikome učiniti život težim, ali da ću o nekim stvarima šutiti, e pa neću. Hvala Bogu, ne ovisim ni ja ni itko moj o crkvenim financijama, pa da bi me se moglo na taj način ušutkati.
Usput, u deset godina postojanja ovog bloga ni moji župnici ni moj nadbiskup, a bome ni živući pape nisu me pozvali na red. Istina da je s Kaptola stiglo formalno negodovanje na
članak o posjetu kardinala Burkea Hrvatskoj (i danas bih taj članak jednako potpisao), ali u ljubaznoj audijenciji koju mi je uzoriti gospodin zagrebački nadbiskup udijelio nedugo nakon toga nije bilo ni riječi o tom događaju. Ne očekujući, dakako, da se gorespomenuta gospoda sa mnom i u čemu slažu, mislim da bi se u slučaju da sam izašao izvan granica onoga što je jednom katoliku dopušteno ipak očekivalo od tih instanci upozorenje, zar ne?
Moram nekako zaključiti ovaj tekst, a prirodno pitanje koje mi se nameće na samom kraju je zašto se još uvijek ovim bavim? Pozitivan razlog je vjerojatno to što mislim da su neke od ovih stvari o kojima smo pričali ipak korisne i potrebne i nema ih se baš gdje drugdje čitati na hrvatskom jeziku. Izgradila se i neka zajednica, koliko god nestabilna, čitatelja ovog bloga. Brojni od tih komentatora koji se češće ili pak vrlo rijetko pojavljuju, imaju neko lice i ime koje prepoznajem. Možda je to taj "communio" o kojem zbori Andrijanić u svojem odvažnom napadu na internetsko sektaštvo. Ali ja ne gajim nikakve iluzije da se čovjek može ogrijati uz tako varljiv plamičak (usput, tek ovih dana na misama na Mirogoju mi je postala jasnija izreka "hladno kao u grobu", haha). Vjerojatno bi ipak poštenije bilo reći da ima i nekog prkosa koji me nadahnjuje da i dalje vodim ovaj blog unatoč povremenim razočaranjima. Jedna moja pokojna baka voljela je do zadnjih dana provocirati, bila je dobra i radišna žena koja se puno napatila u životu, ali znala je izmamiti mami suze na oči. Druga pokojna baba (pomolite se za nju jer je nedavno umrla) bila je tvrdoglava toliko da mislim da ju je samo tvrdoglavost dogurala od gubitka majke u 5. do smrti u 96. godini. U školi su učiteljice znale reći da sam svadljiv. Pa kad je tako, izgleda da mi ovakav format izražavanja ipak odgovara :-)
