Gaudete et exsultate: Nador demagoške pobožnosti
Christopher A. Ferrara
Gaudete et exsultate je točno ono što smo naučili očekivati od ovoga turobno predvidljivog pontifikata. Da citiram Carla Olsena iz "Catholic World Report": "mnogo dobrih i sadržajnih odlomaka... često zasjenjenih, ili čak podrovanih, izmišljanjem protivnika, dvojbenim argumentiranjem i niskim udarcima".
Bergoljanske izjave općenito su baš sredstva za proizvodnju slamnatih neprijatelja, dvojbenu argumentaciju i niske udarce, sva beziznimno usmjerena protiv pravovjerja i pravodjelja. Izrazi pobožnosti obavijaju grubu crkvenjačku demagogiju, baršunasta rukavica stisnutu šaku bojovne poniznosti tako tipične za neotesani žargon latinskomeričkoga ljevičarskog svećenstva.
Svoj poziv na živ, ljubavlju odjelotvoren odnos s Bogom ovaj dokument opovrgava višekratnim upadanjem u nemilosrdnu karikaturu i otvorenu klevetu protiv onih vjernika koje Bergoglio doživljava kao zapreku svojim sumanutim naumima. Evo uzorka vrijeđanja koje se isprepleće s pobožnim odlomcima dokumenta.
1) Kontemplativni redovi odvojeni od svijeta nezdravi su:
"Nije zdravo ljubiti šutnju bježeći od odnosa s drugima, željeti mir i tišinu izbjegavajući aktivnost, težiti molitvi omalovažavajući služenje. Sve se može prihvatiti i uklopiti u naše življenje u ovome svijetu te postati dio našeg puta k svetosti. Pozvani smo biti kontemplativni čak i usred akcije te rasti u svetosti odgovornim i velikodušnim vršenjem vlastitog poslanja."
2) Crkva nema sve odgovore i ne bi smjela govoriti ljudima kako da žive (osim ako govori Bergoglio):
"Kad netko ima odgovor na svako pitanje, to je znak da nije na pravom putu. Vjerojatno je lažni prorok, koji se religijom služi za vlastite probitke, za promicanje vlastitih psiholoških i intelektualnih teorija... Prema tome ne možemo tvrditi da nas naš način shvaćanja ove istine ovlašćuje za strogo nadziranje tuđih života."
3) Katolički nauk podliježe različitim tumačenjima ovisno o okolnostima:
"Napomenuo bih da u Crkvi opravdano supostoje različiti načini tumačenja mnogih vidova nauka i kršćanskog života; svojom raznolikošću oni pridonose jasnijem izrazu neizmjernog bogatstva Božje riječi."
4) Katolički nauk nije monolitan, nego otvoren sumnji:
"Istina je da se 'onima što čeznu za monolitnim naukom koji svi čuvaju i koji ne ostavlja prostora za nijansu ovo može činiti nepoželjim i smutljivim'... Nauk, ili, bolje rečeno, naše shvaćanje i izražavanje nauka, 'nije zatvoren sustav, lišen dinamične sposobnosti pobuđivati pitanja, sumnje i istraživanja...'."
5) Snažna privrženost katoličkom nauku i stezi jest pelagijanizam:
"Oni koji se predaju tom pelagijanskom ili semipelagijanskom mentalitetu, iako srdačno govore o Božjoj milosti, 'u konačnici vjeruju samo u vlastitu snagu i osjećaju se nadmoćnima nad ostalima jer obdržavaju stanovita pravila ili jer ostaju nepokolebljivo vjerni određenom katoličkom stilu iz prošlosti'."
6) Oni koji se opiru promjeni – tj. bilo čemu što Franjo želi – podlegli su silama zla:
"Ovo je pogotovo važno kad se u našim životima pojavi neka novost. Tada moramo odlučiti je li ona novo vino od Boga ili tlapnja od ovosvjetskog ili od đavoljeg duha. U drugim prilikama može se dogoditi suprotno, kad nas sile zla navedu da se ne mijenjamo, da ostavimo stvari kakve jesu, opredijelivši se za krut otpor promjeni..."
7) Oni koji kažu da je s milošću sve moguće zapravo su pelagijanci:
"Kad neki od njih govore slabima da se s Božjom milošću sve može postići, duboko u srcu skoni su stvaranju predodžbe da je sve moguće postići ljudskom voljom, kao da je ona nešto čisto, savršeno, svemoćno, čemu se onda milost pridodaje."
8) Čak ni uz pomoć milosti "slabi" ne mogu, s obzirom na svoja "konkretna" oganičenja, obdržavati moralni zakon; mogu samo postupno napredovati (takvo uzdizanje slabosti ljudske volje nad milost upravo je pelagijansko ponašanje koje Franjo osuđuje):
"Oni [izmaštani pelagijanski katolici] ne uspijevaju shvatiti da 'ne mogu svi činiti sve', te da u ovom životu milost ne iscjeljuje ljudske slabosti potpuno i jednom zasvagda..."
"Milost, upravo zato što gradi na naravi, ne čini nas odjednom nadljudima. Tako razmišljati značilo bi previše se uzdati u vlastite sposobnosti. Pod našim pravovjerjem možda se kriju stavovi koji odudaraju od naših riječi o potrebi milosti, te se u posebnim situacijama može dogoditi da se premalo pouzdamo u nju."
"Ne priznamo li svoje konkretno i ograničeno stanje, nećemo biti sposobni vidjeti stvarne i moguće korake koje Gospodin od nas traži u svakom trenutku, pošto nas je privukao i osnažio svojim darom. Milost djeluje u povijesti, i obično nas zahvaća i preobražava postupno."
9) Privrženost katoličkom nauku pelagijanska je suhoća koja odbacuje "Duha":
"Ipak, neki kršćani ustraju na hodu drugim putom, onim opravdanja vlastitim naporom, štovanja ljudske volje i vlastitih sposobnosti... To dolazi do izražaja u raznolikim, naizgled međusobno nepovezanim načinima mišljenja i djelovanja: u opsjednutosti zakonom, u zaokupljenosti političkim i društvenim dobitcima, u sitničavoj brizi za crkvenu liturgiju, nauk i ugled..."
"Neki kršćani troše vrijeme i energiju na te stvari, umjesto da se prepuste da ih vodi Duh na način ljubavi, umjesto da strastveno priopćuju ljepotu i radost evanđelja i potraže izgubljene među neizmjernim mnoštvima koja žeđaju za Kristom."
10) Vjerni katolici bezdušni su pelagijanski čuvari vjerskog muzeja koji odbacuju "Duha":
"Nerijetko, a protivno poticajima Duha, crkveni život može postati muzejski primjerak ili vlasništvo izabrane manjine. To se može dogoditi kad neka skupina kršćana pridaje pretjeranu važnost stanovitim pravilima, običajima ili ponašanjima. Tada naginje tomu da umanji i suzi evanđelje, da ga liši njegove jednostavnosti, privlačnosti i draži. To može biti profinjen oblik pelagijanizma, jer čini se da podvrgava milosni život stanovitim ljudskim strukturama. Može zahvatiti skupine, pokrete i zajednice, pa zato tako često, doduše, započnu snažnim životom u Duhu, ali se naposljetku okamene... ili iskvare."
11) Pokušaji da se ograniči masovno useljavanje muslimana (mahom muškaraca u dobi za vojsku) moralno su jednakovrijedni ubijanju djece u majčinoj utrobi:
"Naša obrana nedužnih nerođenih, na primjer, treba biti jasna, čvrsta i gorljiva, jer ugroženo je dostojanstvo ljudskog života, koji je uvijek svet i zahtijeva ljubav prema svakoj osobi, bez obzira na njezin stupanj razvitka..."
"Često čujemo da je, s obzirom na relativizam i nedostatke našega sadašnjeg svijeta, stanje migranata manji problem. Neki katolici smatraju ga drugorazrednim problemom u usporedbi s 'teškim' bioetičkim pitanjima. Da političar tako govori radi dobivanja glasova, razumljivo je, ali ne i kršćanin, čiji je jedini primjeren stav uživjeti se u položaj braće i sestara koji riskiraju život da bi pružili budućnost svojoj djeci."
12) Svako javno protivljenje bergoljanskim naumima klevetanje je nadahnuto od vraga (čije je prebivalište nejasno s obzirom na intervju Scalfariju):
"Kršćani se također mogu zaplesti u mrežu verbalnog nasilja na internetu i raznim zborištima digitalne komunikacije. Čak i u katoličkim medijima mogu se prekoračiti granice, tako da ogovor i kleveta postanu opća mjesta, a napuste se sva etička mjerila i poštivanje tuđega dobroga glasa..."
"Upada u oči da, tvrdeći kako čuvaju druge zapovijedi, [oni koji brane pravovjerje od Bergoglia] posve zanemaruju osmu, koja zabranjuje krivo svjedočenje ili laganje, te bezobzirno ocrnjuju druge. Tu vidimo kako nezauzdan jezik, zapaljen od pakla, sve spaljuje (usp. Jak 3,6)."
13) Branitelji pravovjerja bezdušni su suci koji svisoka gledaju na druge (kaže Bergoglio, koji stalno druge gleda i prosuđuje svisoka):
"Nije dobro kad na druge gledamo svisoka poput bezdušnih sudaca, pokroviteljski, nastojeći im uvijek dijeliti lekcije."
14) Bog zahtijeva da prihvatimo Bergogliovo "suvremeno učiteljstvo" i gledamo evanđelje u novom svjetlu, a ne da jednostavno slijedimo ono što je Crkva (uključujući sve prijašnje pape) uvijek naučavala; sve drugo kruti je dogmatizam:
"Poput proroka Jone, stalno smo u napasti da pobjegnemo u sigurnu luku. Ona može imati razna imena: ...odbacivanje novih ideja i pristupa, dogmatizam, nostalgija... skrivanje iza pravila i uredbi..."
"Nije posrijedi primjena pravila ili ponavljanje onog što se činilo u prošlosti, jer ista rješenja ne vrijede u svim okolnostima i ono što je bilo korisno u jednom kontekstu ne mora se takvim pokazati i u drugom."
"Razlučivanje duhova oslobađa nas od krutosti, kojoj nema mjesta pred vječnim 'danas' uskrsloga Gospodina. Samo Duh može proniknuti u ono tamno i skrovito u svakoj situaciji te shvatiti svaku njezinu tančinu, da se novost evanđelja mogne pojaviti u još jednom svjetlu."
Naravno, mediji se naslađuju najnovijim primjerom berogljanskog zabijanja noža u leđa vjernim katolicima. Posebnu nasladu pruža im Franjino proglašavanje moralne jednakovrijednosti između masovnog ubijanja u majčinoj utrobi i pokušaja ograničenja masovnog useljavanja muslimana koji su većinom vojno sposobni muškarci, s mobitelima, smiješno opisivani kao "bespomoćne izbjeglice". CNN likuje nad tim "oštrim ukorom katoličkim protivnicima abortusa koji se usredotočuju na taj problem toliko da zanemaruju ostale probleme".
No sve smo to već slušali – opet i opet, bez prestanka, zadnjih pet godina. U ovom trenutku više se ne radi o tome da se bergoljanske izjave raščlane kako bi se razotkrile otrovne pilule koje su uvijek u njima. Nema potrebe za nastavkom dokazivanja problema kad čak i ateist poput Marcella Pere može vidjeti da Bergoglia "malo ili nimalo ne zanima kršćanstvo kao nauk, u svojim teološkim vidovima", da se "Franjini iskazi naizgled zasnivaju na Svetom Pismu, ali su zapravo vrlo svjetovnjački", te da ovaj pontifikat znači "raskid s naukom i tradicijom".
Vjernicima, i svećenstvu i laicima, sad se nadaje pitanje postoji li kakav mehanizam kojim bi se Crkva mogla osloboditi iz Bergogliovih šapa dok joj nisu nanijele još veću štetu. Tako u glavnim katoličkim informativnim izvorima nailazimo na naslove kao "Crkveni povjesničar: Kardinali mogu proglasiti da je krivovjeran papa izgubio službu". Pa čak i umirovljeni biskup Corpusa Christi, Texas, René Henry Gracida, otvoreno na svom blogu razmišlja o mogućnosti krnjega koncila kardinalâ koji bi proglasio izbor Bergoglia nevaljanim i prešao u novu konklavu.
Za početak, kako kaže Roberto de Mattei: "Trebamo imati hrabrosti reći: 'Sveti Oče, Vi ste prvi odgovorni za pomutnju koja danas postoji u Crkvi. Sveti Oče, Vi ste prvi odgovorni za krivovjerja koja danas kolaju Crkvom." Ali više od toga, svećenici i laici gdje god mogu moraju se ujediniti da učine ono što je sveti Robert Bellarmin rekao da moramo ako bi papa – a ta je pretpostavka sad postala stvarnost – pokušavao uništiti Crkvu:
"Zato kao što bi bilo zakonito oprijeti se prvosvećeniku ako napada tijelo, zakonito je i oprijeti mu se ako napada duše ili remeti državni poredak, a pogotovo ako bi nastojao uništiti Crkvu. Kažem, zakonito je oprijeti mu se, odbijajući činiti što naređuje i sprečavajući da se provede njegova volja..." (De controversiis o rimskom prvosvećeniku, 2, 29)
Onkraj puke dijagnoze "ovoga katastrofalnog papinstva", koja je već toliko puta potvrđena, moramo se izravno suprotstaviti njegovim naumima na svakom području djelatnosti koje nam je dostupno. Nevjerojatno, ali vjernici moraju braniti Katoličku Crkvu od "Pape diktatora" koji je želi uništiti i sagraditi nanovo u skladu s vlastitom vizijom, kao što je jasno najavio u svom gordom manifestu Evangelii gaudium:
"Više od straha pred pogreškom nadam se da nas pokreće strah da se ne zatvorimo u strukture koje nam pružaju lažnu zaštitu, u pravila koja nas pretvaraju u neumoljive suce, u navike u kojima se osjećamo sigurnima..."
"Sanjam o 'misionarskom opredjeljenju', tj. o misionarskom poticaju kadrom preobraziti sve, tako da u Crkvi običaji, načini postupanja, raspored vremena, jezik i strukture postanu prikladan kanal za evangelizaciju današnjeg svijeta više nego za njezino samoočuvanje."
Neka Bog oslobodi Svoju Svetu Crkvu od pape koji joj sada zadaje bol. I neka Blažena Djevica uskoro posreduje u ispunjenju božanskog plana za neizbježnu obnovu Crkve i slavodobiće Bezgrješnog Srca.
https://remnantnewspaper.com/web/index.php/articles/item/3841-gaudete-et-exsultate-demagogic-piety-on-the-march
Ne slažem se sa autorom članka. Mislim da iznosi neke neistine.
OdgovoriIzbrišiNpr. papa uopće ne kaže da su "Kontemplativni redovi odvojeni od svijeta nezdravi". Samo kaže da se stvari ne rješavaju šutnjom i bijegom od odgovornosti koju pojedinac ima u društvu. Dakle, papa uopće ne spominje ni redove, ni ljude koji su osjetili poziv da se ostvare u nekom kontemplativnom redu.
Ili još očitiji primjer kada autor članka lažno tvrdi da je papa rekao da "Crkva nema sve odgovore", a papa kaže da čovjek koji tvrdi da ima odgovor na svako pitanje, nije na pravom putu.
Pa valjda Crkva i čovjek nisu jedno te isto. Ili nisam u pravu?
Slazem se da je to samo autorovo citanje tih rijeci, ali isto tako da je to citanje sasvim opravdano prijasnjim Franjinim izjavama i postupcima.
IzbrišiAurelije, što je krivo u autorovim interpretacijama? Što Bergoglio misli o kontemplativnim redovima, ako ne ovo što je rekao o šutnji i bijegu od odgovornosti? Što misli o nauku Crkve, ako ne ovo kako nitko nema odgovor na svako pitanje?
OdgovoriIzbrišiNije spomenuo redove i nauk, ali je spomenuo kako je šutnja loša i kako nitko nema sve odgovore. Nije šija nego vrat.
Ja papine riječi nisam doživio kao autor članka. I mislim da on se svim silama trudi izokrenuti ono što je papa rekao, jer je patološki mrzitelj pape Franje.
IzbrišiMislim da nije u redu prijeći sa "što je netko rekao" na "što je netko mislio" i onda vlastito izmišljanje nečijih misli koristiti kao argument protiv njega.
Kako papa može biti protiv kontemplativnog ili bilo kojeg drugog načina kršćanskog života kada kaže da "različiti vidovi kršćanskog života svojom raznolikošću pridonose jasnijem izrazu neizmjernog bogatstva Božje riječi"?
Ako je papa napravio i rekao neke loše stvari, napravio je i ne treba ga opravdavati. Ali također ne treba ni izmišljati da je rekao nešto što nije rekao.
U prvom postu o novoj pobudnici sam upravo zato citate ostavio bez komentara. Mogu se sloziti da je tumacenje te tocke koje iznosi Ferrara tendenciozno, ali isto tako postoje neki prijasnji Franjini citati koji se mogu citati u tom smislu, npr. prvi citat ovdje
Izbrišihttps://en-denzingerbergoglio.com/a-church-or-a-movement-a-community-that-is-closed-becomes-ill-it-has-all-of-the-sicknesses-of-isolation/#Francis
Potpuno se slazem da ne treba papi Franji pripisivati kriva tumacenja jer on gotovo svaki dan (i to bez pretjerivanja) izrice grozote protivne katolickoj vjeri. Evo, npr. neki dan su papa i ekipa iskoristili jadnog zalosnog djecaka kojemu je umro otac da u svijet odasilju svoje protukatolicke poruke.
Pa može biti protiv kontemplativnog života iako u drugoj rečenici govori drugačije, jer kod modernista sve može. Općenito obilježje modernizma i njegova najgora zloćudnost je upravo relativizam, a glavna značajka Bergogliove vladavine je najasnoća, dvosmislenost, višeznačnost...
IzbrišiNisu modernisti ni TLM zabranili, već ju izrelativizirali, pa vidimo kako je završila.
Isto tako, poučeni iskustvom, znamo da će prije proći "štetnost šutnje", nego "različiti vidovi kršćanskog života".
Modernisti uvijek ponude dvije ili više mogućnosti, ali u konačnici zaživi ona najgora.
Evo, ja se opet ne slažem da se ona papina rečenica "Crkva koja ne ide u svijet je crkva snobova. Crkveni pokret koji ne ide u svijet je snobovski pokret" (moj prijevod, ne znam jel ispravan), odnosi na konteplativne redove. Pokret i red nisu jedno te isto. I mislim da je tu Papa na liniji one Isusove "Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima." (Mt 10, 27). Po meni, opet se okreću Papine riječi.
IzbrišiOno što meni puno više smeta, je papino licemjerstvo jer on poziva da se ne šuti, a on sam šuti i pravi se lud po pitanju onih spornih pričesti kod razvedenih i ponovno "vjenčanih", šuti kad ga je kardinal Muller pozvao da se očituje o tome.
Ovo sa dječakom... nemojmo ulaziti u teorije zavjere. Dječaku je umro otac, i pitao je legitimno pitanje jel mu otac može u raj iako je bio ateist. Valjda je svima jasno da se ime dječakovog oca neće pojaviti u Bibliotheca Sanctorum. No ako je Papi bio cilj utješiti dječaka, ne trebamo sad izvoditi cirkus oko toga jel Papa ispravno rekao ili nije. Pa kako bi bilo tko od nas postupio u sličnoj situaciji? Istina je da je duhovno djelo milosrđa "grešnika opomenuti", ali isto tako i "žalosna i nevoljna utješiti".
Nisam mislio komentirati detaljnije to s djecakom, ali kad me povlacite za jezik, moram:
Izbriši1.) Djeca su imala pitanja napisana na papiricima, pripremljeni su, pitanja su nesumnjivo pregledana i odobrena od strane vatikanskih sluzbenika. Djecakovo pitanje je bilo otprilike ovakvo kako ga je Papa kasnije prepricao:
“Nedavno mi je umro otac. On je bio ateist, ali je dao krstiti svoje cetvero djece i bio je dobar covjek. Je li tata u raju?”
Dakle, planirano je da se ovo pitanje javno postavi i javno odgovori, ne samo za tog djecaka ili ondje prisutnu djecu, nego za sve katolike jer su znali da ce taj dogadjaj prenijeti katolicke i svjetovne agencije sto se i dogodilo.
2.) Djecak ima tremu i preplave ga osjecaji te pocinje plakati. Samo bi nemilosrdna osoba dovela dijete u takvu javnu poziciju, a moglo ga se dovesti Papi privatno prije ili poslije susreta. Zasto je dijete koje je izgubilo oca tako iskoristeno?
3.) Nakon sto je utjesio djecaka zagrlivsi ga i sapcuci mu nesto na uho sto je sasvim u redu i normalno, Papa govori da je pitao djecaka i on mu je dao dopustenje da javno prenese njihov razgovor. Zasto je to potrebno osim zato sto se inace situacija ne bi odigrala pred kamerama kako je planirano? Bi li djecak bio ostecen da je razgovor ostao samo izmedju njih dvojice?
4.) Otac je, kaze Papa, bio ateist, ali je bio dobar covjek. I to dobar covjek ponavlja vise puta. Super, lijepo da je bio dobar i svakako je dobro da je Papa istaknuo da samo Bog odredjuje tko ide u raj.
5.) Ali dalje Papa ne ide u smjeru u kojem bi isao svaki normalni katolik bez obzira kakav bio otac tog djeteta: trebas moliti za svog tatu, u molitvi si povezan s Bogom koji je dobri Otac i sa svojim ocem, za tatu mozes prikazati i neke zrtvice (pristojno odgovoriti, biti poslusan mami, suspregnuti se od svadjanja s bracom), kad ti je tesko, pokusaj utjesiti druge koji su kraj tebe, lijepu rijec za mamu, poigrati se s bratom ili sestrom koji su takodjer tuzni itd.
6.) Ne, Papa stalno istice kako je taj covjek bio dobar, kako je imao dobro srce, kako je Bog ponosan na njega, kako je krstio svoju djecu iako nije imao dar vjere. Cak kaze da je lakse krstiti djecu ako si vjernik, nego nevjernik. To, naravno, nema nikakvog smisla jer za roditelje vjernike je krstenje djeteta velika obaveza, on mora krsteno dijete odgajati u vjeri i jednog dana ce odgovarati za taj odgoj na Bozjem sudu. Za ateista je krstenje samo polijevanje malo vode, nebitna ceremonija (vjerojatno da majka tog djeteta ili bake i djedovi budu zadovoljni) i poslije rucak.
7.) Kad je sve pripremio, Papa onaj zadnji korak nece sam uciniti (lukav je on i u ovoj situaciji). Pita djecu: A ovaj tata koji nije bio vjernik, ali je krstio svoju djecu, mislite li da će ga Bog ostaviti daleko od sebe? Tako mislite?
Djeca: ne
Papa: Glasnije.
Djeca: neee
Papa: Ostavlja li Bog svoju djecu?
Djeca: neee
Papa: Ostavlja li Bog svoju djecu kada su dobra?
Djeca: neee
Papa: Evo, Emanuele, to je odgovor. Bog je sigurno ponosan na tvog tatu. … Pricaj sa svojim tatom. MOLI SE SVOME TATI! Hvala ti, Emanuele, na hrabrosti.
8.) Za koga je dakle cijela ova scena pripremljena i odigrana, za tog djecaka da ga se “zalosna utjesi”? Ili iz istog razloga zasto se intervjui u kojima se nijeka postojanje pakla i besmrtnost duse daju ateistickom novinaru koji ne snima razgovore i prenosi odgovore “po sjecanju”? Itd.
Sad kad ste ovo ovako opisali, izgleda kao dobro pripremljen filmski scenarij. Možda i jest. No ja u to nisam sklon vjerovati.
IzbrišiNo moram se složiti s vama, jer i ja bih postupio drugačije nego Papa. Dobro ste ovo u petoj točki rekli. Bilo bi puno ispravnije i jasnije da je Papa u tom stilu dao odgovor.
Ali mislim da je od papinih riječi, puno gora njihova interpretacija. Zar i mi trebamo biti kao ovaj ateistički novinar, pa izokretati Papine izjave kako nama odgovara? Mislim da to nije u redu.
Normalno da je od rijeci obicno gora interpretacija, ali to je planirana interpretacija. To je ono sto Franjo zeli da ljudi shvate, a da ne mora kazati otvoreno. Znate i sami zasto. Zasto nije odgovorio npr. na teolosku kritiku AL ili dubije. Zaro sto je nikakav odgovor sasvim dovoljan odgovor.
IzbrišiNpr. da ja vas otvoreno pitam da li vjerujete u Boga i vi namjerno sutite. I onda poslije givorite da svi ljudi mogu biti dobri i svatko treba zivjeti kako on misli da je najbolje itd. To je sasvim dostatan odgovor na moje pitanje. Jos ako pet godina vidimo istu taktiku kao kod Franje, ne trebamo mi biti ni inteligentni ni dosjetljivi. Samo se ne treba odreci razuma koji nam je Bog dao. Ono sto pise po Jutarnjem ili cnnu, to je ono sto papa porucuje, previse sam stvari poput ovog sitnog dogadjaja vidio da bih mogao vjerovati ista drugo.
Ako vam se ne da citati iz arhive primjerice ovog bloga, procitajte barem knjigu Papa Diktator ozbiljnog povjesnicara.
Toma, pretpostavljam prema riječi "zaro" kako si bio u žurbi. Kazati je srpska riječ makar ju nažalosti vrlo često susrećemo i u govorima svećenika itd. Naš narod su mnogu gazili i zbog toga je to ostalo. Postoji razlikovni rječnik https://www.google.com/search?q=razlikovni+rije%C4%8Dnik+Vladimir+Brodnjak&ie=utf-8&oe=utf-8&client=firefox-b-ab između hrvatskog i srpskog jezika gdina Vladimira Brodnjaka koji možeš proučiti. Govorimo i pišimo našim lijepim jezikom. Nije važno već je bitno itd. Inače pratim Vaše komentare i zaista pohvalno. Samo Vas molim naš jezik koristimo...
Izbriši"Zaro" je zaista lapsus digiti (zatipak?)
IzbrišiCini mi se da bi bilo previse ogranicavajuce da izbacim "kazati" i "vazno" i da su to sasvim prihvatljive rijeci u hrvatskom jeziku.
Toma, prof.Vladimir Brodnjak jeste li pročitali tko je on? Oprostite, ali ne razumijem mislite li kako ste možda pametniji od profesora ili prihvaćate to kao riječi hrvatskog jezika, a koje to zasigurno nisu jer se većina koristi tim riječima ili neko treće pojašnjenje imate?
Izbriši"Rekla-kazala" je hrvatsko-srpski. A "vaga" se hrvatski kaže "bit".
IzbrišiM. P.
Anonimno, bilo bi lijepo da koristite neki nadimak kako i pise u uputama za komentiranje.
IzbrišiNe znam profesora Brodnjaka sto i nije neobicno jer nisam posebno upucen u lingvistiku niti znam koji su kod nas uvazeni jezikoslovci. Svakako cijenim ljude koji se trude oko lijepog i pravilnog pisanja i rado procitam savjete kao i ispravke. Takodjer smatram da ljudi koji potpuno nemarno pisu (ocite pogreske u pravopisu itd.) obicno nemarno pristupaju i temi o kojoj pisu.
No, ne mislim da je upotreba siroko rasprostranjenih rijeci poput kazati ili vazno losa i ne namjeravam ih prestati koristiti. Imam prilicno tolerantan stav prema tim pitanjima, posebno u nesluzbenoj komunikaciji kakva je i ova. Ne kazem da sam nuzno u pravu niti mislim drugima prigovarati ako zele njegovati cisti hrvatski jezik dok god se to ne pretvori u perverzije poput onih koje smo komentirali u casopisu Marulic.
Opcenito, nisu mi ta pitanja posebno zanimljiva, a pretjerane pokusaje ogranicavanja ne mislim podnositi. Jezik je nesto sto je svima nama jako blisko i potrebno jer tako komuniciramo. Ne zelim da me netko ogranicava u komuniciranju i ne zelim druge tako ogranicavati u vrlo sirokim granicama (npr. ako bi netko prostacio, onda bi mi time priopcio da nema nikakvog postovanja prema meni i mome blogu, pa bih takve bez pardona brisao).
Eto, nadam se da sam objasnio, pa se mozemo vratiti na temu clanka i druge s njom povezane rasprave.
Anonimno 23:30,
IzbrišiNe vjerujte baš sve svakom profesoru :) "Kazati" nije samo srpska nego i hrvatska, ruska, itd. riječ. Dakle, općeslavenska. Porijeklo joj je praslavensko, ne srpsko.
To su sve kompleksi, jer nekim ljudima smeta što govore isti jezik kao Srbi - radi se o istom jeziku i standardu nastalom iz istog narječja.
IzbrišiPoslušajte oca Bartola Kašića, puno zaslužnijeg za hrvatski jezik nego svi moderni jezikoslovci:
"Velekrat sam razmišljao i razgovarajući se s druzimi iziskovao, kojim bismo načinom najboljim i najugodnijim mogli upisati i izgovoriti naša besidenja slovinska; ne mogosmo nikakova posobita najći, s kojim bi se moglo ne samo svima rusagom, paček ni jednomu samomu ugoditi gradu. Jere svaki človik svoga grada govor i besidenje hvali: Hrvat, Dalmatin, Bošnjak, Dubrovčanin, Srbljin. Što ćemo dakle reći i odlučiti? Razborito i razložito scinim ja zaisto i mnim, da oni pisalac, koji hoće štogod upisati naški, ima nastojati, koliko najbolje može, onim govorom upisati, koga on višt u mnozih pozna, da je najopćeniji i koga može svak' lašnje razumiti i s koristju pročtiti: neka kakogodire mnozima ugodi. Ovim dakle načinom odlučih ja pismo ovega Rituala ili Običajnika istomačiti naški, bivši ja govorio i općio s ljudmi od razlicih rusaga slovinskih hodeći po svitu, i ja sam njih ovaka govorenja razumio i oni su moja (krstjani, Rašijani, Srblji poluvirci i Turci). Jur dakle, ako ja bosanski upišem ove riči: poslao sam,učio sam, rekao sam ili take ine, ne branim zato Dalmatinu našemu, da on ne obrati na svoj način ove iste riči i inake ter reče: poslal sam, učil sam, rekal sam; ni manje Dubrovčaninu, da ne reče: poslo sam, reko sam; ali gdi ja upišem: što ili šta, ne branim Dalmatinu, da on reče: ča, ter tako u inih ričih, koje ne budu upisane načinom svoga grada ili mista, svak' na svoj način navrnuvši slovo kojegodir po svojoj običaji: tako ne imamo koriti jedni druzih veleći, da zanose."
Ili biskupa Fausta Vrančića u svom predgovoru za Lodereckerov (i svoj) sedmojezični rječnik, 1605.:
"... jazik dalmatiski, hrvatski, srpski, ili bosanski (jere ovo sve jedan jazik jes) ..."
Toliko o tom.
Ovdje nije riječ o starom jeziku ili narječjima jezika...(ja bih osobno onaj koji je protjeran za vrijeme NDH vratio nazad no to je moje osobno promišljanje) Zanimljivo je kako pojedine osobe čim se nešto spomene odmah čine podjele na moderniste i tradicionaliste, a često puta tamo gdje je to posve neutemeljeno. Prof. Brodnjak je vrhunski stračnjak koji često puta govori o ljepoti starog hrvatskog jezika i smatram kako je za njega riječ modernist uvreda.
IzbrišiBlago nama ako nam je srpski, ruski i hrvatski jedno te isto... Staroslavenski, gdje se to još danas u Hrvatskoj govori u osobnoj komunikaciji? Zaista je izvrsno rekao profesor za nas koje naziva higijeničari hrvatskog jezika kako nam ljudi neće vjerovati. Prisjetimo se pjesme Od stoljeća sedmog...bez jezika narod neće imati sreće..A sad zaista kako je Toma naveo neka bude kraj ovoj temi. Smatrao sam da je to korespodencija između Tome i mene jer sam se njemu obratio, a ne drugima. Žalosno je takvo neutemeljeno etiketiranje i još više stvara neslogu u narodu.
Josip
Niti znam išta o prof. Brodnjaku, niti sam ga nazvao "modernistom", rekao sam samo da je o. Bartol Kašić učinio više za hrvatski jezik nego svi moderni (tj. suvremeni, današnji) jezikoslovci.
IzbrišiProf. Brodnjak nije moderni jezikoslovac što se možete i uvjeriti ako pročitate njegov životopis
IzbrišiJosipe,
Izbrišitko je rekao da su srpski, hrvatski i ruski jedno te isto? A staroslavenski (točnije crkvenoslavenski) nitko nije ni spomenuo. Čitajte pažljivije.
"Kazati" je drevna, zajednička slavenska riječ. Ona je srpska koliko i hrvatska, poljska, ruska, itd. Ona je hrvatska koliko i srpska, bugarska, itd. Trebamo odbacivati vlastite riječi koje su nam zajedničke sa ostalim Slavenima? Birajte između prof. Brodnjaka i zdravog razuma.
F
Ovdje smo otvorili temu koja je vrlo problematična i žalosna kao i cijelo stanje u Hrvata.
IzbrišiMislim da velikosrpskim planovima ponajprije koriste blesavi i razjedinjeni Hrvati - kojima je samo na pameti inat i strančarenje ili pak izdaja hrvatstva jer se od toga uvijek dobro živjelo.
Hrvatski i srpski jezik nisu isti jezik, barem prema kriteriju identifikacije govornika. Prema kriteriju međusobne razumljivosti i strukturalnom kriteriju mnogi bi jezici bili samo jedan, a ne dva jezika, a to nisu, kao primjerice hindski i urdski. Ili pak slovenski i kajkavski dijalekti itd.itd.
To bi vrijedilo i za srpske torlačke dijalekte i bugarski, bugarski i makedonski itd.
Ako su hrvatski i srpski jedan jezik, onda su to i slovenski i hrvatski preko kajkavskih dijalekata, bugarski i srpski preko torlačkih, potom makedonski i nigdje kraja.
No opet, pretjerivanje s tim razlikama između hrvatskoga i srpskoga niti je znanstveno, a ni moderno. To kao da je sve ostalo negdje u 19. stoljeću.
"Važno" nije "bitno", to su dva različna pojma i po mojemu skromnom sudu i jedan i drugi su hrvatski.
Isto tako je "kazati" hrvatski.
Ne želim time reći da prof.Brodnjak nije učinio i dobre stvari, ali pitanje je prema kojim načelima je sastavio svoj rječnik. Ne znači da se u vrijeme strašnog i agresivnog srbiziranja hrvatskoga uvijek može znanstveno reagirati na to. Reakcija ostaje reakcija.
Žao mi je da mi Hrvati odavno nismo imali kraljevsku kuću kao primjerice Španjolci ili Francuzi. Stoga nemamo osjećaja za državotvornost, nemamo osjećaja za zajedništvo, za jezik. Svi lupetaju nešto svoje. Glavno se svađati. A opasno se ujediniti - to nikomu ne odgovara.
Kroatistike bi trebale biti kolijevke jedinstva, a ne podjela i razdora.
Premda mi je uvijek išla na živce germanofilija u Zagrebu (slično kao turkofilija u Sarajevu ili rusofilija u Beogradu), dao bih Nijemcima deset godina da nas dovedu u red i da konačno znamo što nam je jezik. Ali prijateljski naklonjenim Nijemcima, ne njihovim slavistikama koje danas šire bratstvo i jedinstvo.
Mislim da znamo koji je naš jezik: znamo da to nije srpski, nego hrvatski i to smo uvijek znali.
I znamo da važno nije bitno i znamo što smo kazali - unatoč tim nekakvim purističkim divljanjima.
Jedno promišljanje koje ne mogu dokazati, ali čistom logikom zaključujem: da su Srbi vjerojatno preuzeli tisuće hrvatskih riječi i odmah ih proglasili "pravim srpskim rečima".
Pazite, Kašić i ostali isusovci djelovali su vekovima prije "dva veka Vuka".
Pitanje je što su oni imali uz crkvenoslavenski? Jesu li uopće imali nekakav književni jezik?!
Cijela "Slavia ortodoxa" mogla je do kraja 18. stoljeća komunicirati na crkvenoslavenskome.
Mi smo tada već imali svoj književni jezik.
Koliko su Vlasi iz Istočne Hercegovine - odakle je Vuk Karadžić - bili pod utjecajem Dubrovnika i dubrovačkih isusovaca?!
Episkop Vasilije Ostroški potpisao je uniju. Umrlo je kao grkokatolik. Koliko su dugo Vukovi predci bili grkokatolici? I govorili jezik bliži hrvatskome?!
Na koncu, Vuk uvodi književni jezik koji Srbija i većina Srba ne prihvaća i beogradski urbolekt postaje također jezikom Srba.
Sve pitanje do pitanja?!
No ja nisam kroatist, ni slavist i ne želim se utopiti u ovoj baruštini prepucavanja i uglavnom provincijalnih kriterija zasnovanih na malo znanosti i puno ideologije i emocija.
Mislim da sam previše rekao.
Kikii
A glede Kašićevih prosudbi: veliki jezikoslovac Migliorini Dantea naziva ocem talijanskoga jezika, no u "Nauku o pučkome jeziku" Dante osuđuje toskanski, iz kojega se razvio današnji standardni talijanski jezik i na kojemu on sam piše "Božanstvenu komediju" i zalaže se za sicilijanski i bolonjski kao uzor jezika.
IzbrišiTalijani su s time stoljećima muku mučili. Čak su neki veliki jezikoslovci u prošlosti pisali da je to Danteu podmetnuto jer nisu mogli izići na kraj s tim izjavama.
Dakle, prosudba velikih jezikoslovaca može utjecati na standardizaciju i može bitno rasvijetliti neke vidove, no oni nisu crkveni naučitelji da se svaka njihova izjava uzima kao dogma.
Uostalom, jezikoslovci uvijek ponavljaju da je jezik dijalekt koji ima vojsku i mornaricu ili dijalekt koji je uspio tako da ni hrvatski nije pao s neba. I u slučaju hrvatskoga imamo standardizaciju i raznorazne utjecaje.
Svaki jezik je živ i razvija se. Jezična mijena je obilježje svih živih jezika. Za nekoliko desetljeća hrvatski i srpski razvit će se svaki u svojemu smjeru. Jesu li potekli iz istoga narječja, nebitno je. No ne vidim potrebu za sve ove frustracije, osobito za ovo kopanje po današnjemu standardnom jeziku i njušenje svih mogućih utjecaja vukovaca, okrivljivanje svega i svakoga za podilaženje panslavenstvu.
Na koncu će ispasti da je i Franjo Tuđman govorio srpski, ali i blaženi Alojzije Stepinac, kardinal Šeper i Kuharić itd.
A glede odnosa Rimske Crkve i hrvatskoga jezika piše akademik Radoslav Katičić u svojoj knjizi "Hrvatski jezik". Premda knjigu svima preporučujem, ne sviđaju mi se baš sva promišljanja o ulozi Rimske Crkve na razvoj hrvatskoga.
Mislim da je ovaj odnos potreban kao svojevrsna socijalizacija. Mi ne trebamo svoju autokefaliju.
Uostalom, imamo cijelu liturgiju na hrvatskome, pa što smo dobili?!
Nije li više djela pasionske baštine, popijevki, molitava itd. nastalo dok je liturgija bila na latinskome?!
Kikii
Nisam mislio nastavljati o ovom (jer smatram pitanja vjere daleko važnijim od pitanja nacije), ali kako si me povukao za jezik, citati Kašića i Vrančića su samo ilustrativni primjer činjenice da su od pamtivijeka sve do prije stotinjak godina (ako ne i manje) Hrvati, Srbi, Bosanci i Crnogorci univerzalno smatrali da govore istim jezikom (kako god ga zvali), kao i da su kulturno i krvno povezani kao srodna ilirska tj. južnoslavenska plemena. Bez obzira što je to danas iz itekako razumljivih razloga politički problematično, politika ne može promijeniti činjenice, a ni (koliko god bi to htjela) ne može promijeniti povijest. Svaki čovjek, svaki kršćanin, ima dužnost ljubiti istinu više nego sve drugo.
IzbrišiAko danas netko drži da mu je da bi ljubio svoju zemlju i jezik potrebno držati da ne govori istim jezikom kao Srbi, onda se očito, kako sam napisao, radi o određenim kompleksima (zanimljivo da i hrvatski i srpski nacionalisti optužuju jedni druge da su im ukrali jezik - valjda su preci ovih drugih govorili tunguski - bilo bi smiješno da nije žalosno). Cijeli svijet će i dalje to sve gledati kao isti jezik (a Hrvate, Srbe, Slovence, Bosance, Hercegovce i Crnogorce kao posvađanu rodbinu), pa će se možda i onaj samozavaravajući dio današnje hrvatske inteligencije jedan dan opametiti i vratiti se precima (ili jednostavno to stajalište kopirati sa Zapada kao što se čini sa svim ostalim, i pozitivnim i negativnim).
P.S. Slovenski i hrvatski kajkavski nisu isti jezik, ali su jedan drugom najbliži srodnici i nesumnjivo spadaju u istu podskupinu, a smatram da se i za čakavski po jezičnim kriterijima može utvrditi da on i štokavski nisu dijalekti istog jezika. Danas se u svijetu sve to bez razlikovanja trpa u "Serbo-Croatian" (ili novijim izrazom "Bosnian-Croatian-Serbian"), što dovodi do apsurda da je kajkavski svrstan u "Serbo-Croatian", a slovenski naravno nije, iako je kajkavski daleko bliži slovenskom nego bilo kojem govoru koji spada u taj "Bosnian-Croatian-Serbian". Ipak, čitam na engl. Wikipediji da ima uglednih hrv. jezikoslovaca koji kajkavski smatraju posebnim jezikom.
Još jedan ilustrativni primjer:
U rukopisnoj kopiji Lekcionara Bernardina Splićanina koju je 1699. napravio ugledni splitski svećenik i profesor na papinskom sveučilištu Urbanianumu u Rimu, Ivan Paštrić, piše: "Character est Cyrillianus, lingua Serviana vel Croatica vel Dalmatica vulgaris" (slova su ćirilična, jezik govorni srpski iliti hrvatski iliti dalmatinski).
Treba, dakle, birati hoćemo li poslušati mudrost predaka, ili ćemo misliti da smo mi pametniji. Ovo drugo je, nažalost, ne samo u jezičnom nego u gotovo svakom mogućem pitanju (pa i vjere), duboko promašeni ali općerašireni konsenzus ovog vremena.
Stoljećima su se katalonski i provansalski držali istim jezikom. Danas se jezikoslovci na takve teze samo mogu nasmijati. Furlanski se držao samo dijalektom. Danas je jezik.
IzbrišiCalvin je preveo Bibliju na francuski i sve druge romanske jezike unutar francuskoga govornog područja držao manje vrijednima. Sve ostalo je "patois".
Upravo je ta protestantska manija da svaki vjernik mora čitati Sveto Pismo na svome jeziku možda i potakla to nametanja jednoga dijalekta kao jezika, a ostalih kao manje vrijednih, pogrješnih i "seljačkih".
Romanski jezici imaju kriterij standardizacije jer su i veliki romanski dijalekti također jezici kao i standardni jezici.
U našem slučaju presudan je kriterij identifikacije govornika, uz još neke. To lijepo objašnjava akademik Katičić.
K tome, uzmimo primjer frazema biblijskoga podrijetla u hrvatskome, srpskome i bošnjačkome. Ili primjer frazeologije općenito: binoma, trinoma ili poslovica.
Razlike su manje između hrvatskoga i slovenskoga. Ili hrvatskoga i poljskoga.
Uglavnom, Hrvati su došli unutar limensa i hrvatski posvema spada u "Slavia Latina" ili "Slavia Romana".
Srpski naprotiv u "Slavia Ortodoxa". Veliki poznavatelj književnosti u "Slavia Ortodoxa", talijanski znanstvenik Riccardo Picchio hrvatski jezik i književnost potpuno isključuje iz toga kruga, sve do kraja 18. stoljeća.
To ne znači da je srpski manje vrijedan. Riječ je jednostavno o dvama jezicima.
Ne može postojati jezik u kojemu se kaže: bilježnica ili sveska, kruh ili hleb, Uskrs ili Vaskrs, papir ili hartija, zrak ili vazduh, plijesan ili buđ, grah ili pasulj...i tako još stotine primjera.
Moderna semantika niječe uopće postojanje sinonima i prihvaća ih jedino kao kao bliskoznačnice.
Da ne govorimo o kulturološkim, emotivnim i automatiziranim pragmemima u komunikaciji: od "Hvaljen Isus", "Zbogom", "U ime Isusovo" nakon kihanja, "Bože sačuvaj", "Pokoj mu duši", "O Gospe pomozi" itd.itd.
To ćete baš čuti u srpskome.
Posrijedi su ipak dva jezika.
Jako slična, no dva jezika.
Kikii
P.P.S. Treba dodati da, što se tiče precizne klasifikacije kajkavskog i čakavskog kao dio jednog zajedničkog jezika ili ne, nju dodatno otežava to što je vlastito ime kajkavskog jezika zadnjih pola tisućljeća bilo "horvatski" (prije toga "slovenski", u vrijeme kad su se današnji Slovenci zvali Kranjci, a njihov jezik kranjski), te što su čakavski njegovi govornici, uz dalmatinski, te opće ime ilirski ili slovinski, zvali i hrvatski. Tadašnji govornici su, ako su htjeli naglasiti razliku između tih jezika, koristili razlikovna imena (npr. "dalmatinski"), ali su često koristili i isto ime.
IzbrišiZato je najlakše učiniti što su učinili svjetski jezikoslovci i svrstati ih u "Serbo-Croatian iliti Bosnian-Croatian-Serbian" (meni je od tih izmišljenih naziva kad želimo posebno označiti zajednički jezik draže i ispravnije staro i dugo upotrebljavano ime "ilirski"), što međutim dovodi do spomenute nelogičnosti u vezi slovenskog i kajkavskog.
Nije istaknuto da Bergoglio u točki 11. izriče herezu kako su nam muslimani braća i sestre.
OdgovoriIzbrišihttps://www.youtube.com/watch?v=bRbUTfSds0U
OdgovoriIzbrišiPelagijanizam:
1. Grijeh naših prvih roditelja nije prenesen na njihove potomke. Budući da je Adamov grijeh naškodio samo njemu samome, a ne cijeloj ljudskoj rasi, djeca se rađaju u istom stanju u kojem je bio Adam prije pada.
-Ovom covjeku dakle nije bilo potrebno da bude vjernik
2. Krist nije došao na svijet da obnovi ono što je bilo izgubljeno, već da postavi ideal vrline i tako se suprotstavi lošem primjeru Adama.
0obratite pozornost na rijec ideal npr. u Amorisu koji je usko povezan sa Gaudete: "It can also recognize with sincerity and honesty what for now is the most generous response which can be given to God, and come to see with a certain moral security that it is what God himself is asking amid the concrete complexity of one’s limits, while yet not fully the objective IDEAL" (303)
3. Svaki čovjek može svojim vlastitim snagama, bez ikakve pomoći od Boga, činiti dobro i ono što je Bogu ugodno, te tako zadobiti sreću blaženog gledanja Boga.
-kao otac ovog djecaka, on je jednostavno bio dobar ateist i time je zaslusio Raj. Nije mu trebala milost Bozja.
Neka mi Bog oprosti, NE ZNAM gdje je djecakov otac (i preporucam da svi izmolimo nakanu za dusu ovog covjeka), ali da dijete ovoliko staro pita teolosko pitanje poput ovog da li je njegov otac u Raju iako je krstio cetvero djece, jednostavno mi ne stima i ne lezi. Oprostite, ali jednostavno ne mogu progutati to.
Poanta je da je Franjo 3 od 3 na ovom videu, koliko god tesko pitanje bilo, od onoga sto optuzuje druge. Ironicno, cisti pelagijanizam.
Uvijek ce se svesti na isto u svim diskusijama koliko god ocito bilo da ovaj covjek jednostavno nema zastitu Duha Svetoga, nego je notorni i formalni heretik. Mislim da bi danas vijest trebala biti kada kaze nesto katolicko (od pocetka do kraja govora).
I obratite pozornost kada kaze publici glasnije. Ne moze Bog biti "okrutan"!
Oni koji ne zele vidjeti ce vidjeti par paragrafa pravovjernosti u svemu i reci da tradicionalisti vuku vodu na svoj mlin, a tradicionalisti mogu skinuti i zvijezde s neba da bi dokazali hereze i blasfemije, ali ce uvijek ispasti sitnicari i farizeji.
I tu je upravo i genijalnost peronizma, koji i jedne i druge utvrdjuje u svojim uvjerenjima, svaki dan sve cvrsce dok se i ne dogodi sluzbena sizma.
Trebalo je reći dječaku da se moli za oca jer je moguće da mu je možda Bog u posljednjim trenucima dao milost obraćenja, ali da oni koji umru kao nevjernici ne mogu ući u raj.
IzbrišiPronicljivo ste primijetili da je Francisco kriv upravo za ono što optužuje druge - pelagijanizam, ali znamo da je otišao i puno dalje od toga, kao uostalom svi modernisti (modernizam - "sinteza svih hereza").
Jedan prijatelj tradicionalist mi je rekao nakon odreknuća Ratzingera da bi, s obzirom da su mnogi bili zavarani da misle da je on tradicionalan, bilo najbolje da Bog pošalje ili pravog katoličkog papu ili da dođe neki otvoreni heretik, da svima bude jasno.
Obilježje cijelog vremena Krize bila je dvosmislenost, mnoštvo nejasnoća. Vjerojatno su se mnogi molili za jasnoću, i Bog je od zla koje Bergoglio stalno govori učinio neko dobro, tako da sad svima koji ljube istinu može biti jasno.
Što se tiče šizme, to se dogodilo kad je Pavao VI. na Koncilu proglasio modernističke zablude i hereze, to je bio raskol s naukom Katoličke Crkve. Hoće li se dogoditi otvoreni raskol u sekti modernista na umjerene (koji ne ispovijedaju katoličku vjeru, ali zadržali su elemente moralnog zakona) i ekstremne (koji žele sve rastočiti), za katolike koji znaju svoju vjeru ima važnost otprilike kao što je za katolike onog vremena imao raskol između Lutera i Kalvina - ne previše.
Ono što je važno je obnova Crkve tj. trijumf Bezgrješnog Srca, za to treba moliti.
Slazem se da je da od Vatikana II., tj. jos od prvog “habemus papam” i bijelog dima 1958. kada nitko nije izasao krenulo sluzbeno sve nizbrdo. A pogotovo od sizmatickog obreda i svih ostalih uzasa koje se uslijedili.
IzbrišiSto se tice Pavla VI i njegovih potpisa na pastoralni koncil, koji je, kako je objasnio u jednog govoru vrhunski fr Hesse, sve samo ne koncil, to nema nista vecu tezinu od svih ostalih post VII. dokumenta koji sadrze nejasnoce, hereticke izjave i blasfemije.
Medjutim podvlacim liniju izmedju materijalnih hereza (koje su manifestirali u manjem ili vecem obliku svi koncilijarni pape) i formalne hereze koje manifestira “biskup u bijelom” od kad je u “autenticni magisterij” uvrstio pakleni nauk dozvole Pricesti za bludnike (ako izuzmemo da je vrlo vjerojatno ionako nevaljano izabran i da nikada nije ni imao autoritet) s obzirom da se jedan drugi pravi da je papa.
“como bispo vestido de branco” http://www.vatican.va/news_services/liturgy/libretti/2017/20170512-13_messale-fatima.pdf
(str 8 na sto godina obljetnice Fatime rece Bergoglio da dolazi kao “biskup u bijelom”)
101 dokaz upucuje na to da je trenutna situacija sa dva pretedanta suluda, da nebi bilo da se ova teza bazira na jednoj recenici iz fatimskog posjeta.
Pope Boniface VIII, Unam Sanctam, Nov. 18, 1302: “… Of the one and only Church there is one body, one head, not two heads as a monster…”[46]
Jedan od trenutne dvojice sa svojom titulom pape nas debelo vuce za nos.
Nego, kako je uopce moguce izaci iz sedevakantisticke pozicije?
Da li biste odbaciti sedevakantizam ako je kojim slucajem Benedikt XVI. onaj tko biva ubijen na vrhu brda po fatimskoj poruci jer je ocito da se toga mucenika iz poruke oslavlja sa titulom pape? Znam da polog vjere ne ovisi o privatnim ukazanjima, ali svejedno.
Kako novog tradicionalnog papu mogu uopce izabrati na konklavi kada su svi kardinali i biskupi po “mainstream” liniji zaredjeni od formalnih heretika onda time nevazeci?
Da je Benedikt XVI umjesto odreknuca npr. ekskomunicirao sve neprijatelje vjere, ponistio VII ., odbacio svoje zablude i posvetio Rusiju Bezgresnom Srcu Marijinu, sto bi se onda dogodilo? Jer, koji formalno izgubi papinstvo herezom taj ga ne dobiva vise nazad i ti njegovi cini bi takodjer bili nistavnim.
Therefore, if anyone says that it is not by the institution of Christ the Lord himself (that is to say, by divine law) that blessed Peter should have PERPETUAL successors in the primacy over the whole Church; or that the Roman Pontiff is not the successor of blessed Peter in this primacy: let him be anathema." (Vatican I, Session 4, Chapter 2, Paragraph 5)
E sad, ako je konra argument za sede vacante izmedju smrti i nove koklave sa usporedbom da nemamo papu vec 60 godina...
Na sve sto se dogadja kroz povijest smo uvijek mnogo puta bili upozoreni. Gdje u pisanjima svetaca, doktora i Sv. Pisma imamo indikaciju da ce se dogoditi dugacki sede vacante period?
Izraz "pastoralni koncil" je postao floskula, jer termin "pastoralan" (vezan za pastoral, tj. brigu za duše) uopće ne isključuje termin "dogmatski" (vezan za nauku), i Drugi vatikanski je zapravo činio oboje, jer se itekako bavio i naukom ("dogmatske konstitucije"), samo što je to u puno slučajeva bila kriva nauka. To što nije pokušao definirati dogmu ne znači da nije pokušao naučavati Redovnim Učiteljstvom. I tu dolazimo do problema jer je nemoguće da jedan ekumenski koncil naučava Crkvu herezu ili tešku zabludu, budući da bi to bilo suprotno zaštiti Duha Svetoga, kao i poslanju i svetosti i savršenoj čistoći Crkve (koja onda više ne bi bila instrument spasenja, nego instrument propasti, jer bi ugrožavala duše herezama i opasnim zabludama - onaj tko ispovijeda vjeru u Jednu Svetu Katoličku i Apostolsku Crkvu ne može ujedno ispovijedati da Crkva vjernicima može dati hereze, jer se ne radi o pojedinom biskupu već o Naučavajućoj Crkvi). Dakle, Drugi vatikanski koncil nije mogao biti ekumenski koncil, barem od onog trenutka od kad je počeo naučavati zablude i hereze.
IzbrišiZanimljiva je sljedeća simbolika:
8 dana prije nego što je proglasio prve dokumente Drugog vatikanskog koji sadrže hereze ili teške zablude, Pavao VI. se odrekao papinske krune (tijare), namjeravajući je prodati.
24 dana prije nego što je proglasio sljedeći dokument Drugog vatikanskog koji sadrži hereze ili teške zablude, Pavao VI. je glavnom tajniku UN-a predao svoj papinski pektoralni križ i papinski prsten (koji su uz krunu simboli papinske vlasti), također da se prodaju.
To izgleda kao da na simboličan način predstavlja odricanje od papinske vlasti, slično kao što je Kajfa razderao haljinu kad je optužio Gospodina za hulu, i time, kako naučava sv. Jeronim, prestao biti židovski veliki svećenik:
"I tim razdiranjem svojih haljina [Kajfa] pokazuje da su židovi izgubili slavu svećenstva i da je prijestolje njihovog velikog svećenika prazno. Jer kad je razdrio svoju odjeću, razdrio je veo Zakona koji ga je pokrivao. [velikim svećenicima je Bog zabranio razdirati odjeću u Lev 21:10]"
(iz kolekcije komentara na Evanđelja koju je složio sv. Toma Akvinski, str. 926: https://archive.org/stream/p3catenaaureacomm01thom#page/926/mode/2up)
Također je zanimljivo da je Ivan XXIII. uzeo ime antipape iz 15. st., koji je među ostalim sazvao i lažni koncil.
Da odgovorim na vaša pitanja:
IzbrišiRazlika između "materijalne" i "formalne" hereze je samo u svjesnosti onog tko je izreče da je dužan slušati Katoličku Crkvu, te da je ono što je izrekao suprotno nepogrješivoj nauci Crkve.
Ako je svjestan oba elementa, onda se radi o formalnom heretiku. Bilo bi apsurdno reći da Franciscovi modernistički prethodnici (koji su bili učeni po "staroj školi") nisu bili svjesni onog što Crkva naučava. Uostalom, predkoncilski teolozi kažu da se klericima optuženim za herezu ne priznaje opravdanje neznanja, s obzirom na njihovo opsežno školovanje o pitanjima vjere.
Razlika između Francisca i njegovih modernističkih prethodnika je samo u stupnju, ne u vrsti.
Što se tiče privatnih ukazanja, kao što naučava sv. Vinko Fererski, koji je kao i mi živio u vremenu velike teeškoće za Crkvu, ona se ne smiju koristiti za rješavanje teoloških pitanja.
Predkoncilski teolozi su predvidjeli i mogućnost nestanka svih kardinala, u kojem slučaju bi pravo na izbor prešlo na rimski kler i/ili sve biskupe svijeta. Bilo kako bilo, Bog, koji je dopustio ovu kušnju i Muku Otajstvenog Tijela Kristova, ima i način kako će je dovršiti.
Čak i onaj koji javnom herezom izgubi papinstvo (pod uvjetom da ga je uopće primio, jer ako je bio javni heretik prije izbora, onda nije mogao valjano primiti nijednu službu u Crkvi) može opet postati papa, u slučaju da se odrekne hereze, ispovijedi Katoličku Vjeru, i AKO zatim bude "univerzalno i mirno prihvaćen" od Crkve (tj. ako ga cijela Crkva prihvati kao papu i bude mu poslušna, tj. sluša njegove zakone i učenje).
Što se tiče dugotrajnog razdoblja prazne stolice, nema nauke koja kaže da je to nemoguće. Prvi vatikanski koncil naučava da će sv. Petar imati "trajne nasljednike", ne da će biti pape u svakom trenutku (jer ga nema između smrti jednog i izbora drugog). Analizirajući Zapadni raskol, o. O'Reilly je govorio i o mogućnosti dugog međuvlašća:
"...ne da bi interregnum [vrijeme bez pape] koji bi pokrivao cijelo to razdoblje [tj. 39 godina] bio nemoguć ili protiv Kristovih obećanja, jer to po ničemu nije očigledno...
Ali da prava Crkva ostane između trideset i četrdeset godina bez jasno utvrđene Glave i predstavnika Krista na zemlji, to ne može biti. No ipak je bilo; i nemamo nikakvog jamstva da neće opet biti, iako se možemo žarko nadati suprotno. Što bih iz toga zaključio je da ne smijemo biti previše spremni proglašavati o tom što će Bog dopustiti."
Preporučujem pročitati cijeli citat, koji se nalazi u komentarima na sljedeći članak (tražiti pod "O'Reilly"):
https://tomablizanac.blogspot.hr/2016/05/gostujuci-autor-symbolum-gaenswinianum.html
U vezi upozorenja i indikacija, osim spomenutog slučaja Kajfe koji gubi velikosvećeničku vlast (kako naučava crkveni otac i naučitelj sv. Jeronim), uputio bih vas na knjigu kardinala Henryja Manninga (iz 19. st.), u kojoj, kako kaže, ne donosi nijedno svoje nagađanje, nego vjerno donosi učenja Otaca i teologâ o posljednjim vremenima. Knjiga nije preduga, sastoji se od četiri predavanja i preporučujem je pročitati cijelu, ali posebno predavanja 3 i 4. Vezano za ovu temu, tumači kako je papa tj. papinstvo ono što zadržava da se ne pojavi čovjek bezakonja, kako će doći do velikog otpadništva, kako će neprijatelji Vjere pokušati onemogućiti izbor pape, kako će Bog, kao što je dopustio da Krista uhvate, muče i ubiju, tako za jedno vrijeme i ukloniti papu, kako će se grad Rim (i svijet) vratiti poganstvu i početi progoniti Crkvu, kako će biti velika ravnodušnost prema istini, koja će se s vremenom pretvoriti u progon, da će pokušati ukinuti katoličko bogoštovlje, da će Crkva izgledati kao poražena i bez izgleda bilo kakve ljudske pomoći (jer će pobjeda biti Božja) itd.:
https://books.google.hr/books?id=40xk26Nj1cwC&printsec=frontcover&hl=hr
Ovo nije potrebno objaviti. Samo Vam želim svratiti pozornost na riječ kazati i njezino podrijetlo... Nije mi cilj nešto loše već nas jezičare hrvatskog jezika nazivaju higijeničari. Nema nas puno jer nažalost Hrvati dovoljno ne poznaju svoj jezik koji je vrlo lijep, a higijeničari reagiraju, a tako i ja, različito od ostalih koji nisu toliko privrženi svom jeziku. Kasno je već... http://www.vokabular.org/forum/index.php?topic=7327.0
OdgovoriIzbrišihttp://hjp.znanje.hr/index.php?show=search_by_id&id=el1iXxY%3D
Ne shvacam bas smisao komentara. Dakle, rijec "kazati" se pojavljuje na Hrvatskom jezicnom portalu, a gornji "Anonimno" (Ili ste to isto vi? Vidite zasto je nuzno da se koriste neki nadimci) je napisao da valjda po razlikovnom rjecniku tu rijec ne treba koristiti u hrvatskom jeziku. To je onda jos jedan od razloga zasto ne obracam previse paznje na te stvari, naprosto mi se pocne zijevati kad ljudi pocnu raspravu o tome sto jest, a sto nije ispravno (pri cemu je ocito da se i sami jezikoslovci oko brojnih stvari ne slazu). Prihvacam da su drugima mozda dosadne teme koje su meni interesantne, ali cini mi se da nikog ne maltretiram da cita sto ja pisem.
IzbrišiUsput, a nadam se da neću izazvati zijevanje, u Brodnjaku nema ni "važno" ni "kazati". A "bitno" postaje u razgovornom stilu isto što i "važno". Inače se se "bitno" i "bitan", na primjer, ne stupnjuju ("bitniji", "bitnije"), za razliku od "važno" i "važan". I možemo reći za nešto npr. da je važno iako nije bitno. No, kad je već spomenut, ne mogu odoljeti da ne obavijestim da u "Maruliću" ima "važno > bitno...". Više ne interveniraju u tuđe tekstove, nego su odlučili, od prvog ovogodišnjeg broja, u svakom broju donijeti popis u njemu upotrijebljenih tuđica i zamjene koje predlažu: (u prvom broju) "eutanazija > lakosmrt, blagosmrće; mazohizam > boloslađe, samomučje; bevanda > vodovina; džep > špag..."
IzbrišiM. P.
Prečesto me jezičari iliti jezikoslovci, posebno oni koji se vole nazivati higijeničarima, više podsjećaju na one apotekare upečenih vratova u perfektno izglačanim bijelim mantilima koji se prave važni, čak važniji od doktora, misleći kako pomažu ljudima prodajući im zdravlje u kemikalijama,... pored tolikih prirodnih lijekova.
IzbrišiOsim toga, ovi najčešće ne pridaju nimalo važnosti ljekovitoj mudrosti Hildergard von Bingen. Pače, oni ljekovitu mudrost smatraju sasvim nebitnom.
Ja osobno takve jezičare i njihovo jezikoslovstvo najčešće - ne uvažavam, niti ih smatram - bitnim.
JbD
Razlikovni rječnik između hrvatskog i srpskog, Vladimir Brodnjak. Str.225 pri dnu stranice osvrt na riječ kazati, a 599 na riječ važno.
IzbrišiJosip
U kojem izdanju? U prvom nema, a ostala izdanja nisu promijenjena.
IzbrišiM. P.
Toma,
Izbrišislažem se. I ja bih najradije zijevao.
Situaciju u hrvatskome jeziku trenutačno usporedio bih sa stanjem u islamu: svatko tko je malo hrabriji i okupi skupinu ljudi može onoga drugoga proglasiti otpadnikom od islama. I osuditi ga na smrt.
Tako i u hrvatskome jeziku: mislim da se trenutačno ni u jednome jeziku ne može intelektualce optužiti da ne znaju svoj jezik. Samo u hrvatskome.
Pitam se: jača li to ljubav prema materinskome jeziku ili dovodi do indiferentnosti (oprostite: ravnodušja) i time utire put novim neprijateljima hrvatskoga jezika koji će nametnuti nešto što baš nije hrvatsko jer je većini već dosta prepucavanja oko temeljnih riječi i pojmova. A mi u biti znamo koje su naše hrvatske riječi.
Dragi Bog je izvor reda, a ne kaosa. Čak i u jezikoslovlju.
Kikii
A sto je sa nepogresivosti pape?
OdgovoriIzbrišiNa jednostavno pitanje evo i jednostavan odgovor: Samo Bog je nepogrešiv. I bezgrešan.
IzbrišiJbD
Govorim u kontekstu dogme. Ako prihvacamo katolicki naum- onda moramo prihvatiti sve- pa I papinu nezabludivost.
IzbrišiDraga Marija,
IzbrišiDoista je od velike potrebe ispravno razumjevanje pojma papine nezabludivosti.
Posebno u današnje vrijeme.
Evo vam ovdje dovoljno dobro obrazloženje:
http://www.katolik.hr/krscanstvomnu/autoritetcrkvemnu/239-nepogreivost-pape/
JbD
Izjava "JbD", tako kako je napisana, je sablažnjiva i predstavlja herezu, i to protiv više dogmi, ne samo papine nepogrješivosti nego i nepogrješivosti Crkve, Bezgrješnog Začeća i dr.
IzbrišiMarija,
Papinska nepogrješivost konkretno je vezana za pitanje Francisca zasad samo u kontekstu nepogrješivosti kanonizacija (predkoncilski teolozi drže da je nepogrješivost papinih kanonizacija teološki sigurna nauka, što znači da smo je obvezni prihvatiti), s obzirom da nije pokušao definirati nijednu dogmu.
Iako je i to itekako ozbiljno, jer se mogućnost "kanonizacije" ljudi koji su javno ispovijedali hereze ne može uskladiti s katoličkom naukom, ono što je još ozbiljnije je da se Francisco kao "papa" ne može uskladiti ni s nepogrješivom naukom da će Rimska Stolica uvijek ostati očuvana od svake zablude (kako naučavaju crkveni oci i Prvi vat. koncil), da Crkva ne može ustanoviti štetne univerzalne zakone (suprotnu izjavu osuđuje bula Auctorem Fidei), da je Crkva "sveta i bez mane", "bez ljage i nabora" (Ef 5,27), da ne može iznevjeriti svoje poslanje spasenja duša i sl.
Ništa od tog ne može se pomiriti s mogućnosti "pape" koji dopušta pričešćivanje ljudi u objektivnom smrtnom grijehu i koji službeno naučava brojne hereze, niječući čak i osnovne vjerske istine itd.
S obzirom da sa sigurnosti vjere znamo da su katoličke nauke točne, onda sumnja jedino može pasti na onog tko ih niječe.
Mateo,
Izbrišiuvažavam kritiku i zahvaljujem za upozorenje uz ispriku svima i iskreno kajanje zbog nepromišljenosti i brzopletosti koje se, evo doista, izrodiše u ne samo besmislenu i netočnu, nego i sablažnjivu izjavu.
Svemogući Trojedini Bog je bez grijeha, i naravno Presveta Bogorodica Vazda-Djevica, Majka Božja, Sveta Crkva, te sve ono što je Gospodin Bog stvorio i odredio da bude tako. Kao recimo Anđeli Božji. Ili svi Sveti koji su sada u Nebu i jer su sveti i u Nebu su, sad su bez grijeha (koje su neki, pa valjda i mnogi od njih zacijelo za života na zemlji imali).
JbD
Marija, dogma obuhvaća da Duh Sveti ne obečaje pomoć papi ako uvodi novi nauk o čemu je riječ. Papa mora držati polog vjere. Inače, imam razlikovni rječnik koji je različit od Hrvatskog jer kako je i napisano gore mnogo toga je tlačilo narod. Mi, higijeničari pa nas ponovno napadnite tj. pojedine osobe se borimo za Boga, vjeru i Domovinu. Bez čistog hrvatskog jezika nema naroda. Bog pa Domovina no to ide skupa. Josipa znam osobno i znam kako diše. Žalosno mi je na ovakvom portalu kojeg cijenim, ali eto ne čitam iz osobnih razloga moram danas pročitati neke komentare. Zar ne bi bilo bolje ili ljepše da se držimo zajedno kad nas ionako nema na tisuće?
OdgovoriIzbrišiJMS
Ali čekajte malo molim vas. Pa Zar se upravo na ovaj način ne držimo zajedno? Ili je po vasrm shvaćanju držati se zajedno samo ako se netko nađe pozvan da pokudi onoga tko u govoru koristi riječi, koje nisu ni antihrvatske niti su kužne na bilo koji drugi način.
IzbrišiNa koncu, oni koji se smatraju vrsnim higijeničarima jezika, mogu biti, a to često i jesu u neskladu pa čak i suprotnosti sa svojim, isto tako, higijeničarima kolegama, a po pitanju nekoliko ili puno vise bitnih stvari.
Dobro je i korisno voditi računa o higijeni inače, pa tako i jezičnoj. No treba biti jasno da higijena ne označava, barem ne uvijek, uvjetno i ljepotu.
Osim toga, ta ista higijena ne uvjetuje ni jasnocu i smisao poruke, što je u mnogim životno znacajnim stvarima ipak najbitnije.
I na kraju, ja osobno kada bih se samo malo više opterećivao čistoćom jezika, nego što to činim, a nije da ne činim, vjerojatno ne bih nikada ništa javno ni napisao. Jer znam da moje poznavanje jezika nije ni na približno dobrom nivou kako bi moglo biti, i kako bih ja volio da bude.
No, ja ipak tu i tamo ponešto napišem ali iz razloga što smatram da je to nešto potrebno napisati kako bih sebi samom (pitanjem), ili drugomu (odgovorom, komentarom, i sl) pomogao razumjeti i shvatiti stvari koje su puno važnije od higijene jezika.
JbD
Za koga pišete da je pokudio? Ukoliko mislite kako je gdin Josip nekoga pokudio, varate se. Jedini tko je ovdje koga pokudio jeste Vi u prekritičkim komentarima, a posebno onom koji počinje s "Prečesto me jezičari..." Kad bih Vam sad napisala kako riječi abortus, ručak, stepenice, idolatrija nisu hrvatske riječi vjerojatno bi me zgazili kao Šešelj danas našu zastavu. Ne želim Vas uspoređivati s njim kako ne bi pomislili na to, ali je meni osobno vrlo žalosno da Hrvati ne drže do svoga jezika.Jezik obilježava svoju državu i svoju naciju. Kako onda mislimo drugačije da nam bude kad se damo svima vozati? Zato ja biram biti drugačija!
IzbrišiČesto puta ni ja još ne znam i učim svakim danom svoj jezik, ali iz ljubavi prema Bogu i Domovini i svakom čovjeku u njoj ga želim naučiti. Slažem se s Josipom i pjesmom koju je ostavio jer bi tako lako moglo biti... Ta pjesma mi pomalo zvuči kao da je pisana proročki...raselit nas triba..itd. Josip je ozbiljan, obiteljski čovjek koji jako voli ljude. Iznad svega najprije je vjernik i istražuje tradiciju. Ja sam ga uputila na ovaj blog. Možda sam pogriješila?! Ako bolje pročitate što je napisao uvidjet ćete kako tamo nema ničega što je loše, a kamoli pokude. Pitam se čemu služi kritika po blogovima, negativizam osim rastjerivanju onih slabijih u vjeri, a koje smo pozvani prigrliti. Već desetak osoba poznam koji su i iz sv. Martina otišli upravo zbog ovakvih stvari, napada, kuđenja, pisanja iz rana i straha i sl. Da, možda će sad netko reći neka su ili što tome slično... Pitam sve komentatore i one koji puštaju komentare jer ovdje se ne nalazi niti jedan komentar, a da nije odobren jesmo li pozvani prihvatiti one koji su možda manje upućeniji, slabije vjere ili ih grditi, kritizirati? Jesmo li pozvani prihvaćati međusobne razlike i znanja jedni od drugih ili misliti kako svak za sebe zna najbolje i ostati tvrdokorni pri tome? Gdje je onda suradnja?
Nismo svi za sve niti možemo svi sve znati najbolje već smatram kako smo stavljeni jedni drugima na put kako bi učili jedni od drugih u miru i poštovanju. Mene tako uči vjera. Jesmo li pozvani reagirati iz ljubavi ili iz straha?
Moj san i moji ideali su bili da budemo jedno za Jednoga mi koji prema Njemu idemo kroz svetu nam tradiciju i na taj način kroz molitvu i žrtvu privučemo druge...
Očigledno, snovi ostadoše samo snovi.. Možda jednog dana shvatim zašto i budem zahvalna... Sada ostaje odluka...
Sve više mi se čini kako smo upravo mi tzv.pravovjerni daleko od toga odnosno previše u znanju, premalo u ljubavi prema Bogu, a ujedno s tim i prema bližnjemu jer to dvoje ide zajedno makar prva ljubav pripada Bogu. I samo iz ljubavi prema Bogu možemo ljubit bližnjega, a dok je osoba uglavnom u znanju (nauci) bez duboke sigurnosti kako ju je On silno ljubio dok je još bila grješna ne može ljubiti drugoga i zato mi se čini to jedna od glavnih prepreka za privući druge na tradicionalan životni put prema Bogu.
JMS
Ja sam svakako za to da onaj ili ona koga pisanje ili komentari na ovom blogu uznemiruju, ne cita blog. To je jednostavno i korisno rjesenje. A za odlazak ili ne odlazak u sv. Martina na tradicionalnu misu ocito se radi o nekim osobnim problemima, pa se ne bih upustao u detaljniju analizu. Neki ljudi misle da odlazak na misu znaci da podrzavaju sve sto se u toj crkvi ili taj svecenik ili organizatori rade, to je dakako potpuno besmisleno. Ako ti ne odgovaraju ljudi, odes na misu i poslije svojim putom, ne druzis se s njima.
IzbrišiToma, imam pitanje vezano uz tradicionalnu misu u sv. Martinu (nisam jos nikada isla, ali bi svakako voljela)- je li to jedan zatvoren krug ljudi koji uvijek sudjeluje na tim misama, ili svako toliko dodje pridoslica? Drugo (modno :))- s obzirom na toplo vrijeme, kakva pokrivala za glavu nose zene? Veo, maramu?
IzbrišiMarijo, ne okrecem se za vrijeme mise a obicno sam naprijed u crkvi, ali prema iskustvu bih rekao da ima uvijek puno ljudi koje ne poznajem i vjerojatno je dosta njih novih. Naravno ima i onih koje znam ili osobno ili sam ih vec vidio. Moze doci tko hoce i nikog se nista ne prisiljava. Svakako dodjite. Ne morate nista raditi ili odgovarati (za klecanje/stajanje/sjedenje se ravnajte prema ljudima oko vas). Sto se tice pokrivala, uzmite sto god vam pase, neke zene imaju veo, neke stave marame (obicno stave kao sal oko glave, ali ako hocete mozete zavezati kao bake na selu, premda se ne sjecam da sam bas puno vidio takvih).
IzbrišiUglavnom, bez straha i brige oko toga.
JMS,
IzbrišiPomiješali ste kritiziranje u vezi tema nacije s kritiziranjem u vezi vjere, što nije dobro jer je tolika razlika između toga, i preneseno i doslovno, kao između neba i zemlje. Neću komentirati dio vašeg komentara o naciji, ali s obzirom da ste upozorili na kritike u pitanju vjere, o tome ću nešto napisati. Općenito govoreći, katolici su dužni, pogotovo u ovom vremenu kad su često ostavljeni bez pastira (trebamo se moliti da Bog pošalje prave pastire Svom stadu), upozoriti svoju braću u Kristu na zablude, savjetovati, po potrebi i ukoriti. Također su dužni čuvati veze ljubavi i jedinstva. Ako se ponekad neki takvi komentari čine pregrubi ili nedovoljno ljubazni za tu priliku, pripišite to ljudskoj slabosti i obazirite se radije na materiju nego na način, da ne bi možda odbacujući nedostojnog glasnika odbacili i istinu.
Također svi mi (uključujem i sebe) ne smijemo zaboraviti da smo dužni i uvažiti i razmotriti bratsku kritiku, te se ispraviti ako smo u krivu, jer smo itekako podložni pogreškama. Problem je nekad sa strane onog tko kritizira bez temelja, a nekad sa strane onog tko ne želi čuti kritiku.
Uzmite u obzir i da je u impersonalnoj komunikaciji putem interneta često teško iz teksta razlučiti nečiji ton, pa se dobronamjeran ali neoprezan komentar može zabunom shvatiti kao maliciozan (bilo je na ovom blogu puno i jedne i druge vrste), i izazvati reakciju potpuno drukčiju nego u razgovoru uživo.
Konkretno bih nešto rekao o ovom dijelu vašeg komentara, jer se radi o važnom pitanju vjere:
"... dogma obuhvaća da Duh Sveti ne obećaje pomoć papi ako uvodi novi nauk o čemu je riječ. Papa mora držati polog vjere."
Tko bi bio taj tko procjenjuje ili odlučuje je li nekom izjavom papa uvodi novi (ili krivi) nauk ili samo tumači i razvija prijašnji? Taj bi bio iznad pape, jer bi svaka papina odluka bila podložna provjeri tog čovjeka. Ali "prvoj stolici nitko ne može suditi".
Također, dogma papine nepogrješivosti kaže da će Bog sačuvati papu od pogreške u nauci "kada vrši službu pastira i učitelja svih kršćana, i kada svojim vrhovnim apostolskim autoritetom definira učenje o vjeri i ćudoređu koje treba držati čitava Crkva". Ako bi to u konačnici značilo da će Gospodin spriječiti papu da definira krivo samo ako je ono što papa definira ispravno, kakva bi to bila zaštita? "Ne mogu pogriješiti, osim ako ne izjavim nešto krivo." Prvi vatikanski koncil nije stavio nikakvo ograničenje uz svoju dogmatsku definiciju osim onih koje sam gore citirao.
Ovako se izrazio crkveni naučitelj sv. Robert Bellarmin:
"Papa je Učitelj i Pastir cijele Crkve, dakle, cijela Crkva je tako dužna slušati ga i slijediti da ako bi naučavao zabludu, cijela Crkva bi upala u zabludu.
Naši suparnici odgovaraju da ga Crkva treba slušati ukoliko govori ispravno, jer Boga treba slušati više nego ljude.
S druge strane, tko će suditi je li papa naučavao ispravno ili ne? Jer nije na ovcama da sude je li pastir odlutao, čak ni, i naročito, u onim stvarima koje su uistinu sumnjive. Niti kršćanske ovce imaju većeg suca ili učitelja kome se mogu obratiti. Kao što smo gore pokazali, od (suda) cijele Crkve čovjek može uputiti priziv papi, ali od (suda) pape nitko ne može uputiti priziv; dakle, ako bi papa naučavao zabludu, cijela Crkva bi nužno upala u zabludu."
(De Romano Pontifice, knjiga IV, pogl. 3)
Hvala na odgovoru!
OdgovoriIzbrišiIz intervjua s Henryjem Sireom, autorom knjige 'Papa diktator':
OdgovoriIzbrišiAsked why he chose not to write a more balanced book on the Pope, Sire says it was “intended to be an alarm call” for a pope he believes has “gone off the rails.”
“When you’re shouting ‘Fire!’ when the house is on fire, you don’t say: ‘Well actually the fire is doing quite good work cooking the chicken in the kitchen,’” he explains.
http://www.ncregister.com/blog/edward-pentin/video-historian-henry-sire-discusses-his-book-the-dictator-pope