Natpelagijevac

Papa Franjo, pelagijevski luterovac

Papa Bergoglio zadnjih je pet godina proveo u osuđivanju novopelagijevstva, koje on pogrešno opisuje u Evangelii gaudium (EG) kao obdržavanje stanovitih pravila ili tvrdokornu vjernost određenom katoličkom stilu iz prošlosti ili, u Gaudete et exsultate, kao sitničavu brigu za crkvenu liturgiju, nauk i ugled. Drugim riječima, Bergogliovu je modernističkom umu snažna privrženost katoličkom nauku i liturgiji – zapravo, snažna privrženost naprosto katolicizmu – pelagijevstvo.
Poput mnogočega drugog što Bergoglio kaže na području teologije, i to je protivno istini. Pelagijevac, za razliku od pravovjernoga katolika, niječe opstojnost istočnoga grijeha i smatra da je ljudski napor (potpomognut od božanske milosti kakva god je prirođena stvorenoj naravi) dovoljan za postignuće konačnog blaženstva. Bit pelagijevstva, kako utvrđuje Katolička enciklopedija, može se sažeti u ove stavove:

1) Čak i da nije sagriješio, Adam bi bio umro.
2) Njegov je grijeh naudio samo njemu, a ne ljudskom rodu.
3) Netom rođena djeca u istom su stanju kao Adam prije pada.
4) Ljudski rod niti umire po Adamovu grijehu i smrti niti oživljuje po Isusovu uskrsnuću.
5) Zakon (Mojsijev) jednako je dobar vodič u nebo kao i evanđelje.
6) Čak i prije Kristova dolaska bilo je ljudi bez grijeha.

Prvo, u Gaudete et exsultate, čitamo sljedeću izvanrednu tvrdnju, za koju je jedini navedeni autoritet u 2000 godina crkvene povijesti Bergogliovo vlastito mišljenje:

"Oni koji se predaju tom pelagijevskom ili polupelagijevskom mentalitetu, iako srdačno govore o Božjoj milosti, 'u konačnici vjeruju samo u vlastitu snagu i osjećaju se nadmoćnima nad ostalima jer obdržavaju stanovita pravila ili jer ostaju tvrdokorno vjerni određenom katoličkom stilu iz prošlosti' (navod iz EG). Kad neki od njih govore slabima da se s Božjom milošću sve može postići, duboko u srcu skloni su stvaranju predodžbe da je sve moguće postići ljudskom voljom, kao da je ona nešto čisto, savršeno, svemoćno, čemu se onda milost pridodaje. Ne uspijevaju shvatiti da 'ne mogu svi činiti sve', te da u ovom životu milost ne iscjeljuje ljudske slabosti potpuno i jednom zasvagda...

Milost, upravo zato što gradi na naravi, ne čini nas odjednom nadljudima... Ne priznamo li svoje konkretno i ograničeno stanje, nećemo biti sposobni vidjeti stvarne i moguće korake koje Gospodin od nas traži u svakom trenutku, pošto nas je privukao i osnažio svojim darom. Milost djeluje u povijesti, i obično nas zahvaća i preobražava postupno."

Osim Franjina uobičajenoga karikiranja katoličkog nauka – ovdje svedenog na pobijanje nepostojećih protivnika koji bi tvrdili da nas milost čini odjednom nadljudima – u navedene je odlomke utkano pelagijevsko razmišljanje o ulozi milosti u moralnom životu. Da bih to objasnio, moram najprije "raspakirati" Bergogliov odnos prema moralnoj slabosti, koji je pelagijevstvu naizgled protivan, ali mu u konačnici pogoduje.

Prije svega, pod "slabima" Bergoglio misli na one što navadno počinjaju grijehe puti, prilagodbom kojih je zaokupljen cijeli njegov pontifikat, a posebno u slučaju rastavljenih i "ponovo oženjenih" te ostalih koji žive u, kako on to zove, neregularnim situacijama. Doista, sam naslov zloglasnoga 8. poglavlja Amoris laetitia glasi: "Praćenje, razlučivanje i uklapanje slabosti". Da citiram Bergoglia iz njegova intervjua u obliku knjige, Politique et société (str. 249-250) (prijevod moj):

"Najlakši grijesi su puteni grijesi. Puteni grijesi nisu nužno najozbiljniji. Jer put je slaba. Najopasniji grijesi su oni duhovni. Mislim na angelizam: oholost, taština grijesi su angelizma. Razumio sam Vaše pitanje. Crkva je Crkva. Svećenici su bili u napasti – ne svi, ali mnogi – da se usredotoče na seksualne grijehe. O tome sam Vam već govorio: o onome što zovem moralnošću ispod pojasa. Najozbiljniji grijesi su negdje drugdje."

[Les péchés les plus légers sont les péchés de la chair. Les péchés de la chair ne sont pas forcément les plus graves. Parce que la chair est faible. Les péchés les plus dangereux sont ceux de l’esprit. J’ai parlé d’angélisme : l’orgueil, la vanité sont des péchés d’angélisme. J’ai compris votre question. L’Église est l’Église. Les prêtres ont eu la tentation – pas tous, mais beaucoup – de se focaliser sur les péchés de la sexualité. C’est ce dont je vous ai déjà parlé : ce que j’appelle la morale sous la ceinture. Les péchés les plus graves sont ailleurs.]

K tome, sakateći još jedan teološki pojam da bi ga prilagodio svojim retoričkim potrebama, Bergoglio izjednačava angelizam, koji niječe ili zanemaruje požudu kao da su ljudi anđeli, s ohološću i taštinom (očito brkajući oholost Sotone i njegovih anđela s angelističkom teološkom zabludom). Time uklanja iz pravog značenja angelizma odnos prema ulozi požude, pa tako i istočnoga grijeha, u pohoti i grijesima puti, koji su po njegovu sudu "najlakši grijesi". Sveta Jacinta iz Fatime, izravno obaviještena od Majke Božje, usuđuje se misliti drukčije nego Bergoglio iz Buenos Airesa: "Više duša odlazi u pakao zbog grijeha tijela nego zbog bilo kojega drugog razloga... Pojavit će se moda koja će jako vrijeđati našega Gospodina. Jao ženama koje nisu čedne."

Imajući te dvije točke na pameti, možemo vidjeti kako u bergoljovskoj teologiji obzirnost prema "slabosti" zapravo pogoduje pelagijevskom pogledu na moral. Naime ako se od "slabih" ne može očekivati da će se, čak ni s Božjom pomoći, suzdržati od preljuba i bluda, dok su "jaki", također uz Božju pomoć, u stanju izbjegavati te grijehe – što i čine toliki vjernici, a, usput budi rečeno, i mnogi nekatolici – onda Bergoglio zapravo kaže da onaj presudni čimbenik u izbjegavanju grijeha puti nije milost, nego posebna snaga pojedinačne ljudske volje. To je u najmanju ruku polupelagijevski pogled na ljudsku narav, jer umanjuje ulogu milosti i preuveličava ulogu nepoduprte volje dok uklanja s vidika istočni grijeh zajedno s djelovanjem božanske milosti na svladavanju požude poslije krštenja.

Krajnje sramoteći petrovsku službu, Bergoglio od "slabih" katolika, kojima je dostupna milost sakramenata, očekuje ispunjavanje nižih kriterija spolnog morala nego što ih ispunjavaju oni evangelikalci koji ozbiljno nastoje slijediti evanđelje kako ga razumiju i koji vape za Božjom milošću najbolje što mogu bez pomoći Crkve, svjesni da će bez te milosti pasti. Prema Bergogliu, besmisleno, od onih kojima je mnogo dano očekuje se u spolnome moralu manje.

Drugo, na bjelodano pelagijevski način, Bergoglio očito niječe ulogu krštenja u prijenosu pale ljudske naravi, oslabljene istočnim grijehom, u stanje posvetne milosti, koje nas čini Božjom djecom. On očigledno vjeruje da svi ljudi već jesu "djeca Božja", ma što vjerovali i činili, a krštenje da samo pojačava, na neki maglovit način, otprije postojeće srodstvo. Točno to upravo je rekao povodljivoj djeci iz jedne rimske župe za jednog od onih događanja u kojima upotrebljava priređena dječja pitanja da bi širio bergoljovsku teologiju i onda traži da djeca izraze pristanak uz njegove zablude kao na kakvom motivacijskom okupljanju:

Carlotta: Zdravo, papa Franjo! Kad primimo krštenje, postanemo djeca Božja. A ljudi koji nisu kršteni, oni nisu Božja djeca?

Papa Franjo: Ostani tu. Kako se zoveš?

Carlotta: Carlotta.

Papa Franjo: Carlotta. Carlotta, da ja tebe pitam: što ti misliš? Ljudi koji nisu kršteni, jesu li djeca Božja ili nisu djeca Božja? Što ti srce kaže?

Carlotta: Jesu.

Papa Franjo: Jesu. Eto, sad nam ona objašnjava. Dobro je odgovorila, ima ta kršćanski nos! Svi smo mi djeca Božja. Svatko, svatko. Čak i onaj tko nije kršten? Da. Čak i oni koji vjeruju u druge religije, tamo daleko, koji imaju idole? Da, oni su djeca Božja. Jesu li i ljudi iz mafije djeca Božja?... Niste sigurni... Da, čak i mafijaši su djeca Božja. Oni se radije ponašaju kao djeca vražja, ali su djeca Božja. Svi, svi su djeca Božja, svatko.

Ali koja je razlika [u slučaju krštenja]? Bog je stvorio svakoga, voli svakoga i stavlja savjest u srce da prepoznaju dobro i da ga razlikuju od zla. Svi ljudi to imaju. Oni znaju, opažaju što je dobro i što je zdravo; čak i ljudi koji ne poznaju Isusa, koji ne poznaju kršćanstvo, svi to imaju u duši, jer im je to usadio Bog. Ali kad si krštena, u tu savjest je ušao Duh Sveti i ojačao tvoje pripadanje Bogu i u tom smislu postala si više kćerka Božja, jer si kćerka Božja kao svi, ali sad i sa snagom Duha Svetoga koji je ušao unutra. Jesi li razumjela, Carlotta? Pitam vas, neka odgovori svatko: Jesu li svi ljudi djeca Božja?

Djeca: Da!

Papa Franjo: Dobri ljudi, jesu li djeca Božja?

Djeca: Da!

Papa Franjo: Loši ljudi, jesu li djeca Božja?

Djeca: Da!

Papa Franjo: Da. Ljudi koji ne poznaju Isusa i imaju druge, daleke religije, imaju idole, jesu li djeca Božja?

Djeca: Da!

Sirota djeca namamljena su da izraze suglasnost s tom krivovjernom besmislicom. Ako su svi ljudi, bez iznimke, djeca Božja, onda nitko nije pod gospodstvom Sotoninim uslijed istočnoga grijeha, a u tom slučaju otkupljenje bi bilo bespredmetno. I ne može se Bergoglia braniti da je izraz "djeca Božja" upotrijebio dvoznačno, u smislu "stvoreni od Boga", te da nije zanijekao nezabludivi crkveni nauk da krštenje udjeljuje dar božanskog posvojenja. Naprotiv, izričito je izjavio da svi ljudi već jesu posvojena djeca Božja, a krštenjem da se samo postaje "više kćerka Božja... sa snagom Duha Svetoga" – što god to značilo.

Nazor da krštenje, na neki maglovit način, čini čovjeka "više" djetetom Božjim od druge "djece Božje", tj. cijelog čovječanstva, besmislen je teološki izum vlastit bergoljovstvu. Štoviše, Bergoglio je propustio poučiti djecu katoličkom nauku da krštenje i posvetna milost sadrže više od neke nejasne "snage Duha Svetoga": unutarnje prebivanje Presvetog Trojstva i stoga pobožanstvenjenje krštenikâ (ako poslije ne padnu u smrtni grijeh), a to nipošto nije sveopće ljudsko stanje. Kako objašnjava pokojni, veliki o. John Hardon:

"Crkva redovito naučava razlikovanje između Božje prisutnosti i Božjega unutarnjeg prebivanja. Unutarnje prebivanje, za razliku od sveprisutnosti, nije naravno, nego je iznad, onkraj naravnoga. Unutarnje prebivanje nije sveopće, nego posebno, vrlo posebno. Unutarnje prebivanje nije tek prisutnost Božja u svijetu, nego osobit način na koji Presveto Trojstvo prebiva u dušama onih koji su u posvetnoj milosti. Vidimo odmah koliko je to prebivanje odabirno, za razliku od sveprisutnosti...

Kako Crkva tumači to prebivanje? Crkva nam kaže da je ono jedincato; postoji samo u dušama vjernika koji su u Božjem prijateljstvu. To prebivanje, poučeni smo, dolazi nam krštenjem... Upravo to, na kraju krajeva, čini čovjeka svetim, upravo zbog toga dijete, netom kršteno i krštenjem primivši unutarnje prebivanje, jest sveto...

Unutarnje prebivanje može se opisati kao posebna prisnost Božja s dušom, prisnost koja proizvodi izvanrednu spoznaju i ljubav Božju. Samo oni koji posjeduju božansko unutarnje prebivanje u stanju su poznavati Boga onako kako Bog želi da ga se poznaje, u stanju su ljubiti Boga onako kako Bog želi biti ljubljen."

Nigdje u bergoljovskom objašnjenju učinaka krštenja nema nikakve naznake da ono otpušta istočni grijeh, ulijeva nadnaravne kreposti vjere, ufanja i ljubavi, čini dušu prikladnom za unutarnje prebivanje Trojstva i time otvara vrata k spasenju. Sa samim Pelagijem, Bergoglio kao da niječe da krštenje prenosi dušu iz njezina palog stanja u stanje božanskog posinstva kojim je čovjek, ako "ustraje do kraja" (Mt 24,13), spašen. Za Bergoglia, izgleda, ne vrijedi nauk Isusa Krista, čijim bi namjesnikom trebao biti: "Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se; tko ne uzvjeruje, osudit će se... Zaista, zaista, kažem ti, ako se tko se ne rodi nanovo, iz vode i Duha Svetoga, ne može ući u kraljevstvo Božje."

Razumno je pitati se vjeruje li Bergoglio uopće u dogmu o istočnom grijehu i u nezabludivi crkveni nauk o naravi i učincima krštenja. Ne čini se da vjeruje – barem ne u katoličkom smislu. No ako i vjeruje u ono što Crkva naučava, potpuno se iznevjerio svojoj dužnosti da onu povodljivu djecu pouči o božanskoj povlastici udijeljenoj primateljima krštenja i samo njima, kao posvojenoj djeci Božjoj.

Treće, da ne bude dvojbe o njegovu stavu, Bergoglio je u istoj prigodi upotrijebio još jedno dijete kako bi napomenuo da krštenje nije nužno za spasenje "dobrih ljudi", makar i ateista. Momčić od pet-šest godina, po imenu Emanuele, doveden je pred mikrofon da postavi svoje priređeno pitanje, ali se toliko uplašio da nije mogao govoriti, našto ga je Franjo grubo potaknuo neka odigra svoju ulogu: "Hajde! Hajde! Hajde! Hajde!", a mali Emanuele odgovorio je: "Ne mogu." Tada su siroto dijete, kojem je Bergoglio naredio neka se popne i šapne mu na uho, tako reći dovukli do papinskog sjedala te ga, sada već uplakanog, potaknuli da zagrli papu kako kakva Djeda Božićnjaka u robnoj kući. I trebali bismo vjerovati da se taj peto-šestogodišnjak tada upustio u sljedeću raspru s Bergogliom, sve vrijeme šapćući mu na uho, koju je on odmah potom prepričao:

"Možda svatko od nas, svi mi mogli bismo zaplakati kao Emanuele kad bismo u srcu nosili patnju kakvu on nosi. On je plakao za svojim ocem i imao je hrabrosti to učiniti pred nama, jer u srcu nosi ljubav za svog oca. [Video pokazuje da je plakao jer su ga posramili i preplašili.]

Pitao sam Emanuelea smijem li javno ponoviti njegovo pitanje i dopustio mi je. Zato ću vam ga reći. [tj. Bergoglio je od traumatiziranog djeteta iskamčio dopuštenje da objavi njegovu neugodnu tajnu cijelom svijetu]:

'Nedavno mi je umro otac. Bio je ateist, ali dao je krstiti sve svoje četvero djece. Bio je dobar čovjek. Je li moj tata sada u raju?'

Kako je lijepo da sin kaže o svom tati: 'Bio je dobar.' Lijepo svjedočanstvo koje je taj čovjek dao svojoj djeci, jer će ona moći kazati: 'Bio je dobar čovjek.' Ovo je lijepo svjedočanstvo sina koji je naslijedio očevu snagu i, također, imao je hrabrosti plakati pred svima nama [zapravo, natjerali su djetetu suze na oči traumatiziravši ga]. Ako je taj čovjek bio u stanju podići takvu djecu, onda je istina da je bio dobar. Bio je dobar čovjek.

Taj čovjek nije imao dar vjere, nije bio vjernik, ali je dao krstiti svoju djecu. Imao je dobro srce. A on [Emanuele] sumnja u to da je njegov otac, koji nije bio vjernik, sad u raju."

Potom je Bergoglio zatražio dječji pristanak uz njegovu zabludu:

"Tko ide u raj, to određuje Bog. Ali kakvo je srce Božje prema takvom ocu? Kakvo je? Kako vama izgleda?... To je srce Tate! Bog ima očinsko srce. A kad je riječ o ocu nevjerniku, koji je bio u stanju krstiti svoju djecu i učiniti tu veliku stvar [tal. bravura] za svoju djecu, mislite li da bi Bog mogao ostaviti ga daleko od Sebe?

Mislite da bi?... [traži odgovor od djece, ali izmamljuje samo slabašno "ne" od nekih] Glasno recite, hrabro!"

Svi: Ne!

Papa Franjo: Napušta li Bog svoju djecu?

Svi: Ne!

Papa Franjo: Napušta li Bog svoju djecu koja su dobra?

Svi: Ne!

Papa Franjo: Eto, Emanuele, to je odgovor. Bog je sigurno bio ponosan na tvojeg oca, jer krstiti djecu lakše je vjerniku nego nevjerniku. Sigurno se to svidjelo Bogu. Razgovaraj s tatom [pokazuje prema nebu], moli se tati. Hvala, Emanuele, za tvoju hrabrost.

Možete pogledati videosnimku tog susreta.

Jedno bi bilo da je Bergoglio rekao Emanueleu da se može nadati spasu svog oca, unatoč njegovu vidljivom nevjerovanju, jer Bog proniče u svako srce i nitko osim Njega ne zna konačno raspoloženje duše, koja se može obratiti čak i u trenutku smrti, odgovarajući na Božju milost. Ali je nešto sasvim drugo upotrijebiti dječaka kao potporu promicanju Bergogliova uvjerenja u sveopće spasenje svih "dobrih ljudi", čak i ako, kao u slučaju Emanueleova oca, nisu imali "dar vjere", ali su bili "dobri ljudi" (što Bergoglio naprosto predmnijeva, kao da bi mogao proniknuti u dušu nepoznatog čovjeka radi malog dječaka koji je ostao bez oca).

Iz Bergogliova savjeta dječaku također je upadljivo izostao makar i nagovještaj da bi čistilište moglo biti uključeno u vječnu sudbinu dječakova oca i, štoviše, bilo koga drugog tko je prešao s ovog svijeta na drugi. Ne znam ni za jedno jedino spominjanje čistilišta u mnogim izjavama ovog pape u vezi sa spasenjem. Kao da, prema Franjinu mišljenju, i ateisti, ako su "dobri ljudi", ulaze izravno u blaženstvo – klanjati se Bogu u kojega nikad nisu vjerovali!

Bez obzira na protivno crkveno učenje, koje je tako snažno potvrdio papa Grgur XVI. u Mirari vos:

"Razmotrimo sad još jedan obilan izvor zala od kojih danas Crkva pati: indiferentizam. To nastrano mišljenje rašireno je posvuda prijevarom od strane opakih koji tvrde da je moguće postići vječni spas duše ispovijedanjem bilo koje vjere, dokle god se čuva moral. Sigurno, u ovoj tako jasnoj stvari, odagnat ćete tu zabludu daleko od ljudi koji su povjereni vašoj skrbi. S obzirom na opomenu svetoga Pavla da je 'jedan Bog, jedna vjera, jedno krštenje', neka strepe oni koji se domišljaju da je luka spasa otvorena ljudima bilo koje vjere. Trebali bi promisliti o svjedočanstvu samoga Krista da su oni koji nisu s Kristom protiv Njega, te da zlosretno rasipaju oni koji s Njim ne sabiru. Stoga će 'nesumnjivo propasti zauvijek, ne budu li čuvali katoličku vjeru čitavu i neokrnjenu'."

U tom pogledu Bergoglio je neka vrsta natpelagijevca. Naime čak je i Pelagije priznavao da krštenje udjeljuje božansko posinstvo i prema tome je potrebno za spasenje i otpuštenje osobnih grijeha, iako je nijekao istočni grijeh. Pobijajući pelagijevske zablude, sveti je Augustin napisao da pelagijevci "ne poriču kako su u tom preporodnom pranju oni [krštenici] posvojenjem prešli iz sinova ljudskih u sinove Božje", premda nemaju razumnog objašnjenja zašto bi krsni obred udjeljivao povlasticu božanskog posinstva ako ne bi otpuštao istočni grijeh, proizvodio stanje posvetne milosti, ulijevao nadnaravne kreposti i omogućavao unutarnje prebivanje Trojstva.

Štoviše, čak i glede djece, pelagijevci su dopuštali da je krštenje potrebno za ulazak u vječno "kraljevstvo Božje" nakon smrti, ali ne i za "vječni život" kao takav (tj. bez paklenih patnja). Citirajmo Katoličku enciklopediju: "Što se tiče krštenja djece, slagao se [Pelagije] da se ono treba podjeljivati u istom obliku kao i odraslima, ne zato da bi se djecu očistilo od stvarne istočne krivnje, nego da im se osigura ulazak u 'kraljevstvo Božje'. Nekrštena djeca, smatrao je, nakon smrti su isključena iz 'kraljevstva Božjeg', ali ne i iz 'vječnog života'."

Doista, Pelagije je u biti prilagodio za svoj sustav (takav kakav je bio) nešto nalik na katoličko naučavanje o limbu, koje je krivovjerna Pistojska sinoda poslije pogrešno osudila kao "pelagijevsku bajku" iako se radilo o općem naučavanju teologâ. Kako je na ovim stranicama napisao o. Brian Harrison, papa Pio VI., osuđujući zablude Pistojske sinode, "odbacio je njezin jansenistički pogled na limb kao na puku 'pelagijevsku bajku' i označio taj pogled 'lažnim, nepromišljenim i štetnim za katoličke škole'". Isključenje nekrštene djece iz raja, piše o. Harrison, "bilo je tradicionalno katoličko učenje, a ne puka pretpostavka. Ne, nikad nije domatski definirano. Ali pitanje je samo je li to učenje nezabludivo snagom općeg i redovitog učiteljstva ili tek 'vjerodostojno'."

Bergoglio međutim ne samo što se rješava limba (u skladu s novotarskim razmišljanjem proteklih pedeset godina) nego i, nadmašujući čak i Pelagija, proglašava da svi dobri ljudi idu u raj bilo sa sakramentima, poput krštenja, bilo bez njih. Time očijuka s anatemom Tridentskoga koncila:

Kanon IV.: "Tko kaže da sakramenti Novog saveza nisu potrebni za spasenje, nego da su suvišni, te da, bez njih ili želje za njima, ljudi samom vjerom dobivaju od Boga milost opravdanja, premda doista nisu svi sakramenti potrebni svakom pojedincu, neka bude kažnjen anatemom."

Gore od toga, Bergoglio nadmašuje i Pelagija i Luthera kad izjavljuje da se i bez vjere "dobri ljudi", uključujući i ateiste, mogu spasiti samo zato što su "dobri ljudi". Tu vidimo kako on uspijeva i pelagijevske i luterovske elemente uključiti u svoju čudnovatu teološku smjesu.

Kad je riječ o Lutheru, u sklopu svojega avionskog učiteljstva Bergoglio je neslavno ustvrdio kako "danas luterovci i katolici, protestanti, svi mi slažemo se u nauku o opravdanju. U toj točki, koja je vrlo važna, on [Luther] nije bio u zabludi." Dakle, prema Bergogliu, Luther je imao pravo što je držao da kršćanina opravdava samo vjera. No, prema tom istom Bergogliu, nekršćanin, ateist također, opravdava se budući "dobrom osobom", "dobrog srca", pa i ako, kao što je Bergoglio rekao o Emanueleovu pokojnom ocu, "taj čovjek nije imao dar vjere, nije bio vjernik". Tako nam Bergoglio pruža nevjerojatan prizor pelagijevsko-luterovskog mišljenja, ovisno o tome kojoj se publici trenutno obraća.

A opet – tko zna? – mogao bi sljedećeg tjedna Bergoglio izreći nešto sukladno s naukom i dogmom koje je zanijekao u svom župnom pohodu. No što god on subjektivno namjeravao, njegovo poremećeno i u sebi proturječno naučavanje očituje upravo ono što je sv. Vinko Paulski osudio u Calvina i ostalih novotara (susretljivošću Antonija Soccija, prijevod moj):

"Calvin, koji je dvadeset puta porekao da je Bog uzročnik grijeha, drugdje je poduzeo sve da očituje tu mrsku misao. Svi se novotari ponašaju jednako: u svojim knjigama zasađuju proturječja, da bi kad ih se na jednome mjestu napadne imali spremnu mogućnost bijega tvrdeći da su negdje drugdje podržali suprotno."

Ukratko, prema teologiji bergoljovstva: (1) učinci istočnoga grijeha nisu važni; (2) krštenje ne otpušta istočni grijeh i ne izbavlja dušu iz Sotonine vlasti u stanje božanskog posinstva, nego samo pojačava već postojeće sveopće božansko posinstvo onomu tko se ipak pokrsti; (3) vjera sama opravdava kršćanina, bez potrebe za Crkvom i njezinim sakramentima, ali (4) biti "dobra osoba" dostaje za spasenje nekršćana, pa i bezbožaca. A u tom slučaju što će ikomu, vjerniku ili nevjerniku, papa Bergoglio ili religija koju on prikazuje kao pravi katolicizam?

Kako piše u napomeni uz ovaj članak, ne možemo se sustegnuti od bilježenja tijeka ovoga katastrofalnog papinstva, nesličnoga ijednomu drugomu u cijeloj crkvenoj povijesti, uključivši i pontifikate Pavla VI. i Ivana Pavla II. Niti možemo zanemariti očevidan zaključak nakon pet godina ovog ludila: da na Petrovoj stolici trenutno sjedi promicatelj mnogostrukoga krivovjerja koji ne poštuje nijedan crkveni nauk proturječan njegovoj osebujnoj mješavini populističkog pijetizma i nedopečenog modernizma.

Sam Bog, ili možda budući papa ili koncil, presudit će je li Bergoglio uslijed krivovjerja izgubio službu ili je li njegov izbor za papu uopće bio valjan. U međuvremenu ostaje nam nositi se s razornim učincima ovoga pontifikata dok molimo za njegovo milosrdno dokončanje, ne dođe li do obraćenja pape koji je postao okom novomodernističkog orkana što se sad obrušuje na domaće u vjeri.

https://remnantnewspaper.com/web/index.php/articles/item/3857-pope-francis-a-pelagian-lutheran