Joseph Shaw - Nekoliko misli o Jordanu Petersonu

Moj omiljeni anglikanski teolog, Alastair Roberts, pisao je dosta potanko o Jordanu Petersonu, pa ako želite pokušati shvatiti Petersonovu misao, predlažem čitanje barem toga teksta. Za svoje čitaoce i, kao često na ovom blogu, da razbistrim svoje mišljenje, ja ću pristupiti drukčije, i prilično kratko reći nešto o tome zašto bi katolici trebali, dijelom, pozdraviti fenomen zvan Peterson i, dijelom, ne složiti se s njime.

Jer doista se radi o fenomenu. Ponekad su takve stvari kratka daha, ali Peterson je, barem po mjerilima društvenih medija, intelektualna teška kategorija, a to će mu, mislim, dati veću izdržljivost. U svakom slučaju, on utječe na mnoge i mislim da ćemo se u sljedećem desetljeću sretati sa sve više mladih ljudi, osobito muškaraca, pod njegovim utjecajem. Zapravo me je to potaknulo da o njemu pišem. Dakle: o čemu se radi?
Njegov rad ima praktični i teorijski aspekt. Praktični se odnosi na to kako su samodisciplina i težnja k objektivnoj vrijednosti potrebni za pristojan život, zajedno s odbijanjem da se pristane na niz politički korektnih ideja. To je poduprto teorijskim aspektom njegova mišljenja, koji se, koliko ja vidim, može sažeto, i vrlo grubo, označiti kao Jungov susret s evolucijskom biologijom. O tome želim ovdje progovoriti.

Jungovci uzimaju mitologiju i religiju vrlo ozbiljno kao psihološke pojave: mitske i religijske pripovijesti i poglede na svijet smatraju usadnjom dubokih istina o ljudskim osobinama i ljudskom stanju. Petersonov video o uskrsnoj poruci to pokazuje. Prema njemu u ljudsku bi socijalizaciju spadala uspostava ugleda na temelju velikodušnosti i prihvaćanje uzajamnosti, koji se mogu uzdići na višu razinu žrtvovanjem sadašnjice radi budućnosti. Ta vrsta psihologizirajućeg tumačenja može se primjenjivati diljem Biblije, a, dakako, i na ostale religijske tradicije.

Opasnosti u vezi s tim očite su. Naprosto se ravnodušno prelazi preko povijesne osnove tih pripovijesti. A ništa se ne govori ni o metafizičkoj zbiljnosti njihovih aktera, tj.: postoji li Bog doista. Otvoreno se poziva na iskrivljavanje kršćanske poruke radi njezina uguravanja u omiljelu psihološku teoriju: sam Jung, poznato je, tada proglašenu dogmu o Uznesenju protumačio je kao uzdignuće Gospe do članstva u Presvetom Trojstvu. I ustrajno se izostavlja djelovanje milosti: kako ističe Alastair Roberts, to je pelagijanski. Ako se ne povjeriš Bogu kao stvarnom činitelju u ljudskoj pripovijesti, ne možeš očekivati da intervenira kako bi te izbavio, pa makar i na najprofinjeniji način.

S druge strane lijepo je čuti nekoga kako o biblijskim idejama govori sa zanimanjem i poštovanjem, i nipošto se u Petersonovu prepričavanju sva izvorna poruka ne gubi. Sama činjenica da se o Bibliji zapodijeva razgovor velika je prilika za Crkvu, te moramo biti spremni sa zanimanjem primiti Petersonove poticaje i ispraviti ono što je potrebno ispraviti. Jedan od zanimljivih aspekata pritom je da Petersona njegova potraga za vlastitim izvornim psihološkim uvidima odalečuje od povijesnokritičkog i liberalnog tumačenja. Tako kad Bog traži da mu Abraham žrtvuje Izaka, Peterson to ne pokušava ublažiti ili zanemariti, nego kaže: Stvarni svijet je takav, zar ne? Ponekad moramo žrtvovati ono što nam je najviše priraslo srcu.

Ono što Peterson radi potječe još od Kanta, koji je tražio moralne alegorije u Svetom Pismu. Krist je idealan čovjek itd. Kantov je pristup utjecao na liberalnu tradiciju tumačenja koja tvrdi da Isusovu "stvarnu poruku" čine bratska ljubav i zlatno pravilo, a ne tamo nešto o boštvu i žrtvenom prinosu. Peterson je tumači drukčije, zato što su njegovi moralni nazori drukčiji, a možda i zato što je malo osjetljiviji za istinsku biblijsku poruku.

Jungovske stvari, dakako, nisu ništa novo, a čitaoci pritom trebaju biti svjesni slabosti jungovskoga modela psihologije. Jungova su mjerila kliničkog ispitivanja bila grozna; pa ako je Freud svoje zaključke pospješivao kokainom, Jung je svoje nastojao potvrditi baveći se okultnim. I Freud i Jung počinili su kobnu grešku što su pretpostavljali da su psihologije drugih ljudi nalik na njihove, kako je to istaknuo dr. Pravin Thevathasan u CTS-ovoj knjižici o mentalnom zdravlju.

Suvremeni pak proučavatelji mitologije skloni su otpisati čitav jedan svijet psihologijskog tumačenja, koji uključuje Frazerovu "Zlatnu granu", Josepha Campbella, T. S. Eliota i Roberta Blya, jer, previše ovisni o selektivnom čitanju i željnom mišljenju, samo pronalaze obrasce zanemarujući one dijelove koji se ne uklapaju. Navodni psihološki uvidi, naravno, moraju stajati ili padati zbog onoga što jesu.

Srodna Jungova slabost jest teorija kolektivnog nesvjesnog. To je zamisao prema kojoj svi imamo slične ili istovjetne ideje u pozadini svojih svijesti, o kralju, vještici, majci, zmaju i koječemu drugome, a one ne potječu iz iskustva ili priča, nego se iskustvo i priče velikim dijelom objašnjavaju tim "arhetipovima" koji su već u našoj svijesti. Kazano izričito, to zvuči smiješno, a i jest takvo. Zanemaruje, na primjer, kulturne razlike; a što je još važnije: ne postoji mehanizam kojim bi se takve ideje prenosile s naraštaja na naraštaj, osim poučavanjem.

Slušati Petersona i druge jungovce o najprije razvoju, a onda tajanstvenom prijenosu složenih kulturnih iznašašća, kao što je ideja o heroju, u konačnici znači slušati bajku.

No tu, nada se Peterson, evolucijska biologija može uskočiti da, barem donekle, spasi stvar, svojom tvrdnjom da su se obrasci ponašanja, kao i dužina naših nogu ili veličina našeg mozga, usavršili i razvili u skladu sa zahtjevima opstanka tijekom tisuća naraštaja. Ovaj put katolički se čitaoci ne bi trebali previše prestrašiti zbog zamisli o evoluciji ljudske naravi, unatoč nedvojbenoj problematičnosti takve misli, jer ovdje ona ima jednostavno ulogu da nanovo potvrdi kako postoji nešto takvo kao što je ljudska narav. Ljudi nisu puki organski strojevi koje bi bilo moguće programirati na beskrajno mnogo načina. Ne: imamo nagone i težnje koji su prirođeni, pa stoga postoje stanoviti načini življenja koji su uspješni, koji vode sreći pojedinaca i zajednica te oni drugi, koji tomu naprosto ne vode. Među načinima življenja naprosto predodređenima ljudskom naravi prema ovom se svjetonazoru nalaze neki prilično staromodni stavovi o ulogama spolova i, što je posebna Petersonova tema, društvenoj hijerarhiji.

Tako Petersonova jungovska psihologija, turbopunjena evolucijskom psihologijom, prijateljuje s društvenim konzervativizmom. Potvrđuje važnost priča, mitova i obreda naše religije i kulture. Podupire tradicionalne modele obitelji i društva. Poučava da tradicionalni moral, samosvladavanje i požrtvovnost imaju vrijednost. U svim slučajevima vrijednost za koju se kaže da ju te stvari imaju vrijednost je za samog sebe: za mentalno zdravlje, za sreću. Moglo bi se na to gledati kao na neku vrstu aristotelizma, uljuđeni moral vrline ili sreće. Sve vrijeme ostaje pitanje istinitosti naših religijskih tvrdnji zaboravljeno. Peterson je agnostik. No, što je još gore, jungovski i drugi utjecaji koje očituje navode ga da značenju dade prednost pred vanjskim svijetom. Značenje je nametnuto stvarnosti: ipak, to nije subjektivizam, jer svi namećemo isto značenje, ili barem nešto dovoljno slično, zbog naše zajedničke ljudske naravi / jungovskih arhetipova / evolucijskih obrazaca ponašanja.

U konačnici Peterson i njegovi učenici našli su se u klopci, uhvaćeni u svijet čija smislenost jest, ili bi vrlo lako mogla biti, proizvod kolektivne mašte, možda nagnane imperativima evolucijske borbe. To se može doimati boljim od svijeta čija je nesmislenost potpuno ogoljena, kao što jest za mnoge mlade ljude koji odrastaju bez religije i kulture. Ali mu je mnogo bliže nego što se isprva čini.

http://www.lmschairman.org/2018/04/some-thoughts-on-jordan-peterson.html