Prihvaćanje smrti

"Sveti Alojzije Gonzaga je govorio kako je najsigurniji znak da je netko Bogu mio to da je dobra života i da ga istodobno snalaze nevolje i žalosti na ovom svijetu.

U područje siromaštva, odnosno u vježbanje strpljivosti, na neki način ulazi i prihvaćanje smrti rodbine i prijatelja. Kad neki izgube nekoga iz rodbine ili prijatelja, ne mogu se smiriti, zatvore se u sobu, plaču, prepuštaju se žalosti, postaju nestrpljivi i nepodnošljivi. Htio bih saznati od takvih kome ugađaju žalosteći se na taj način i neumjereno prolijevajući suze...? Bogu? Bogu sigurno ne jer Bog hoće da se prepustimo njegovoj volji. Preminuloj duši? Također ne: ako se ta duša izgubila, ona mrzi i vas i vaše suze; ako se spasila, ona je već u nebu i želi da radi nje Bogu zahvaljujete. Ako je pak u čistilištu, želi da joj pomognete svojim molitvama, da se pokorite božanskoj volji, da se posvetite i da tako jednom u raju budete u njezinu društvu. A čemu, dakle, koristi toliko plakanje?"

Sv. Alfonz Liguori, Kako ćemo ljubiti Isusa Krista