Uokolo

Učinilo mi se zgodnim staviti ovdje još nekoliko mojih razmišljanja i fotografija što su mi ostale iz Strasbourga i okolice. Kad sam drugi dan bacio pogled na ovaj svoj tekst, dobio sam dojam da je autor bio iz nekog razloga dosta ogorčen, pa ne preporučujem čitanje onima koje bi to moglo zasmetati.

***

Jedna župa koja je nastala spajanjem dviju starijih župa ima noviju i staru crkvu. Naravno, ništa neobično jer se zbog nedostatka svećenika i vjernika mnoge župe objedinjuju.

Počinjemo s novijom crkvom koja na lijep način dočarava moderna shvaćanja crkvene arhitekture, bogoslužja, ali i vjere.

Crkva je kružnog tlocrta, na detalje ćemo se usredotočiti u idućim fotografijama.

Svetohranište je naravno izbačeno s centralne osi, to je redoviti način umanjivanja vrijednosti Kristove stvarne prisutnosti, što god nam "liturgičari" tupili o predtridentskim crkvama. Osim što su zidovi prekriveni nekim ružnim  drvenim letvicama i bezlične boje, banalnost se naglašava i jadnim posterima i natpisima. Netko je njihovoj izradi posvetio svoje vrijeme, pa zato moraju biti prikladni za Božji dom. Najvažnije je da se netko, možda djeca iz župne grupe, potrudio, kako konačni rezultat izgleda ili zvuči, zapravo je nebitno. Naravno, samo za uređenje crkve, ne i za privatne prostore. Rešetke od ventilacije na podu pored svetohraništa su mali, ali zgodan podsjetnik da je na prvom mjestu praktičnost i da se tu ne nalazi ništa neobično ili čak nadnaravno. Tako je, primjerice, u mojoj župi blizu modernističkog svetohraništa jedna velika bezvezna kutija (možda nekorišteni zvučnik). Takvi detalji nisu slučajni, odaju aktivnu nezainteresiranost za svetost mjesta i osjećaj Božje prisutnosti. Kao kad recimo svećenik ili bogoslov prođe pored svetohraništa kao pored turskog groblja (iako bi danas vjerojatno iz ekumenskih motiva prošao pored poslovičnog groblja s više poštovanja).

Vitraji su kao i puno toga u modernoj crkvi zadržali neko obličje iz tradicije, točnije obojena stakla, ali su potpuno izgubili smisao. Noviji i zato još degeneriraniji primjer je onaj iz kölnske katedrale.

"Raspelo" je izrađeno od drveta, stilizirano, s fluidnim križem i "uskrslom" osobom koju mi je teško iz poštovanja prema Gospodinu nazvati Njegovim imenom. I nadasve ružno te potpuno neprikladno za molitvu. Iza je nekakvo jeftino platno, a u pozadini još vidimo orgulje i prikladni vitraj. Kad kažem da je nešto jeftino, to samo znači da izgleda bezvrijedno, ne nužno da za takvu stvar nije plaćen novac usporediv s cijenom izrade pravog obrtničkog ili umjetničkog djela. Jasno, oltar se svojom banalnošću potpuno uklapa u stil ove crkve. Daleko od toga da je najružniji koji sam vidio, naprosto je bezvezan, nesrazmjeran uzvišenom otajstu koje bi se na njemu moralo prikazivati.

Klupe su zakrivljene da bi se fokusiralo poglede i pažnju vjernika, navodno prema oltaru, ali zapravo prema predsjedatelju slavlja koji ravna okupljenom zajednicom i zabavlja ju. Time se postiže i zatvorenost zajednice u samu sebe za razliku od zajedničkog usmjerenja svećenika i naroda koje je ovim klupama nasilno onemogućeno.

Još jedan pogled na banalnost materijalizacije nove vjere. Ta hereza bezobličja utiskuje se zajedno s novom misom u duše vjernika i oblikuje ih, htjeli, ne htjeli. U nešto što mora biti izrazito intelektualizirano da bi odbilo očevidno zdravorazumsko tumačenje revolucije i dekadencije ili pak bolesno sentimentalizirano da bi se obranilo od hladnoće i neljudskosti modernizma.

Križni put pred kojim se mogu moliti oni koji ne prihvaćaju Utjelovljenje ili pak oni koji prepoznaju u ovim slikama tešku krizu koja trga Kristovo tijelo.

Ova crkva je, dakako, daleko od najgore. U jednom kutu pronašla je mjesto ova Pieta za one koji su još navezani na stare pobožnosti. Koliko god se nekome sviđala ili ne sviđala kvaliteta ovog djela, ako ikako mogu, vjernici će se ovdje moliti i paliti svijeće, a ne pred barbarskim likovima koje nam se predstavlja kao Gospodina ili svetce.

Na prvom vitraju prikazane su riječi našeg Gospodina koje modernisti vazda koriste kako bi ušutkali pobožnije katolike: licemjerje, brvno u vlastitom oku, mjera kojom mjerite itd. Dakako, svima nam treba takav podsjetnik u odnosu prema drugim ljudima, u odnosu prema njihovim osobnim slabostima i manama. Ali ne u odnosu prema grijesima i opakostima koji se javno propagiraju i brane. Čini se kao da se autor ovih stakala podrugljivo smije izazivajući: hajde, reci da ti se ne sviđa moje djelo, pa ću ti začepiti usta riječima onoga za kojeg kažeš da je Krist.

Druga scena je jednako predvidiv povratak izgubljenog sina. Zašto se mrštiš stariji brate gledajući kako se ljudi vesele na euharistijskoj gozbi koju im je priredio otac, pjevaju vesele pjesme, sviraju, plešu i smiju se?

Moderni liturgičari rado će se naći pred ovakvom krstionicom. Dubokoumno će tumačiti jednostavnost forme (zemaljski krug koji prema dnu grubim silnicama analogijom izrasta iz primordijalnog nepostojanja, oh) i materijala (isti kamen kao za oltar, uh, oh). 

Dva različita pogleda na isti detalj kao metafora. Slika modernog stanja crkvene umjetnosti kad je gledamo bez razumijevanja nutarnjih razloga. Nepovezani likovi i boje.

Gotovo dijabolička ružnoća koju spoznajemo kad ju stavimo pred svjetlo tradicije koju nastoji zapriječiti.

I izvana crkva odgovara onome što bi se od takvog objekta očekivalo.

Posebno je zanimljiv detalj koji bi jednog hrvatskog vjerskog kolumnista vjerojatno bacio u očaj. 

Ne samo da su na zvoniku izbušene zvjezdice, što meni nije sporno, iako nije ni privlačno, nego je arhitekt jednu od zvijezda odlučio okrenuti naopako. To pak ni meni nije posebno zabavno. Je li ovaj crni trag pri dnu tog zida dim od svijeće koju su ondje postavili štovatelji obrnutog pentagrama? Ili je riječ o revnom, ali neuspješnom bombašu antizvijezdašu? Tko će ga znati.

U istoj župi nalazi se i druga crkva koja je, iako poharana koncilskom destrukcijom, ipak zadržala dosta od svoje prošlosti. Primjerice križni put koji je namijenjen molitvi i razmatranju Kristove muke.

Pred ovim pokrajnjim oltarom na kojemu se čuva Presveto su stavili neki moderni primitivistički kip crnca okrenutog prema oltaru. Nisam slikao iz poštovanja prema živom katoliku koji se molio klečeći pred svetohraništem. Taj vjernik je također bio crnac. Često je teško razumjeti što točno ljudi koji takve umjetničke instalacije postavljaju imaju na umu.

Prvi normalni dominikanac kojeg sam vidio u Strasbourgu bio je ovaj na slici dolje. Pet minuta dalje je njihova crkva i samostan s novicijatom za čitavu francusku provinciju. U Francuskoj dominikanci imaju još i južnu provinciju sa sjedištem u Toulouseu koja je navodno nešto pravovjernija. Iskreno se nadam da je tako jer ovi gore su Bože sačuvaj. Nisam fotografirao tu crkvu u kojoj se uostalom i nema što za vidjeti. Njih je pet-šest svećenika i još nešto ovih mlađih koji su valjda u novicijatu. Nikad ne klecaju, nego se samo naklanjaju (to vidim da je uzelo maha i kod nas u Hrvatskoj, jamačno će izmisliti da je to neka njihova tradicija). U crkvi i nema klecala, ali ni ispovjedaonice. Pričao mi je jedan Poljak kako su se čudili kad ih je jednom davno pitao da bi se ispovijedio, ne znam je li uspio u toj namjeri. Oltar koji je doslovno drveni stol se pokriva prije ofertorija i ostavlja gol nakon mise. Imaju samo jednu misu dnevno, a nedjeljom je ta misa navečer. Naime, nedjeljom prijepodne crkvu za svoje obrede koristi anglikanska zajednica. Svi su nešto jako intelektualni, vidi se iz načina kako lebde kad hodaju uokolo, a i iz propovijedi nakon kojih imaju neko vrijeme tišinu za razmišljanje. Prvo čitanje uvijek mora čitati neka baba iz publike, a ne jedan od mlađih dominikanaca. Znaju jako dobro pjevati, ali to nikad nisu gregorijanski korali, nego neke intelektualizirane kerefeke. Pričest se dijeli pod obje prilike (vjernik si ponese hostiju i umoči je u jedan od kaleža koji drže koncelebranti), a koliko sam vidio koriste drvenu zdjelu kao ciborij i debele hostije od integralnog brašna (jasno, velika hostija je većeg promjera, pa je izlome na mnoštvo komadića).

Glavni oltar slavnog sv. Mauricija kojemu je posvećena i crkva.

Sveti Mauricije kome je naređeno da prinese tamjan caru kao da kaže: "Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima."

Kao što vidite crkvu su prekrili crvenim sagom, a klupe okrenuli prema novom oltaru kako bi barem donekle prilagodili unutrašnjost zahtjevima nove liturgije. Vjerojatno vas neće iznenaditi kad vam kažem da je dio gesla ove župe "Krist nas poziva na dijalog".

Prema nekoliko igračaka i slika koje su ostale u prostoru stare krstionice, zaključujem da je ondje sada igraonica. Doduše, djecu sam u crkvama vidio samo na tradicionalnoj misi, nikad na novus ordu, ali pretpostavljam da ih se nedjeljom nešto skupi.

Ondje se još može vidjeti lijepi vitraj koji prikazuje krštenje cara Konstantina.

Krsni zdenac i oltar su ostali kao nijemi svjedoci nekih drugih vremena kad se voda blagoslovljena za krštenje čuvala u studencu i kad svećenici nisu koncelebrirali.

Na vrhu krstionice, točno iznad zdenca se može vidjeti standardni simbol Duha Svetoga. Sasvim prigodno i poticajno.

Više puta sam pokušao posjetiti i razgledati ovu crkvu u vrijeme kada su na oglasnoj ploči bili naznačeni termini misa ili klanjanja. Svaki put su sva vrata bila zaključana. Zanimljivo je vidjeti kako se sadašnji stanovnici kvarta okupljaju, druže i igraju u parku oko te crkve (a slično je i na drugim mjestima). No iz njihovog ponašanja čini se da samu crkvu doživljavaju kao spomenik bez ikakvog značenja za današnje ljude.

Slučajno sam jedan dan opet prolazio pored crkve i primjetivši da je otključana iskoristio priliku da je razgledam te uslikam nekoliko fotografija koje sam gore s vama podijelio. Pri izlasku sam shvatio zašto je crkva bila otvorena. Ljudi u crnim odijelima unosili su lijes.

***

Jedne nedjelje odlučio sam nakon tradicionalne mise posjetiti neko od svetišta u okolici. Izbor je pao na Marijinu crkvu koje je prva proglašena bazilika u Elzasu. U Marienthal se iz Strasbourga stiže vlakom za manje od pola sata.  Do crkve treba samo desetak minuta laganog hoda, a na putu sam naišao na park u kojemu je postavljena kalvarija.

Odmah pored parka je crkva i samostan karmelićanki.

Ilustracija jednog od duhovnih djela milosrđa, grešnika ukoriti. Sv. Ivan od Križa je podigao ruku da to naglasi. Kao moj mali prilog godini milosrđa u kojoj živimo, slobodni ste bez plaćanja ikakvih tantijema koristiti ovu sliku kad želite nekoga ukoriti. Nema na čemu. 

Nekoliko koraka od karmelićanki, dolazimo do bazilike. Iako je ovo već stoljećima mjesto hodočašća, crkva koja se ondje danas nalazi je iz 19. st. te umjetnički nije posebno zanimljiva. 

Izgled ovog kipa mogao bi biti posljedica kiselih kiša, ali prije bih rekao da se radi o nekom modernom ostvarenju.

Trake sa zastavicama i Gospin kip na nosilima nagoviještali su da se sprema procesija. Super!

Motiv Crkve i Sinagoge, pretpostavljam da je nadahnut poznatim prikazom na katedrali u obližnjem gradu.

Imao sam taman vremena obići crkvu, na brzinu je fotografirati i kratko se pomoliti jer je započinjala večernja.

Časne su dijelile letke s pjesmama za vespere i procesiju. To su neke bendiktinke Presvetog Srca s Montmartrea. Trebalo bi pitati Splendora da nam malo razjasni o kakvoj se to grupi radi.

Barjaci su spremni za procesiju.

Večernju je predvodio neki biskup koji je održao i kratku propovijed o, pogađate, milosrđu.  Časne su mi jako simpatične u ovim habitima, ali pjevaju takvim nekim bebastim glasovima. Naravno, novus ordo vespere s tri psalma u francuskoj obradi, sve skupa je valjda prirodno za takvu liturgiju.

Procesija je bila jako lijepa. S obzirom da je uopće nisam očekivao, bio sam radostan što sam došao u pravo vrijeme. Molila se krunica hodajući po velikom vrtu uz baziliku, a između desetki bi se zastalo, neka od časnih sestara i biskup bi izrekli kratku molitvu te bi svi zajedno otpjevali jednu strofu i refren pjesme.

Kad smo došli natrag do bazilike nisam više imao vremena ostati na blagoslovu s Presvetim jer je trebalo žuriti dalje.

Isplanirao sam da u Haguenau budem oko 35 minuta što se pokazalo sasvim dovoljnim. Dok sam čekao vlak počela je kišica koja se vrlo brzo pretvorila u pljusak. Baš dobro da nije počela desetak minuta ranije jer bi pokvarila procesiju.

U samom gradu je pljusak trajao još nekoliko minuta, dok sam stigao do ovog parkića pred crkvom sv. Jurja već je gotovo sasvim prestao.

Ovo svetohranište je navodno visoko 12 metara, malo je mutna slika i nisam ga cijelog uhvatio, ali detalje ionako možete vidjeti na wikipediji.

Brzi obilazak centra.

Čini mi se da je jedino što sam još eventualno propustio bio muzej prtljage. Ostalo mi je još deset minuta koje sam mogao na to utrošiti, ali vjerojatno ne bi bilo pristojno prema srdačnoj gospođi na blagajni da samo projurim kroz muzej, a i treba ostaviti nešto za drugi put.

***

U Strasbourg sam se vratio taman da stignem do crkve sv. Ljudevita (lijepo je kad sve ide točno na minutu, pa planovi glatko teku). Ondje je dom personalne župe Slavnog Križa koja okuplja tradicionaliste iz Elzasa. Mise se održavaju u toj crkvi i u jednoj crkvi u Colmaru. Ova crkva je četvrta i vjerojatno posljednja u koju se ta zajednica stara više desetljeća preselila. Nakon kratkog boravka kod kapucina u predgrađu bili su kroz šesnaest godina smješteni u onoj prvoj modernoj crkvi koju sam obradio na početku ovog teksta. Da, zaista nevjerojatno da je za tradicionalnu misu milosrdni biskup dao takvu crkvu. Zatim su do prije par godina bili u prekrasnoj crkvi sv. Josipa, opet u predgrađu. Nažalost, ondje su trpjeli standardna šikaniranja od mjesnog župnika. I evo, sad su u centru grada i ne moraju se bojati hirova mrzovoljnih modernista.

U ovih par godina što su ondje prisutni, tradicionalni katolici uspjeli su obnoviti svetište, tj. kor crkve, a sada je na redu ostatak. Bio sam i ovdje na vesperama i to je doslovno nebo i zemlja u odnosu na novoredne. Smirujuće pjevanje psalama na latinskom i blagoslov s Presvetim koji je zatim uslijedio su nešto što zaista nedostaje u našim župama. Kod nas u Hrvatskoj postaje popularan hibrid vespera i mise koji mi se uopće ne sviđa i ne vidim njegovu svrhu.

Upoznao sam ondje župnika i neke drage i pobožne vjernike, ali vrijeme je da završim ovaj predug post.