Koji Križni put molite?

Jedna od najdražih pobožnosti kršćanskog puka, pa tako i mene, je Križni put. Najčešće molim onaj tradicionalni, sigurno znate o kojemu se radi (usp. "Zbog naše tašte gizde i puste taštine..."). Usto, ponekad molim prema tekstovima koje su sastavili J. Ratzinger, J. H. Newman, F. Sheen (prva dva u izdanju Verbuma, treći HKD Sv. Jeronima).

Imate li vi kakvu preporuku? Ostavite je u komentarima.

Fotografije zastrtih križeva i slika

Evo fotografija koje sam dobio. Zahvaljujem svima koji su mi ih poslali. Još nije kasno da se i vi uključite, eventualne nove fotografije dodat ću na dnu ovog posta. Kratko objašnjenje ove lijepe tradicije pročitajte na kraju prošlogodišnjeg teksta.

Površno i kontradiktorno mjesto

Od istog autora koji je nam je objasnio razlike između "obreda na narodnom jeziku" i "obreda na latinskom jeziku", kako ih on naziva, dolazi nam i članak Moja vjera u Božje vodstvo. Evo nekoliko mojih komentara. Neka to bude prilog 'dijalogu' u koji se neki zaklinju.

***

Ovih dana je eksplodirala vijest na internetskim prostranstvima o odlukama i postupcima Njemačke biskupske konferencije obzirom na neka aktualna pastoralna pitanja vezana uz spolni moral kao npr. primanje Pričesti razvedenih i ponovno vjenčanih. Sve je ovo dio javne rasprave u Crkvi koja traje već jedno duže vrijeme, a koja je pak posebno aktualizirana sada zbog predstojećeg zaključnog zasjedanja Sinode o obitelji. Nije mala tajna koji je stav Njemačke Crkve o ovome i za mnoge Nijemci već odavno plešu na rubu hereze, raskola, nove protestantske Reformacije...
Potpuno se slažem, s time što su mnogi od tih njemačkih klerika već prešli preko ruba u područje hereza. Također, budimo odmah na početku jasni. Njemački biskupi ne bi imali ni desetinu svoga utjecaja da se nisu obogatili na crkvenom porezu pomoću kojega mogu kontrolirati kler u siromašnijim dijelovima svijeta.

Obzirom na ovu priču koja je ionako preduga za ponavljati, pitam vas: Što li je konstruktivnije – napadati i 'hejtati' na Nijemce zbog njihovih stavova i jer se usudili javno ih iznijeti unutar svoga socio-kulturnog konteksta ili pokušati razumjeti razloge koji su doveli do sadašnje situacije?
Konstruktivnije je te njihove razloge opovrgnuti argumentima zasnovanim na učenju Crkve i njezina utemeljitelja Isusa Krista. Također, nije dobro trpati sve Nijemce u isti koš kako to autor članka radi. Treba jasno reći o kome se radi: kardinal, biskup, teolog itd. taj i taj. Oni svoje stavove iznose javno pod svojim imenom i prezimenom. Bez potrebe da se analizira njihova privatna osobnost, nema ništa loše u tome da se citira njihove izjave i postupke kako bi čitatelji mogli shvatiti što dotične osobe zastupaju.

Obzirom da je Internet jedno nadasve površno i kontradiktorno mjesto gdje ljudi vjeruju kako mogu govoriti što hoće i ostati potpuno anonimni, naravno da će većina odabrati govor mržnje.
Internet sam po sebi nije ni površan ni dubok, takvim ga čine oni koji stvaraju sadržaj na njemu. I sam autor koji iznosi ove tvrdnje piše na internetu, pa bi dobro učinio da izbjegava površnosti i kontradikcije. Tako će barem malo doprinijeti da "Internet" postane bolje mjesto. Također, treba pripaziti kod korištenja sintagme "govor mržnje" jer se danas ona upotrebljava za sve i svašta uključujući i spominjanje nepromjenjivog moralnog naučavanja Crkve. 
Dobro ste primjetili da je ovo o "potpunoj anonimnosti" zapravo besmisleno. Ja primjerice pišem ovaj blog poluanonimno iz različitih razloga, ali gotovo svatko može saznati moj identitet, kao što neki bezobrazni komentatori koji misle da ću se zbog toga uplašiti i čine. Srećom, ne moram se bojati da ću doživjeti prave nevolje, ali vjerujem da autoru nije teško zamisliti stvarne probleme u kojima bi se našao primjerice jedan svećenik koji bi pod svojim imenom iznosio javno poznate podatke o kojima se ne smije govoriti.

To zapravo više govori o njima samima, njihovom strahu pred nesigurnostima ovog života i naivno poimanje vjere i Crkve kao recepta za egzistencijalnu sigurnost bez dubljeg razumijevanja što znači postizati i ostvarivati zajedništvo u Crkvi.
Ovaj cijeli članak vrvi poprilično prozirnom pasivnom agresivnošću. Bolje bi bilo da se autor potrudio jasno izreći što mu se nije svidjelo, nego ovako izokola koriti kritičare pozivajući se pri tome na prazne fraze poput "postizati i ostvarivati zajedništvo u Crkvi".

Ovdje smjeram na činjenicu kako je potrebno dopustiti svakome izreći svoj stav i da nije suglasnost u mišljenju temelj zajedništva, već volja vlastitim postupcima nastojati oko toga zajedništva. No kako na Internetu ne možeš činiti ništa više nego samo iznositi svoja mišljenja, onda nije ni čudno zašto se poimanje crkvenog zajedništva i shvaća tako krnje.
Znači vi biste svakome dopustili iznošenje vlastitoga stava, osim onima koji se s vašim stavom ne slažu. Ne smijemo zaboraviti ni koji je odnos snaga u ovoj priči. S jedne strane su bogati, moćni, vrlo utjecajni klerici njemačkog govornog područja, a s druge strane kritiziramo komentatore koji su najčešće (kod nas u Hrvatskoj gotovo isljučivo) laici kojima jedini utjecaj počiva na snazi argumenata. Što se tiče ovog poimanja zajedništva koje nadilalazi istinu (ne samo mišljenja!), upućujem na jedan izvadak iz von Hildebrandove knjige koji sam prenio prošle godine (čini mi se da sam izabrao dobru ilustraciju).

Budući da ja odbijam 'hejtati' i osuđivati samo tako, makar i na Internetu gdje svi misle kako ono što napišeš nema posljedica po drugoga (upiši u tražilicu 'cyberbullying'), [...]
Baš dobro da vi ne "osuđujete samo tako" ili čak "hejtate" (je li to ono kad neki 'celebrity' stavi svoju fotografiju, pa ga komentatori ismjehuju?). Vi niste takvi, bravo za vas! Upisao sam 'cyberbullying' u tražilicu i naišao na stranice koje opisuju kako su neki tinejđeri izvršili samoubojstvo jer su ih njihovi vršnjaci sustavno vrijeđali ili iznosili neugodne informacije o njima. Nije mi baš jasno kakve to veze ima s time da se kaže da su npr. stavovi nekog kardinala o pričesti za trajne preljubnike heretični ili pak na dosta nižoj razini da je primjerice neki đakon potpuno neupućen o pojmovima vezanim uz liturgiju kojima barata i da izvodi krive zaključke i savjete.

Ovaj si tekst treba postaviti kao zrcalo i prosuditi kroz njega samoga sebe. Želim da i laik i svećenik koji pročitaju ovaj tekst uvide ljudskost onoga drugoga, te besmislenost podjela kao što su svećenik-laik ako smo svi Crkva i svatko na najbolji način kako umije pokušava raditi za dobro Crkve. Dobre namjere ne isključuju mogućnost pogreške, ali iz svake se pogreške može nešto naučiti i svaka se pogreška može ispraviti ako ima samo malo dobre volje.
Upravo tako, treba imati dobre volje ispraviti pogreške, a ne i nakon što nam je netko na njih ukazao, nastaviti tupiti svoje bez ikakvog daljnjeg proučavanja materije koju se komentiralo. Jasno da nam je to svima teško, priznajem prvi da me pogađaju napadi na moju taštinu, ali minimum koji se može očekivati je ne ponavljati idući dan istu stvar za koju nam je jučer spomenuto da je kriva i barem o tome više ne pisati ili govoriti.

Nastaviti i nakon ovog širiti govor mržnje na Internetu kroz krinku raspravljanja o aktualnim temama kojim se unutarcrkvena javnost okupira znači nesposobnost uvidjeti ljudskost onoga drugoga, njegovu dobru volju i trud raditi na izgradnji Crkve, te zapravo nemati vjere u Boga koji po Duhu Svetom vodi svoju Crkvu.
Opet taj govor mržnje koji se širi famoznim Internetom. Još uvijek mi nije jasno radi li se tu o uvredljivim beskorisnim komentarima koji nemaju veze s temom niti ičemu doprinose, a mogu se naći pod člancima na stranicma poput index.hr. Ili pak autor smjera na blogove koji prenose informacije o strašnoj krizi koja vlada u Crkvi, a koju se kod nas najčešće mete pod tepih. Bilo bi lijepo od autora da je dao ijedan primjer za negativne stvari o kojima govori. Čak i oni koji nose naočale s debelim ružičastim staklima morat će prije ili kasnije shvatiti da nemaju svi "dobru volju" i da se mnogi trude ne izgraditi, nego razgraditi Crkvu. Pomalo je neumjesno da autor i ovaj članak završava pozivanjem na Duha Svetog jer se time sugerira da oni koji se s paterom ne slažu ne prihvaćaju da u konačnici Duh Sveti vodi Crkvu. Da, Duh Sveti vodi Crkvu, ali to ne znači da milijuni besmrtnih duša neće završiti u paklu ili da se mi ne trebamo truditi sačuvati vjeru u svom životu i okruženju. Jer da je sve tako 'opusti se i uživaj' tipa kako oni koji žele da ušutimo i prestanemo im krnjiti iluzije proljeća kažu, zašto bi Gospodin postavio ono dramatično pitanje hoće li naći vjere na zemlji?

Gluha nedjelja

Kao i prošle godine (1, 2, 3), molim čitatelje koji imaju fotografije iz crkava u Hrvatskoj ili BiH gdje su slike i kipovi zastrti da nam ih pošalju na mail (tomablizanac@gmail.com).

Nešto mu se pomiješalo te jedno pitanje

Ova fotografija je zanimljiva iz barem dva razloga. U prvom planu vidimo kako se unutar novus ordo liturgije pokušava zainteresirati mlade (studenti laici KBF-a u Zagrebu) i ne tako mlade (izvanredni služitelji [?!] pričesti) slušatelje nečim što je možda bilo interesantno u 19. stoljeću. Pitam se je li velečasni objasnio kemijsku pozadinu pokusa. Zainteresiranim klericima preporučujem ovu stranicu gdje će naći na desetine sličnih trikova zajedno s gotovim teološkim tumačenjima. Nema boljeg načina da pokažete koliko je vaša propovijed i ono o čemu pričate zapravo nebitno, nego da razveselite publiku takvom razbibrigom.

U pozadini gornje fotografije vidimo novo disko podnožje za oltar u nedavno "obnovljenom" svetištu crkve sv. Blaža u Zagrebu. Uz možebitno rotirajući šank, palme po zidovima upotpunjavaju ugođaj tropicana bara. Vjerujem da u ovu prekrasnu (koncilsku?) obnovu u skladu s izvanrednim događajima u Rimu nisu uložene stotine tisuća kuna.

***

Pitanje koje spominjem u naslovu potaknula je sljedeća, ni po čemu izvanredna fotografija:

Prisjetilo me to jedne neobične fotografije koju sam vidio prošle godine:

Zašto neobične? Pa ne sjećam se da sam ikad uživo vidio da se redovnica pričešćuje na jezik. Reći će netko zašto ovaj Toma gleda druge ljude dok se pričešćuju, ali ako ste u redu za pričest, ne možete ne primjetiti barem nekoliko ljudi ispred vas. Pitanje za čitatelje: jeste li ikada vidjeli časnu sestru da se pričešćuje na jezik i ako jeste, koliko je otprilike bila stara te (slučajno ako znate) iz kojeg reda dolazi?

Podsjetnik na pomrčinu Sunca

Sutra će i u Hrvatskoj biti vidljiva djelomična pomrčina Sunca. Nemojte buljiti u Sunce!

Te Joseph Celebrent

O izvrsni Marijin zaručniče

i Isusov davidovski oče,

po blagu tvoje savršene

poslušnosti Bogu,

smiluj mi se!

(iz knjižice Pobožnost sv. Josipu)

Te Joseph Celebrent (tekst)

Obrana čega?

Otkud sad ovo:

Gdje idu umrla, nerođena djeca koja nisu primala krštenje?
Idu u raj.

Crkva je puno razmišljala tom pitanju u svojoj povijesti i sve do nedavno nije donoslila nikakav službeni nauk o toj stvari. Uobičajeno je bilo razmišljanje da takva djeca odlaze u mjesto zvano limb koje nije ni raj ni pakao. Stav je bio da ne mogu ići u raj jer imaju istočnoga grijeha koji nije obrisan krštenjem, a opet ne mogu ići ni u paka jer nemaju osobnog grijeha koji su samo počinili. Izlaz iz ove zavrzlame pokušao se naći kreiranjem limba kao nekog “međumjesta”. Evo, prije osam godina ta se teorija napustila kada je međunarodna teološka komisija izdala Dokument o limbu. [...]

To Crkva ne naučava, nije naučavala i neće naučavati. Žalosno je da netko tko tobože "brani vjeru" (katoličku?) piše takve izmišljotine i ljude krivo informira u bitnim stvarima.

Paix Liturgique - Kostarika

U najnovijem, 25. pismu Paix Liturgiquea pročitajte o tradicionalnoj misi u Kostariki i problemima koje vjernici koji joj žele prisustvovati imaju. Pomolite se za njih.

Znam da će netko vjerojatno pitati o situaciji u Hrvatskoj, tj. Zagrebu, ali sve je po starom. Još se čeka odgovor na pismo poslano prije više od mjesec dana. Zadnji puta se čekalo dva mjeseca na odgovor koji se mogao sastaviti u pet minuta. Ako susretnete našeg kardinala, slobodno ga pristojno pitajte kada će nam imenovati svećenika (naravno, pokleknuvši i poljubivši mu prsten). Može biti da je uz ostale brige već na naše potrebe i zaboravio jer drugi odgovaraju u njegovo ime. U travnju će biti pola godine od smrti preč. Vitkovića i prestanka služenja tradicionalne mise u sv. Martinu.

Jubilejska godina milosrđa

Papa najavio Jubilej milosrđa

Pismo Marija Palmara Riccardu Cascioliju

Povodom prve godišnjice smrti Marija Palmara, donosim ovo njegovo pismo (doc, pdf) koje, koliko je meni poznato, nije do sada objavljeno na hrvatskom jeziku. Zahvaljujem prevodiocu!

Nadasve

Sa stranice dominikanskih studenata:
fr. Mirko Irenej Vlk OP - Nadasve nerazumno gunđanje o liturgiji i tradiciji.
Članak započinje s

Već mi se nekoliko puta dogodilo, posljednji put prije samo nekoliko dana, da me vjernici pitaju o pravovjernosti i ispravnosti obreda svete mise na narodnom jeziku.

i nastavlja nizbrdo odatle.

S obzirom da sam autora čak i upoznao (iako se on vjerojatno mene ne sjeća) i još je mlad, bit ću najblaži što mogu.

Jedna od stvari koje mi govore da autor baš i nije dobro razumio u čemu leže temeljne razdjelnice između tradicionalne mise i novus ordo mise pokazuje se u sljedećim citatima:

Itekako razumijem njihovu želju da se očuva bogata liturgijska i kulturna baština Katoličke crkve koja u velikoj mjeri počiva na latinskom jeziku kao službenom jeziku Crkve još od prvih stoljeća.
...
Ne želim ovdje ulaziti dublje u detalje sukoba između zagovornika obreda sv. mise na latinskom jeziku i zagovornika obreda sv. mise na narodnom jeziku, jer za mene prije svega takav sukob ne postoji nego ga pojedinci pokušavaju fabricirati jer se zbog nekih postavki ljudske psihologije osjećaju ugroženima zato što njihov stav nije većinski.

Latinski vs. 'narodni' jezik nije primarni problem i to zna svatko tko je ovoj temi posvetio više od nekoliko minuta. Posebno bih od članova reda poznatog po učenosti očekivao da ne prave takve pogreške.

Kaže dalje autor:

Stvarno me živcira kad se posebno u stvarima vjere više nego u bilo kojoj drugoj domeni ljudskog života očituje taj mehanizam ponašanja da se neformalno smrtnim prijestupom smatra imati drukčije mišljenje. Onda shodno tome onaj tko je različitog stava postaje neprijatelj, jer ugrožava tvoju apsolutnu sigurnost u vlastito spasenje i blaženstvo. Privatno to zovem 'paranoičnom potrebom za sigurnošću uslijed nemogućnosti pomiriti se sa temeljnom životnim činjenicom kako ništa u ovom životu nije sigurno'.

Ja privatno zovem stav po kojemu se o definiranom nauku vjere može imati drukčije mišljenje, modernistička hereza. Nije mi jasno čemu ovo karikiranje o "apsolutnoj sigurnosti u vlastito spasenje i blaženstvo" jer nikad nisam upoznao nekoga tko bi takvo što mislio (možda neke protestantske sekte koje naučavaju predestinaciju?). Ako išta, tradicionalistima se prigovara da previše spominju pakao i stvarnu mogućnost vječne propasti. Uostalom, ako je netko različitog stava, ne postaje automatski time neprijateljem. To može postati (naravno ne u smislu da mi se osobno zamjerio) ako svojim krivim naučavanjem zavodi ljude na put koji ih vodi u pakao. Nažalost, moram autoru ukazati na žalosnu činjenicu da sam od jednog od njegove subraće sasvim otvoreno u propovijedi čuo kako nije bitno da li je netko katolik, nego je li dobar čovjek, pa bio on i musliman i hinduist. Neki drugi su malo skriveniji i zato opasniji, ali drže ništa manje pogubne teze.

Na sredini članka nailazimo na, pretpostavljam nenamjeran, vic.

Treba imati povjerenja u liturgijske stručnjake unutar Kongregacije za bogoštovlje, makar samo iz razloga da je njima iz same ljubavi prema liturgiji više nego ikome drugome stalo da bogoslužje Crkve bude uređeno, uravnoteženo i pravovjerno.

Mislite ljudima poput primjerice mons. Annibalea Bugninija ili mons. Piera Marinija?

Ovo nije ništa novo i događa se već stoljećima – ta kako je sam obred na latinskom nastao? Po meni jedina bitna razlika između Tridentskog obreda svete mise na latinskom jeziku i obreda svete mise na narodnom jeziku koji je uveden nakon II. Vatikanskog koncila jest vrijeme. Obred na narodnom jeziku je imao jedva 50 godina da ga se izbrusi i uglanca dok je obred na latinskom, u onom obliku kakvog je dobio nakon Tridentskog koncila, imao pet stoljeća glancanja i usavršavanja iza sebe.

Budući je autor napisao "po meni", ne mogu mu ništa prigovoriti. Po njemu možda mogu i svinje letjeti. Volio bih da mi pisac pojasni na kakva točno glancanja misli kod tradicionalne mise i kod nove mise, tj. u kojem smjeru se glancalo? Jer ako je glancanjem nakon 50 godina dobiven ovaj današnji banalni oblik liturgije, onda se bojim što će idućih 50 godina donijeti.

Uredu je težiti što većoj vjernosti Tradiciji i sličnosti sa obredom sv. mise iz prvih kršćanskih vremena, ali je nerealno očekivati da obred na narodnom jeziku bude jednako izbrušen kao i obred na latinskom jeziku. Štoviše, takav stav je po sebi negativan i potkopava dobru volju, jer implicira da liturgičari ne žele isto što i tradicionalisti što uopće nije istina. Svatko tko poznaje makar i jednog liturgičara zna kolike su ti ljudi 'cjepidlake' da sve bude savršeno s jasnom simbolikom i svime.

Ne znam gdje da počnem s ovim odlomkom. Pa je li vi znate što se radilo i radi zbog navodne "sličnosti sa obredom sv. mise iz prvih kršćanskih vremena" i da to najčešće veze s "vjernosti Tradiciji" nema? Ovo o liturgičarima je da puknem od smijeha. Reći ću samo ovo, a možda je i to previše: pogledajte tko se najviše protivi tradicionalnoj latinskoj misi. Ovo o "cjepidlakama" je nešto u čemu se potpuno slažem s autorom (konačno!). Samo što se tu radi o onome 'cijede komarca, a gutaju devu' ili pak 'predaji koju su sami sebi predali' (ako vam treba primjer dovoljno je da se sjetite kako dvije riječi u ključnom dijelu mise, barem za nas 'tradicionaliste', nakon deset godina još nisu stigli prevesti).

Na kraju, ono s čime se neki iz redova tzv. tradicionalista ne mogu pomiriti jest jednostavna činjenica kako su obred na latinskom jeziku, kao i obred na narodnom jeziku, kao i još 21 obred koje priznaje Crkva, zapravo različiti aspekti Kristovog otajstva spasenja koje je samo po sebi nespoznatljivo u potpunosti. Stoga će svaki obred naglasiti neke dimenzije otajstva spasenja, dok neće dovoljno naglasiti druge dimenzije. Zato liturgija i evoluira kao i Crkva te se naglasci mijenjaju.

To da različiti obredi naglašavaju različite dimenzije, to se potpuno slažemo. Samo što je problem što tradicionalni obred jasno naglašava katoličku dimenziju sv. Mise, a novi obred protestantsku.

To se u teologiji naziva 'pozitivna neistovremenost' tj. naš kriterij su eshatološka obećanja slobode, mira i pravednosti i kad se mijenjamo, mijenjamo se kako bi uvijek bolje ostvarivali ta eshatološka obećanja i dosegli Kraljevstvo Božje, a ne zbog prevrtljivog društvenog zeitgeista.

Nadam se da je autoru jasno da se ovakvim 'argumentima' može opravdati apsolutno svaku promjenu.

Kažu da je sv. Dominik plakao mnogo i često. Vjerujem da i danas 'plače' gledajući što je 'evolucija' donijela njegovu redu u mnogim krajevima.

Muž i žena

Supruga ima nerijetko mnogo trpjeti od nasilnog, grubog, srditog temperamenta muževa. Ispovjednik će je potaknuti na šutnju, kad je muž srdit ili uzrujan i na molitvu za muža. Ne bi bilo razborito, da ispovjednik udari u iste žice, pa da pred njom kori muža; jer bi ona u uzrujanosti mogla to opetovati ili uvećati pred mužem u kućnoj svađi, pa bi ispovjednik mogao imati neprilika, a da se radi ispovjednog pečata ne bi mogao braniti. U svakom slučaju neka ispovjednik svjetuje udatoj ženi, osobito onima, koje se tuže na mužev postupak, pijanstvo i slične mane, da nastoje biti ljubezne i susretljive prema mužu i da mu udese boravak i život kod kuće prijatnim. To će u mnogom slučaju, s vremenom, koristiti.

Tuži li se muž na ženu, da je lakoumna, rastrošna, da ga vara, neka se ispovjednik ne upušta u pojedinosti, nego neka svjetuje, da se suprug moli za svoju ženu, da joj dade ono, što je prema prilikama i staležu potrebno, da zajedno pođu nedjeljom u crkvu i o većim blagdanima na ispovijed i pričest, a u slučaju potrebe da mirno i ozbiljno s njom govori.

Muževima treba naglasiti, da imadu bistro oko, toplo srce i vodstvo u ruci. Muž ne smije biti šeprtlja, mekušac, koji ne znači ništa ni za ženu ni za djecu. Ali ne smije biti ni grub sa ženom i djecom. Žena treba da bude blaga, dobra gospodarica i radina u kući. Prema potrebi i energična. I muž će ženu, i žena muža odmah od početka braka cijeniti i poštivati. Imat će pouzdanje u bračnog druga, ne će ga uhađati. Ljubomoru će u klici ugušiti, ako nema stvarne i zbiljske podloge. Ozbiljan i miran razgovor više će koristiti od svih prizora i grožnja. Preporučiti molitvu.

Nesretni su brakovi obično nesretni zato, jer su tu nesreću skrivili sami bračni drugovi. Dade li se ta krivnja popraviti barem za budućnost i može li se voditi bar donekle snošljiv život, tada je obično bolje ostati zajedno i trpjeti, nego se rastaviti. Često je rastava propast za jednoga i za drugoga, a pogotovo za djecu. No ako je rastava potrebna, neka ispovjednik upozori pokornika, da je usprkos toga vezan uz svog bračnog druga do njegove smrti.

Roditelje će ispovjednik opomenuti njihove dužnosti, da se brinu ne samo za fizički i umni, nego i za vjerski i ćudoredni uzgoj svoje djece i da su oni u prvom redu odgovorni za vječni spas svoje djece. Stoga neka im preporuči, da daju djeci dobar primjer, da izbjegavaju svaku razmiricu pred djecom, da djecu nauče moliti, da po mogućnosti, obavljaju, zajedničku večernju molitvu, i molitvu prije i poslije jela, da paze, da im odraslija djeca idu nedjeljom na sv. misu i češće, najljepše zajedno s roditeljima, k sv. sakramentima. Roditelji su dužni paziti, da im djeca ne budu u bližnjoj grješnoj pogibli, pa zato neka pregledaju, kakva im je služinčad, s kakvim se drugovima druže njihova djeca, kakve zabave polaze. Okružnicom od 21. II. 1923. određuje austrijski episkopat, da ispovjednici imadu uskratiti odrješenje majkama, koje dozvoljavaju, da im djeca polaze nećudoredne plesove. Tuže li se roditelji na neposlušnost i drskost svoje djece, upozorit će ih ispovjednik, da se za nevaljalu djecu mole i da budu do krajnje granice dobri i prema zloj djeci, dakako ne na taj način, da djeca onda budu još gora, nego da osjete roditeljsku ljubav. A gdje je strogost na mjestu, ne smiju se ustručavati da budu i strogi.

(iz knjige Kniewald - Pastirsko bogoslovlje, II. svezak)

Papa Benedikt XVI. - dvije godine su prošle

Jučer se ispunila druga godišnjica završetka pontifikata Benedikta XVI.Tom prigodom objavljujem ovaj članak. Mislim da je autor pomiješao neosporne kvalitete bivšeg pape i tumačenja koja je bilo Papa emeritus bilo sam pisac pokušao dati povijesnim događajima i položaju u kojem se Crkva danas nalazi. S tim na umu, objavljujem ovaj članak kao hommage čovjeku koji je na Petrovoj stolici imao vrlo svijetlih trenutaka, a čija je konačna odluka i danas zavijena velom tajne.

PAPA BENEDIKT XVI. VELIKI, ČOVJEK, BUDUĆI CRKVENI NAUČITELJ, TIHI I ŽIVI MUČENIK
članak Flavija Garreffe

Nije lako u ovom povijesnom trenutku govoriti o papi Benediktu XVI. Kanonski i pravni termin kojim se nazvao je: 'emeritus'. Ali, kako može biti umirovljena tako ogromna ljudska i vjerska figura, čovjeka koji je u svom životu utjelovio najviše i najdublje vrijednosti kršćanske vjere?

Tijekom godina svoga pontifikata napadan je od samog svoga izbora na Petrovu stolicu kao 'hladan, njemački ovčar, cinik, fašist, zastario, pretkoncilski'. No, tko ga je to definirao na taj način?
Oni lijevo usmjereni novinari koji su kao model uzeli II. vatikanski koncil u svojoj čisto reakcionarnoj '68.-aškoj logici, i koji ne znaju koju je veliku težinu imala ta crkvena reforma, te koji - kao i veliki dio klera i nekih biskupa - misle da se tu radilo o ukidanju 'Tradicije Svete Rimske Crkve', kako u pogledu na liturgiju tako i glede poklada vjere.

Danas nazočimo totalnom kaosu - čini se da bi se evanđelje i riječi Kristove morale uvijek tumačiti prema potrebama svijeta. Zašto sve to? Zašto svatko želi 'kreirati' neku vrstu boga po svojoj slici?
Aktualni prvosvećenik Franjo izazvao je od svoga izbora za nasljednika apostola Petra veliko oduševljenje kod vjerničkih masâ i kod onih koji se ne deklariraju kršćanima. Njegov je jezik jednostavan i isključivo pastoralan, a ne jezik teologa kao što je to kod pape Benedikta XVI. kojeg su neki nazvali 'novim Tomom Akvinskim'.

Mase Franju časte i uzdižu, preuveličavaju svaku rečenicu koju izjavljuje, svaku gestu, čak i neuobičajene. Odatle pohvale novinara: 'Svjetski papa', 'Franjo, čovjek poslan od Boga', 'Papa siromaha' itd.

Papa je samo donio svoje iskustvo čovjeka koji je živio u siromašnim i udaljenim krajevima Argentine, jednostavno ostajući svoj. Problem je što njegove slobodne i iskrene riječi nose rizik izazivanja u narodu neke vrste egzaltiranja čovjeka, a ne prvosvećenika.

Veliki dio kršćana hvali papu Franju, ali mrzi Crkvu i svećenike, papa Franjo je jedini uzor kojeg valja slijediti, a sve ostalo je samo trulež i skandal, rasipništvo, luksuz, korupcija i pedofilija. Zatim se treba sjetiti čovjeka koji je u svojoj poniznosti, 28. veljače 2013. napustio svoju službu iz ljubavi prema Crkvi i povukao se kako bi unutar vatikanskih zidina provodio gotovo klaustralni život molitve.

Njegova gesta nije ona nehaja ili bijega, nego prihvaćanja križa i nasljedovanja Krista sve do Kalvarije.

Papa Benedikt se nije nikada skanjivao naviještati evanđelje u njegovu pravom značenju i istini, iako je znao da njegove jasne i odlučne pozicije nikada ne bi dobile pristanak medijâ.
Učinio je razumljivom pravu ulogu i značenje tekstova II. vatikanskog koncila tako što ih je ispravno tumačio, on koji je bio među onima koji su aktivno sudjelovali u radovima Koncila, dao je nov i snažan impuls liturgijskim normama i dostojnom uresu koji se u celebraciji božanskih otajstava treba koristiti kao najviši akt čašćenja i zahvaljivanja Kristu.

I zbog toga je bio kritiziran, posebno nakon promulgacije motuproprija 'Summorum Pontificum' od 7. srpnja 2007. - glede služenja mise sv. Pija V. koju su toliko stavljali u pitanje i napadali tzv. 'branitelji Koncila', koji nisu ništa drugo nego ljudi s iskrivljenim i negativnim viđenjem II. vatikanskog, prožeti dubokim '68.-aškim ljevičarskim političkim koncepcijama.

Papa koji se nije bojao nositi Kristovu poruku u svijet, koji je učinio da Crkva bude poštovana i ljubljena, koji je išao ususret posljednjima u ovom svijetu bez senzacionalnih i spektakularnih gesta, povučena osoba velike duhovnosti. Papa koji je usredotočio godine svoga pontifikata oko dva velika jubilejska događaja: Godina sv. Pavla i Svećenička godina.

Svaka je od njegovih propovijedi bila lekcija iz dogmatske teologije, svaka sveta misa svečana u svakom pogledu - od paramenata do svake pojedine geste i radnje koja je dolazila u njoj. Danas se, nažalost, nalazimo u nekoj vrsti rascjepa u Crkvi između onih koji se svrstavaju na stranu pape Benedikta XVI. i onih koji se svrstavaju na Franjinu stranu. Samo je jedan papa i to je trenutačno Franjo, ali mislim da je kod jedne gigantske osobe kao što je Ratzinger, normalna jedna vrsta sklonosti i orijentacije na jake liturgijske i doktrinarne primjere i modele koje nam je ostavio.

Međutim, polemike protiv ovog pape ne prestaju ni sada kad više nije na Petrovoj katedri, možda zato jer njegova osoba sada smeta više nego prije - kako je bilo kod velikih svetaca i velikih ljudi crkvene povijesti.

Mnoge laičke i vjerske skupine u Crkvi nazivaju se 'progresivci' i 'tradicionalisti'. Oni koji se gnušaju crkvene Tradicije i žele stvoriti jednu novu koja funkcionira po njihovim potrebama, osjećaju se kao progresivci. Tradicionalistima se etiketiraju oni koji vole drevnu misu sv. Pija V. i nose svečane kazule ili sutane, koji se osjećaju kao pravovjerni opslužitelji vjere, iako se vrlo često sve svodi na velike teatralizacije.

Danas je potrebno jednostavno se definirati kao 'autentični kršćani'.
U tomu biti uspješan, već je jedan veliki uspjeh i pobjeda. Sve više ćemo čuti da se govori o papi Benediktu XVI., a autor ovih redaka također vjeruje da ćemo jednoga ne tako dalekoga dana vidjeti kako njegova slika na tapiseriji krasi pročelje Petrove bazilike - na svečanom proglašenju njegove svetosti. Za ostalo ga je Gospodin već okrunio palmom mučeništva za sve napade, uvrjede, nepravedne klevete koje je morao pretrpjeti i koje još trpi od nekih članova Crkve. Mnogi su danas promijenili svoje mišljenje o njegovu pontifikatu i možda žale zbog sadašnjeg pape kojeg se boje kao reformatora i revolucionara, a koji je zapravo bio i jest 'veliki čovjek kojeg je poslao Bog'.

Izvor: http://www.daportasantanna.it/blog/2015/02/papa-benedetto-xvi-il-grande-un-uomo-un-futuro-dottore-della-chiesa-un-martire-silenzioso-e-vivente/

http://beiboot-petri.blogspot.com/2015/02/hommage-den-emeritus.html