Pouke don Bosca

Ili vjera ili batina

Neki engleski ministar, koji se htio upoznati s don Boscom o kojemu je čuo toliko govoriti, a usto je želio proučiti i njegovu odgojnu metodu, uputio se 1855. u Torino. Ondje je zamolio da posjeti salezijanski oratorij.
Primio ga je don Bosco osobno i pratio u obilasku velike kuće.
Ministrovo čuđenje sve je više raslo kako je prolazio kroz razne radionice i učionice. Ali kad je ušao u veliku prostoriju u kojoj je vrlo ozbiljno i u savršenoj tišini učilo preko pet stotina mladića u prisustvu samo dvojice klerika, njegovo je divljenje prešlo u čuđenje. Okrenuo se prema don Boscu i uskliknuo:
- Velečasni, znate li da je ovo veličanstven prizor? Recite mi, molim vas, koja je tajna postizanja takve šutnje i takve stege? Recite mi, jer to želim zabilježiti i o tome izvijestiti u Engleskoj.
- Gospodine ministre - odgovorio je don Bosco - moja tajna vama ne koristi.
- A zašto?
- Zato što je to tajna koja je svojstvena katolicima, a vi ste protestanti. Moja je tajna u čestoj tjednoj ispovijedi.
- Ako je tako, onda nama doista nedostaje to moćno odgojno sredstvo. Zar ga se ne bi moglo nekako drugačije nadomjestiti?
- Ne! Ako ne upotrijebite to vjersko sredstvo, tada valja upotrijebiti batinu.
- Dakle, oče: ili vjera ili batina?
- Da, ili vjera ili batina! - odgovorio je don Bosco smijući se.
Dobro, dobro. Ili vjera ili batina! Razumio sam. Govorit ću o tome u Londonu.

***

Rasprave s valdenzima

Nakon što su završili vladini progoni, započeli su progoni protestanata. Oni su don Bosca, kako bi ga natjerali da odustane od neumorne borbe u kojoj je sudjelovao, izazivali na rasprave. U početku su to pokušali svi vođe iz Torina i okolice. Zatim su, kad su vidjeli da uvijek gube, zamolili za sudjelovanje glasovitog pastora Meillea i dva visoka valdenška velikodostojnika.
Oni su došli u oratorij u Valdoccu i, nakon prvih ljubaznih riječi, započeli raspravu koja je trajala od jedanaest sati ujutro sve do osamnaest sati navečer, a završila je na smiješan način.
Raspravljalo se o čistilištu.
Don Bosco je pokušao s razumom, zatim s poviješću pa sa Svetim pismom, služeći se pritom latinskim tekstom. Jedan od protivnika, koji je htio ostaviti dojam osobito umna čovjeka, nije se htio predati. Stoga je rekao:
- Latinski tekst nije dovoljan: valja poći na izvore. Treba usporediti grčki tekst.
Na te riječi don Bosco je ustao, pošao do ormara, izvadio grčku Bibliju i prišavši tom službeniku rekao:
- Evo, gospodine, grčkoga teksta. Pogledajte ga i vidjet ćete da se u potpunosti podudara s latinskim.
Taj gospodin koji je poznavao grčki kao što i magarac poznaje zlatnike, nije se usudio priznati vlastito neznanje. Uzeo je knjigu i počeo je listati od početka do kraja, praveći se da traži tekst o kojemu se raspravljala.
Ali gle! Slučaj je htio da je knjigu uzeo naopako! Don Bosco, koji je to primijetio, pustio ga je da neko vrijeme lista, zadržavajući smijeh. Zatim mu je samilosno rekao:
- Oprostite, gospodine, možda ne možete naći navod o kojem govorimo zato što knjigu držite naopako. Okrenite je ovako! - Zatim je pravilno okrenuo knjigu.
Lako je zamisliti kako je taj gospodin tada izgledao. Crven u licu poput kuhana raka, odbacio je knjigu na stol, ustao, odmah prekinuo raspravu i otišao.

***

Završen razgovor

Neki mladić imenom Petar, koji je nekoliko godina bio s don Boscom u oratoriju, obratio se na valdenšku vjeru i upisao među njihove članove.
Kad je teško obolio, oni su bili uz njegovu postelju kako bi ga spriječili da pozove katoličkog svećenika.
Don Bosco, koji je to doznao, požurio je u kuću umirućega. Vrata mu je otvorio neki pastor i upitao ga:
- Koga tražite, velečasni?
- Tražim jednoga bolesnog jadnika.
- Ne može primiti nikoga. Liječnik mu je to najstrože zabranio.
- Liječnik zasigumo nije namjeravao proširiti svoju zabranu i na mene. Pustite me da prođem, samo
ću ga nakratko pogledati.
Rekavši to, ušao je i uskliknuo:
- Petre, dragi moj, kako si?! Sjećaš li me se još uvijek?! Prepoznaješ li me?!
- Da. Vi ste don Bosco, stari prijatelj moje duše!
Pastor je u tom trenutku povikao na don Bosca:
- Molim vas da se udaljite. Vi nemate što raditi kod ovog mladića.
- Dapače, mnogo toga trebam raditi i govoriti s njime! A vi, tko ste vi, koji ovdje zapovijedate?
- Ja sam valdenški pastor.
- A ja sam don Bosco, ravnatelj oratorija u Valdoccu.
- Dakle, što želite od ovog dječaka?
- Želim mu pomoći da spasi svoju dušu, dok vi želite da je izgubi.
- Ali on nema što s vama raditi.
- A zašto ne?
- Jer se upisao u Valdenšku crkvu.
- Ja sam ga prije vas upisao u popis svojih sinova.
- Vi uznemirujete savjest ovoga nepomičnog jadnika i zbog toga ćete zažaliti.
- Kad je riječ o spasenju jedne duše, ne bojim se posljedica.
- Ponavljam vam: morate odmah otići odavde. Znajte, gospodine opate, ja imam vlast!
- Ponavljam vam: poštujem sve, ali se ne bojim nikoga jer sam siguran da se bolesnik pokajao što se upisao u vašu sektu i želi umrijeti kao katolik.
- To je zavođenje, to je laž! - povikao je još glasnije pastor. Okrenuvši se prema bolesniku, upitao ga je
- Zar ne, Petre, vi želite i dalje pripadati Evangeličkoj crkvi?
- Ne! - odgovorio je mladić. - Ja sam katolik i želim živjeti i umrijeti kao katolik.
Na tu otvorenu i jasnu ispovijed, pastor je otišao vičući:
- Vratit ću se u neko bolje doba!
- Najbolje je upravo ovo doba - dodao je don Bosco otprativši ga do vrata. Zatim se okrenuo prema mladiću, nasmiješio mu se i smirenim tonom rekao:
- Jesi li vidio, Petre, kako smo jednostavno s njim završili razgovor? O, kako je dobar Gospodin Budi mu vjeran.
Ispovjedio ga je i povratio mu mir. Mladić koji je ozdravio, nakon toga je bio vjeran svojoj katoličkoj vjeri.

***

Jesi li čuo onaj grom?

Don Bosco je iskreno volio svoje sinove i bdio je nad njima i onda kad su bili daleko. Jednoga je dana nekog njegovog klerika jedna obitelj dobrotvora pozvala da pođe zajedno s njima na izlet.
Svetac, kojemu je bila poznata njihova dobrota, pristao je i dozvolio kleriku da ide.
Tijekom poslijepodneva u jednom se trenutku počeo uporno raspitivati o odsutnom kleriku i poslao je da ga traže. Bio je prilično uznemiren i glasno je govorio:
- Gdje li je?! Što radi?!
- Ali, don Bosco, zar se ne sjećate da ste mu vi sami dozvolili da ode?
- Da, sjećam te. Ah sada bih htio da je već ovdje. Nitko nije shvaćao zašto se toliko uznemirio on
koji je uvijek bio miran i staložen. To su međutim doznali navečer, kad se klerik vratio.
Taj se dobri klerik približio, pozdravio ga i poljubio mu ruku. Svetac mu je rekao:
- Jesi li čuo onaj grom?
- Da, oče, čuo sam ga i razumio. Samo me je čudo spasilo. Bio sam u velikoj opasnosti.
- Dobro, pođi zahvaliti Gospi i reci joj da ćeš uvijek biti njezin vjeran sin.
Klerik je poslušao. Drugovima, koji su bili znatiželjni i željeli znati što te dogodilo, ispripovjedio je:
- U onu obitelj, koja je bila vrlo poštena i nadasve kršćanska, došla je neka strana, dosta izopačena osoba. Bacila je oko na mene te sam bio u velikoj opasnosti. Postavila mi je zasjedu i tko zna kako mi sve ne bi pokušala naškoditi da se u jednom trenutku nije začuo snažan grom.
Tada sam shvatio da don Bosco bdije nada mnom i odmah sam se vratio.
Te se večeri uvelike raspravljalo o don Boscu. Postavljali su mu mnoga pitanja, a on je šaleći se odgovarao:
- Ovoga puta bio je to grom bez oluje. Budite međutim pozorni, dragi moji, jer su don Boscovi gromovi strašni!

***

Gorki bomboni

Don Boscovo ponašanje prema političarima i državnim ministrima uvijek je bilo obilježeno zdravim realizmom i brigom za pastoral. Evo o tome nekoliko primjera.
Jednoga se dana zaputio u Ministarstvo unutarnjih poslova. Ministar je ondje bio Urban Rattazzi. Kad je don Bosco stigao, predsoblje je već bilo puno, ali ga je ministar, čim je čuo da je došao, odmah primio.
Svetac, koji je prolazio pored reda ljudi znatiželjnih i začuđenih zbog prednosti koja mu je iskazana, predstavio se i rekao ministru s jednostavnošću koja mu je bila prirođena:
- Koliko ljudi, ekscelencijo! Ovaj Vaš ured me podsjeća na ispovjedaonicu u uskrsno doba.
- Da, dragi don Bosco - odgovorio je ministar - ali postoji jedna razlika. Onaj tko se dođe ispovjediti, odlazi iz ispovjedaonice blagoslivljajući ispovjednika. Međutim, oni koji odlaze iz naših prostorija, često nas proklinju, jer nismo mogli udovoljiti njihovim zahtjevima.
Razgovor se prilično odužio. Kad je don Bosco ustao da se oprosti, ustao je i ministar koji mu je, uhvativši ga za ruku, rekao:
- Don Bosco, recite mi nešto...
Don Bosco ga je začuđeno pogledao, a zatim mu je vrlo iskreno odgovorio:
- Ekscelencijo... nastojte spasiti svoju dušu!
Ministar je snažno stisnuo don Boscovu ruku, poniknuo glavom i zaplakao poput djeteta.
Kad su ga poslije pitali zašto je ministar zaplakao, don Bosco je smijući se odgovorio:
- Ah, rekao sam nešto... Ali upravo su gorki bomboni dobri za zdravlje.

***

Isti mu je ministar jednom drugom zgodom postavio neobično pitanje:
- Recite mi, don Bosco: jesam li ja izopćen iz Crkve?
Svetac, kojemu je bilo postavljeno tako izravno pitanje, neko je vrijeme ostao zamišljen. Zatim je odgovorio:
- Ekscelencijo, žao mi je, ali ne bih mogao pronaći razloge koji bi Vas ispričali.
- Bravo, don Bosco! - odgovorio je ministar. - Dosad mi to nitko nije htio reći. Molite za mene, a zamolite i svoje mladiće da mole za mene, kako ne bih morao otići u pakao.
- Da, molit ću i zamolit ću druge da mole, ali Vi učinite ono što je pred Bogom ispravno.
Ministar je nedugo nakon toga umro. Tražio je i želio da mu dođe svećenik. Gospodin mu je zasigurno bio milosrdan, jer je i on bio milosrdan prema don Boscovoj siročadi.

***

300 lisica

U audijenciji kod pape Pija IX. don Bosco je 19. siječnja 1867. ustanovio koliko je ljubazno papa postupao prema njemu.
Kad se načeo razgovor o teškoj situaciji u koju su sektaši doveli Crkvu, papa je upitao don Bosca:
- A što kažete o amnestiji koju smo udijelili političkim osuđenicima?
Svetac, koji je točno predviđao ozbiljne buduće događaje, oklijevao je s odgovorom. Međutim, papa je i dalje ustrajao na don Boscovu odgovoru:
- Hajde, slobodno recite što mislite.
- Vaša Svetosti - odgovorio je don Bosco - čini se da ste tom uzvišenom gestom blagosti učinili isto što i Samson kad je ulovio 300 lisica a zatim ih pustio na slobodu. One su se rastrčale posvuda, noseći sa sobom požar i razaranje.
- Dobro, dobro, u pravu ste! - uskliknuo je papa. Zatim je dodao: - Prevarili smo se! Krvoločne životinje se krote i pripitomljuju, međutim »vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada«.

(Iz knjige Luigi Chiavarino: Don Bosco se smije, »Cvjetići« sv. Ivana Bosca)