Patnja laika

Prije nekoliko tjedana objavili smo izvadak iz romana vlč. Bryana Houghtona, tj. poglavlje naslovljeno Velečasni, želim postati katolkinja. Meni je to jedan od najboljih postova koji su se pojavili na ovom blogu. Zato mi je drago da danas imamo još jedan tekst istog autora. Hvala osobi koja je oba teksta lijepo prevela!

Patnja laika

vlč. Bryan Houghton

1983. "duh koncila" već je puhao gotovo dvadeset godina. Odnio je sve što je bilo specifično katoličko, od papinske tijare do ribe petkom. I nije se činilo da će se oluja utišati. Ja sam se trebao pomiriti s tim da ću ostati isključeni svećenik – u obustavi rada do kraja svojih dana. Ali bio sam svećenik, milošću Božjom, pa sam mogao prikazivati staru misu, moliti stari brevijar i, općenito, živjeti po svojim vjerskim uvjerenjima.

Ali nesretnih laika mi je bilo neopisivo žao. Bili su prepušteni na milost svećenika, ljubitelja promjena, i od njih se tražilo da zaplješću na svaku inovaciju. Najviše su, očigledno, patili roditelji kojima više nije bilo zagarantirano da će svojoj djeci moći prenijeti svoju vjeru. Hladna okrutnost biskupa i svećenika me zaprepašćivala. Nisam poznavao nijednog koji je pokazao ikakvu sućut prema njima. Zato sam odlučio sâm napisati knjigu koja bi barem donekle iznijela na svjetlo patnju i tugu izazvanu onime što se događalo u Crkvi. Tako je nastao roman "Judithin brak", a ovo je posveta koju sam za njega napisao:

"Zaređen sam za svećenika 30. ožujka 1940. i u lipnju iste godine poslan u Slough, radničko predgrađe Londona. Tako je rođena župa Svetog Antuna u toj londonskoj spavaonici. U rujnu 1954. poslali su me u mjesto Bury St Edmunds, gdje sam se brinuo za župu St Edmunds sve do 29. studenog 1969. Zapravo sam tada dao ostavku na svoju dužnost i istog dana, u ponoć, otišao. Zašto? Jer je sutradan ujutro, na prvu nedjelju Došašća, stupao na snagu novi Ordo Missae.

Reći ćete da je riječ o tvrdokornosti, pa čak i o pretjerivanju. Ali bila je riječ o pitanju koje je zadiralo u srž stvari. Srž stvari, odnosno općenito provođenje reformi, a pogotovo liturgijske reforme, počivala je na pretpostavci da su laici jadne neznalice. Podrazumijevalo se da ih potiče samo strah od pakla, da su pobožni zbog praznovjerja i vjerni iz navike, da križ vide kao totem, a misu kao magijski čin. Osim toga, te se nesretnike posve neopravdano vrijeđalo optužbama da su, većinom, nedjeljni katolici koji su preko tjedna nevjernici. Tu su strahovitu izmišljotinu širili – i još uvijek šire – biskupi i svećenici koji najčešće, kao odrasli, nisu upoznali laički život. Gdje god radio, laik svaki dan podnosi ruganje i podsmjehe, a kada noću legne u postelju, mora ostati katolik.

Nisam u položaju da sudim o župljanima svoje subraće, ali mogu govoriti o svojima iz Slougha i Bury St Edmundsa, iako ne mogu dovoljno naglasiti svoje divljenje prema tim ljudima, zbog njihove prosvijetljene vjere i iskazane pobožnosti. U tome je čitavo pitanje. Reforme su proizašle iz radikalne kritike. Što se mene tiče, nisam želio činiti ništa što bi se moglo protumačiti kao kritika divnih ljudi kojima sam po ređenju dan da im služim. Bio sam posve svjestan toga da više učim o Bogu zahvaljujući njima nego što su oni mogli naučiti o njemu od mene.

Bilo je i obraćenika. I sâm sam jedan od njih, zato mi je uvijek pred očima misterij milosti. Koliko sam ih primio, ne znam. Dvjesto? Više? Među njima je bilo vrlo učenih ljudi, a i – doslovno – klošara. Sve sam ih učio o istim vječnim istinama. Možda je riječ o oholosti, ali ne mogu reći da sam ih, primajući ih u Crkvu, prevario.

A što reći o onima koji se obraćaju radi ženidbe? Obično se takve prezire. Imam pisani dokaz o tome iz ruke jednog biskupa. A kako im se ja divim! Nema sumnje da postoji analogija između ljudske ljubavi i ljubavi Božje, u suprotnom Bog ne bi u čovjekovo srce tako duboko usadio ljudsku ljubav. Koliko mogu procijeniti, ja pripadam onima koje bi se moglo nazvati "obraćenicima intelektualcima". Što to znači? Jednostavno to da je Božja milost popravila ono u čemu je zakazala moja inteligencija.

"Obraćenici radi braka" svjedoče o nečemu sasvim drugome: da njihova ljudska ljubav teži prema božanskoj ljubavi. A o svome obraćenju daju najsjajniji dokaz: rađanje novog života. Kako ih možemo prezirati? Shvaćate li sada što me potaknulo da podnesem ostavku? Nisam želio učiniti ništa što bi bilo izvor sablazni za moje divne župljane.

Koliko ja znam, i koliko god to bilo nevjerojatno, nitko već dvadeset godina nije objavio ništa kako bi uzveličao kreposti laika i oplakao njihove patnje. Kada su se pokušavali buniti, prigovaralo im se da su neposlušni i da nisu odani ili, pak, da potiču podjele. Iz te je konstatacije nastao ovaj roman. Cilj mu je pokazati da barem jedan svećenik zna u kakvoj se strašnoj situaciji nalaze laici.

Posvećujem ovu kratku knjigu svojim nekadašnjim župljanima iz Slougha i Bury St Edmundsa. Ona je samo skroman znak mojega divljenja za njihovu ustrajnost u vjeri i moje zahvalnosti za primjer neuništive pobožnosti koji su mi pokazali.

vlč. Bryan Houghton