Memoari jednog antiapostola SB-1025

Naslov ovog članka ujedno je i naslov knjige koju ću vam danas preporučiti. Evo o čemu se radi  (spojio sam izvatke iz riječi nakladnika te kratkog opisa knjige):

  Marie Carré bila je francuska medicinska sestra. Godine 1965, prešla je s protestantizma na katoličanstvo. Umrla je u Marseillesu u Francuskoj 1984. godine. U svibnju 1972. objavljena je ova njezina knjiga, pod naslovom ES-1025, u kojemu slova ES znače Eleve Seminariste (student bogoslovije). Prema nakladniku izvornika, ova knjiga donosi priču o istinitom događaju, onako kako se dogodio. Autorica je napravila samo malene promjene kako bi tekst bio čitljiviji.

[...]

  Šezdesetih godina prošloga stoljeća francuska medicinska sestra po imenu Marie Carré stigla je na mjesto prometne nasreće. Čovjeka koji je stradao u toj nesreći odvezli su u bolnicu u gradu čije ime sestra namjerno ne spominje. Unesrećeni je umro poslije nekoliko sati. Uza se nije imao nikakvih dokumenata, samo aktovku u kojoj je bila jedna bilježnica s biografskim bilješkama. Sestra ih je uzela i pročitala. Sadržaj tih bilježaka bio je toliko neobičan da ih je odlučila objaviti, pod naslovom SB-1025 – Memoari o infiltraciji komunista u Crkvu.

[...]

  Čak i kada bismo ovu knjigu shvatili kao čistu izmišljotinu, događaji koji su u njoj predskazani doista su se ostvarili. Osim toga, mnoge duboke i revolucionarne promjene koje su se dogodile u Katoličkoj crkvi od Drugog vatikanskog koncila (1962. - 1965.) morali su biti osmišljeni u glavama ljudi koji su bili blisko povezani s djelovanjem Katoličke crkve i koji su te promjene promicali kroz utjecajne kanale unutar Crkve. U protivnom, te promjene nikada ne bi bile prihvaćene ni provedene u djelo.

Kao što se i u citiranom tekstu navodi, knjiga je možda dijelom ili potpuno fikcija (v. 1, 2). Ali da je dobro utemeljena u stvarnosti, mislim da u to ne treba sumnjati. Teorije zavjere me nikad nisu posebno zanimale, no prije nekoliko godina sam gotovo slučajno pretražujući knjige u jednoj kući (nebitno gdje i kod koga) naišao na prašnjave povjerljive dokumente u kojima se opisuje komunistički nadzor Crkve u Hrvatskoj i prijedlozi infiltriranja i upravljanja, od svećeničkih organizacija do osobnog pristupanja bogoslovima. Nije potrebno da išta detaljnije o ovome govorim jer vjerujem da mnogi stariji ljudi imaju s time i osobnog iskustva.

Izdvojit ću za vas samo nekoliko odlomaka. Pokušao sam otkriti što je manje moguće od radnje ovog romana kako vam ne bih umanjio slast čitanja. Knjigu u tečnom hrvatskom prijevodu možete nabaviti od izdavača ili preko web stranice Verbuma, a na internetu se nalazi francuski original i engleski prijevod.

***

[Iz uvoda autorice:]
  Najviše mi je žao što sam morala zaključiti da nikada neću doći u napast iznijeti to pitanje u ispovijedi, kako bih bila učinila prije samo nekoliko godina. Ne, jer krepost svete poslušnosti vrlo je snažno oružje koje danas naši neprijatelji, pretvarajući se da su nam prijatelji, koriste za borbu protiv onoga što smo bili kako bi nas pretvorili u ono što su nas odlučili pretvoriti.
  Jednom riječju, to u što nas žele pretvoriti nije nikakva tajna, znamo kakvo je, postoji već četiristo godina i naziva se protestantizam. Dakle, mi se katolici trebamo malim koracima, skromnim činima poslušnosti, lažnom poniznošću koja dovodi do lažnog kajanja, lažnom ljubavlju koja vodi do prijetvorne dvosmislenosti, riječima koje su prikriveni mačevi s dvije oštrice i čije je "da" "ne", a "ne" "da", i dalje izgledajući kao dobri katolici pretvarati u savršene protestante. Kakva genijalna ideja! Takvo što trebalo je smisliti. (str. 13-14)


[Govori glavni lik memoara:]
  Odmah poslije ulaska u bogosloviju morao sam se potruditi otkriti kako ću uništiti sve čemu su me učili. No da bih to učinio, morao sam pažljivo i inteligentno, odnosno hladne glave, proučiti povijest Crkve. Bilo je posebno važno da nikada ne zaboravim da progoni ne služe ničemu osim što rađaju mučenike, o kojima katolici s pravom mogu govoriti da su sjeme kršćana. Svakako je trebalo izbjeći mučenike. Osim toga, nisam nikada smio zaboraviti da se sve religije temelje na strahu, strahu od predaka, da su sve nastale iz njega. Drugim riječima, uklonite li strah, uklonili ste i religiju. No to nije dovoljno. (str. 26-27)


Mirno sam mu objasnio:
  - Ljudima, posebice crkvenim poglavarima, treba utuviti u glavu da po svaku cijenu nastoje oko izgrađivanja univerzalne religije u koju bi se sve religije stopile. Kako bi ta ideja zaživjela, pobožnim ljudima, poglavito rimokatolicima, treba nametnuti osjećaj krivnje zbog njihova uvjerenja da su jedini koji žive u istini. (str. 32)

  - A kako zamišljaš tu univerzalnu crkvu prema kojoj želiš da svi ljudi pohrle?
  - Zamišljam je kao vrlo jednostavnu. Uvijek će morati biti jednostavna kako bi mogla primiti sve ljude... Moći će zadržati samo daleko poimanje Boga koji je više-manje tvorac svijeta i više-manje dobar, ovisno o danu. Uostalom, taj će Bog biti koristan samo u vrijeme nevolje. Tako će se njegovi hramovi ispuniti samo zbog iskonskoga straha, no većinu će vremena biti više-manje prazni. (str. 33)

[usporedi sa završnom izjavom ovdje:]
  Osim toga, ti novi svećenici, budući da će pripadati crkvi otvorenoj svima, neće međusobno biti slični. Ni u kojem slučaju neće imati isti nauk. [...] Ukratko, moći će se složiti samo u filantropskim pitanjima. A Bog će umrijeti, i to je to. Na kraju krajeva, to nije teško postići, i pitam se zašto do sada nitko nije primjenio tu metodu. Točno je da su neka stoljeća pogodnija od drugih za cvjetanje nekih cvjetova. (str. 55)

[Iz umetka u kojem autorica direktno progovara čitatelju:]
  To je bilo vrijeme kada smo morali podnijeti uvođenje režima sjedni-ustani-sjedni-ustani tijekom cijele Mise, poput vojnih zapovijedi koje su davali u pravilnim razmacima ometajući poniznu i tihu molitvu. Sjedni-ustani, "jer na Misu ne idemo da bismo molili", vikali su u to vrijeme. Za desetak smo godina već bili istrenirani i naši instruktori sada mogu predahnuti.
  Izgleda da im se čak i svidio predah jer njihovi posljednji izumi idu u prilog toj pretpostavci.
  Prije svega, umnožili su koncelebracije, u kojima samo jedan svećenik izgovara sve riječi Mise, izabirući (vjerojatno potaknut bratskom ljubavlju prema svojim kolegama koji s pritajenim nestrpljenjem iščekuju "kraj") najkraći kanon, budući da se u našim misama sada počasno mjesto daje trima biblijskim čitanjima, iako nam obrazovanje ne dopušta da razumijemo ni desetinu od njih, dok se žrtvi u užem smislu (ako još ima onih koji vjeruju da prinose žrtvu) ostavlja minimum vremena i maksimum buke. Koncelebracija omogućuje svim prisutnim svećenicima, koji su na brzinu prebacili bijelu albu preko košulje ili majice kratkih rukava i hlača, da izgovore samo nekoliko riječi posvećenja, ispruženih ruku (što ih neke, bojim se, pomalo umara), dok se tijekom ostatka bogoslužja mogu prepustiti svojim mislima. (str. 105)