subota, 31. ožujka 2012.

Razmišljanja o Svetoj Misi uz apostola Euharistije 24



PRESVETI SAKRAMENT NIJE LJUBLJEN

III

Ne ljubimo Našega Gospodina u Presvetom Sakramentu jer ne znamo za žrtve koje u njemu njegova ljubav za nas čini ili zato što o njima ne razmišljamo dovoljno. Te žrtve toliko iznenađuju da mi se, od same pomisli na njih, stisne srce i poteku suze.

Da bi ustanovio Euharistiju, naš je Spasitelja trebao podnijeti čitavu svoju Muku.

Zašto? Zato što je Euharistija žrtva novog zakona, a nema žrtvovanja bez prinosa žrtve; žrtvovanje zahtijeva smrt žrtve, a da bismo imali udjela u zaslugama žrtvovanja, trebamo imati udjela u konzumiranju žrtve. Sve te elemente nalazimo u Euharistiji.

Euharistija je beskrvna žrtva zato što je u njoj žrtva jednom umrla i, tom jednom smrću, dala zadovoljštinu i zaslužila nam svako opravdanje. No Euharistija se obnavlja u svojem stanju žrtve da bi na nas primijenila zasluge krvne žrtve na Križu, koja mora trajati i prikazivati se Bogu do kraja svijeta. Mi, vjernici, moramo se pričestiti svojim dijelom žrtve; no da ona nije u mrtvom stanju, bila bi nam odveć odbojna i ne bismo je mogli jesti: jer jedemo samo ono što je već mrtvo.

Da bi platio cijenu koju je morao platiti kako bi mogao ustanoviti Euharistiju, Isus Krist je trebao pretrpiti agoniju u Maslinskome vrtu, podnijeti poniženja koja su mu zadale Kajfina i Pilatova osuda, a zatim umrijeti na brdu Kalvariji. Žrtva je trebala proći sva ta žrtvovanja da bi došla do sakramentalnog stanja i do nas.

Utemeljujući sakrament Euharistije, Isus je žrtve koje je za nas podnio u svojoj Muci produžio do kraja vremena, osudivši sam sebe na podnošenje napuštenosti bolne poput one koju je iskusio u Maslinskome vrtu, na gledanje kako ga prijatelji izdaju i kako postaju otpadnicima koji će svetu hostiju prodavati nevjernicima i vračarima.

U Euharistiji on ponovno proživljava i zatajenje koje je pretrpio kod Ane, Kajfina strahovita svetogrđa, Herodovu mržnju, Pilatov kukavičluk, sramotu dok je gledao kako su Izraelcima ljudska strast i idol od krvi i mesa draži od njega, kao što je vidio da im je draži Baraba i kao što vidi da ga u sakramentu Euharistije razapinju oni koji bogohule pričešćujući se u stanju grijeha.

Da, naš je Gospodin sve to unaprijed znao, poznavao je sve nove Jude i sve ih je ubrojio među svoje, među svoju ljubljenu djecu.

Sve ga to nije zaustavilo, jer je želio da njegova ljubav nadvlada čovjekovu nezahvalnost i zlobu; želio je nadvladati čovjekovu svetogrdnu zlobu.

Unaprijed je poznavao mlakost svojih učenika, moju mlakost; znao je koliko ćemo malo plodova primati iz pričesti, ali je unatoč tome želio ljubiti, ljubiti više nego što je bio ljubljen, više od onoga što bi čovjek mogao shvatiti. I još više od toga? Biti u stanju smrti dok posjeduje puninu života, i to nadnaravna i proslavljena života; biti tretiran kao mrtvac, promatran kao mrtvac, je li to ništa? Isusovo stanje smrti govori nam da je on u Euharistiji lišen ljepote i pokreta, da se ne može braniti dok je umotan u svete prilike kao u mrtvački pokrov i dok se nalazi u tabernakulu kao u grobu.

No on je ondje, i sve vidi, sve čuje. Sve trpi kao da je umro. Njegova je ljubav zastrla njegovu moć, slavu, njegove ruke, noge, njegovo divno lice, njegova sveta usta – sve. Ostavila mu je samo srce da ljubi i njegovo stanje žrtve da zagovara za nas.

Gledajući toliku ljubav koju Isus Krist ima za čovjeka, koji je tako nezahvalan, izgleda kao da zloduh pobjeđuje i vrijeđa Isusa. Ja, govori zloduh, ne dajem čovjeku ništa, ništa istinito, lijepo ili dobro. Nisam za njega patio, a mene više voli, i više mi i bolje služi nego tebi.

Jao! Uistinu je tako, naša hladnoća i nezahvalnost daju Đavlu pobjedu nad Bogom. O, kako možemo zaboravljati ljubav Našega Gospodina, ljubav koja ga je toliko koštala, kojoj ništa nije odbio...!

ponedjeljak, 26. ožujka 2012.

Pokora u običnom životu


Pokora je točno ispunjavanje dnevnog rasporeda koji si sam sebi odredio, iako se tijelo opire, a duh želi pobjeći u nestvarna sanjarenja. Pokora je ustati u određeno vrijeme. Pokora također znači ne odlagati za kasnije, bez pravoga razloga, određeni posao koji držiš nešto težim ili iscrpljujućim.

Pokora je znati uskladiti svoje dužnosti prema Bogu, bližnjima i samome sebi tako da od sebe zahtijevaš nalaziti dovoljno vremena za svaki pojedini zadatak. Vršiš pokoru ako se s ljubavlju pridržavaš dnevnog rasporeda molitve, čak i kada si iscrpljen, bezvoljan ili hladan.

Pokora također znači uvijek pokazivati najveću ljubav prema bližnjima, počevši od članova svoje obitelji. To znači biti pun pažnje i ljubaznosti prema onima koji pate, bolesnima i izmučenima. Pokora je strpljivost s ljudima koji su dosadni i neugodni. Pokora znači prekinuti posao ili promijeniti vlastite planove ukoliko to traže okolnosti, osobito ako su u pitanju opravdane potrebe naših bližnjih.

Pokora znači zadržati dobro raspoloženje unatoč tisuću i jednoj maloj nedaći svakodnevice; ne prekinuti svoj posao i onda ako u nekome trenutku nestane onoga poleta s kojim si ga započeo; pojesti sa zahvalnošću ono što nam je servirano, bez mrgođenja.

Za roditelje i, općenito, sve one čiji posao uključuje odgoj ili poduku, pokora je ispravljati kada je to potrebno, imajući na umu vrstu pogrješke i osobnu situaciju onih kojima treba pomoći, isključujući bilo kakav subjektivizam.

Duh pokore štiti nas od bespotrebnog maštanja i izrade monumentalne skice budućih projekata na kojima smo već predvidjeli vlastite genijalne poteze i briljantan uspjeh. Bog će se radovati ako odustanemo od svojih trećerazrednih slikarskih napora i dopustimo da On bude taj koji dodaje crte i boje po vlastitom izboru!

sv. Josemaría Escrivá

[preuzeto iz: F. Fernández-Carvajal, Razgovarati s Bogom, Svezak II, str. 95-96]

subota, 24. ožujka 2012.

Razmišljanja o Svetoj Misi uz apostola Euharistije 23



PRESVETI SAKRAMENT NIJE LJUBLJEN

II

Što je razlog tomu da je Naš Gospodin tako malo ljubljen u Euharistiji?

Razlog je taj što se o Euharistiji ne govori dovoljno, što se samo potiče na vjeru u prisutnost Isusa Krista umjesto da se govori i o njegovu životu, o ljubavi koju nam svjedoči u Presvetom Sakramentu, umjesto da se naglašava žrtve na koje ga potiče njegova ljubav, jednom riječju, umjesto da se pokazuje euharistijskog Isusa koji na poseban način ljubi svakoga pojedinog od nas.

Još jedan razlog je naše ponašanje koje pokazuje da je u nama malo ljubavi, jer iz načina na koji molimo, klanjamo se i pohađamo crkvu, vidi se da ne razumijemo da je Isus Krist uistinu prisutan u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Koliko ima onih, čak i među najboljim vjernicima, koji nikada ne pohode Presveti Sakrament kako bi mu govorili iz srca i izrazili svoju ljubav!

Oni ne ljube Našeg Gospodina u Euharistiji zato što ga dovoljno ne poznaju!

No znaju li za njegovu ljubav, žrtve i želje njegova srca, i unatoč tome ga ne ljube, koje li uvrede! Da, uvrede!

Jer to znači reći Isusu Kristu da nije dovoljno divan, dovoljno dobar, dovoljno ljubazan da bi ga voljeli više od onoga što im se sviđa. Koje li nezahvalnosti!

Nakon što smo primili tolike milosti od toga dobrog Spasitelja, nakon što smo mu toliko puta obećali da ćemo ga ljubiti, nakon što smo toliko puta stavili svoj život u njegovu službu, tako prema njemu postupati znači rugati se njegovoj ljubavi. Koje li mlakosti!

Jer ako ga ne želimo doista poznavati, ako ga ne želimo izbliza gledati, primati ga, govoriti mu združivši srce s njegovim, to znači da se bojimo prepustiti njegovoj ljubavi! Bojimo se da nećemo moći izdržati pred njegovom dobrotom, bojimo se da će nas tražiti da mu se predamo i da mu svoje srce damo bez zadrške, da mu bezuvjetno damo svoju dušu i svoj život. Bojimo se ljubavi Isusa Krista u Presvetom Sakramentu i od nje bježimo!

Uznemiruje nas njegova prisutnost i strahujemo da ćemo mu popustiti. Poput Pilata, poput Heroda, bježimo iz njegove blizine.

ponedjeljak, 19. ožujka 2012.

Josipe, o milo ime


Josipe, o milo ime,
Spasiteljev poočime,
kom na brizi Bog bi sam.
Vječnog Oca zastupniče,
Majke Božje zaručniče,
svim te srcem pozdravljam.

Koju slast si okušao,
kakvom li se srećom sjao
hraneć dijete Božije.
Živio si tako smjeran
kao čuvar brižan, vjeran,
Isusa i Marije.

Očima si gledo Boga
i na ruci nosio Ga,
vio Ga u zagrljaj.
Gospoda si ti cjeliv'o,
od njeg cjelov drag dobiv'o,
već na zemlji im'o Raj.

Bog što redi svemir cio,
drug u radu tebi bio,
s tobom skupa lio znoj.
Draga Božja Majka sama
pripravljala hranu vama,
svet li bio dom je tvoj.

Obadvoje služilo te,
obadvoje ljubilo te,
kao glavu doma svog.
A ti njih si obadvoje
pazio ko oči svoje
iz sveg srca pobožnog.

Život pun ti nevinosti,
svih milosti, svih kreposti,
svrši smrću najljepšom.
Dok si blažen umirao,
pokraj tebe Isus stao
s Majkom Djevom Marijom.

Dobre smrti zaštitniče
duša moja k tebi viče,
moleć za tvoj zagovor.
Ti na mojem smrtnom času
s Majkom blagom reci Spasu,
da me primi u svoj dvor.

subota, 17. ožujka 2012.

Razmišljanja o Svetoj Misi uz apostola Euharistije 22



PRESVETI SAKRAMENT NIJE LJUBLJEN

Cio dan pružah ruke svoje prema neposlušnom i buntovnom narodu. Rim 10, 21

I

Avaj! Takva je, nažalost, istina: Naš Gospodin u Presvetom sakramentu nije ljubljen! Prije svega, ne ljube ga toliki milijuni pogana koji ne znaju za Euharistiju ili o njoj imaju iskrivljeno mišljenje.

Od tolikih tisuća stvorenja u koje je Bog stavio srce sposobno ljubiti, koliko bi ih ljubilo Presveti Sakrament da ga poznaju kao što ga ja poznajem!

Nisam li dužan barem truditi se ljubiti ga za njih, umjesto njih?

Među katolicima je malo, vrlo malo, onih koji zaista ljube Isusa u Presvetom Sakramentu. Koliko ih često o njemu razmišlja? O njemu govori? Koliko ih dolazi klanjati mu se i primati ga?

O, zašto taj zaborav i ta hladnoća? Zato što nikada nisu okusili Euharistiju, njezinu milinu i slasti njezine ljubavi. Zato što nikada nisu upoznali Isusa u njegovoj dobroti. Zato što ne mogu ni zamisliti koliko je široka njegova ljubav u Presvetom sakramentu.

Ima ih koji vjeruju u Isusa Krista, no njihova je vjera pasivna i toliko površna da ne zahvaća izravno srce, već se zaustavlja na onome što zahtijevaju pravila savjesti i spasenje. A i takvih je relativno malo spram tolikih katolika koji žive poput pravih pogana, kao da nikada nisu čuli za Euharistiju.

četvrtak, 15. ožujka 2012.

Kraći i duži dojmovi

Kamo nas vode suluda shvaćanja copyrighta i trademarka...

***

Zatvorili su Gigapediju, što sad?

***

Dvije emisije s Radio Marije koje bi vas mogle zanimati.
Prva je PUT K SUNCU - tema: bl. Ivan Merz - duhovna obnova po liturgiji, urednik i voditelj: p. Božidar Nagy, 18.02.2012. (usp. ovo, a vidi i ovo i ovo).
Druga je PJEVAJTE GOSPODINU PJESMU NOVU - emisija ozbiljne duhovne glazbe - tema: Glagoljaško pjevanje, urednik i voditelj: mo. Josip degl'Ivellio, 16.02.2012. (nije nešto).

***

Naslovnica novog broja Žive zajednice za ožujak, mjesečnika hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj, podsjetila me koliko često nam svećenici na svetoj Misi pripreme prilike za pokoru. Toliko često da bi u nekim crkvama trebala na ulazu uz ostale letke stajati i knjižica poput one Kako ići na misu, a ne izgubiti vjeru.

***


U mojoj župnoj crkvi zanimljivo je pratiti simboliku promjena. Primjerice, u početku je svetohranište bilo u samom svetištu, naravno pomaknuto malo od centra jer bi inače imali "strašnu" simetriju s tabernakulom na centralnoj osi. Nakon nekog vremena prebačeno je to privremeno svetohranište u desnu apsidu, a na njegovo mjesto je došla baš povišena stolica-tron za svećenika. Kasnije je i to izbačeno, a stolice su postale moderne, otprilike one kakve većina normalnih ljudi koristi u blagavaoni.

Još je zanimljivije kako su prije bila dva raspela, jedno manje na oltaru (naravno, prema puku) i drugo veće na svetohraništu. U centralnoj apsidi iza je visio križ bez korpusa. Taj se veliki križ preselio pored oltara, a onda je i uklonjen. Pojavio se procesijski križ (neokatekumenski). Pri zamjeni svetohraništa nestalo je raspelo na njemu, a onda je došlo modernističko "raspelo" i izbačeno je raspelo s oltara. Procesijski križ je otišao u podrum gdje se Kikovi sljedbenici inače okupljaju na svoja slavlja.

Trenutno raspelo funkcionira samo zato što parazitira na ostatku tradicionalne katoličke svijesti. Onaj tko nikad nije vidio normalno raspelo neće znati što predstavlja rupa u stiliziranoj križnoj plohi. To i jest jedini način na koji moderna teološka shvaćanja i sakralna umjetnost mogu donekle funkcionirati - kao parazit ili tumor na ostatcima tradicionalnog katoličkog nauka i sakralne umjetnosti iz kojih uzimaju ideje, simbole, izražaje i onda ih pervertiraju i ispražnjavaju od njihova sadržaja.

Evo i fotografije jedne postaje novog križnog puta koji će nam uskoro postaviti:


***

U Muzeju za umjetnost i obrt traje od 28. veljače do 6. svibnja izložba liturgijskog ruha. Ja još nisam bio, ali svakako ću otići pogledati.

***

Krizma je sakrament koji nam daje Duha Svetoga, u našoj duši utiskuje biljeg Isusova borca i čini nas potpunim kršćaninom.

Nedavno je jedan američki biskup pohodio papu i ovaj ga je pohvalio što je u svojoj biskupiji uveo da djeca najprije prime krizmu, a onda prvu pričest (hrvatski, engleski original). To nije jedini biskup koji je tako učinio, i u drugim biskupijama je takva praksa već godinama ili se tek uvodi. Objašnjava biskup Aquila u svom pismu vjernicima povijesne i teološke razloge takve promjene. Pa tako kaže da je od vremena apostola do otprilike 5. stoljeća Crkva slavila krštenje i krizmu u jednom obredu koji je vrhunac i završetak imao u primanju prve svete pričesti novokrštenika. To je vrijedilo kako za odrasle, tako i za djecu. Kroz srednji je vijek (5.-13. stoljeće) zbog praktičnih razloga došlo do razdvajanja krštenja od krizme jer biskup nije mogao biti uvijek nazočan, a biskup je redoviti djelitelj krizme. Tako su djeca krštena i odmah primila prvu pričest, a kasnije bi bila krizmana (valjda kad bi biskup navratio u pohod župi). S vremenom dojenčad više nije primala Euharistiju. Od 13. do 19. stoljeća je krštenje novorođenčadi i dalje bilo norma, ali je prva pričest odgođena do doba razuma, što bi značilo da su djeca s otprilike sedam godina primala krizmu, a onda s 10-14 godina i prvu pričest. U kasnijem razdoblju se dob za krizmu pomicala naviše, ali je i dalje poredak sakramenata bio ispravan iako rastegnut kroz duže vrijeme. Krajem 19. stoljeća je obrnuti redoslijed pričest, pa onda krizma dobio papinsku potvrdu. Papa sv. Pio X. poticao je da se djeci prva pričest dijeli čim dođu do doba razuma, a krizma je onda primana od 7. do 18. godine ovisno o mjesnim uvjetima. Takav obrnuti poredak sakramenata ukorijenio se te je danas široko rasprostranjen po svem svijetu, pa tako i kod nas u Hrvatskoj. Drugi vatikanski sabor i kasniji dokumenti su preporučili prvotni poredak sakramenata, ali o tome čitajte dalje u biskupovu pismu. Možda da još spomenem da Katolička enciklopedija navodi kako je već papa Leon XIII. u pismu biskupu Marseillesa godine 1897. srdačno preporučio praksu krizmanja djece prije njihove prve pričesti.

Na kraju ovog kratkog povijesnog pregleda, ja mogu samo reći da se s tim novim/starim poretkom  izrazito slažem. I to ne samo zbog povijesnih i teoloških razloga (kojih se ovdje nismo dotakli, ali vrlo su važni) te ispravljanja krivih shvaćanja sakramenta krizme, nego i iz vrlo praktičnih razloga. Zašto se ne bi djeca najprije ispovjedila, a onda od biskupa primila potvrdu i u istoj misi se pričestila po prvi put? Ako je prevelik pritisak na biskupa, može on pohoditi pojedinu župu svake druge godine, pa onda krizmati djecu npr. drugog i trećeg razreda zajedno. Brojni prigovori koji su danas uobičajeni naprosto bi iščezli. Tako maloj djeci se ne kupuju motori i skupi pokloni, a naglasak s krizme bi se ionako premjestio (ili barem podijelio) sa svetom pričesti. Jalova pastoralna strategija koja pokušava zadržati mlade u Crkvi sve kasnijim pripuštanjem krizmi potpuno bi se srušila. Ne bi više nezainteresirani svećenici plusevima za dolaske na misu pokušavali zamijeniti ispravni pastoralni pristup mladima (koji ne uključuje ucjene!).

Uglavnom, meni se čini da je to win-win situacija. Krizma prestaje biti sajam taštine, neukusa, posvjetovnjačenja i "adio do vjenčanja", a istovremeno se mladima daje snaga darova Duha Svetoga upravo prije nego krenu u opasno razdoblje svoga života.

PS. Definitivno treba vratiti "šamar" u obred krizme (■ 587. P. Zašto (biskup) daje lagani udarac (po licu krizmaniku)? O. Biskup daje lagani udarac krizmaniku zato, da bi znao da mora biti spreman podnijeti svaki napadaj i svaku kaznu za vjeru Isusa Krista.)

ponedjeljak, 12. ožujka 2012.

Yes I believe...

Barem jedna od osoba iz naziva ovoga bloga podržava Ricka Santoruma za predsjednika najmoćnije svjetske države... a i drugoj se sviđa ovaj spot, ali neće priznati!

subota, 10. ožujka 2012.

Razmišljanja o Svetoj Misi uz apostola Euharistije 21



BOŽANSKI ZARUČNIK CRKVE

IV

Euharistija je slava Crkve.

Isus Krist, njezin zaručnik, je Kralj; on je Kralj slave. Njegov mu je Otac stavio na glavu presjajnu krunu. Suprugova slava jest i slava supruge: i tako Crkva, poput divne zvijezde u noći, odražava božanske zrake sunca slave.

Crkva je, pred Euharistijskim Bogom, posebno lijepa na blagdane svojega Zaručnika, kada se resi počasnom odjećom i pjeva svečane hvalospjeve pozivajući svu svoju djecu da se okupe kako bi slavili Boga koji se nalazi u njezinom srcu.

Sretna je što može slaviti svojega Kralja i Boga, i kad je vidimo i čujemo, čini nam se da smo preneseni u nebeski Jeruzalem gdje anđeoski zbor u neprekidnom slavlju časti besmrtnog Kralja vjekova.

Crkva je pobjednica kada u vrijeme blagdana Tijelova vodi duge procesije kao kraljevsku pratnju Boga Euharistije. Ide naprijed prateći svojega predvoditelja strašna kao vojska pod zastavama dok kraljevi i narodi, maleni i veliki, pjevaju slavu Bogu koji je utemeljio svoje obitavalište u središtu svoje Crkve.

Kraljevstvo Euharistije je kraljevstvo Crkve, a ondje gdje je Euharistija zaboravljena, Crkva ima samo nevjernu djecu i ubrzo će oplakivati nove ruševine.

subota, 3. ožujka 2012.

Razmišljanja o Svetoj Misi uz apostola Euharistije 20



BOŽANSKI ZARUČNIK CRKVE

III

Zbog Euharistije Crkva je moćna i plodna: tko bi joj izbrojio svu djecu, raširenu po čitavoj zemlji, kojoj svakog dana misionari dodaju novu? Ona mora biti majka ljudskog roda.

No odakle dolazi njezina plodnost? Iz krštenja ili ispovijedi? Nema sumnje da ti sakramenti daju život i vraćaju ga, no što s djecom koja su rođena iz vode božanskom preobrazbom?

Treba ih nahraniti i odgojiti. Ona u sebi nose Božju klicu koju treba razvijati i potaknuti na rast. A Crkva upravo putem Euharistije oblikuje Isusa Krista u svojoj djeci.

Euharistija je taj živi Kruh kojim Crkva održava nadnaravni život svoje djece.

I upravo ih kroz Euharistiju Crkva odgaja jer samo u njoj duše nalaze obilatost svjetlosti i života, kao i snagu za sve svoje kreposti. Hagara je u pustinji plakala jer nije mogla napojiti i nahraniti svoje dijete koje je gotovo umrlo od gladi. No Crkva svakoga jutra prima Kruh s neba za svako svoje dijete: ima ga za svakoga.

I to je Kruh anđeoski, Kruh kraljeva, čija su djeca lijepa poput Kruha koji ih hrani. Nahranjeni su izabranom pšenicom i svakoga dana imaju pravo sjesti za stol kraljevske gozbe. Stolovi se uvijek postavljaju u Crkvi, a ona ih poziva i da ondje dođu pronaći snagu i život.