PRESVETI SAKRAMENT NIJE LJUBLJEN
III
Ne ljubimo Našega Gospodina u Presvetom Sakramentu jer ne znamo za žrtve koje u njemu njegova ljubav za nas čini ili zato što o njima ne razmišljamo dovoljno. Te žrtve toliko iznenađuju da mi se, od same pomisli na njih, stisne srce i poteku suze.
Da bi ustanovio Euharistiju, naš je Spasitelja trebao podnijeti čitavu svoju Muku.
Zašto? Zato što je Euharistija žrtva novog zakona, a nema žrtvovanja bez prinosa žrtve; žrtvovanje zahtijeva smrt žrtve, a da bismo imali udjela u zaslugama žrtvovanja, trebamo imati udjela u konzumiranju žrtve. Sve te elemente nalazimo u Euharistiji.
Euharistija je beskrvna žrtva zato što je u njoj žrtva jednom umrla i, tom jednom smrću, dala zadovoljštinu i zaslužila nam svako opravdanje. No Euharistija se obnavlja u svojem stanju žrtve da bi na nas primijenila zasluge krvne žrtve na Križu, koja mora trajati i prikazivati se Bogu do kraja svijeta. Mi, vjernici, moramo se pričestiti svojim dijelom žrtve; no da ona nije u mrtvom stanju, bila bi nam odveć odbojna i ne bismo je mogli jesti: jer jedemo samo ono što je već mrtvo.
Da bi platio cijenu koju je morao platiti kako bi mogao ustanoviti Euharistiju, Isus Krist je trebao pretrpiti agoniju u Maslinskome vrtu, podnijeti poniženja koja su mu zadale Kajfina i Pilatova osuda, a zatim umrijeti na brdu Kalvariji. Žrtva je trebala proći sva ta žrtvovanja da bi došla do sakramentalnog stanja i do nas.
Utemeljujući sakrament Euharistije, Isus je žrtve koje je za nas podnio u svojoj Muci produžio do kraja vremena, osudivši sam sebe na podnošenje napuštenosti bolne poput one koju je iskusio u Maslinskome vrtu, na gledanje kako ga prijatelji izdaju i kako postaju otpadnicima koji će svetu hostiju prodavati nevjernicima i vračarima.
U Euharistiji on ponovno proživljava i zatajenje koje je pretrpio kod Ane, Kajfina strahovita svetogrđa, Herodovu mržnju, Pilatov kukavičluk, sramotu dok je gledao kako su Izraelcima ljudska strast i idol od krvi i mesa draži od njega, kao što je vidio da im je draži Baraba i kao što vidi da ga u sakramentu Euharistije razapinju oni koji bogohule pričešćujući se u stanju grijeha.
Da, naš je Gospodin sve to unaprijed znao, poznavao je sve nove Jude i sve ih je ubrojio među svoje, među svoju ljubljenu djecu.
Sve ga to nije zaustavilo, jer je želio da njegova ljubav nadvlada čovjekovu nezahvalnost i zlobu; želio je nadvladati čovjekovu svetogrdnu zlobu.
Unaprijed je poznavao mlakost svojih učenika, moju mlakost; znao je koliko ćemo malo plodova primati iz pričesti, ali je unatoč tome želio ljubiti, ljubiti više nego što je bio ljubljen, više od onoga što bi čovjek mogao shvatiti. I još više od toga? Biti u stanju smrti dok posjeduje puninu života, i to nadnaravna i proslavljena života; biti tretiran kao mrtvac, promatran kao mrtvac, je li to ništa? Isusovo stanje smrti govori nam da je on u Euharistiji lišen ljepote i pokreta, da se ne može braniti dok je umotan u svete prilike kao u mrtvački pokrov i dok se nalazi u tabernakulu kao u grobu.
No on je ondje, i sve vidi, sve čuje. Sve trpi kao da je umro. Njegova je ljubav zastrla njegovu moć, slavu, njegove ruke, noge, njegovo divno lice, njegova sveta usta – sve. Ostavila mu je samo srce da ljubi i njegovo stanje žrtve da zagovara za nas.
Gledajući toliku ljubav koju Isus Krist ima za čovjeka, koji je tako nezahvalan, izgleda kao da zloduh pobjeđuje i vrijeđa Isusa. Ja, govori zloduh, ne dajem čovjeku ništa, ništa istinito, lijepo ili dobro. Nisam za njega patio, a mene više voli, i više mi i bolje služi nego tebi.
Jao! Uistinu je tako, naša hladnoća i nezahvalnost daju Đavlu pobjedu nad Bogom. O, kako možemo zaboravljati ljubav Našega Gospodina, ljubav koja ga je toliko koštala, kojoj ništa nije odbio...!
