Srednjovjekovna misa u crkvi u Endreu 1450.

Ivan je priredio tekst koji će sam predstaviti, a ja vam samo skrećem pozornost na (nažalost, vrlo kratke) isječke iz opisanog filma koje možete pogledati na ovoj stranici. Sutra idem u Rim na hodočašće i molim vas da budete pristojni u komentarima koje ću radi ovog članka ostaviti otvorene.

***

Dragi čitatelji,

u Švedskoj je 1989. godine na otoku Gotlandu u malome mjestu koje se zove Endre bila snimljena jedna srednjovjekovna misa. Ne samo što je to bila stara latinska misa nego su je upravo slavili onako kako je vjerojatno bila slavljena s lokalnim običajima prije 550 godina. Nije se radilo ni o kakvoj glumi, nego je onaj koji na snimci slavi misu pravi katolički svećenik, pater Anders Piltz i on zaista služi katoličku misu. Pjevač, ministrant a i ostali puk su svi obučeni u autentične nošnje kakve su se nosile u to vrijeme.

Ova je misa služena jer je glavni grad otoka Gotlanda slavio 700 godišnji jubilej. Kako je sveta misa, naravno, bila dio svakodnevnog života jednog prosječnog Šveđanina, rodila se ideja da se organizira jedna autentična misa kako je mogla izgledati u srednjem vijeku na tom otoku. Tražili su za to posebnu dozvolu iz Rima koju su i dobili.

Uz to je 1993. godine izdana knjiga "Medeltidsmässa i Endre kyrka 1450" (Srednjovjekovna misa u crkvi u Endreu 1450.) koju su napisali katolički svećenik vlč. Sven-Erik Pernler, pater Anders Piltz, Sven Helander i Bengt Stolt. Preveo sam vam uvod iz te knjige gdje vlč. Pernler opisuje taj projekt.

Usput bih volio spomenuti da je svećenik koji celebrira misu, pater Piltz, jedan od naših svećenika koji redovito služe staru misu. On je također napisao švedski prijevod knjige Homo Conditus kojoj je autor Magister Mattias [o kojem nam je Ivan već pisao, op. TB].

Uzeo sam si također vremena prevesti dio iz "Medeltidsmässa i Endre kyrka 1450" gdje vlč. Pernler raspravlja o pitanju jesu li ljudi razumjeli latinsku misu u stara vremena, pa pročitajte što on o tome misli.

Ako vam se sviđa ovo što donosim iz te knjige, slobodno to recite u komentarima pa ću se potruditi da još toga stavimo na blog jer ovo je zbilja po mome mišljenju izvrsna knjiga o fantastičnom projektu gdje vrlo detaljno i poučno pišu o misi i običajima iz prošlih vremena.

“Nije da razumijem što pjevaju ili čine, ali osjećala sam se ugodno u duši.” Ovo je rekla jedna srednjovječna dama koja je slučajno ušla u crkvu u Endreu u Gotlandu tijekom filmskog snimanja u jesen 1989. Ondje se odvijala misa, kako je mogla biti slavljena u istoj crkvi 550 godina ranije. Latinske riječi i gregorijanski tonovi nisu izgubili svoju sposobnost da privlače. I suvremena slučajna posjetiteljica “osjećala se ugodno u duši”.

“Konačno se može vidjeti kako je ova crkva trebala izgledati”, uskliknuo je jedan stari župljanin nakon što su uklonjene propovjedaonica i klupe iz kasnijih stoljeća, pod široki trijumfalni luk postavljena je korska pregrada, marijanski oltar je “obnovljen” kao i spremišta uz pokrajnje oltare. Doista, bilo je ekonomskih problema kao i problema s nadležnim službama za starine pa crkvu nije bilo moguće “stvarno” obnoviti, ali utisak je bio jednodušan: izvorni sklad i ravnoteža vratili su se na nekoliko dana. Film koji je snimljen nastao je u suradnji Länsmuseet Gotlands Fornsal, Riksantikvarieämbetet i Utbildningsradion (UR Media). Nakana je bila stvoriti sa znanstvene točke gledišta dobro potkrijepljen dokumentarni film o srednjovjekovnoj misi kako je slavljena u Gotlandu. Kako bi se ova želja ostvarila trebalo je izvršiti istraživanja kao i raspolagati s nekoliko ljudi sposobnih da takvu misu održe. Drugi je dio ovog zahtjeva bio najlakši. Dokumentarac ove vrste nikako nije mogao biti realiziran s glumcima. Anders Piltz, katolički svećenik, a ujedno i sveučilišni profesor latinskog jezika bio je očiti izbor. I Mattias Östborn, kantor katoličke župe Tijela Kristova u Gotlandu koji je duboko angažiran u tradiciji gregorijanskog pjevanja bio je jasan odabir. Za ministranta je izabran Mattias Piltz koji je imao iskustvo posluživanja na katoličkim misama i učio se za svećenika. Nešto je teže bilo organizirati “srednjevjekovni kler”. Bilo je i mnogo volontera koji su željeli biti statisti, ali nije lako djelovati kao katolički župljanin s protestantskim mentalitetom i duhovnošću, posebice ako treba biti srednjevjekovni katolik! No ni mnogim katoličkim volonterima nije bilo lako, mnogo je toga bilo drugačije prije 500 godina…

No uistinu ogroman problem bilo je znanstveno istraživanje koje je trebalo obaviti kako bi se snimanje moglo ostvariti. Ja sam preuzeo brigu za organiziranje istraživanja uz uvjet da mi tri veoma umješne osobe također budu od pomoći: docent Sven Helander, specijalist za liturgiju iz Linköpinga (koju su slavili i ljudi u Gotlandu), Bengt Stolt, poznavalac crkvenih tema i njihove primjene te Anders Piltz. Na sebe sam preuzeo odgovornost za laike tijekom mise. Još jedan uvjet bio je da smo morali biti negdje u sredini petnaestog stoljeća. Bilo što drugo bilo bi previše nesmotreno i nesigurno.

Uskoro smo došli do nekoliko zanimljivih otkrića. Primjerice, veliki i priznati autori liturgijskih leksikona i drugih standardnih djela rijetko su uopće pomišljali o tome kako je srednjovjekovna misa slavljena u jednoj seoskoj župi s ograničenim resursima. Iznenada smo primjećivali koliko je toga o čemu nam literatura ništa ne govori.

Teškoća nije bila ustanoviti strukturu mise, nego pronaći tragove običaja. Nije nam olakšala stvaranje ove rekonstrukcije ni spoznaja koliko toga što je jednom bilo očito nikad nije zapisano. Tek slaveći iznova misu koju nitko od nas nije vidio, počeli smo razumijevati ili osjećati kako su se se neki trenutci ili zbivanja “morali” ili “trebali” odvijati, kako je misa mogla biti slavljena “jedne obične nedjelje u jednoj običnoj župi”. I prostorni detalji su se razjasnili kada su zadobili svoju ispravnu funkcionalnu i teološku povezanost.

Sva su naša čula započela surađivati s našim starim i novim znanjima kako je misa iz petnaestog stoljeća počela rasti: kantorova pjesma miješala se sa srednje glasnom molitvom svećenika, baklja koja je osvjetljivala uzdignutu hostiju, korska pregrada koja uopće nije stvarala udaljenost koju smo prije pretpostavljali, ploče za vatru iz kojih se širila ugodna toplina bez dima, fenjeri koji su oživljavali slike, tamjan koji je gradio petlje – ne oblake! – oko raspetog Isusa. Gotovo sve se uklapalo. Ali ipak je ostalo – i možda će uvijek ostati – nesigurnosti, posebice o ponašanju župljana u pojedinim trenutcima. Službene su knjige napisane kako bi propisale ponašanje onih koji su u koru, a ne za župljane u crkvi.

Osim samih liturgijskih rukopisa provjerili smo u istraživanju i mnoštvo izlaganja o misi, propovijedi, katehetskih pouka i – ne manje važno! – stotine i stotine slika . Srednjovjekovne slike su u bitnim dijelovima popunile rupe i nesigurnosti u pisanim djelima. No u isto vrijeme, te su slike bile jedan od najtežih materijala za obradu. Premda su iz pravog razdoblja, mnoge od njih stvorene su u ne-nordijskim zemljama i pokazuju okruženja koja nisu seoska župna crkva.

Nije pretjerano reći da smo u nekom smislu stekli više novih saznanja kroz ovaj jedinstveni projekt nego proučavanjem mnoštva referentnih knjiga i standardnih teoloških djela.

Jesu li ljudi u srednjem vijeku razumjeli misu?

Činjenica da ljudi nisu govorili latinski dakako nije istoznačna s time da nisu razumjeli svrhu ili događanja na misi. Ne smijemo zaboraviti da su u ovoj misi oni sudjelovali i bili o njoj podučavani od kad su bili djeca. Djeca su prijemljiva i reagiraju na zbivanja u svojoj okolini. Zasigurno su naučili određene dijelove koji se ponavljaju napamet čak i na latinskom. To je vjerojatno jedan od povoda pitanju koje se nerijetko postavljalo u 14-om i 15-om stoljeću: je li bolje moliti Očenaš na latinskom ili na materinjem jeziku. Rune i zapisi na zidovima crkava također ukazuju kako su ljudi bilježili latinske fraze i izraze koji su se ponavljali.

I primjetite: još i danas u svijetu imaju milijuni ljudi koji ne govore latinski, ali ipak vrlo dobro razumiju i aktivno sudjeluju u latinskoj misi. Također zamjetite koliko je mnogo blagdana slavljeno u to vrijeme! Krajem srednjeg vijeka bilo je u Švedskoj 80 blagdana kada se nije smjelo raditi. Usto dolazi i 30 poluradnih blagdana kada se smjelo raditi nakon što je služena misa.

Od ljudi u župi očekivalo se da mnogo toga čine u srednjovjekovnoj misi, premda je bilo relativno malo trenutaka kada su svi činili isto. No je li realistično vjerovati da je narod u latinskoj misi znao kada treba što činiti? Da, zašto ne? Tako je bilo u katoličkim župama u kasnijim vremenima, čak i u mjestima gdje su ljudi bili neuki i nepismeni. Važno je zapaziti da su im postojanost u tome osiguravali različiti znakovi. Zvona crkvenih zvona, zvonjenje oltarnog zvonca, podizanje hostije i kaleža, glasnije svećenikove riječi, postupci kantora ili ministranta itd. – sve je djelovalo jezikom znakova. Taj je jezik poticao na klečanje, molitvu, motrenje i štovanje, križanje i drugo.

Istodobno je bitno primjetiti da se nije puštalo da izvanjski događaji postanu samo isprazna vanjština. Knjiga s podukama “Sielinna Thrøst” [Utjeha duše, stara švedska srednjovjekovna knjiga o liturgiji] uvijek je smjerala objasniti zašto nešto činimo u crkvi. Jedna knjiga pod nazivom “Speculum Missae” [?] pokušava objasniti značenja različitih trenutaka u liturgiji povezujući ih s različitim događajima iz Biblije, posebice Novog zavjeta. Svećenikova je dužnost bila da ovo znanje održi živim, primjerice kroz propovijedanje.