Gostujući autor - Moj put k Tradiciji

Baka mi je pružila prvi primjer vjere, bez mnogo riječi, s krunicom u ruci, vodeći me na misu. Njezino : „Ideš li sa mnom na misu?“ bilo je dovoljno da naslutim kako je to nešto veliko i važno.

U srednjoškolskoj dobi udaljila sam se od Crkve uz omiljenu ispriku : „Zašto bih išla kad oni koji su na misi nisu ništa bolji od mene?“ Ono što me vratilo bila je zaljubljenost u mladića kojeg sam viđala samo vikendom, tako da smo zajedno provodili i vrijeme na misi.

Kada sam pred maturu imala težu saobraćajnu nesreću počela sam ozbiljno razmišljati o onom što dolazi poslije smrti. I bila sam sigurna da sam dobila još jednu priliku. No, nisam znala kako se približiti Bogu i doživjeti ga onako kako sam slutila da je to moguće. Bog je milosrdan i u knjizi Rajka Bundala „Ljubav nikad ne prestaje“ našla sam potvrdu da je to moguće, pa sam počela svakodnevno ići na misu. Novi župmik mi je pomogao shvatiti kako je Božja ljubav ne može biti zaslužena, što sam pokušavala, nego ju samo trebam prihvatiti. I zaista, doživjela sam tu bezuvjetnu Božju ljubav. To me iskustvo odvelo u karizmatsku zajednicu. Željela sam biti što bliže Bogu, doživljavati njegovu ljubav uvijek iznova. Knjige koje sam gutala, uglavnom protestantskih autora, bile su pune takvih isustava. Sve je bilo jednostavno, bila sam „novi čovjek“, „spašena“, sigurna na putu u raj... U tom traganju za intenzivnim iskustvima bila sam i vrlo blizu odlaska iz Katoličke crkve jer su me učili da su Crkva svi koji vjeruju u Isusa i koji su mu „predali svoj život“. Mnogi moji prijatelji, uključujući i najbolju prijateljicu, napustili su Crkvu, otišli u razne fundamentalističke vjerske zajednice i postali veliki protivnici katoličanstva.

Bog ima smisao za humor, pa je ponovo iskoristio moju slabost da mi preko osobe koja mi se sviđa otkrije Mariju, za koju do tad nisam imala mjesta u životu. On mi je dao knjigu „Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji“ sv. Ljudevita Monfortskog i tu sam našla odgovore na svoje pitanje zašto je Marija važna u vjerničkom životu. Vjerujem da me je ona sačuvala u Katoličkoj crkvi, a isto tako i pomogla da se zbližim s tom osobom, tako da smo ušli u brak. Osim ljubavi prema Mariji, zajednička nam je bila i ljubav prema naviještanju vjere. Koristili smo svaku priliku da s ljudima s kojima bi došli u kontakt razgovaramo o vjeri. I sve nam se češće događalo da naiđemo na ljude koji su napadali Crkvu, izokretali razna učenja Crkve, a mi nismo znali kako im odgovoriti. Bili smo primorani bolje upoznati nauk Crkve i počeli smo čitati apologetske knjige. Ujedno smo sve više počeli primjećivati da se naše nove spoznaje ne uklapaju u karizmatsku duhovnost, koja je na protestantskim temeljima, naročito u zajednici u kojoj smo bili. Otkrili smo razliku između protestantskog nauka o spasenju i katoličkog nauka o otkupljenju. Učenje o trpljenju, zaslugama, pologu vjere, čistilištu, zagovoru svetaca, borbi s vlastitom palom naravi i nastojanju oko rasta u krepostima bilo je sasvim izostavljeno, ili tek uzgred spomenuto. Svoje smo nove spoznaje pokušali podijeliti s ostalim članovima zajednice, ali nismo naišli na razumjevanje, uglavnom uz riječi: „Ma to nije tako važno, samo je Isus bitan“. Konačan raskid sa zajednicom bio je vrlo bolno iskustvo jer smo proveli godine u njoj (ja više od deset) i neko vrijeme sam se osjećala kao izgubljena. Tek sad kada gledam unatrag shvaćam da bih bez tog bolnog reza ostala na infantilnoj razini vjere jer je sve te godine mukotrpan rad na vlastitom karakteru bio sasvim u drugom planu. Meni je posebno bilo teško jer sam odjednom uvidjela besmislenost vlastitog „trčanja za pomazanjem“, za intenzivnijim osjećajem Božje blizine. Bilo mi je teško moliti, još teže čitati Bibliju koja mi je do tad bila izvor „Božjih obećanja za moj život“. Osjećala sam nostalgiju za silnim emocijama koje su me godinama nosile.

Suprug je nastojao sa mnom podijeliti neke nove spoznaje iz povijesti Crkve, tradicije, uglavnom neuspješno. Ostala je samo nedjeljna misa i brinulo me što je njemu sve više smetalo poigravanje s liturgijskim molitvama i razni dodaci u misi, koje ja nisam niti primjećivala. Počeo je sve više govoriti i o latinskoj misi, a kad je predložio da posjetimo jednog svećenika koji je uzeo godinu odmora i služi 'predkoncilske' mise bila sam se prilično uplašila za njega. No, tad sam pročitala jednu rečenicu pape Benedikta XVI. u kojoj govori o opasnosti da se organski razvoj liturgije koji je trajao stoljećima zamijeni umjetno stvorenom liturgijom i to me potaklo na razmišljanje. Polako sam počela shvaćati sve ono što sam do tada čula. Žrtveni karakter mise, na primjer, mi je bio potpuno nepoznat. Za mene je misa bila slavlje Isusove pobjede, uvijek samo s pogledom na Uskrsnuće, nikad na križ, na kojem je stvarna žrtva. Meni je „novo lice Crkve“, ono postkoncilsko, ekumensko, koje je svatko tumačio na svoj način, donijelo zbunjenost i sakrilo ljepotu i bogatstvo Tradicije koju još uvijek otkrivam. Potraživši malo dublje od onoga što je postkoncilsko lice otkrivalo, pronašla sam napokon čvrst i jasan nauk po kojem mogu živjeti i koji se ne oslanja samo na doživljaje vjere i emocije kao što je to bilo prije, dok sam bila u karizmatskim krugovima. Borba za promjenu vlastite sebične naravi postala mi je važan dio svakodnevnog života, a razmatranje Isusove žrtve glavno oružje u toj borbi. Zbog toga mi je još više žao kad vidim koliko se malo danas na misama daje mjesta tom razmatranju, koliko malo ga se uopće spominje. Nadu da će predkoncilska tradicija više doći do izražaja u Crkvi budi mi svaka izjava Pape koja ukazuje kako Drugi vatikanski koncil ne smije biti promatran kao drastični rez u Crkvenoj povijesti i da ga se može razumjeti tek kad se uvaže i svi prethodni koncili. Očekujem da će bezvremensko lice Crkve biti sve očitije među onima koji žele živjeti vjeru.

S. Š.