Bura u kapi vode

Nisam namjeravao pisati poseban post o ovoj temi, ali mi se jako svidio odmjereni i obrazloženi odgovor don Damira Stojića na bijesni i besmisleni napad internetskog portala Križ života. O Križu života sam već pisao, pa neću ponavljati kritike koje možete naći u tom postu i ondje navedenim linkovima.

Evo kako se situacija razvijala:

Nedavno je Katolički pastoralni ured pri Sveučilištu u Zagrebu otvorio svoju internet stranicu. Stranica grafički izgleda više nego pristojno, a za očekivati je da će njezina popularnost ovisiti o tome koliko će sadržaj biti u skladu s onim što studenti traže. To bi uključivalo primjerice odgovore na studentska pitanja o životu, vjeri, moralu (posebno vezanom uz spolnost) itd. Čini mi se da je prerano o tome za sada suditi, ali već i ovako ako se redovito budu objavljivale informacije o tribinama i sličnome, stranica ima svoje mjesto i vrijednost.

Urednik portala Križ života je nazvao voditelja pastorala za studente, salezijanca don Damira Stojića, a ovaj mu je rekao, citiram doslovno jer je važno za nastavak priče: "ne bih dao izjavu".
Možete samo zamisliti kakav pravednički gnjev, kakav tsunami ogorčenosti diskriminacijom se rađa u grudima svakog nepristranog novinara kad mu tako nešto kažu.
Na valovima tolerantnog i slobodoumnog reagiranja peticijom na "netolerantna" i "zatucana" pisanja kastavskog župnika o beogradskoj homoseksualnoj paradi, možda se urednik Križa života zapitao: Da i ovo nije jedan od onih pojedinaca koje bi Crkva i Država trebale sankcionirati?

Portal Križ života kontaktirao je studentskog kapelana Damira Stojića koji je na grub i bezobrazan način odbio opširnije progovoriti o samom projektu i spomenutom uredu. Spomenuti svećenik priključio se tako onima u Crkvi koji novinare i medije dijele na podobne i nepodobne.
...
Čestitamo mu na karijeri i neodgovornosti prema društvu od kojeg živi i koje financira njegovu bahatost.

(Križ života (hc), 15.10.2010.)

Nemam pojma zašto se Studentski zbor ("studentsko" tijelo o kome nemam nimalo pozitivno mišljenje, barem u onom sastavu i postupcima u kojem su bili prije otprilike pet godina) odlučio nakon desetak dana izraziti potporu don Damiru.

Studentski zbor Sveučilišta u Zagrebu uputio je u utorak 26. listopada izjavu za medije u kojoj podržava djelovanje studentskog kapelana don Damira Stojića, a povodom napada portala Križ života na don Damira Stojića jer mu nije pristao dati izjavu, prenosi Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.
U izjavi za medije, koju potpisuje predsjednik Studentskog zbora Ivan Bota, piše
...
Taj članak ne vrijeđa samo don Damira, nego i studente zagrebačkog Sveučilišta, navodeći kako većina studenata i akademskih građana ne mari ni za poruke Katoličke Crkve ni za studentskog kapelana. Takva konstatacija nije istina što se vidi po mnoštvu studenata koji pohađaju vjeronaučne susrete don Damira u SD "Stjepan Radić" na Savi i u prostorijama crkve Sv. Mati slobode na zagrebačkom Jarunu.
...

(IKA, 26.10.2010.)

Malo bi bilo reći da je to Križu života došlo k'o naručeno (moji komentari i naglasci):

“Ovim napadom portal Križ života zapravo najviše diskriminira one koji promiču slobodu osobe. To se pokazalo i prema don Damiru Stojiću kojeg je Križ života nazvao arogantnim i bahatim samo zato jer nije pristao dati izjavu tom portalu. Dakle, ovdje se ozbiljno napada sloboda don Damira nepoštivajući njegov osobni izbor“, napisao je u izjavi predsjednik Studentskog zbora Ivan Bota dodajuću kako taj članak ne vrijeđa samo don Damira, nego i studente Sveučilišta u Zagrebu zbog stajališta da većina studenata i akademskih građana ne mari ni za poruke Katoličke crkve ni za studentskog kapelana.

Portal Križ života ni u jednom dijelu tog članka nije napisao neistinu. Činjenica je da je tijekom telefonskog poziva gospodin don Damir Stojić odbio dati izjavu na vrlo bahat i bezobrazan način. Također je činjenica da Križ života, prenoseći informaciju da je studentski kapelan odbio predstaviti novi projekte vezane uz studentski pastoral, nije nepoštivao izbor i slobodu gospodina Stojića da odbije dati izjavu (kako bi Križ života mogao nekoga natjerati da da ili odbije dati izjavu?) već je o toj činjenici informirao čitatelje zbog kojih se izjava i tražila kako bi se opširnije predstavio rad studentskog kapelana i studentski pastoral.

Svi studenti katolici?

Također valja reći kako Križ života nije pogriješio u članku prikazujući većinu studenata Sveučilišta u Zagrebu kao one koji ne znaju, nisu informirani ili ih uopće ne zanima rad studentskog kapelana, a također ni rad i poruke Katoličke crkve u Hrvatskoj. Premda predsjednik Studentskog zbora Bota tvrdi kako to nije istina, argumentirajući svoj demantij “mnoštvom studenata koji pohađaju vjeronaučne susrete don Damira u SD Stjepan Radić na Savi i u prostorijama crkve Sv. Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu“, valja upozoriti na neke druge činjenice.

Večernji list prošle je godine (22. prosinca 2009.) objavio istraživanje "Etnički stavovi i osobine ličnosti zagrebačkih studenata" koje je Institut za migracije i narodnost proveo u studenom i prosincu među 368 zagrebačkih studenata većinom društvenih znanosti. Istraživanje je pokazalo da samo 33,2 posto studenata vjeruje Crkvi, da se svaki četvrti student izjašnjava ateistom, nešto više od polovice studenata smatra se vjernicima koji ne prihvaća sve što vjera naučava, a 22,8 posto su uvjereni vjernici. S druge strane, gospodin Bota nije napisao u svojoj Izjavi za medije koliko to studenata studira na Sveučilištu u Zagrebu, a koliko od njih pohađa programe vezane uz studentski pastoral. Stoga je takva argumentacija nedovoljna kako bi se diskreditirale činjenice na koje upozorava Križ života [baš im je to na srcu, da premalo mladih vjeruje Crkvi ili prihvaća sve što vjera naučava].

Pravo na informaciju [kakvu informaciju?]

Upravo zbog tih činjenica Križ života je želio s dobrim namjerama opširnije predstaviti studentski pastoral i informirati čitatelje o toj tematici te radu studentskog kapelana, što je kapelan na vrlo nepristojan način odbio. Križ života je želio također predstaviti internetsku stranicu studentskog pastorala koju vodi kapelan Stojić, a na kojoj ni danas, dva tjedna nakon otvaranja, kapelan nije objavio (napisao) ni jedan odgovor na pitanja studenata [ha, eto ti sad!] I na kraju Križ života prenošenjem informacija i činjenica nije želio umanjiti projekte don Damira Stojića, nije želio uvrijediti studente katolike, već upravo suprotno – informirati čitatelje o studentskom pastoralu i radu gospodina Stojića, što nam je taj isti kapelan na vrlo bahat i neodgovaran način onemogućio.

(Hrvoje Cirkvenec, 27.10.2010.)

Ali ovaj demanti replike na reagiranje nije bio dovoljan. Zato su iz Križa života pozvali mladog znanstvenika i aktivista doc. Matu Kapovića da im malo razjasni stvari.

H.C. Iz Izjave za medije predsjednika Studentskog zbora Sveučilišta u Zagrebu proizlazi da su svi studenti katolici?

M.K. Svi studenti nisu katolici, a i da jesu, to se zapravo nazovipredstavnika studenata Bote ne bi trebalo ticati. On bi se trebao boriti za studentska prava (što ne čini), a ne nepozvan braniti čast studentskih kapelana tobože u ime svih studenata. Mislim, uostalom, i da je samo postojanje studentskog kapelana u navodno sekularnoj državi nepotrebno, no to je druga priča.

...

M.K. Svaki pravi katolik bi morao podupirati studentsku borbu za besplatno obrazovanje na svim razinama dostupno svima jer je to borba za socijalnu jednakost, pravednost i bolje društvo, tj. za društvo u kojem visoko obrazovanje neće biti dostupno samo bogatima. No općenito je i crkvena potpora studentima bila gotovo nikakva (uz iznimku HBK i studenata KBF-a) [samo im je Hrvatska biskupska konferencija dala potporu u besmislenoj i nedefiniranoj borbi manjine koja sprječava većinu u normalnom životu?! Je li to stvarno ili se netko zeza?], što ne čudi s obzirom na to kakvu nazadnu ulogu Crkva inače igra u Hrvatskoj, za razliku od nekih drugih dijelova svijeta (npr. Južne Amerike gdje se upravo Katolička crkva ističe u borbi za socijalna prava običnih i siromašnih ljudi).

(Hrvoje Cirkvenec, 27.10.2010)

Unatoč svoj besmislenosti reagiranja Križa života, moram priznati da je i meni bilo malo čudno ne odgovoriti nekome ako te nešto pita. Naravno, s takvima poput Križa života bolje je voditi pismenu prepisku (daleko od toga da su oni jedini!) tako da se smanji mogućnost manipulacija izjavama. Ali, donosim za kraj tekst don Damira Stojića u kojem je on vrlo lijepo i pristojno obrazložio svoj postupak.

Ponukan negativnom medijskom pažnjom koju (Bog mi je svjedok) nisam želio, kao i vašom podrškom prošlih dana, osjećam potrebu napisati nekoliko rečenica kojima bih želio pojasniti stvari iz svojega kuta. Dosta vas je bilo zbunjeno s natpisima koji su se u posljednje web-portalu „Križ života“ vezali uz mene, upotpunjeni fotografijom u – rekao bih – prilično lošoj rezoluciji. Istina je da sam navedenog dana odbio dati izjavu portalu, ali doista to nisam napravio ni na grub ni bezobrazan način. Na upit sam jednostavno odgovorio da ne bih dao izjavu (svjesno koristeći kondicionalni oblik). [ma zamisli bezobrazluka, svjesno koristeći kondicionalni oblik!] Jednako tako, razgovor smo pristojno završili. Svjestan sam da ovo može izgledati kao situacija jedna riječ protiv druge u kojoj je teško bilo što dokazati. Ipak, iskreno smatram da grubost i bahatost ne spada na moj način komuniciranja. A to najbolje mogu dokazati svojim dosadašnjim i budućim radom sa studentima.



U članku se navodi da „Čitatelji imaju pravo znati“ koristeći to kao argument protiv moje šutnje. Moram reći da se u potpunosti slažem s tom konstatacijom. Međutim, problematično mi je ako bilo tko tu rečenicu nadopuni s jednim prešutnim dijelom pa ona dobije oblik „Čitatelji imaju pravo znati upravo preko mene“. Naime, s ciljem informiranja čitatelja sam i otvorio ovu web stranicu te se konstantno trudim oko obavještavanja studenata o svim svojim aktivnostima putem informativnih kanala koje smatram prikladnima. S druge strane, svaki novinarski rad bi se trebao temeljiti na poštivanju prava sugovornika, kako na govor tako i na šutnju. Ne bih to nazvao bahatošću, već jednostavno slobodom i pravom svake osobe.

No, bilo bi dobro da i malo pobliže objasnim zašto, na prvom mjestu, nisam dao izjavu „Križu života“. Općenito, smatram da je taj portal vrlo dobro opremljen, često ažuriran i da prenosi mnoštvo informacija vezanih uz događanja u Crkvi [najprije dobre strane, tako treba]. Ipak, ono s čime s ne slažem u radu tog portala je, po mom mišljenju, određen senzacionalistički i ideološki ton u natpisima i tekstovima. Iako i sam smatram da je konstruktivna kritika uvijek dobro došla i da doprinosi poboljšanju djelovanja svake zajednice ona treba biti iznijeta kroz dijalog, popraćena željom za susretom dvaju strana i međusobnim poboljšanjem i obogaćenjem [vrlo odmjerena i razložna kritika]. To je ona vrlina dijaloga koju smo svi pozvani gajiti. Nažalost, čini mi se da je taj dijalog na portalu često zapriječen iznošenjem određenog broja predrasuda i gotovih sudova protiv Crkve i biskupa. Često se na taj način iznose i otvoreni napadi na Crkvu i Crkveni nauk [stvarno?]. Ja sam službenik Crkve koju doživljavam kao svoju obitelj i volim svoju katoličku Crkvu, pa me takvi napadi znaju povrijediti. Dajući izjavu za portal smatrao sam da bi se moglo tumačiti kako sav njegov sadržaj podržavam i potpisujem. A kako bi to moglo stvoriti nesigurnosti, prvenstveno kod studenata s kojima sam poslan raditi, smatrao sam da je bolje ne dati izjavu. Bez ikakve osobite srdžbe i grubosti, samo očekujući da se moja osobna odluka poštuje i razumije [majstorski objašnjeno don Damire].

Kada govorimo o križu, želio bih dodati još jednu biblijsku sliku. Na Kalvariji se nalaze 3 križa, a samo jedan od njih je onaj koji je po kršćanskom nauku donio spasenje. Long story short – nije svaki križ Isusov. Velika bi mi bila želja da svi mi svoj križ života učinimo što sličnijim Kristu spasitelju. Ja ću to svakako napraviti sa svojim križom života [podsjeća me prethodni odlomak na nešto, great minds think alike :-)].

Nikako ne bih htio da se ova moja kolumna shvati kao osobni napad na gospodina Hrvoja Crikvenca. On je, kao i svi ostali studenti, uvijek dobrodošao kod mene na razgovor, ispovijed, duhovni savjet itd., sve uz šalicu dobro filtrirane američke kave. Ipak, u svojstvu novinara, volio bih da poštuje i moju slobodu govora, kao i slobodu izbora mjesta govora [vidi se da je don Damir izučio komunikacijske vještine u Americi].

(don Damir Stojić, SDB, 29.10.2010.)

Moram priznati da sa skepsom gledam većinu stvari koje se pozivaju na "teologiju tijela" (o toj temi ćemo drugom prilikom), ali ako ovako razborito don Damir govori svojim studentima, onda mislim da za njega i njih ne treba brinuti.

PS. Don Damire, ako ne želite gledati slike poput one na KŽ-u ili ove gore, stavite na internet neku fotografiju veće rezolucije.