Kako sam trpjela sada, gledajući u veličanstvenim crkvama gdje je točno svetohranište - izbačeno iz središnjeg mjesta ne zna se kamo. Ne, ne, nikad se nisam složila s odlukom Crkve da za vrijeme sv. Mise svećenik stoji okrenut licem prema narodu - a ni s time da je mjesto svetohraništu negdje sa strane.
Po mojem mišljenju je u trenutku podizanja svećenik u kontaktu s Njim, s Bogom, i svijet mu mora nestati iz očiju, a ostati samo Onaj, koji u njegove ruke silazi s neba. A ljudi promatraju ne svećenika, nego bijelu Hostiju, uzdignutu visoko u svećeničkim rukama.
Prvi sam puta iskusila takvu sv. Misu, licem prema narodu, u Parizu i zapravo se nisam mogla sabrati jer mi je cijelo vrijeme na umu bila dijagnoza da svećenik, koji se okrenuo prema nama, ima čir želuca, imao je tipične mijene na licu. Nisam htjela gledati svećenika, ali normalno da sam htjela biti što bliže oltaru, pa sam se na koncu sakrila iza stupa.
Drugi današnji izvadak je iz vrlo zanimljivog intervjua sa suprugom Dietricha von Hildebranda, dr. Aliceom von Hildebrand, a obuhvaća veće područje od samo liturgijske reforme i daje barem naznake zašto je nakon koncila naglo došlo do tako sveobuhvatne i duboke krize u Crkvi. Možda će vam sada koristiti i da se prisjetite jednog teksta o modernizmu koji je objavljen na ovom blogu prije nekoliko mjeseci. Svima bih preporučio da pročitaju cijeli intervju i zato donosim samo početak ovog dramatičnog opisa:
S obzirom na sadašnju krizu, kada ste prvi puta primjetili da je nešto krenulo strašno loše?
Bilo je to u veljači 1965. Ja sam uzela godinu dana za istraživanja u Firenci. Moj suprug čitao je teološki časopis i iznenada sam začula da je zaplakao. Potrčala sam k njemu, u strahu da su mu srčane tegobe izazvale iznenadnu bol. Upitala sam ga je li dobro. Rekao mi je da je iz članka koji je čitao zadobio jasan uvid da je đavao ušao u Crkvu. Sjetite se da je moj suprug prvi znamenitiji Nijemac koji je javno progovorio protiv Hitlera i nacizma. Njegovi su uvidi uvijek predviđali unaprijed.
Usput, uz brojne druge mudre odgovore Alice von Hildebrand, mogli bi izdvojiti i ovaj koji i mi i neki nasi komentatori moraju imati na umu:
OdgovoriIzbrišiIt is one of the fears I have about traditional Catholics. Some flirt with fanaticism. A fanatic is one who considers truth to be his personal possession instead of God’s gift. We are servants of the truth, and it is as servants that we seek to share it.
I am very concerned that there are “fanatical” Catholics who use the Faith and the truth it proclaims as an intellectual toy. An authentic appropriation of the truth always leads to a striving for holiness. The Faith, in this present crisis, is not an intellectual chess game. For anyone not striving for holiness, that’s all it will ever be. Such people do more harm to the Faith, particularly if they are proponents of the traditional Mass.