Peticija za slavljenje tradicionalne misezavršava7.7.2009. na drugu godišnjicu objave papinog motuproprija Summorum Pontificum kojim je tradicionalna misa ponovno darovana svim svećenicima i laicima Katoličke Crkve rimskoga obreda.
Još možete potpisati peticiju na na stranici Tradicionalna misa ( http://sites.google.com/site/tradicionalnamisa/peticija ). Potičem vas da to učinite ukoliko još niste i da ovu obavijest proširite među svojom rodbinom, prijateljima i poznanicima. Evo i teksta peticije:
Molba za slavljenje mise prema izvanrednom obliku rimskog obreda:
U skladu s motuproprijom Summorum Pontificum pape Benedikta XVI. tražimo da nam se omogući prisustvovanje misi slavljenoj prema izvanrednom obliku rimskog obreda (također poznatoj pod nazivom tradicionalna latinska misa ili tridentska misa) u jednoj od crkava grada Zagreba barem nedjeljama i blagdanima.
Evo i jednog talijanskog bloga pod nazivom Chiesa (Crkva) koji piše novinar Sandro Magister, a možete ga čitati u originalu na talijanskom ili pak u prijevodu na engleski, francuski ili španjolski. Magister ne piše postove u klasičnom smislu, svaki je tekst neka vrsta eseja u kojem analizira situaciju u Katoličkoj Crkvi, ali i druge teme u svijetu povezane s religijom. Vrlo je pronicljiv i daje pregledni prikaz onoga o čemu piše što pomaže stvoriti sudove o važnim temama koje nisu posebno zastupljene u svjetovnim i vjerskim novinama i časopisima, a ako i jesu najčešće je to vrlo površno. Pogledaje barem naslove s kratkim sažecima koje možete naći na prvoj stranici pa ćete zaključiti o kakvoj raznolikosti i zanimljivosti tema se tu radi.
Danas, 26. lipnja, je spomendan sv. Josemaríje Escrive de Balaguera koji je umro na današnji dan 1975. godine. On je osnivač Opusa Dei (hrv. Djelo Božje). Što je Opus Dei? Evo što piše na vrlo dobroj i redovito obnavljanoj internet stranici koju možete čitati, među ostalim, i na hrvatskom jeziku:
Opus Dei je osobna prelatura Katoličke crkve. Osnovao ju je Sveti Josemaría Escrivá. Opus Dei pomaže običnim ljudima živjeti svoj kršćanski poziv u svakodnevici nudeći im duhovnu potporu i izobrazbu koje su im za to potrebne. Promiče svijest o univerzalnom pozivu na svetost – temeljnu ideju da je svaka osoba pozvana od Boga da bude sveta – posebice na svetost koja se ostvaruje običnim radom i u svakodnevnim obvezama. Taj cilj se ostvaruje duhovnim obnovama, jutarnjim i večernjim razmatranjem, tečajevima filozofije i teologije i individualnim duhovnim vodstvom, ponajprije za pripadnike, ali i za ostale koji osjećaju potrebu za takvom duhovnom pomoći.
Više o ustroju, povijesti i ciljevima Opusa Dei pročitajte na navedenoj stranici. Opus Dei se često u javnosti predstavlja vezano uz neke kontraverzne teme, a ja nemam vremena ni volje pisati o svim tim pitanjima. Na internetu možete naći puno informacija od kojih su mnoge kontradiktorne i upitne kvalitete. Meni se za izvanjski pogled na Opus Dei čini najbolja knjiga novinara Johna Allena. Ja sam je pročitao i uvjerio se u ono što sam već i prije naslućivao. Gotovo svi prigovori na ustrojstvo i rad Opusa Dei svode se na to da je biti član zahtjevno. Nemojte krivo shvatiti, takav strogo uređen život svatko odabire sam i nakon vrlo dugog promišljanja, molitve i provjere. Ali plodovi takvog života su obilni i vrlo jasno vidljivi! Jer sva pravila i preporuke usmjerene su samo jednom: postati svet! A složit ćete se (pogotovo ako ste čitali pokoju hagiografiju) da to nije lako. No, isplati se! Inače John Allen je dosta liberalan katolik, a iako priznaje da duhovnost Opusa Dei nije za njega, ipak ne nalazi vjerodostojnosti u mnogim prigovorima i teorijama što se upućuju na adresu Opusa Dei.
Ja ću ukratko opisati svoje dosadašnje iskustvo s Opusom Dei. Naglasio bih na početku da nisam član Djela (tako ga često zovu na hrvatskom) i nemam nikakve materijalne veze s njim. Evo stvari koje su mene privukle Opusu Dei:
Razmatranja na kojima svećenik kroz otprilike pola sata tumači određenu temu, ali uvijek uz konkretne savjete kako ono o čemu priča primjeniti u svakodnevnom životu! To je važno naglasiti. Iako slušajući razmatranja možemo naučiti dosta o katoličkoj vjeri, to nikad neće biti neko teološko izlaganje bez doticaja s našim životom. Naprotiv, uvijek će biti savjeta kako se moliti, kako organizirati rad i molitvu, kako i zašto se mrtviti, kako bližnjima govoriti o vjeri i poticati ih na redovitu ispovjed i odlazak na misu...
Nakon razmatranja najčešće slijedi blagoslov s Presvetim Oltarskim Sakramentom, a jednom mjesečno je i dulje klanjanje pred Presvetim.
Liturgija koju svećenici Opusa Dei slave je najbolja i tradiciji najvjernija reformirana liturgija (novus ordo). Svako događanje u kapelici, a pogotovo misa, pokazuje duboku i iskrenu orijentiranost članova (uključujući i svećenike) Opusa Dei prema Bogu, prema Gospodinu, euharistijski stvarno nazočnom.
Knjige sv. Josemarije, a posebno trilogija Put, Kovačnica, Brazda. Evo, skinite si Put, pa pogledajte o čemu se radi. I ostale dvije knjige su slične. Knjige poput Razgovarati s Bogom (za sada advent/božićno vr., korizma) koje su pisane u sličnom duhu mogu biti izvrsna pomoć za svakodnevno molitveno razmišljanje nad Božjom riječi i vlastitim životom.
Svećenici Opusa Dei su uvijek spremni za ispovijed. Budući da shvaćaju koliko je to potreban sakrament, potiču vjernike da se često ispovijedaju i stoje im na raspolaganju, ponekad i do herojskih razmjera (sati i sati provedeni u ispovjedaonici). Savjeti su uvijek dobri i pravovjerni. Blago slušaju i bez požurivanja, a za pokoru nikad nisam dobio nešto više od Zdravomarije ili Očenaša. Ne zato što sam posebno dobar, nego jer i na taj način objavljuju beskrajno Božje milosrđe, ne štedeći pri tome same sebe u pokori i mrtvljenju.
Pravovjerje! Možda je nama u Hrvatskoj neobično naglašavati takve stvari, ali svećenici i laici Opusa Dei vjerni su nauku i učiteljstvu Crkve. To je posebno jasno uočljivo u sredinama gdje takva vjernost nije općenito prisutna u mjesnoj crkvi (ja imam nešto iskustva s ljudima iz Nizozemske i Francuske).
Osobna sloboda (koju je sv. Josemaria naglašavao) i odgovornost u svemu što se ne protivi nauku Crkve. To znači da su članovi Opusa Dei daleko od neke uniformnosti. Ono što im je zajedničko je težnja za svetošću i želja da i drugima na tom putu pomognu.
Moje, recimo, pravilo za određivanje koliko mi je neka duhovnost prihvatljiva sastoji se u tri točke provjere:
Štovanje i ljubav koja se iskazuje Gospodinu u Presvetom Oltarskom Sakramentu
Ljubav i čašćenje Blažene Djevice Marije
Vjernost i ljubav prema Svetom Ocu
U sve tri točke Opus Dei prolazi s izvrsnim ocjenama. Volio bih pročitati vaše iskustvo s Opusom Dei kao i eventualne sugestije ili kritike vezane uz ovu temu.
Dolazak u Krakow protekao je glatko. Činjenica da mi je ostao veći dio dana za razgledavanje i da će poslovni sastanci početi tek sutradan izmamila mi je osmjeh na lice. A onda sam se zapitao kako najbolje iskoristiti taj sunčani dan u ovome lijepom gradu? Kratka šetnja do glavnoga gradskoga trga nije ponudila pravi odgovor. Bilo je toliko toga za vidjeti i samo crkvu Blažene djevice Marije mogao bih razgledavati ostatak dana. Prema legendi Marija je Isusa zamolila tri stvari prije smrti: da umre brzo, da bude okružena apostolima i da na Nebu vidi svoga sina. Prekrasni glavni oltar u središnjem dijelu prikazuje na unikatan i dojmljiv način upravo trenutak Marijine smrti. Za razliku od većine takvih prikaza, Marija je na nogama i pada u naručje apostola. Nakon što sam izašao iz crkve, na povratku u hotel, zbunjen kao Charli u tvornici čokolade pred tolikim izborom kulturnih i povijesnih znamenitosti, pogled mi je pao na lokalni turistički minibus obljepljen nazivima destinacija do kojih vozi. Odluka je pala u trenu: Idem u Auschwitz.
I sve se, kako se to nekada zna dogoditi, poklopilo. Već za sat vremena kretala je slijedeća tura, a sat vremena poslije izlazili smo na parkiralište ispred prvoga logora. Simpatične majka i kćer iz Teksasa, nezaobilaznih par Japanaca i ja, mala grupa što se poslije pokazalo kao velika prednost. Neću ulaziti u detalje ustroja Auschwitza i povijesni nastanak logora, sve je to dobro dokumentirano i objašnjeno na netu, dovoljno je spomenuti da Auschwitz nije jedan logor, to je više povezanih logora od kojih se dva najveća, prvi Auschwitz I i drugi, mnogo veći Auschwitz II - Birkenau , obilaze u turi.
Auschwitz I, prvi od logora koje smo posjetili, u cjelosti je izgrađen od cigle jer je smješten u prijašnjim vojničkim barakama. Prvi dio izložaka memorijalnog muzeja koncentriran je na objašnjavanje zašto je baš Auschwitz postao tako ogroman logor (idealan smještaj u središtu reicha i dobra željeznička povezanost) i odakle su sve nacisti dovodili zarobljenike, velikom većinom Židove (od oko 1,2 mil ljudi za koje se sigurno zna da su smaknuti u Auschwitzu, 800.000 su bili Židovi). Karta s mjestima poslužila mi je da teksašankama objasnim gdje je to točno Hrvatska i Zagreb. Jedna od mnogobrojnih strelica s brojkom od 10.000 vodila je upravo iz Zagreba u Auschwitz. Nacisti su u prvo vrijeme zbog vođenja evidencije zatvorenike fotografirali i njihove fotografije te službeni dokumenti posvuda su po muzeju. Budući je ovakav postupak evidentiranja bio preskup i neefikasan (nakon samo nekoliko tjedana bilo je gotovo nemoguće prepoznati zatvorenike prema slikama), SS-ovci su počeli tetovirati brojeve na zatvorenike, najprije na prsa te u konačnici na ruke. Većina zatvorenika nikada nije tetovirana. Samo oni koji su određeni za radni logor bili su tetovirani, a na većinu, kojoj je određeno smaknuće već u selekciji prilikom izlaska iz vlakova, nacisti nisu „trošili tintu“. Niti jedan drugi logor nije svoje zatvorenike tetovirao pa ako ikada sretnete nekoga starca sa takvom tetovažom, on je zasigurno bio u Auscwitzu. Vodičica Katarina nam je u šetnji kroz logor pričala stvarne životne priče preživjelih koje je upoznala radeći u logoru proteklih 15 godina. Vidjelo se da zaista voli svoj posao i bila je među najboljim vodičima koje sam ikad upoznao. Selekcija za vodiče je stroga i obuhvaća među ostalim tri ispita od kojih je jedan vođenje grupe povjesničara kroz logor i odgovaranje na njihova pitanja. Među pričama koje je Katarina spomenula je i ona o četvorici zatvorenika koji su se sami organizirali i sa štapovima „čistili travu“ u logoru. Na taj način zavarali su ss-ovce i na nekoliko tjedana izbjegli mučenje i iscrpljivanje rada izvan logora. Spomenula je Katarina i bijeg četvorice zatvorenika koji su ukrali uniforme visokih ss-ovih oficira i auto zapovjednika logora Rudolfa Hössa. Čuvari na vratima samo su propustili auto kada su u njemu vidjeli tako važnu delegaciju. U jednoj podrumskoj prostoriji s minijaturnim ćelijama i vratima za pse, u koje bi nacisti strpali četvero ljudi koji onda ne bi mogli niti sjesti niti se odmoriti već jedino stajati danima, čuli smo priču o ipak humanijem ponašanju jednog od ss-ovaca. Jedan od preživjelih ispričao je Katarini kako su mu odredili tri dana takve ćelije, ali je ss-ovac zadužen da ga u nju smjesti vidio na njegovoj ruci niski, troznamenkasti broj tetovaže. Odajući poštovanje tome zatvoreniku koji je toliko dugo preživio torture i mučenja, ss-ovac je čovjeku dodijelio cijelu jednu ćeliju i čak mu dao dvije kante da na njih može sjesti. Jedna od priča koja je svakako bitna i utkana u povijest Auschwitza je i ona o svetom Maksimilijanu Kolbeu, franjevcu pored čije smo tamnice prošli. U toj prostoriji bez ikakvih prozora i sa samo malom rupom za zrak Maksimilijan je umro. Maksimilijan je bio zatvoren u Auschwitz zbog skrivanja Židova u franjevačkom samostanu. Kada bi netko od zatvorenika nestao, ss-ovci su imali običaj uzeti 10 drugih zatvorenika i ostavili ih bez hrane i vode da umru. Tako je jedan čovjek nestao iz barake u kojoj je pater Kolbe bio zatvoren, a nacisti su odredili 10 ljudi koji su trebali umrijeti. Jedan od tih ljudi, Franciszek Gajowniczek je počeo zapomagati za svojom obitelji te je Kolbe odlučio zauzeti njegovo mjesto. U malenoj tamnici Maksimilijan je vodio supatnike u pjesmi i molitvi. Nakon tjedana dehidracije i gladovanja, jedino su Kolbe i trojica zatvorenika bili živi. Svaki put kada bi ga stražari provjeravali on je stajao ili klečao u sredini ćelije dok su drugi ležali zapomažući. U konačnici ss-ovci su odlučili smaknuti Maksimilijana injekcijom otrova kako se njegova priča koja je kolala logorom ne bi još više proširila i logorašima pružila malo utjehe koja im je toliko trebala. Franciszek Gajowniczek je preživio Auschwitz i bio prisutan na beatifikaciji i kanonizaciji svetoga Maksimilijana Kolbea zahvaljući mu u svom govoru za „dar života“.
Meni osobno najpotresnije svjedočenje zla koje ovaj logor predstavlja jest jedna prostorija prepuna dječjih cipelica. U Auschwitzu je ubijeno preko tristo tisuća djece i samo djelić njihovih raznobojnih cipelica ispunio je do vrha jednu veliku prostoriju. Tužan i potresan, ali i poučan bio je ovaj posjet najvećem logoru koji je ikada postojao, svjedočanstvo o zlu koje su ljudi sposobni učiniti drugima kada ih prestanu smatrati ljudima. Ali i usred tolikog mraka koji se spustio na zemlju, postojala su nebrojena svijetla onih dobrih ljudi koji se nisu predavali, koji su stajali na strani dobra. Zbog njih smatram da bi svatko jednom u svome životu trebao posjetiti Auschwitz.
Danas vas upućujem na blog The Way of the Fathers (Put Otaca) koji piše Mike Aquilina. Blog je posebno usredotočen na prva kršćanska stoljeća, tj. doba apostolskih i crkvenih otaca. Osim zanimljivih članaka i vijesti iz tog područja, posebno su korisni linkovi na patrološke i patrističke stranice na internetu te preporuke i recenzije knjiga koje se bave ili dotiču tu tematiku. Za uvod u ova područja možda vam mogu poslužiti i papine kateheze koje možete čitati na internetu i na hrvatskom jeziku.
U posljednjih nekoliko mjeseci naišao sam na internetu na brojne vijesti u kojima se spominje bečki kardinal Christoph Schönborn. Prije sam, možda i podsvjesno povezujući ga s Katekizmom Katoličke Crkve, mislio da kardinal Schönborn nije liberalan biskup poput tolikih njemačkih i austrijskih biskupa. No, gotovo neprekidan niz ružnih vijesti u kojima se kardinal pojavljivao uvjerio me u suprotno. Možda sam bio pomalo i naivan, ali nije me čudilo kad bih pročitao novu kvaziekumensku ili moralno relativizirajuću besmislicu što su je izgovorili kardinali poput Lehmanna, Kaspera ili Mahonyja. Sada mi se čini da je kardinal Schönborn na svoj način još opasniji jer se okreće kako vjetar puše. S jedne strane zna slaviti lijepe liturgije poput ove, ove i ove, a navodno ponekad brani i etičke principe Crkve. S druge strane što reći na sljedeće:
U studenom 2009. slavio je ovakvu misu za mlade (u nastavku stavljam samo linkove jer su neke od slika i video snimki vrlo ružne, pa i sablažnjive!), a to mu i nije prvi put da radi takvo nešto.
Dodjeljuje odličje političarki koja je poznata po svom izrazitom zalaganju za abortus.
Nakon što su zbog pritiska javnosti (prvenstveno donatora) povučena iz bečkog katedralnog muzeja odvratna djela Alfreda Hrdlicka koja među ostalim prikazuju Isusa u homoseksualnoj orgiji sa svojim učenicima (video - pažnja! odvratno!), kardinal od istog samodeklariranog ateista i marksista naručuje skulpturu blažene Marije Restitute Kafka. Stravično djelo postavljeno je prošli mjesec u bečku katedralu.
Na nedavnim sastancima kada su u Rim izvanredno pozvani austrijski biskupi, kardinal je izručio i laičku inicijativu u kojoj se traži ukidanje obaveze celibata, pripuštanje žena u red đakonata te ređenje oženjenih muškaraca.
Nastavlja se dosljedan način izbora gostiju koje Katolički bogoslovni fakultet poziva na svoj Teološki dan i slična okupljanja. Već sam pisao o tome u jednom tekstu, ali mislim da vrijedi zabilježiti i novi "slučaj" iz Glasa Koncila. Evo izvadaka iz intervjua.
Najprije kratki, ali sadržajni uvod u kojem se opisuje velečasni Albert Franz. Izdvajam samo sljedeće:
Svake godine Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu organizira svoj Teološki dan - »Dies theologicus«. U toj prigodi redovito poziva goste čija imena nešto znače u europskoj i svjetskoj teološkoj misli. Ove je godine izbor pao na dr. Alberta Franza, svećenika i teologa, redovitog profesora sustavne teologije na Institutu za katoličku teologiju na Tehničkom sveučilištu u Dresdenu.
Ako imate vremena, pročitajte cijeli intervju, ja odmah preskačem na posljednje pitanje i odgovor:
Jedno pitanje koje se također tiče cijele Njemačke. U posljednje je vrijeme burne rasprave upravo u Njemačkoj i zemljama njemačkoga govornog područja izazvalo ukidanje izopćenja »lefebvrovskim« biskupima, od kojih je jedan zanijekao značenje holokausta. Kako komentirate tu raspravu. Nisu li neke kritike, posebno one na račun pape Benedikta XVI, odviše zaoštrene, a time i teško shvatljive ostatku Katoličke Crkve? DR. FRANZ: Prvo, moram reći da se na razini vjerničkih zajednica, tj. župa, to ozračje ne osjeća tako snažno kao na višim razinama. Zajednice muči prije svega to što nemaju dovoljno svećenika, a ne »slučaj Williamson« ili bilo što slično. Drugo, ako izuzmemo ekstreme i one koji unaprijed osuđuju sve što dolazi od Pape, pitam se zašto ne bi bilo moguće izraziti argumentiranu kritiku.
U izdvojenom okviru vlč. Franz je malo detaljnije objasnio svoj stav. Ne treba puno pogađati o kakvim to novim strukturama u Crkvi govori. Valjda onim istim zbog kojih je situacija u Njemačkoj tako bajna za razliku od starih predodžbi i starih struktura koje doduše mogu privući nova kvalitetna svećenička i redovnička zvanja, ali im nedostaje "duh" koji obilno struji njemačkom crkvom još od koncila (pa i prije). Meni je posebno zanimljivo kako profesor jasno naglašava da nema nikakve veze između problema s SSPX-om i problemom koji najviše muči župe.
Spomenuli ste nedostatak svećenika kao ključni problem cijele Crkve u Njemačkoj. Nazire li se rješenje tom problemu? DR. FRANZ: Nedostatak svećenika je u Njemačkoj silan i doista gorući problem. Naime, taj problem neposredno pogađa zajednice, puno snažnije i neposrednije od Bratstva sv. Pija X. ili bilo čega drugoga. Ljudi više nemaju župnike, u mnogim zajednicama više nema nedjeljne mise, nedostaje naraštaj svećenika koji bi radili s mladima, jer većina župnika ima oko šezdeset godina, a mladi ljudi trebaju mlade svećenike kako bi mogli razviti svoju vjeru itd. Te se »rupe« pokušavaju zatvoriti svećenicima izvana, primjerice iz Poljske ili Afrike, no to u pravilu nema uspjeha. Rješenje ne može biti u klerikalizaciji laika, ali ni u laikalizaciji klera. Ako želimo ostati vjerni onakvome svećeništvu kakvo nam je preneseno predajom, onda moramo dobro razmisliti što treba učiniti, trebamo se pitati zašto postoji ta služba - naime radi slavljenja euharistije i izgrađivanja zajednice. I ako je to doista važno, onda se Crkva mora pobrinuti da ta služba ponovno postane privlačnom mladim ljudima i da Crkva ima svećenika. Trebamo doduše za njih moliti kao da sve ovisi o našoj molitvi, ali nije dovoljno samo moliti, nego se moramo ozbiljno pozabaviti tim problemom kao da sve ovisi o našemu radu. Čini mi se da nema dovoljno povjerenja u Duha Svetoga koji vodi Crkvu, da se dovoljno ne vjeruje da Crkva ima budućnost te da je uz pomoć toga Duha mogu iznaći novi kreativni putovi. Uvjerenja sam da ima previše straha i da se pomoću starih predodžaba i starih struktura pokušava spasiti budućnost Crkve. Mislim da to nije moguće. Ja, primjerice, smatram da bi u zajednicama trebalo rediti prokušane muževe i time ih ovlastiti za slavljenje euharistije, izgradnju zajednice i dr. Ako se to uskoro ne dogodi, kriza Crkve će - barem u Njemačkoj - prerasti u katastrofu.
Ove nedjelje na red su došli hrvatski blogovi s više ili manje katoličkom tematikom. Moram priznati da nisam posebno zadovoljan postojećim blogovima iz više razloga od kojih su najvažniji način pisanja i redovitost objavljivanja tekstova. Drugi prigovor ne treba posebno objašnjavati: ako netko objavljuje postove svakih mjesec-dva, onda to pokazuje da mu i nije posebno stalo do bloga, što je, dakako, potpuno legitimno pravo i može imati dobre i utemeljene razloge. Što se tiče načina pisanja, najčešće se pisci blogova odlučuju na direktnu copy-paste metodu iz ne posebno interesantnih izvora ili pak subjektivno iznošenje svojih doživljaja i iskustava, što samo po sebi, naravno, nije loše, ali se meni osobno ne sviđa ako se ti opisi na neki način ne usporede s objektivnim činjenicama ili argumentima. Ovo može zvučati pomalo apstraktno, a namjerno je tako i napisano jer mi nije cilj nekoga kritizirati ili uvrijediti, želim samo konstatirati da nisam baš zadovoljan trenutnom situacijom.
Evo, dakle, nekoliko izabranih hrvatski blogova s vrlo kratkim opisom. Posjetite ih sami i donesite vlastiti sud.
Don Blog - blog don Anđelka Kaćunka, slagali se s njim ili ne (a mišljenja su vrlo podijeljena), to je jedan od rijetkih svećenika u Hrvatskoj koji je shvatio potrebu za takvom vrstom komunikacije s ljudima. Veritatis Splendor - citati iz duhovnih i teoloških djela. Drina - hermana teacher - blog laikinje Drine Ćavar koja uskoro završava svoj dvogodišnji misijski boravak u Ekvadoru. Merkati - piše rijetko, ali dosta razborito.
Naravno da navođenje nekog bloga (kao i inače) ne znači automatsko odobravanje onoga što na tom blogu piše. Svatko je slobodan otvoriti svoj blog i voditi ga onako kako smatra da je najbolje.
Ukoliko mislite da bih trebao navesti još koji blog, slobodno ga navedite u komentarima.
Upućujem vas na izvrstan članak velikog biskupa Fultona Sheena o obraćenju muslimana na kršćansku vjeru preko Blažene Djevice Marije. Navodim nekoliko citata, ali pročitajte cijeli članak.
It is our firm belief that, the fears some entertain concerning the Moslems are not to be realized, but that Moslemism, instead, will eventually be converted to Christianity — and in a way that even some of our missionaries never suspect. It is our belief that this will happen not through the direct teaching of Christianity, but through a summoning of the Moslems to a veneration of the Mother of God.
***
Mary, then, is for the Moslems the true Sayyida, or Lady. The only possible serious rival to her in their creed would be Fatima, the daughter of Mohammed himself. But after the death of Fatima, Mohammed wrote: "Thou shalt be the most blessed of all the women in Paradise, after Mary." In a variant of the text, Fatima is made to say: "I surpass all the women, except Mary."
This brings us to our second point, namely, why the Blessed Mother, in this twentieth century, should have revealed herself in the insignificant little village of Fatima, so that to all future generations she would be known as "Our Lady of Fatima." Since nothing ever happens out of heaven except with a finesse of all details, I believe that the Blessed Virgin chose to be known as "Our Lady of Fatima" as a pledge and a sign of hope to the Moslem people, and as an assurance that they, who show her so much respect, will one day accept her Divine Son, too.
Evidence to support these views is found in the historical fact that the Moslems occupied Portugal for centuries. At the time when they were finally driven out, the last Moslem chief had a beautiful daughter by the name of Fatima. A Catholic boy fell in love with her, and for him she not only stayed behind when the Moslems left, but even embraced the faith. The young husband was so much in love with her that he changed the name of the town where he lived to Fatima. Thus, the very place where Our Lady appeared in 1917 bears a historical connection to Fatima, the daughter of Mohammed.
***
The Moslems should be prepared to acknowledge that, if Fatima must give way in honor to the Blessed Mother, it is because she is different from all the other mothers of the world and that without Christ she would be nothing.
Na stranici Tradicionalna misa ( http://sites.google.com/site/tradicionalnamisa/peticija ) možete potpisati sljedeću Molbu za slavljenje mise prema izvanrednom obliku rimskog obreda:
U skladu s motuproprijom Summorum Pontificum pape Benedikta XVI. tražimo da nam se omogući prisustvovanje misi slavljenoj prema izvanrednom obliku rimskog obreda (također poznatoj pod nazivom tradicionalna latinska misa ili tridentska misa) u jednoj od crkava grada Zagreba barem nedjeljama i blagdanima.
Pročitajte upute, potpišite peticiju i proširite ovu obavijest što je moguće više, pogotovo kod svojih bližnjih!
Danas se u oba oblika rimskog obreda slavi nedjelja Presvetog Trojstva. Evo predslovlja koje se moli većinu nedjelja u godini na tradicionalnoj misi:
Vere dignum et justum est, æquum et salutáre,
nos tibi semper et ubíque grátias ágere: Dómine
sancte, Pater omnípotens, ætérne Deus: Qui
cum unigénito Fílio tuo, et Spíritu Sancto, unus es
Deus, unus es Dóminus: non in uníus singulariáte
persónæ, sed in uníus Trinitáte substántiæ. Quod
enim de tua glória, revelánte te, crédimus, hoc de
Fílio tuo, hoc de Spíritu Sancto, sine differéntia
discretiónis sentímus. Ut in confessióne veræ sempiternæque
Deitátis, et in persónis propríetas, et in
esséntia únitas, et in majestáte adorétur æquálitas.
Quam laudant Ángeli atque Archángeli, Chérubim
quoque ac Séraphim: qui non cessant clamáre quotídie,
una voce dicéntes
odnosno u prijevodu
Uistinu je dostojno i pravedno, pravo i spasonosno,
da vazda i svagdje zahvaljujemo Tebi,
Gospodine sveti, Oče svemogući, vječni Bože: Ti
si s Jedinorođenim Sinom svojim i Duhom Svetim
jedan Bog, jedan Gospodin; ne u jedinstvu jedne
osobe, nego u Trojstvu jedne bîti. Što naime o
Tvojoj slavi po Tvojoj objavi vjerujemo, to i o Sinu
Tvome i o Duhu Svetome bez razlike i razlikovanja
držimo; da bi se u ispovijedanju istinitoga i
vječnoga Božanstva častila i vlastitost osoba i
jedinstvo naravi i jednakost veličanstva. Nju hvale
Anđeli i Arkanđeli, Kerubini i Serafi, koji ne
prestaju svakodnevno klicati, govoreći jednim
glasom
In the early Church no special day was designated for the Most Holy Trinity, but to combat the Arian heresy Catholics developed Creeds as well as an office for Sundays having canticles, responses, a preface, and hymns. In the ancient Gregorian Sacramentary we find prayers and the Preface of the Trinity. Pope John XXII (+1334) ordered a universal feast in honor of the Trinity on the first Sunday after Pentecost. This day was raised to the dignity of a First Class feast by Pope St. Pius X (+1914). It was made a Solemnity for the Novus Ordo. There is a wonderful logic to the timing of this feast. We focus on the Son’s Ascension to the Father, then the Holy Spirit on Pentecost, and then the Triune God the Sunday after. Today we celebrate our constant profession of belief in doctrine of a Holy Trinity, the most fundamental of Christian truths and most mysterious of all dogmas. God the Father created us through the Son. God the Son redeemed us and revealed us more fully to ourselves (GS 22). God the Holy Ghost sanctifies us in our Holy Church.
Posebno je prikladno da danas izmolimo takozvano Atanazijevo vjerovanje. Pozivam i vas da to učinite!
Atanazijevo vjerovanje (Symbolum Athanasianum)
Ant. Glória tibi, Trínitas æquális, una Déitas, et ante ómnia sǽcula, et nunc, et in perpétuum. (T.P. Allelúia)
1.Quicúmque vult salvus esse, ante ómnia opus est, ut téneat cathólicam fidem:
2. Quam nisi quisqui íntegram inviolatámque serváverit, absque dúbio in ætérnum períbit.
3. Fides autem cathólica hæc est: ut unum Deum in Trinitátem in unitáte venerémur.
4. Neque confundéntes persónas, neque substántiam separántes.
5. Alia est enim persóna Patris, ália Fílii, ália Spíritus Sancti:
6. Sed Patris, et Fílii, et Spíritus Sancti una est divínitas, æquális glória, coætérna maiéstas.
14. Et tamen non tres omnipoténtes, sed unus omnípotens.
15. Ita Deus Pater, Deus Fílius, Deus Spíritus Sanctus.
16. Et tamen non tres Dii, sed unus est Deus.
17. Ita Dóminus Pater, Dóminus Fíllius, Dóminus Spíritus Sanctus.
18. Et tamen non tres Dómini: sed unus est Dóminus.
19. Quia, sicut singillátim unamquánque persónam Deum ac Dóminum confitéri christiána veritáte compéllimur: ita tres Deos aut Dóminos dícere cathólica religióne prohibémur.
20. Pater a nullo est factus: nec creátus, nec génitus.
21. Fílius a Patre solo est: non factus, nec creátus, sed génitus.
22. Spíritus Sanctus a Patre et Fílio: non factus, nec creátus, nec génitus, sed procédens.
23. Unus ergo Pater, non tres Patres: unus Fílius, non tres Fílii: unus Spíritus Sanctus, non tres Spíritus Sancti.
24. Et in hac Trinitáte nihil prius aut postérius, nihil maius aut minus: Sed totæ tres persónæ coætérnæ sibi sunt et coæquáles.
25. Ita ut per ómnia, sicut iam supra dictum est, et únitas in Trinitáte, et Trínitas in unitáte veneránda sit.
26. Qui vult ergo salvus esse, ita de Trinitáte séntiat.
27. Sed necessárium est ad ætérnam salútem, ut Incarnatiónem quoque Dómini nostri Jesu Christi fidéliter credat.
28. Est ergo fides recta, ut credámus et confiteámur, quia Dóminus noster Jesus Christus, Dei Fílius, Deus et homo est.
29. Deus est ex substántia Patris ante sǽcula génitus: et homo est ex substántia matris in sæculo natus.
30. Perfectus Deus, perféctus homo: ex ánima rationále et humana carne subsístens.
31. Æquális Patri secúndum divinitátem: minor Patre secúndum humanitátem.
32. Qui, licet Deus sit et homo, non duo tamen, sed unus est Christus.
33. Unus autem non conversióne divinitátis in carnem; sed assumptióne humanitátis in Deum.
34. Unus omníno, non confusióne substántiæ: sed unitáte persónæ.
35. Nam sicut ánima rationális et caro unus est homo: ita Deus et homo unus est Christus.
36. Qui passus est pro salúte
nostra: descéndit ad ínferos: tértia die resurréxit a mórtuis.
37. Ascendit at cælos, sedet ad dexteram Dei Patris omnipoténtis: inde ventúrus est judicáre vivos et mórtuos.
38. Ad cuius advéntum omnes hómines resúrgere habent cum corpóribus suis: et redditúri sunt de factis própriis ratiónem.
39. Et qui bona egérunt, ibunt in vitam ætérnam: qui vero mala, in ignem ætérnum.
40. Hæc est fides cathólica, quam nisi quisque fidéliter firmitérque credíderit, salvus esse non póterit.
Glória Patri et Fílio et Spirítui Sancto.
Sicut erat in princípio, et nunc et semper, et in sǽcula sæeculórum. Amen.
Ant. Glória tibi, Trínitas æquális, una Déitas, et ante ómnia sǽcula, et nunc, et in perpétuum (T.P. Allelúia).
V. Dómine exáudi oratiónem meam.
R. Et clamor meus ad te véniat.
Sacerdotes addunt.
V. Dóminus vobíscum.
R. Et cum spíritu tuo.
Oremus.
Omnípotens sempitérne Deus, qui dedísti fámulis tuis, in confessióne veræ fídei, ætérne Trinitátis glóriam agnóscere, et in poténtia maiestátis adoráre unitátem: quǽsumus; ut, eiúsdem fídei firmitáte, ab ómnibus semper muniámur advérsis. Per Dóminum nostrum Iesum Christum Fílium tuum: qui tecum vivit et regnat in unitáte Spíritus Sancti Deus, per ómnia sǽcula sæculórum.
R. Amen.
***
Ant. Slava tebi, Trojstvu jednaku, jedinu božanstvu, i prije svih vijekova i sada i u vijeke vijekova. (V.V. Aleluja)
1. Tkogod se želi spasiti, taj mora prije svega čvrsto ispovijedati katoličku vjeru,
2. a tko je ne sačuva u cijelom njenom sadržaju, taj će biti zauvijek izgubljen.
3. Ovo je katolička vjera: Slavimo jednoga Boga u Trojstvu i Trojstvo u jedinstvu
4. bez miješanja osoba i bez dijeljenja biti.
5. Jedna je osoba Oca, druga osoba je sinovljeva, a treća je osoba Duha Svetoga.
6. Ali i Otac i Sin i Duh Sveti imaju samo jedno božanstvo, istu slavu i jednako vječno veličanstvo.
7. Kako Otac, tako Sin, tako Duh Sveti.
8. Nestvoren je Otac, nestvoren je Sin, nestvoren je Duh Sveti.
9. Neizmjeran je Otac, neizmjeran je Sin, neizmjeran je Duh Sveti.
10. Vječan je Otac, vječan je Sin, vječan je Duh Sveti.
11. A ipak nisu tri vječna nego je jedan vječni.
12. Tako nisu ni tri nestvorena, ni tri neizmjerna, nego je jedan nestvoreni, jedan neizmjerni.
13. Tako je svemoguć Otac, svemoguć Sin, svemoguć Duh Sveti,
14. a ipak nisu tri svemoguća nego je jedan svemogući.
15. Tako je Otac Bog i Sin je Bog i Duh Sveti je Bog,
16. a ipak nisu tri Boga, nego je samo jedan Bog.
17. Tako je Otac Gospodin, Sin Gospodin, Duh Sveti Gospodin,
18. a ipak nisu tri Gospodina, nego jedan Gospodin.
19. Jer kako po kršćanskoj vjeri ispovijedamo svaku osobu kao Boga, tako nam katolička vjera zabranjuje priznati tri Boga i tri Gospodina nego jednog Gospodina.
20. Oca nitko nije učinio, niti stvorio, niti rodio.
21. Ni Sina Otac nije učinio, niti stvorio nego rodio.
22. Duha svetog nisu učinili ni Otac, ni Sin, niti stvorili, niti rodili, nego iz njih proizlazi.
23. Tako je jedan Otac, a ne tri Oca, jedan Sin, ne tri Sina, jedan Duh Sveti a ne tri Duha Sveta.
24. U tom Trojstvu ništa nije prije ili poslije, ništa više ili manje nego su sve tri osobe u sebi jednako vječne, jednako velike,
25. tako da u svemu, kako je prije rečeno, poštujemo kako jedinstvo u Trojstvu, tako Trojstvo u jedinstvu.
26. Tko, dakle, želi biti spašen, mora vjerovati to o Svetom Trojstvu.
27. Ali za vječno spasenje potrebno je vjerovati u utjelovljenje našega Gospodina Isusa Krista.
28. A ovo je prava vjera: moramo vjerovati i ispovijedati da je Gospodin naš Isus Krist Sin Božji, Bog i čovjek.
29. On je Bog jer je iz Očeve supstancije od vječnosti rođen, čovjek jer je od supstancije majke rođen u vremenu.
30. Potpuni Bog, potpuni čovjek, koji se sastoji od razumske duše i čovječjeg tijela,
31. Ocu jednak u božanstvu, manji od Oca po ljudskoj naravi.
32. A jer je istovremeno Bog i čovjek, tako ipak nisu dva Krista nego jedan Krist.
33. Jedan pak, ne kao da bi se božanstvo pretvorilo u tjelesnost, nego jer je Bog uzeo ljudskost.
34. Jedan potpuno i čitav, ne po povećanju bića nego po jedinstvu osobe.
35. Jer kako razumska duša i tijelo tvore jednog čovjeka, tako je Bog i čovjek samo jedan Krist.
36. On je zbog našeg spasenja trpio, sišao nad pakao i treći je dan opet uskrsnuo,
37. uzašao na nebo, sjedi s desne strane Boga, svemogućeg Oca, odatle će doći suditi žive i mrtve.
38. Kod njegovog ponovnog dolaska svi će ljudi uskrsnuti u svojim tijelima i dati račun o svojim djelima.
39. Oni koji su činili dobro, ući će u vječni život, koji su činili zlo, u vječni oganj.
40. To je katolička vjera. Tko je vjerno i čvrsto ne čuva i vjeruje, ne može se spasiti.
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.
Ant. Slava tebi, Trojstvu jednaku, jedinu božanstvu, i prije svih vijekova i sada i u vijeke vijekova. (V.V. Aleluja)
R. Gospodine, usliši molitvu moju.
O. I vapaj moj k tebi da dođe.
Svećenik doda.
R. Gospodin s vama.
O. I s duhom tvojim.
Pomolimo se.
Svemogući vječni Bože, koji si nam, svojim slugama, udijelio
milost da u svjetlu prave vjere veličanstvo Vječnoga Trojstva znamo i u tom veličanstvu Jedinstvu klanjamo, udijeli nam čvrstu vjeru, da i u najtežim nevoljama od staze krjeposti ne odstupimo i da nas ništa od Tvoje ljubavi ne odijeli. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu Tvojemu, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vijekova.
Blog Off the Record (novinarska fraza koja znači da je nešto rečeno neslužbeno ili bez imenovanja izvora) piše nekoliko ljudi od kojih je najaktivniji pisac pod pseudonimom Diogenes. Sadrži analize događaja u Crkvi i američkom društvu, često s novim informacijama ili uvidima u problematiku o kojoj piše. Znam da sam slično opisao i neke druge blogove koji su se pojavili u ovoj nedjeljnoj rubrici, pa vam jedino mogu predložiti da skoknete na blog i prolistate ga nekoliko minuta (pogledajte i komentare stare nekoliko mjeseci ili godina) kako biste sami vidjeli sviđa li vam se blog i odlučili kanite li ga u budućnosti pratiti.
Prije gotovo dvije godine, točnije krajem rujna 2007., poslao sam upit na email adresu Glasa Koncila o tome postoji li u Zagrebu neka crkva gdje se slavi tradicionalna misa. Odgovorili su mi nakon ponovljenog maila sljedeće:
From: Urednik GK <***> Subject: Re: motuproprij Summorum Pontificum Date: Friday, September 28, 2007, 9:35 AM
Do sada nam nitko nije poslao obavijest da bi u Zagrebu bila takva misa, cim je dobijemo, rado cemo je objaviti
Potaknut time, poslao sam nakon mise koju je don Ante Sumić slavio u Zagrebu sljedeći mail:
Subject: tradicionalna misa u Zagrebu To: "Urednik GK" <***> Date: Wednesday, April 29, 2009, 12:21 AM
Postovani,
prosle nedjelje je u Zagrebu slavljena tradicionalna latinska misa (u kapelici u franjevackom samostanu na Kaptolu). Nekoliko slika s ovog dogadjaja možete vidjeti ovdje: ***
S obzirom da ste u prijasnjem odgovoru izrazili spremnost objaviti informacije o ovakvoj misi, zanima me biste li zeljeli objaviti kratki clanak (sa slikom?) ili pismo citatelja o ovom dogadjaju?
Mislim da bi citatelje Glasa Koncila moglo zanimati ponesto o izvanrednom obliku rimskog obreda i njegovu povratku u Hrvatsku.
Srdacan pozdrav, ***
Kako nisam primio nikakav odgovor, napisao sam sljedeći mail:
Subject: pismo citatelja za Glas Koncila - tradicionalna misa u Zagrebu To: "Urednik GK" <***>, *** Date: Sunday, May 10, 2009, 9:33 PM
Postovani,
s obzirom da mi niste vec skoro dva tjedna odgovorili na email, odlucio sam sastaviti kratko pismo koje saljem za rubriku Osvrti/Pisma citatelja.
Pismo je u prilogu, javite mi ako smatrate da je potrebno uciniti kakvu izmjenu. Nadam se da cete potvrditi primitak ovog pisma jer cu ga u protivnom kroz nekoliko dana poslati obicnom postom. Mozda postoje neke tehnicke poteskoce.
Srdacan pozdrav, ***
Idući dan stigao je i odgovor.
From: Urednik GK <***> Subject: Re: pismo citatelja za Glas Koncila - tradicionalna misa u Zagrebu Date: Monday, May 11, 2009, 9:42 AM
Poštovani, Vašu poslanu vijest nismo objavili jer po novinarskim kriterijima i nije vijest. Naime, sam podatak da se misa služi na hrvatskom, staroslavenskom, latinskom ili kojem drugiom stranom živom jeziku zaista nije vijest. A o Papinoj odredbi da se misa može slaviti na latinskom - izvijestili smo kad je Papa tu odluku objavio. Uz poštovanje Miklenić
Na to sam konačno otpisao
Subject: Re: pismo citatelja za Glas Koncila - tradicionalna misa u Zagrebu To: "Urednik GK" <***> Date: Monday, May 11, 2009, 11:48 AM
Postovani,
jasno mi je da sami odredjujete sto je vijest ili nije za vas tjednik. Zato sam i poslao pismo citatelja. Ipak, ne bih se slozio da ovo bas i nije vijest jer se ne radi samo o misi na latinskom. Radi se o tradicionalnoj (tridentskoj) misi koja je u Hrvatskoj nakon liturgijske reforme pape Pavla VI. slavljena vrlo rijetko. Nitko koga ja poznajem nije prisustvova toj misi u Hrvatskoj jos od promjene liturgije sto za one koji su dovoljno stari znaci cetrdesetak godina.
Takodjer, siguran sam da mnogi citatelji ne znaju puno o tridentskoj misi i automatski latinski jezik ili slavljenje u istom smjeru svecenika i puka povezuju sa starom misom iako to naravno nije tocno. Usto, misu je slavio prvi Hrvat koji je clan Svecenickog bratstva svetog Petra (FSSP) i on je zaredjen prosle godine u studenom. Ovo je prvi put da je neki clan te zajednice slavio mise u Hrvatskoj.
U nadi da cete pismo citatelja naci prikladnijim za Glas Koncila, srdacan pozdrav, ***
Moglo bi se još dosta toga reći o razlozima u prilog objavljivanja barem nekoliko rečenica o tom događaju, ali mislim da i sama korespodencija, uključujući i onu moju prepisku s biskupom dovoljno govori za sebe.
Evo i mog pisma koje nije našlo mjesta u Glasu Koncila:
U nedjelju 26. travnja u kapelici franjevačkog samostana na Kaptolu u Zagrebu slavio je velečasni Ante (Antony) Sumić svetu misu prema izvanrednom obliku rimskog obreda. To je misa koja se često naziva i tradicionalna latinska misa ili tridentska misa (jer je nakon tridentskog sabora papa sv. Pio V. uredio već postojeće misne knjige i proširio rimski obred na sve one krajeve koji nisu imali vlastiti tradicionalni obred).
Novi naziv dobio je ovaj oblik mise nakon papine odluke, motuproprija Summorum Pontificum iz srpnja 2007. godine. Tom odlukom papa Benedikt XVI. oslobodio je i znatno olakšao slavljenje mise prema Rimskom misalu pape Ivana XXIII. iz 1962. godine. Tako svaki katolički svećenik latinskog obreda može slobodno slaviti tradicionalnu misu i toj misi mogu prisustvovati vjernici koji to žele. I u svakoj župi trajno prisutna skupina vjernika može zatražiti slavljenje tradicionalne mise, a župnike papa potiče da toj molbi iziđu ususret. U slučaju da to nije moguće, na biskupu je da tu njihovu želju pokuša ostvariti, a ako se ne može pobrinuti za takvo slavljenje, treba slučaj izložiti papinskom povjerenstvu „Ecclesia Dei“.
Predsjednik ovog povjerenstva, kardinal Castrillón Hoyos rastumačio je tijekom svog posjeta Engleskoj papinu želju koja je motivirala motuproprij: Papa želi ponuditi svim župama, a ne samo nekima ova bogatstva i važno je da nove generacije upoznaju povijest Crkve. Ovaj oblik bogoštovlja je toliko plemenit, toliko lijep, to je najdublji teološki način da se izrazi naša vjera. Sveti Otac je voljan ponuditi svim ljudima ovu mogućnost, ne samo pojedinim skupinama koje ju traže, nego da svatko upozna ovaj način slavljenja euharistije u Katoličkoj Crkvi.
Pročelnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, kardinal Cañizares Llovera slavio je nedavno svečanu pontifikalnu misu prema izvanrednom obliku rimskog obreda u rimskoj katedrali, bazilici sv. Ivana Lateranskog. Evo njegovih riječi iz predgovora knjige Reforma Benedikta XVI.: ... namjera pape nije bila samo da se zadovolji sljedbenike monsinjora Lefebvrea, niti da se ograniči samo na odgovor opravdanim željama vjernika koji, iz različitih razloga, osjećaju privrženost liturgijskoj baštini koju predstavlja rimski obred, već također, na poseban način, otvoriti liturgijsko blago Crkve svim vjernicima i tako omogućiti otkriće bogatstava liturgijskog nasljeđa Crkve onima koji ga još ne poznaju. Kako često stav onih koji to nasljeđe preziru počiva ni na čemu drugom, nego na neznanju! Stoga, promatran s ovog posljednjeg gledišta, motuproprij ima smisla neovisno o prisutnosti ili odsutnosti sukoba: čak i kada ne bi postojao niti jedan „tradicionalist“ kome bi trebalo ispuniti želju, ovo „otkriće“ bilo bi dovoljno da opravda papine odredbe.
U mnogim gradovima širom svijeta postoje crkve u kojima se redovito slavi tradicionalna misa, bilo isključivo bilo uz redoviti oblik rimskog obreda. To je sigurno i najbolji način da se uklone mnoge predrasude koje postoje vezano uz tradicionalnu misu, poput krivog tumačenja usmjerenja svećenika ili upotrebe latinskog jezika u liturgiji.
Pater Ante Sumić otputovao je nakon svog posjeta Hrvatskoj u Ameriku, a poslije toga vraća se u Nigeriju gdje svećenička družba sv. Petra kojoj on pripada ima misiju. Vjernici koji su prisustvovali misi u Zagrebu složili su se da bi se tradicionalna misa trebala puno češće, a po mogućnosti i redovito slaviti u našem gradu i domovini.
