Soba dječjih cipelica

Dolazak u Krakow protekao je glatko. Činjenica da mi je ostao veći dio dana za razgledavanje i da će poslovni sastanci početi tek sutradan izmamila mi je osmjeh na lice. A onda sam se zapitao kako najbolje iskoristiti taj sunčani dan u ovome lijepom gradu?
Kratka šetnja do glavnoga gradskoga trga nije ponudila pravi odgovor. Bilo je toliko toga za vidjeti i samo crkvu Blažene djevice Marije mogao bih razgledavati ostatak dana. Prema legendi Marija je Isusa zamolila tri stvari prije smrti: da umre brzo, da bude okružena apostolima i da na Nebu vidi svoga sina. Prekrasni glavni oltar u središnjem dijelu prikazuje na unikatan i dojmljiv način upravo trenutak Marijine smrti. Za razliku od većine takvih prikaza, Marija je na nogama i pada u naručje apostola. Nakon što sam izašao iz crkve, na povratku u hotel, zbunjen kao Charli u tvornici čokolade pred tolikim izborom kulturnih i povijesnih znamenitosti, pogled mi je pao na lokalni turistički minibus obljepljen nazivima destinacija do kojih vozi. Odluka je pala u trenu:
Idem u Auschwitz.

I sve se, kako se to nekada zna dogoditi, poklopilo. Već za sat vremena kretala je slijedeća tura, a sat vremena poslije izlazili smo na parkiralište ispred prvoga logora. Simpatične majka i kćer iz Teksasa, nezaobilaznih par Japanaca i ja, mala grupa što se poslije pokazalo kao velika prednost. Neću ulaziti u detalje ustroja Auschwitza i povijesni nastanak logora, sve je to dobro dokumentirano i objašnjeno na netu, dovoljno je spomenuti da Auschwitz nije jedan logor, to je više povezanih logora od kojih se dva najveća, prvi Auschwitz I i drugi, mnogo veći Auschwitz II - Birkenau ­­ , obilaze u turi.

Auschwitz I, prvi od logora koje smo posjetili, u cjelosti je izgrađen od cigle jer je smješten u prijašnjim vojničkim barakama. Prvi dio izložaka memorijalnog muzeja koncentriran je na objašnjavanje zašto je baš Auschwitz postao tako ogroman logor (idealan smještaj u središtu reicha i dobra željeznička povezanost) i odakle su sve nacisti dovodili zarobljenike, velikom većinom Židove (od oko 1,2 mil ljudi za koje se sigurno zna da su smaknuti u Auschwitzu, 800.000 su bili Židovi). Karta s mjestima poslužila mi je da teksašankama objasnim gdje je to točno Hrvatska i Zagreb. Jedna od mnogobrojnih strelica s brojkom od 10.000 vodila je upravo iz Zagreba u Auschwitz. Nacisti su u prvo vrijeme zbog vođenja evidencije zatvorenike fotografirali i njihove fotografije te službeni dokumenti posvuda su po muzeju. Budući je ovakav postupak evidentiranja bio preskup i neefikasan (nakon samo nekoliko tjedana bilo je gotovo nemoguće prepoznati zatvorenike prema slikama), SS-ovci su počeli tetovirati brojeve na zatvorenike, najprije na prsa te u konačnici na ruke. Većina zatvorenika nikada nije tetovirana. Samo oni koji su određeni za radni logor bili su tetovirani, a na većinu, kojoj je određeno smaknuće već u selekciji prilikom izlaska iz vlakova, nacisti nisu „trošili tintu“. Niti jedan drugi logor nije svoje zatvorenike tetovirao pa ako ikada sretnete nekoga starca sa takvom tetovažom, on je zasigurno bio u Auscwitzu. Vodičica Katarina nam je u šetnji kroz logor pričala stvarne životne priče preživjelih koje je upoznala radeći u logoru proteklih 15 godina. Vidjelo se da zaista voli svoj posao i bila je među najboljim vodičima koje sam ikad upoznao. Selekcija za vodiče je stroga i obuhvaća među ostalim tri ispita od kojih je jedan vođenje grupe povjesničara kroz logor i odgovaranje na njihova pitanja.
Među pričama koje je Katarina spomenula je i ona o četvorici zatvorenika koji su se sami organizirali i sa štapovima „čistili travu“ u logoru. Na taj način zavarali su ss-ovce i na nekoliko tjedana izbjegli mučenje i iscrpljivanje rada izvan logora. Spomenula je Katarina i bijeg četvorice zatvorenika koji su ukrali uniforme visokih ss-ovih oficira i auto zapovjednika logora Rudolfa Hössa. Čuvari na vratima samo su propustili auto kada su u njemu vidjeli tako važnu delegaciju. U jednoj podrumskoj prostoriji s minijaturnim ćelijama i vratima za pse, u koje bi nacisti strpali četvero ljudi koji onda ne bi mogli niti sjesti niti se odmoriti već jedino stajati danima, čuli smo priču o ipak humanijem ponašanju jednog od ss-ovaca. Jedan od preživjelih ispričao je Katarini kako su mu odredili tri dana takve ćelije, ali je ss-ovac zadužen da ga u nju smjesti vidio na njegovoj ruci niski, troznamenkasti broj tetovaže. Odajući poštovanje tome zatvoreniku koji je toliko dugo preživio torture i mučenja, ss-ovac je čovjeku dodijelio cijelu jednu ćeliju i čak mu dao dvije kante da na njih može sjesti.
Jedna od priča koja je svakako bitna i utkana u povijest Auschwitza je i ona o svetom Maksimilijanu Kolbeu, franjevcu pored čije smo tamnice prošli. U toj prostoriji bez ikakvih prozora i sa samo malom rupom za zrak Maksimilijan je umro. Maksimilijan je bio zatvoren u Auschwitz zbog skrivanja Židova u franjevačkom samostanu. Kada bi netko od zatvorenika nestao, ss-ovci su imali običaj uzeti 10 drugih zatvorenika i ostavili ih bez hrane i vode da umru. Tako je jedan čovjek nestao iz barake u kojoj je pater Kolbe bio zatvoren, a nacisti su odredili 10 ljudi koji su trebali umrijeti. Jedan od tih ljudi, Franciszek Gajowniczek je počeo zapomagati za svojom obitelji te je Kolbe odlučio zauzeti njegovo mjesto.
U malenoj tamnici Maksimilijan je vodio supatnike u pjesmi i molitvi. Nakon tjedana dehidracije i gladovanja, jedino su Kolbe i trojica zatvorenika bili živi. Svaki put kada bi ga stražari provjeravali on je stajao ili klečao u sredini ćelije dok su drugi ležali zapomažući. U konačnici ss-ovci su odlučili smaknuti Maksimilijana injekcijom otrova kako se njegova priča koja je kolala logorom ne bi još više proširila i logorašima pružila malo utjehe koja im je toliko trebala. Franciszek Gajowniczek je preživio Auschwitz i bio prisutan na beatifikaciji i kanonizaciji svetoga Maksimilijana Kolbea zahvaljući mu u svom govoru za „dar života“.

Meni osobno najpotresnije svjedočenje zla koje ovaj logor predstavlja jest jedna prostorija prepuna dječjih cipelica. U Auschwitzu je ubijeno preko tristo tisuća djece i samo djelić njihovih raznobojnih cipelica ispunio je do vrha jednu veliku prostoriju.
Tužan i potresan, ali i poučan bio je ovaj posjet najvećem logoru koji je ikada postojao, svjedočanstvo o zlu koje su ljudi sposobni učiniti drugima kada ih prestanu smatrati ljudima. Ali i usred tolikog mraka koji se spustio na zemlju, postojala su nebrojena svijetla onih dobrih ljudi koji se nisu predavali, koji su stajali na strani dobra. Zbog njih smatram da bi svatko jednom u svome životu trebao posjetiti Auschwitz.