Dragi Anđele,
premda znam da vidiš ove misli i prije nego ih zabilježim na blogu ipak želim da ih i pročitaš. Kao što znaš, pronašao sam na internetu članak "12 najvažnijih stvari o anđelima". Podsjetio me na ono što sam već (djelomice) i prije čitao o tvojoj vrsti. Kad kažem "tvojoj vrsti" ne mislim ništa loše, "vrsta" se odnosi na samo duhovna bića kakvo si i ti.
Najprije da ti se zahvalim na mnogobrojnim pomoćima kojima si me izbavio iz zeznutih i zaguljenih situacija. Hvala ti što paziš na mene i onda kada bi možda bilo lakše pustiti me da se opečem i naučim na vlastitim pogreškama. Ti si svakako vrlo moćno biće i moram priznati da me tvoje sposobnosti, što ti ih je dragi Bog dao, zaista impresioniraju. Najviše od svih tvojih osobina zadivljuje me tvoja strpljivost. Da je situacija obrnuta (da budem sasvim iskren) ja bih već podosta puta izgubio živce sa samim sobom. Da sam ja kao ti, gotovo svemoćno biće i da gledam kako onaj kojeg sam poslan štititi stalno ponavlja iste bezočne greške, u jednom trenutku poželio bih ga naučiti lekciju. Moguće da bih ga (sebe) stresao strujom svaki put kad pomisli(m) zgriješiti tako da nakon niza pokušaja i pogrešaka stekne(m) Pavlovljev refleks i izbjegava(m) grešne prigode. Hvala ti ipak što poštuješ moju slobodnu volju i u trenutcima kada ja možda i ne bih želio da je poštuješ.
Isto tako, nakon što si me puno previše puta vidio kako griješim i nisi me stresao strujom, ožežao vatrom ili bacio u ledenu vodu, zasigurno si (odnosno zasigurno bih ja) osjetio da ti je svega dosta. Dragi moj Anđele čuvaru, hvala ti što u tim trenutcima nisi digao ruke od mene... mislim naravno na tvoje duhovne ruke! :)
I zato na blagdan svetih arkanđela Mihaela, Gabriela i Rafaela te samo tri dana prije tvoga blagdana - blagdana Anđela čuvara, još jednom te molim moj dragi Anđele, moj duhovni prijatelju i branitelju:
Anđele čuvaru mili
Svojom snagom me zakrili
Prema Božjem obećanju
Čuvaj mene noću, danju
Osobito pak me brani
Da mi dušu grijeh ne rani
A kad s ovog svijeta pođem
Sretno da u nebo dođem
Da se ondje s tobom mogu
Vijekom klanjat dragom Bogu!
Lijepo!
OdgovoriIzbrišiMozda je zgodno dodati onu poznatu molitvu sv. Mihaelu arkandjelu sto je obicno molimo na kraju tihe mise:
Sancte Míchael Archángele, defénde nos in praelio; contra nequítiam et insídias diáboli esto praesídium. Imperet illi Deus; súpplices deprecámur: tuque Princeps milítiae caeléstis sátanam aliósque spíritus malígnos, qui ad perditiónem animárum pervagántur in mundo, divína virtúte in inférnum detrúde.
Sveti Mihovile Arkanđele, brani nas u boju; protiv opakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon. Neka mu zapovijeda Bog; ponizno molimo: i Ti, Vojvodo vojske nebeske, sotonu i druge zle duhove koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom krjepošću u pakao strovali.
Toma ne znam koliko godina imaš, ali ova je molitva tako djetinje prožeta (u pozitivnom smislu), spontana, jednostavna i čista, da sam je odmah s istom djetinjom spontanošću poosobio i čitajući je ujedno i molio. Nisam laskavac ni patetičar, jednostavno me je molitva osobno dirnula i dozvala u pamet onu Isusovu: "ako ne postanete kao djeca...", a to se zasigurno odnosi i na molitvu i na vjeru. Vjera u anđele i napose anđela čuvara često je za djecu najomiljenija vjerska istina, koja naprotiv kasnije kad odrastu, iz ovih ili onih razloga, gotovo potpuno isčezne. Odrasti i odbaciti pomoćne točkiće vjere (demitologiziranjem i defabuliziranjem sadržaja vjere) te voziti upravljan sa intellectus fidei, a ipak ne izgubiti ono djetinje povjerenje u Očevu dobrotu i brigu prema nama koju iskazuje, između ostaloga, i time što nam daje anđela čuvara, čini se danas doista prava rijetkost kod vjernika.
OdgovoriIzbrišiAsker, drago mi je sto ti se svidio tekst. Napisao ga je moj brat Marko, suurednik ovog bloga (kojeg nazalost, u posljednje vrijeme, rjede vidjamo).
OdgovoriIzbriši