Et Antistite nostro Carolo

Danas se uzoriti gospodin Josip Bozanić umirovio, a novi zagrebački nadbiskup postao je preuzvišeni gospodin Dražen Kutleša. 

Siguran sam da ćemo se i na sutrašnjoj tradicionalnoj misi zahvaliti Gospodinu za one darove koje nam je dao preko svog sluge, našeg dosadašnjeg pastira, te moliti da novi nadbiskup bude pobožan, mudar i odvažan, slijedeći volju Božju na slavu Božju i spasenje duša. 

Vlč. Borna obavijestio nas je na Uskrs da će se mise i idućih nedjelja održavati na ulazu u crkvu sv. Blaža te na platou pred njom kako su bile organizirane i na Cvjetnicu i Uskrs. Stariji i nemoćni mogu se zakloniti u predvorje crkve. Evo nekoliko fotografija od Uskrsa. 

Aleluja, Aleluja, Aleluja

Hvalite Gospoda svi narodi, hvalite ga svi puci!

Tako mi, noseći palme i maslinove grane, da izađemo s dobrim djelima u susret Kristu, i po njemu da uđemo u radost vječnu

I u ovim improviziranim uvjetima, vrijedi zabilježiti lijepu procesiju i pjevanu misu koje smo imali uz crkvu sv. Blaža. Evo nekoliko fotografija: 

Križni put u Pušći

Vjerujem da je svim redovitim čitateljima ovoga bloga draga pobožnost križnoga puta. Za pristojnih vremenskih uvjeta vikendom u korizmi posebno je prikladno moliti križni put na otvorenom. 

Alfonz ili Brigita

"Nije puko mišljenje, nego uvjerenje čitavoga krćanskog svijeta, da je s posvetnom milošću Marija u utrobi svete majke Ane dobila i punu uporabu svojega visoko prosvijetljenog razuma u skladu s podarenom joj puninom milosti", citira crkveni naučitelj sv. Alfonz Liguori "jednoga učenog pisca, p. La Colombièrea" (to bi mogao biti u međuvremenu svetim proglašeni Klaudije de la Colombière), i kaže: "Tako je Marija, doduše, bila dijete, ali od značajki toga stanja imala je samo nedužnost, ne i dječji manjak neke sposobnosti, jer već od prvog trenutka života uvijek se odlikovala potpunom uporabom razuma." (Alfonz Liguori, "Slave Marijine", 2. dio: "Sedam glavnih blagdana Marijinih") 

Drukčije o Marijinoj najranijoj dobi govore objave sv. Brigite. Tako sv. Brigiti anđeo, poslan od Isusa da joj diktira čitanja za redovnice u samostanu koji je utemeljila, kaže da trostruki plamen Marijine ljubavi (posluh, poniznost i zavjet djevičanstva) nije u Mariji planuo čim se rodila, "jer kao i druga dječica imala je maleno tijelo i još nerazvijen razum, pa nije mogla znati Božju volju". Taj anđeo kaže da je Isus imao potpunu svijest čim je začet, a o Mariji da smijemo vjerovati da se nakon što je rođena njezin razum razvio ranije nego u ostale djece. ("Objave sv. Brigite", knjiga 11., poglavlje 12.) Sama pak Blažena Djevica Marija, prema objavama sv. Brigite, kaže: "Od trenutka kad sam čula i uvidjela da postoji Bog, neprestano i sa strahom trudila sam se oko svojeg spasenja i obdržavanja Božjih zapovijedi; a kad sam više doznala o Bogu, da je On moj Stvoritelj i Sudac nad svim mojim djelima, duboko sam Ga uzljubila i u svakom trenutku bojala sam se i jako pazila da Ga riječju ili djelom ne rasrdim." ("Objave sv. Brigite", knjiga 1., poglavlje 10.) Također: "Kad sam došla u onu dob u kojoj sam nešto mogla razumjeti o svom Stvoritelju, bila sam zahvaćena neizrecivo velikom ljubavi prema Njemu i čeznula sam za Njim svim srcem." ("Božja svjetlost sjevera", str. 86.) Na pitanje pak (jednoga učenog, ali oholog redovnika) zašto nije odmah izišao, nego je tako dugo bio u majčinoj utrobi i zašto nije čim se rodio poprimio stas tridesetogodišnjaka Isus u Brigitinu viđenju kaže da bi onda Njegovo preuzimanje ljudske naravi bilo bajka, a ne stvarnost, i svi bi Ga slijedili zbog Njegovih čuda te iz straha, a ne iz ljubavi. ("Objave sv. Brigite", knjiga 5., ispitivanje 10.)

Sajam pri crkvi sv. Blaža

Ove nedjelje održan je sajam raznoraznih stvari u blizini crkve sv. Blaža. Evo osnovnih informacija kroz par fotografija koje zorno tumače kako doći od prostora nasuprot Kinoteke (iza crkve) do atrija s tezgama. 

Svećenik Božji

Ali i izvan crkve ne može Božji svećenik da zaboravi, tko je on, sve da bi i htio. Već njegovo odijelo, koje ga od svih razlikuje, opominje ga, da je on segregatus a populo, electus, učenik Isusov, ne više Simon, sin Jonin, nego Petar, ne Ivan, sin Zebedejev, nego Ivan Evanđelist.

Kao duhovna zbiljnost ide Krist pred njim, s njim ide u školu, u kolibicu siromaha, u tamnicu, stoji uz njega kod postelje bolesnika i umirućega, uza nj hoda na svim putovima i koracima, kuda stupa kao svećenik.

Sigurno, on toga nije vazda jasno i neposredno svjestan. To nije bilo ni kod apostola. Ni njihove oči nisu bile vazda upravljene na Učitelja, niti njihove misli a ni govor. Oni primaju tuđe dojmove, idu za drugim mnijenjem, dapače se prepiru i prodaju, dok on samo nekoliko koračaja podalje od njih boravi ili trpi.

Ali su ipak ponešto svjesni, da je blizu, da ih vidi i čuje i čita njihove misli.

Razne brige i poslovi mogu da ga otrgnu za neko vrijeme od Učitelja, zastru sliku Spasitelja, da za koji čas iz pameti iščezne; ali mu ono zvanje, koje ga bilježi posvemašnjim namjesnikom, opet natrag dozivlje uspomenu na Gospoda i Učitelja. 

(izvor)

Franjini Malci

Predstava u frankfurtskoj katedrali povodom početka njemačkog sinodalnog zasjedanja na kojemu su već službeno usvojeni blagoslovi homoparova. 

Sv. Augustin piše: "Crkva Božja, postavljena između mnogo pljeve i ljulja, mnogo tolerira, ali što je protiv vjere i ćudoredna života, ne odobrava, ne šuti, ne čini".

To da učenici padoše na lice svoje, znak je svetosti, jer za svetce se kaže da padaju na lice, a za bezbožnike, da padaju na leđa

Zapovieda nam Bog, da Krista kao zakonodavca slušamo t. j. da mu se pokoravamo. Veli bo: njega slušajte, kano da bi se drugimi riečmi kazalo: Neka odstupe sjene zakonske i slike proročke ter idite jedino za sjajnim svjetlom evangjeoskim. Ili zato veli: Njega slušajte, da dokaže, kako je on onaj, o kom je Mojsij prorokovao govoreći: Proroka će vam Bog podignuti izmedju braće vaše kao što sam ja, njega slušajte. Tako dakle Gospodin imaše odasvud svjedokâ: s neba glas Otčev, iz raja Iliju, iz predpakla Mojsiju, izmedju ljudi apostole: da se u ime Isusovo svako koljeno pokloni na nebu, na zemlji i pod zemljom. 

[...]

A oni podignuvši oči svoje, nikoga ne vidješe do Isusa sama. A to bi razborito, da nebi, kad bi Mojsij i Ilija ostali s Gospodinom, Otčev glas bio neizvjestan, za koga upravo svjedoči. Vidješe takodjer Isusa gdje stoji, kada je nestalo oblaka, kada je nestalo Mojsija i Ilije; jer kada je nestalo sjene zakona i proroka, nadje se i jedno i drugo u evangjelju.

(izvor)

Et Antistite nostro?

Kada smo čuli da je za novog zagrebačkog nadbiskupa koadjutora imenovan msgr. Dražen Kutleša, jedna od prvih stvari koja nam je vjerojatno svima pala na pamet bilo je pitanje kako njegovo ime glasi na latinskom. Naime, pri početku misnog kanona, nakon riječi "et Antistite nostro" (i biskupom našim) celebrant treba dodati ime mjesnog biskupa u ablativu. Pitanje je kako će to ime glasiti na teritoriju zagrebačke nadbiskupije u trenutku kada naš sadašnji nadbiskup Josip završi svoju službu. Nakon malo razmišljanja i pretraživanja, učinilo mi se da postoje sljedeće opcije: 

1.) "et Antistite nostro Dražen" - najjednostavnije rješenje koje primjerice u analognom slučaju koristi dobar poznavatelj latinskog jezika vlč. Hunwicke; 

2.) "et Antistite nostro Drasene" - prema ovoj stranici "ime [Dražen] je potvrđeno od XI. stoljeća u liku Drasen, ali srednjovjekovne su povijesne potvrde malobrojne", no ipak ih ima, vidi npr. 1, 2, 3; 

3.) "et Antistite nostro Carolo" - kao što smo vidjeli na spomenutoj stranici, ime Dražen je "pokraćeno od Dragoljub, Dragomir, Dragoslav", a Drago "pučka etimologija povezuje s osobnim imenom Karlo" jer je latinski carus = drag. 

Uvaženi Splendor odmah je razriješio ovu nedoumicu upozorivši me da je u buli imenovanja msgr. Kutleše splitsko-makarskim nadbiskupom koadjutorom korišten oblik Carolus kao što se vidi na sljedećoj fotografiji.  

Neke od novijih bula imenovanja biskupa možete po toj ključnoj riječi potražiti na IKA-i te se uvjeriti kako npr. Slavko i Ranko nisu prevodili na latinski, dok Bože, Ivan, Fabijan i Milan jesu. 

Vjerujem da će opcija "Carolus" obradovati one zagrebačke tradicionaliste koji još uzdišu za austrougarskom monarhijom i onim sada izgubljenim umetkom koji je za vrijeme zadnjega kralja slijedio u kanonu, "et Rege nostro Carolo". 

Napominjem da se (za razliku od novus orda, vidi ovo, ovo ili ovo) u kanonu tradicionalne mise spominje samo jedan papa i jedan biskup, na području zagrebačke nadbiskupije to su trenutno Franjo i Josip. 

Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti.

Glavno je načelo za sve korizmeno vježbanje da bude usmjereno, da pripada posve i samo Bogu. Nije Isus zabranio da se dobra djela čine i javno; naprotiv, to je sam preporučio. Samo je od odlučujuće važnosti za njihovu vrijednost da ih od prvog početka upravimo i namijenimo Bogu, da tu nakanu što češće i što življe obnavljamo. Ujedno isključujmo i od sebe tjerajmo svaku pomisao kojom bismo nešto učinili zbog ljudi, a ne jedino Bogu za ljubav. Za koga radimo, taj će nam i platiti: ako za Boga, Bog; ako za ljude, ljudi — bolje rečeno, nitko, jer ljudska plaća malo vrijedi i još manje traje. 

Gospodin preporučuje trostruko korizmeno vježbanje: milostinju, molitvu i post. Kod milostinje opet potcrtava da se ona, ma koje vrsti bila, daje što tajnije. Javno isprsavanje kod davanja milodara i pružanja usluga Krist skoro ismijava slikovitim izrazom o trublji. A da što jače istakne važnost davanja u tajnosti, svoj zahtjev nekako preuveličava drugom slikom o ljevici koja ne zna što čini desnica. Uz to se u toj prispodobi možda još krije i fina preporuka da ni u sebi mnogo ne mislimo i prstima ruku ne nabrajamo što kome pružamo, inače se lako rascvjeta samodopadnost koja je Bogu vrlo odurna. I tu Isus ponavlja obećanje da će Bog naplatiti što je dano i učinjeno siromahu, kao što je već u Starom zavjetu bilo rečeno: »Bogu pozaima tko je siromahu milostiv, i on će mu platiti dobročinstvo«.

Drugom je prigodom Gospodin govorio o svojstvima molitve, ovdje je njegova opomena da se ni ta ne čini upadno. Naglašavajući nužnost zasebne i osobne molitve, nije time htio dati manje važnosti zajedničkoj, liturgijskoj molitvi. Bez te ne bi bilo moguće Crkvu ni zamisliti [...] Tko bi zanemarivao zasebnu molitvu, brzo bi mu se bogoslužje pretvorilo u isprazan ritualizam; a tko bi izbjegavao i omalovažavao zajedničku, pogotovo liturgijsku molitvu i žrtvu, za toga bi se moglo sumnjati da li i zasebno kršćanski moli. Koristit će opaziti još i ovo: grčki (hestotes) i latinski (stantes) tekst spominje licemjere koji »stojeći« mole nepravilno, ali se tu ne misli na stav tijela već duše. Prema tome osuđena je i kod molitve, kod nje najviše, umišljena »poza«, afektirani stav s proračunatom nakanom da nas drugi vide kako i koliko molimo. Nije to Gospodnje upozorenje suvišno ni za kršćane, ni za »duhovna« lica. 

I treće je korizmeno vježbanje stavljeno pod isti nazivnik: ne smijemo ni postiti da nas ljudi vide. Stanozavjetni su licemjeri u tu svrhu zapuštali svoju vanjštinu, Isus preporučuje obratno. U tom je pogledu naročito opasno upadno uzdržavanje od jela i pića u zajednici. Dakle: milostinja, molitva i post pred Bogom vrijede koliko i kako daje, moli i posti — srce. Za ono što time radimo u čast Bogu, koji vidi u tajnosti, on sam nam je dužnik, a on ne ostaje dužan. 

(izvor)

Zašto li je tako rekla?

Marija se ukazala sv. Bernardici u Lurdu, i rekla je: "Ja sam Bezgrešno Začeće." Teologe je to zbunilo, jer su mislili da bi ona rekla, ili da je trebala ili mogla reći: "Ja sam bezgrešno začeta." Zašto li je rekla: "Ja sam Bezgrešno Začeće"?
Prije nego što je Maksimilijan Kolbe bio veliki marijanski teolog, Crkva je već bila priznala lurdsko ukazanje, dakle nije zapravo trebalo propitivati, Marija jest rekla: "Ja sam Bezgrešno Zaćeće" i vjerujemo joj. No Kolbe je dugo pokušavao proniknuti u to. Dobar franjevac, on je poznavao teologiju Trojstva: da u vječnosti Otac rađa Sina, Sin prima njegovu ljubav i ta ljubav koja postoji među njima u vječnosti jest nadisanje, vječno bezgrešno začeće ljubavi, koje je Duh Sveti. Sveti Maksimilijan Kolbe je to znao. Konačno, kad su ga uhitili nacisti te je otpremljen u logor smrti, u kojemu će naposljetku biti ubijen, sinulo mu je! Pronašli su poslije što je zapisao u dnevnik toga dana: povezao je vječno Bezgrešno Začeće, koje je Duh Sveti, i Mariju, koja je vremenito Bezgrešno Začeće. Evo što je otkrio.
Kao što sam rekao, Marija je zemaljsko zrcalo Duha Svetoga do te mjere da dijele ime: Bezgrešno Začeće. Tko također dijeli ime? Supružnici. Međutim nije to samo igra riječima. Duh Sveti, dakako, nije stvorenje, nego Bog, ali jest vječno nadisanje ljubavi između Oca i Sina, začeto u vječnosti, i, naravno, jednak je Ocu i Sinu. Marija, jasno, nije jednaka Ocu, Sinu ni Duhu Svetomu, ali ona jest vremenito Bezgrešno Začeće, tj. najsavršenije djelo ljubavi. Zato možemo Duha Svetoga zvati vječnim Bezgrešnim Začećem, a Mariju vremenitim Bezgrešnim Začećem. Dapače, koliko savršeno djelo ljubavi ona jest? Toliko da je sv. Bonaventura čak rekao: "Bog je mogao stvoriti veći svijet i prostranije nebo, ali nije mogao podići čisto stvorenje koje bi bilo uzvišenije nego Marija."

https://www.youtube.com/watch?v=FQQCfQBtu3o

7:35

Marija u Lurdu kaže: "Ja sam Bezgrešno Začeće." Ne kaže samo da je bezgrešno začeta nego da ona jest Bezgrešno Začeće, Immaculata Conceptio. Dakle, malo doslovnije uzevši, moglo bi se prevesti i kao "bezgrešna koncepcija", "čisti koncept Božji": "Ja sam čista ideja Božja o čovjeku", čime izraz "bezgrešno začeće" dobiva drugo, još mnogo dublje značenje: Marija je žena kako ju je Bog izvorno zamislio, i zato nova Eva, koja nije sagriješila, nego je ostala čista. To je dakle bezgrešno začeće u dvojakom smislu: Marija je bezgrešno začeta, u smislu da nikad nije imala istočnoga grijeha, nego je očuvana slobodnom od njega na temelju zasluga Isusa Krista, i Marija je bezgrešno začeće, tj. čista ideja Božja o čovjeku.

https://www.youtube.com/watch?v=jchbwZSxUGY

34:17