Glavno je načelo za sve korizmeno vježbanje da bude usmjereno, da pripada posve i samo Bogu. Nije Isus zabranio da se dobra djela čine i javno; naprotiv, to je sam preporučio. Samo je od odlučujuće važnosti za njihovu vrijednost da ih od prvog početka upravimo i namijenimo Bogu, da tu nakanu što češće i što življe obnavljamo. Ujedno isključujmo i od sebe tjerajmo svaku pomisao kojom bismo nešto učinili zbog ljudi, a ne jedino Bogu za ljubav. Za koga radimo, taj će nam i platiti: ako za Boga, Bog; ako za ljude, ljudi — bolje rečeno, nitko, jer ljudska plaća malo vrijedi i još manje traje.
Gospodin preporučuje trostruko korizmeno vježbanje: milostinju, molitvu i post. Kod milostinje opet potcrtava da se ona, ma koje vrsti bila, daje što tajnije. Javno isprsavanje kod davanja milodara i pružanja usluga Krist skoro ismijava slikovitim izrazom o trublji. A da što jače istakne važnost davanja u tajnosti, svoj zahtjev nekako preuveličava drugom slikom o ljevici koja ne zna što čini desnica. Uz to se u toj prispodobi možda još krije i fina preporuka da ni u sebi mnogo ne mislimo i prstima ruku ne nabrajamo što kome pružamo, inače se lako rascvjeta samodopadnost koja je Bogu vrlo odurna. I tu Isus ponavlja obećanje da će Bog naplatiti što je dano i učinjeno siromahu, kao što je već u Starom zavjetu bilo rečeno: »Bogu pozaima tko je siromahu milostiv, i on će mu platiti dobročinstvo«.
Drugom je prigodom Gospodin govorio o svojstvima molitve, ovdje je njegova opomena da se ni ta ne čini upadno. Naglašavajući nužnost zasebne i osobne molitve, nije time htio dati manje važnosti zajedničkoj, liturgijskoj molitvi. Bez te ne bi bilo moguće Crkvu ni zamisliti [...] Tko bi zanemarivao zasebnu molitvu, brzo bi mu se bogoslužje pretvorilo u isprazan ritualizam; a tko bi izbjegavao i omalovažavao zajedničku, pogotovo liturgijsku molitvu i žrtvu, za toga bi se moglo sumnjati da li i zasebno kršćanski moli. Koristit će opaziti još i ovo: grčki (hestotes) i latinski (stantes) tekst spominje licemjere koji »stojeći« mole nepravilno, ali se tu ne misli na stav tijela već duše. Prema tome osuđena je i kod molitve, kod nje najviše, umišljena »poza«, afektirani stav s proračunatom nakanom da nas drugi vide kako i koliko molimo. Nije to Gospodnje upozorenje suvišno ni za kršćane, ni za »duhovna« lica.
I treće je korizmeno vježbanje stavljeno pod isti nazivnik: ne smijemo ni postiti da nas ljudi vide. Stanozavjetni su licemjeri u tu svrhu zapuštali svoju vanjštinu, Isus preporučuje obratno. U tom je pogledu naročito opasno upadno uzdržavanje od jela i pića u zajednici. Dakle: milostinja, molitva i post pred Bogom vrijede koliko i kako daje, moli i posti — srce. Za ono što time radimo u čast Bogu, koji vidi u tajnosti, on sam nam je dužnik, a on ne ostaje dužan.
(izvor)
Nema komentara:
Objavi komentar
Upute za komentiranje
Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.
Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.