Ali i izvan crkve ne može Božji svećenik da zaboravi, tko je on, sve da bi i htio. Već njegovo odijelo, koje ga od svih razlikuje, opominje ga, da je on segregatus a populo, electus, učenik Isusov, ne više Simon, sin Jonin, nego Petar, ne Ivan, sin Zebedejev, nego Ivan Evanđelist.
Kao duhovna zbiljnost ide Krist pred njim, s njim ide u školu, u kolibicu siromaha, u tamnicu, stoji uz njega kod postelje bolesnika i umirućega, uza nj hoda na svim putovima i koracima, kuda stupa kao svećenik.
Sigurno, on toga nije vazda jasno i neposredno svjestan. To nije bilo ni kod apostola. Ni njihove oči nisu bile vazda upravljene na Učitelja, niti njihove misli a ni govor. Oni primaju tuđe dojmove, idu za drugim mnijenjem, dapače se prepiru i prodaju, dok on samo nekoliko koračaja podalje od njih boravi ili trpi.
Ali su ipak ponešto svjesni, da je blizu, da ih vidi i čuje i čita njihove misli.
Razne brige i poslovi mogu da ga otrgnu za neko vrijeme od Učitelja, zastru sliku Spasitelja, da za koji čas iz pameti iščezne; ali mu ono zvanje, koje ga bilježi posvemašnjim namjesnikom, opet natrag dozivlje uspomenu na Gospoda i Učitelja.
(izvor)
Nema komentara:
Objavi komentar
Upute za komentiranje
Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.
Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.