Što se tiče česte ispovijedi, ili »ispovijedi iz pobožnosti«, neka se svećenici ne usude vjernike od nje odvraćati. Pače, neka preporučuju njezine bogate plodove za kršćanski život i neka budu spremni takve ispovijedi saslušati uvijek kada to od njih vjernici opravdano zatraže. Svakako treba izbjegavati i to da se sakramentalna pojedinačna ispovijed ne bi pridržavala samo za teške grijehe, jer bi to vjernike lišilo najizvrsnijeg ploda ispovijedi, a štetilo bi i dobrom glasu onih koji pojedinačno pristupaju na sakramenat ispovijedi.
(Sveta kongregacija za nauk vjere, 16.6.1972.)
»Neka pogrešna nauka, veli Pio XII., uči da se ne treba često ispovijedati poradi lakih grijeha. Istina, dodaje Papa, postoji više hvalovrijednih načina, kojima se brišu sitni prestupci, kako vam je to, - časna braćo, poznato - ali, da bi se sa sve većim žarom napredovalo na putu istine, Mi vam želimo toplo preporučiti pobožan običaj česte ispovijedi uveden u Crkvu po nadahnuću Duha Svetoga. Česta upotreba ovog sakramenta povećava ispravno poznavanje sebe samoga, unapređuje i potkrepljuje kršćansku poniznost, potpomaže iskorjenjivanje zlih navika, suzbija duhovnu nemarnost i mlakost, pročišćava savjest, krijepi i jača volju, olakšava duhovno vodstvo, i ... umnaža milost. Neka znadu, napose oni iz redova mlađega klera, koji umanjuju i oslabljuju vrijednost česte svete ispovijedi, da rade protiv Kristova Duha i nanašaju štetu Otajstvenom Tijelu Spasitelja« (Pio XII. u Enciklici Mystici Corporis, AAS, 35, 1943, 235).
[...] odgovara na prigovore nekojih ispovjednika, koji tvrde, da je izgubljeno vrijeme, što se upotrijebi za Ispovijed djece, budući da još nijesu dosta zrela, te se okoriste onim, što im se kaže. Tako odmah iza Ispovijedi padaju u iste pogrješke, jedva što ih je čovjek opomenuo, da ih se ostave, i odmah se nanovo počinju svagjati i biti, kao da im se nije ni riječ rekla. Ali ako ne ćeš ispovijedati djece, odgovara Gerson, zato što brzo poprimaju svoje zle navike, onda se moraš takogjer ustezati da odrasle ispovijedaš. Jer i oni često padaju natrag u svoje grijehe, tek što su ostavili ispovjedaonicu. K tomu su još njihovi grijesi obično mnogo veći, nego li djece, koja redovito samo lahko griješe. To bi pak bilo, da otvoreno kažem, neobično postupanje, kad bi grješnike odbijao i ne bi ih htio ispovijedati s razloga, što odmah padaju u iste grijehe. Ne smijemo odbijati ni jednih ni drugih, dodaje on, ako imaju samo čvrstu volju, da se poprave. Da to razjasni, navodi on dvije vrlo zgodne prispodobe. »Da li onaj«, veli on, »koji izbacuje vodu iz broda, zato odustaje od svog posla, što toliko vode opet prodire unutra, koliko je izbacio?« Premda si ruke svaki dan zamažemo, ipak ih peremo. Jer ako se opet i zamažu, ipak ih se gad ne drži tako jako. Onaj mora neprestano grabiti, ako i vidi, da toliko vode opet prodire, koliko je izgrabio. Inače bi brod utonuo, a ovako se to zapriječi. Takogjer moramo često prati svoje ruke, akoprem se uvijek nanovo zamažu, da se barem gad tako jako ne prilijepi, te bi ga se poslije teško oslobodili. Isto tako ne smijemo prestati ispovijedati grješnika i pomagati im, da se podignu od svog pada, makar i odmah opet pali. To ih barem suzdržava, da se posvema ne podadu opačini. Tako ipak ima još uvijek nade, da će se spasti. Primjer našeg svetog Oca Ignacija može nam u tom služiti za pravilo. On se vježbao neprestano u različitim djelima ljubavi, nu osobiti je trud uložio u to, da pale žene otme njihovu nećudorednu življenju. U tu je svrhu podigao u Rimu kuću, u koju su se primale one, što su se htjele odreći te opačine. Bio je tamo dakako već samostan za pokornice. Taj je ipak bio samo za one odregjen, koje su htjele primiti svetu koprenu. Nu mnoge od tih žena, akoprem su imale veliku želju, da se izbave iz tog nesretnog stanja, u kom su se nahodile, nijesu htjele da za uvijek stupe u samostan, jer nijesu u sebi za to ćutile zvanja, ili to nijesu mogle, jer su bile udane. Da bi dakle jedne i druge imale utočište, dade sagraditi za njih kuću, koju je nazvao »samostan sv. Marte«. I jer nije nitko htio započeti tako sveto djelo, premda su se mnogi ponudili, da će sa svoje strane štogod doprinijeti, prihvati ga se on prvi i dade u tu svrhu sto rimskih talira, što ih je dobio za nekoliko ogromnih kamenova, koje je dao u tu svrhu prodati po kućnom upravitelju. To je učinio u vrijeme, kad je taj novac nužno trebao za svoju Družbu. Dapače ga ni služba generala nije zaustavljala, da se za tu stvar tako ne zauzme, te bi takove grješnice, što bi htjele promijeniti svoj nevaljali život, sam pratio rimskim ulicama i vodio ih u ovaj samostan sv. Marte ili u koju drugu poštenu kuću, gdje bi ih smjestio. Dakako da su mu njekoji prigovarali, da trati dragocjeno vrijeme, kada se trudi oko obraćenja stvorova, što će radi ukorijenjene navade prije ili poslije opet pasti u staru opačinu. Ali on odgovaraše, da će vrijeme dobro upotrijebiti i trud mu se dovoljno isplatiti, ako samo to postigne, te jedna jedina od onih grješnica odluči, da će se ma samo jedan dan čuvati onih strašnih grijeha, makar sigurno znao, da će iza toga opet započeti svoj stari opaki život. Ako smo dakle i čvrsto osvjedočeni, da će koji grješnik odmah nanovo pasti u svoje prijašnje grijehe, ipak moramo držati, da nam je trud dostatno okrunjen, ako samo jedan sat progje, da Boga ne uvrijedi ili barem smrtni grijeh ne učini. To znači u istinu revnovati za čast i slavu Božju. Tko traži blago, mora dugo kopati, prije nego što nagje. Pa ako tada nagje samo malo zlata, drži, da mu je sav trud naplaćen.
(izvor)
Ali inače češća sveta ispovijed vrlo se preporučuje, bez obzira da li netko ima na duši lake ili teške grijehe. To je posve u duhu Crkve. Stoga treba nastojati, da osobito mladež i muževi redovito svake sedmice dolaze na svetu ispovijed.
Tko se najmanje dvaput na mjesec ispovijeda, može bez ponovne ispovijedi dobiti sve oproste. Upravo ova olakšica za dobivanje oprosta pokazuje nam želju Crkve, da bi se vjernici češće puta, bar dvaput mjesečno, ispovijedali. To se također dosta jasno vidi iz crkvene naredbe za samostane i sjemeništa, da se tamo svake sedmice barem jedamput obavi sv. ispovijed.
Nego može se dogoditi, da radi današnjeg pomanjkanja svećenika ili radi prevelikih župa sedmična ispovijed postane nemoguća. U ovakvom slučaju treba da se u prvom redu žene i djevojke zadovolje s nešto rjeđom ispovijeđu, na pr. svakih 14 dana ili u skrajnjoj nuždi svake treće ili četvrte sedmice. Ali nadasve moraju ženske na velikim ispovjednim danima dati prednost muškima, a ne da svojom sedmičnom ispovijeđu, koju obavljaju samo iz pobožnosti, onemogućuju pristup do ispovjedaonice muževima, koji možda već dugo vremena nisu bili na ispovijedi.
Uopće bilo bi jako dobro, da se i u samoj ispovijedi ispusti sve ono, što nije potrebno, a oduzima vrijeme. Tako na pr. svaki pučki misionar, a i župnik za vrijeme uskrsnih ispovijedi, bit će veseo, ako počneš ispovijed bez ikakve duge ispovjedne molitve već samo sa riječima: »Ponizno i skrušeno ispovijedam, što sam sagriješio od... (na pr. posljednje subote)«. Ali nadasve važno je znati, da je doduše dobro, ali da nije nikako potrebno ispovijedati sve lake grijehe ili kazivati njihov broj, kako to treba činiti kod teških grijeha.
(izvor)
da, neobično je bilo ono jučer.. Ne znam čemu bi pripisao onakvu reakciju, možda strah od zaraze koronom ispovjednika. Ako je to, mogu razumjeti, možda bi se i mi mogli češće preko tjedna ispovjedat, a ne samo nedjeljom,ali eto najljepše je primiti Krista čista srca odmah nakon ispovijedi, ne znam.... Možda nervoza zbog za župnika dosta intenzivnog razdoblja(Božić, zornice, ispovijedi, blagoslov kuća, papirologija....), osobna unutarnja previranja oko nove dužnosti župnika velike župe i to u doba virusa i potresa....Načelno je pater u pravu kada je govorio o poslu župnika...Teško je biti svećenik kada ti crkva na leđa baci niz dužnosti koje ti uzimaju vrijeme za samoću, kontemplaciju, molitvu, učenje, rad na sebi....Kako god, pomolimo se za patera da mu Bog da ono što mu je potrebno
OdgovoriIzbrišiNe razumijem kako netko ne može sagledati okolnosti pod kojima je taj izjava izrečena, ne shvatiti kontekst, nego je se sitničavo prihvatiti i drviti po njoj kao da je jedina stvar koja je izrečena na propovijedi.
IzbrišiTko ne razumije kontekst? Ja i ne razumijem, samo pretpostavljam što bi moglo biti. Tko drvi? Autor? Ne vidim drvljenje, meni je drago da sam nešto argumentirano o ispovijedi pročitao a motivi su mi manje važni.
IzbrišiSvaka čast na postu! Bio sam čitao čak i u novom katekizmu da se to preporučuje. Ne znam kakvo je vaše iskustvo u drugim dijelovima Hrvatske, ali ovdje u mojoj voljenoj dalmaciji (Splitsko-makarska nadb.) svećenici su već prije de facto odustajali od ispovijedi, a sad nakon onih zatvaranja crkava situacija je ekstremno porazna. Doslovno na 5 župnika njih 4 ne ispovijedaju nikako ili kao ispovijedaju po potrebi prije mise, a dođu čitavih minut i 37 sekundi prije mise u sakristiju. Naravno onda je ljudima neugodno da svi čekaju početak mise dok se oni ispovijede. A i to da moraš ići u sakristiju pa tražit ispred svih ispovijed mnogima je neugodno. To je nepravedno i prema onom jednom na njih 5 koji ispovijeda jer onda on praktički ispovijeda 5 župa sam, pa naravno da je preopterećen. Ne znam koje je riješenje? Potaknit svećenike na češću pristupačnost nekako?
OdgovoriIzbrišiDomagoj