Zloporaba je da ispovijedaš bilo kakav grijeh, smrtni ili laki, a ne ćeš da ga se riješiš

Pokajanje je bol i žalost duše nad počinjenim griehom, skopčana s odlukom, da ne će više griešiti. 

Svako pokajanje treba da je: a) pravo i izričito; b) vrhunaravsko; c) obćenito i d) apreciativno nada sve.

a) Pravo je pokajanje, kad je nutarnje, kad je grješniku doista u duši žao, što je sagriešio. Nije, dakle, dovoljno samo čitanje ili izricanje formule pokajanja, ako nema u duši žalosti i osude počinjenoga grieha. Nije, ipak, potrebno osjetno pokajanje; ono i nije uviek u našoj vlasti, nego je posve dostatno pravo nutarnje pokajanje razuma i volje. 

Bogoslovi obćenito drže, da pokajanje treba biti izričito, tako, da ne bi dostojalo virtualno, koje je sadržano u činu ljubavi prama Bogu. U praksi je gotovo nemoguće zamisliti slučaj, da bi griešnik učinio čin savršene ljubavi prama Bogu, a da ne bi ujedno žalio i osudio svoje griehe. Ono pak pokajanje, koje je u neku ruku uključeno u odluci, da ne će više griešiti, ne dostaje, jer tridentski sabor izriekom traži bol duše i priekor počinjenog grieha zajedno s odlukom ne griešiti više. Moglo bi se naime dogoditi, da netko, iz kojeg mu drago razloga, ne će u buduće da grieši, ali da ne žali i ne osuđuje prošlih grieha. 

b) Pokajanje treba da je vrhunaravsko, t. j. da proizlazi iz vrhunaravskih objektivnih i subjektivnih elemenata. 

Objektivni je elemenat spasonosnog pokajanja djelatna milost Božja. Da je ona potrebna, definirao je tridentski sabor. Nikad ne trebamo biti u brizi, da li je ovaj objektivni elemenat sudjelovao kod pokajanja, jer je sigurno, da nam je Bog svojom milosti uviek pri ruci, samo ako mi sami hoćemo s njom da sarađujemo. 

Subjektivni je, elemenat spasonosnog pokajanja vrhunaravski motiv, kojim se griešnik kaje za svoje griehe zato, jer je Boga uvriedio. Motiv prirodnoga reda nije dovoljan za spasonosno pokajanje. Inocent XI. osudio je proposiciju, da vjerojatno dostaje i prirodno pokajanje, samo ako je častno. Nije, dakle, dovoljan motiv, ako se netko kaje za svoje griehe prije svega zato, jer se time dopao kazne, ili jer je ozloglašen, ili slično. No ne smeta, ako je i to motiv njegova kajanja, ali tek u drugom redu. Pravi motiv kajanja mora biti motiv vrhunaravskoga reda, koji je u nekoj vezi s Bogom i spasenjem duše. Spasonosni su n. pr. motivi: strah pred vječnom kaznom, kojom Bog kazni grješnika, nada u vječni život u nebu, vrhunaravska rugoba grieha, dobrota Božja, koja je griehom povrieđena. 

c) Pokajanje je obćenito, kad se odnosi barem na sve težke griehe, koje je griešnik počinio i koji mu još nisu oprošteni. 

Budući da svaki pojedini težki grieh stavlja grješnika u stanje velikog neprijateljstva prama Bogu, mora se grješnik pokajati za sve težke griehe, ako hoće da se pomiri s Bogom. Nije potrebno, da se kaje za svaki grieh pojedinačno, nego je dovoljno, ako se kaje za sve počinjene i još neoproštene težke griehe zajedno. 

Lakim se griehom doduše vrieđa Božje veličanstvo, ali nas laki grieh ne čini Božjim neprijateljem, pa stoga za valjanost izpoviedi nije potrebno pokajanje, koje bi se odnosilo i na sve lake griehe. No ni laki se griesi ne mogu oprostiti bez pokajanja. Zato onaj, koji izpovieda samo lake griehe, mora pobuditi pokajanje barem za jedan laki grieh; inače odrješenje ne bi bilo valjano. 

d) Pokajanje je najveće apreciativno, kad smo pripravni prije sve zlo podnieti, nego Boga težkim griehom uvriediti. 

Nije kod toga važno, da nas izvjestna zemaljska dobra osjetno ili intenzivno više privlače nego Bog. To je posljedica naše osjetnoumne prirode i ne umanjuje vriednost pokajanja, koje je apreciativno najveće. Kod pobuđivanja pokajanja (i odluke) nije podesno sebi predstavljati različite životne patnje, bolesti, mučeničtvo i slično. Istina je, da nam mora biti više žao, što smo Boga uvriedili, nego što bismo bili izvrgnuti ovim težkoćama. Ali kod izvanrednih težkoća daje Bog i izvanredne milosti da ih možemo svladati, milosti, kojih nemamo, kad sebi predočujemo ove patnje: "Vjeran je Bog, koji vas ne će pustiti da se izkušate većma, nego što možete, nego će učiniti s kušanjem svršetak, da možete podnieti". 

S pokajanjem, koje je potrebno za oproštenje grieha u sakramentu pokore, valja da je vezana i odluka ne griešiti više. Bez takve odluke ne bi pokajanje bilo djelotvorno i iskreno. 

Ova odluka može biti izričita i formalna, ili virtualno uključena u samom činu pokajanja. Ako i jest hvale vriedno i vrlo koristno stvoriti izričitu odluku gledom na budući život, ipak za valjanost sakramenta pokore nije potrebna izričita odluka, nego je dovoljna ona odluka, koju uključuje pravo pokajanje. Uostalom, tko se doista kaje za svoje griehe i misli na budući život, nije moguće a da ne bi stvorio i izričitu odluku, da ne će više griešiti. 

Odluka treba da bude: 1. čvrsta; 2. djelotvorna i 3. obćenita. 

1. Čvrsta je odluka onda, kad pokornik doista ne će da opet griehom uvriedi Boga. Dostaje, ako ta odluka sada postoji, i to iskreno, u pokornikovoj duši. 

Najsigurnije će se upoznati čvrstoća i iskrenost odluke po tomu, da li pokornik pripravno prihvaća sva ona sredstva, koja su potrebna da se u buduće kloni grieha, osobito, da li je pripravan napustiti bližnju grješnu priliku. 

Čvrstoću i iskrenost odluke ne umanjuje možebitni kasniji pad u iste griehe, pa ni predviđanje toga pada. To su naime dvie različite stvari: sadanja dispozicija pokornikova i možebitni ili i vjerojatni kasniji pad u grieh. Za valjanost se sakramenta pokore traži samo sadanja pokornikova dispozicija, dakako iskrena, da ne će više griešiti. A kasniji možebitni, pa i vrlo vjerojatni pad nije samo u vlasti sadanje njegove volje. — Pokornicima dakle, koji kažu, da ne mogu obećati, da ne će više kleti ili uobće težko griešiti, valja raztumačiti, da je dovoljno, da ozbiljno hoće i praktički nastoje oko toga, pa će, milošću Božjom, njihova volja ojačati i oni će se moći očuvati od grieha. 

2. Djelotvorna je odluka onda, kad je pokornik iskreno pripravan upotriebiti sva sredstva da se očuva od grieha, n. pr. moliti se, polaziti k svetim sakramentima, izbjegavati bližnju grješnu prigodu i po mogućnosti popraviti štetu, koju je svojim griehom nanio bližnjemu. 

Izpovjednik neka bude na oprezu, da ne bi u tom pravcu nešto naložio pokorniku kao potrebno, što je samo koristno da se pokornik kloni grieha. 

3. Obćenita je odluka onda, kad se proteže na sve (barem) smrtne griehe. Ako pokornik izpovieda samo lake griehe, treba se odluka odnositi barem na jedan grieh ili na jednu vrstu ili okolnost grieha. U protivnom bi slučaju odrješenje bilo nevaljano. 

Počesto vjernici ne paze dovoljno na čvrstoću, djelotvornost i obćenitost odluke. To se može opaziti osobito po sasvim jednoličnim izpoviedima, ako to i nije posve siguran znak nedostatka prave odluke, jer može biti uvjetovano i drugim okolnostima, n. pr. jednoličnim načinom života. Vjernike treba upozoriti, osobito one, koji se češće izpoviedaju, da kod ispitivanja savjesti ne polažu toliko važnosti na to, da se sjete svake i najmanje silnice, nego da je od mnogo veće važnosti da se iskreno, po mogućnosti i savršeno, pokaju i za lake griehe, te da stvore praktične i određene odluke, primjerene svojim prilikama, pa da ih, prema potrebi, saobće izpovjedniku. 

(izvor)

Ponajprije moraš shvatiti golemo zlo, što nam ga donosi grijeh. To budi u nama duboko i skrušeno kajanje. Ako je pokajanje i maleno, ali iskreno, a osobito združeno sa sakramentima, čisti nas dostatno od grijeha, ako li je golemo i skrušeno, čisti nas i od preostalih griješnih sklonosti. Mala mržnja ili zloba uzrokuje da nerado gledamo i izbjegavamo družbu onih, na koje mrzimo. Ako li je mržnja smrtna i žestoka, izbjegavamo i mrzimo ne samo na mrska čovjeka, van bježimo i ne možemo podnositi ni njegovih saveznika, rodbine i prijatelja, pače ni njegove slike ni išta što je njegovo. Tako i pokornik. Mrzi li slabo na grijeh, kaje li se samo slabo, pa i istinski, odlučit će doista da ne će više griješiti. Ali kad zamrzi na grijeh golemim i skrušenim pokajanjem ne odriče se samo grijeha već i svih griješnih okolnosti, svega što izvire iz grijeha ili vodi u grijeh. Stoga se moramo iz petnih žila skrušit i pokajati za sve što je u vezi s grijehom. Kad se Mandaljena obratila, omrznu joj grijeh i griješne naslade, pa više nikad i ne pomisli na njih. David ustvrdi, da ne mrzi samo na grijeh, već i na sve griješne putove i staze. Ovako se pomlađuje duša, kao što se po Davidu pomlađuje orao.  [...]

Uvijek žali iskreno, što si sagriješila, pa bili grijesi, što ih ispovijedaš, i sićušni. Odluči čvrsto, da ćeš se unaprijed popraviti. Mnogi ispovijedaju od navade i kao za ukras male grijehe a ne misle, da ih poprave, pa ostaju njima opterećeni svega svoga vijeka i tako gube mnogo duhovnih dobara i korist. Ako se dakle ispovijedaš, da si slagala, pa i ne naudila nikome, ili izgovorila neurednu riječ pokaj se za to i odluči čvrsto da ćeš se popraviti. Zloporaba je da ispovijedaš bilo kakav grijeh, smrtni ili laki, a ne ćeš da ga se riješiš. Upravo je zato ispovijed i naređena. Okani se onih suvišnih tužaba, na koje su mnogi navikli: nisam ljubila Boga, koliko bih morala; nisam se molila pobožno kao što bih morala; nisam ljubila bližnjega, kako bih morala; nisam primala sv. sakramenat s počitanjem kako bih morala itd. Iz onih bo tužaba ne će moći ispovjednik razabrati, kakva ti je savjest jer bi ih mogli izgovarati i svi sveci u raju i svi ljudi na zemlji, kad bi se ispovijedali. 

Zato pogledaj potanje, zašto se onako tužiš, pak opaziš, potuži se posve bezazleno i iskreno pogrješku, što si je učinila. Tužiš se na pr., da nisi ljubila bližnjega, kao što bi morala. Možda si vidjela siromaka u velikoj nevolji, pa si mu mogla pomoći i utješiti ga, a nisi marila. Dobro. Potuži se radi toga, pa reci: vidjela sam siromaka u nevolji, pa mu nisam pomogla koliko sam mogla, zbog nemara, zbog tvrda srca ili zbog prezira, već prema razlogu te pogrješke. Tako se isto ne tuži, da se nisi Bogu molila pobožno, kao što moraš već ako si hotimice bila rastrešena ili ako nisi odabrala mjesta, vremena i položaja potrebna za pozornu molitvu, potužiš se posve bezazleno, kako upoznaš da si sagriješila, a kani se one općenitosti, koja u ispovijedi nije ni zašto. 

Neka ti ne bude dosta da samo spomeneš svoje male grijehe, već se potuži i na povod, zbog kojega si sagriješila. Nije dosta n. pr. da kažeš, da si slagala a da nisi nikome naudila; već kaži jesi li slagala iz taštine, da se pohvališ ili ispričaš, zbog isprazna veselja ili iz tvrdoglavosti. Ako si sagriješila u igri, razloži, jesi li iz lakomnosti ili društvu za volju; itd. Kaži, jesi li se dugo zadržala u zlu jer redovito dugo vrijeme povećava grijeh. Razlikuje se uvelike prolazna taština, s kojom se naš duh zabavljao četvrt sata, od taštine, u kojoj nam je srce tonulo dan, dva ili tri. Moramo dakle očitovati grijehe, povod i trajanje. Nismo dašto dužni da tako u tančine razlažemo lake grijehe, dapače ih baš ne moramo ni ispovijedati. Nu koji baš hoće da očiste svoju dušu, eda lakše dosegnu svetu pobožnost, moraju pomno razgaliti duhovnome liječniku i najmanje zlo, od kojega žele ozdraviti. 

Nemoj da ne bi kazala sve što je potrebno da se upozna tvoj grijeh; kao razlog zašto si se naljutila ili gledala kome kroz prste. Tako će mi n. pr. mrzak čovjek nešto reći u šali, a ja primim za zlo i naljutim se. Drugome, koji mi je drag. ne ću zamjeriti, da mi reče i osorniju. Zato ću reći: Izgrdila sam na pasja kola nekoga, jer sam za zlo primila nešto, što mi je rekao, ne zbog rđavih riječi, nego jer mi je onaj bio mrzak. Držim da bi dobro bilo i potanje razložiti, ako hoćeš da sve razjasniš. Kad se čovjek tuži tako iskreno, ne očituje svoje grijehe, nego i rđave sklonosti, navade, navike i drugo korijenje grijeha, pa duhovni otac posve upozna srce, a i lijek, kojim će ga izliječiti. Ali se svakako mora, koliko se može, tajati sukrivac grijeha. 

(izvor)