Gostujući autor - Komentar Tanjićevog predavanja

Rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. Željko Tanjić održao je predavanje (a,b,c) „Odrazi europskih duhovnih i religioznih gibanja u Hrvatskoj“ u popodnevnom dijelu prvoga dana Teološko-pastoralnog tjedna u utorak 28. siječnja koji je o temi „Navještaj evanđelja u suvremenoj Europi“ održan u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati.

Unatoč modernističkim tlapnjama, autentičnost Crkve dolazi od vječnog i nepromjenjivog Boga, koji ju je osnovao i koji Njome upravlja, i ne ovisi o tome je li 1. stoljeće ili 21. stoljeće. Kolika je oholost modernista, koji smatraju da znaju bolje nego mnogi sveci, naučitelji, apostoli, pa i sam Isus Krist?

Velečasni Tanjić polazi od pogrešnih premisa vezanih uz uzrok "loma", do kojega nije došlo preko noći (kuhalo se to polako i postupno od vremena Descartesa, a Ockhamov nominalizam bio je glavni sastojak), a pogrešno i karakterizira taj lom. Treba naglasiti da nije došlo do loma između Crkve i svijeta kao dva ravnopravna "krivca" i jasno reći da je svijet okrenuo leđa Bogu i naravnom zakonu i objeručke prihvatio dekadenciju i degeneraciju.

Spominjati Humanae Vitae [1] u smislu nekakvog uzroka loma je modernistički otrov. Naime, ta je enciklika samo službeno objavila ono što je Crkva uvijek naučavala, a to je vječna i nepromjenjiva istina protiv koje su se šezdesetosmaški degenerici pobunili uz poklič "non serviam", slijedeći zloga koji im vuče konce.

Tanjićeva "tri puta" su potpuna besmislica. "Prvi put" nije nešto čime se Crkva treba izravno baviti, jer njeno je poslanje dano u Mt 28:19 [2], a tamo se ne nalazi "bavite se pravom i lobiranjem i zanemarite evangelizaciju". Međutim, Crkva može i treba pružati infrastrukturu i materijalnu potporu specijaliziranim udrugama i organizacijama koje se bave time, kao što je naš Ordo Iuris, ili strani Thomas More Society. Upravo zbog toga što su se mnogi prelati posvjetovnili i zaboravili na misiju koju im je dao Isus došlo je do toga da "Crkva u Europi ne nalazi odgovor na sekularizirajuću dekristijanizaciju". Odgovor je u tisućljetnoj Tradiciji Crkve, koja je bila sredstvo obraćenja svijeta, a koju su ubačeni šezdesetosmaši zanemarili u svojoj misiji da Crkvu okrenu od Krista ka svijetu i ljudskom egu. Povratak kristocentričnom Tradicionalnom Rimskom obredu [3], koji je gotovo dva tisućljeća bio najbolje sredstvo ne samo štovanja Boga i podjele spasonosnih sakramenata, već i prenošenja dogme i morala. Lex orandi, lex credendi, lex vivendi. Ljepota, istina i dobro idu ruku pod ruku, jer im je izvor Jedan Bog i one su u Njemu jedno.

Benediktova opcija nije riješenje, jer zatvaranje u sebe također je protivno poslanju Crkve. No ovdje ima nekih dobrih elemenata. Konsolidacija katolika u samodostatne zajednice građene oko Crkve, koje su u stanju držati red, je vjerojatno nužnost, no te zajednice moraju djelovati kako poslovno, tako i politički i kulturno u državi, a ne povlačiti se iz tih sfera.

Treći dio jest ne samo izmišljanje tople vode, već još jedna kap otrova. Naime, Crkva je katolička i djeluje u cijelom svijetu, kao što pokazuju primjeri obraćenja cijele Južne Amerike zahvaljujući Našoj Gospi od Guadalupe, ili porast kršćanstva u Africi, koji možemo zahvaliti misionarskom djelovanju Crkve preko dobrih pastira kao sto je Msgr. Lefevbre, koji je u razdoblju od 1932. do 1959. evangelizirao dobar dio Afrike (uključujući i Gvineju iz koje je kardinal Robert Sarah, čiji su se roditelji u tom valu obratili).

Petljanje složenih pitanja "socijalne pravde, siromaštva, ekologije" među sasvim jasna i kritična pitanja zaštite života od začeća do prirodne smrti i zaštite braka i obitelji jest otrov potekao od pro-sodomitskog kardinala Bernardinea [4], sa svrhom da se razvodni djelovanje Crkve po osnovnim moralnim pitanjima. Ironično je da vlč. Tanjić zbori kao da govor Velikog Inkvizitora [5] u velikom djelu Fjodora Mihailoviča Dostojevskog "Braća Karamazovi" smatra receptom za djelovanje.

Ono što treba Crkvi jest stara evangelizacija temeljena na bezkompromisnoj, objektivnoj i apsolutnoj istini, a to jest Bog i Njegova objava. To je upravo ono što vlč. Tanjić odbacuje, koristeći izraze kao "normativno", što implicira relativizam. Kakva je samo oholost u stanju odbacivati stoljeća tradicije Crkve i proturiječiti dogmi? Upravo je takav revolucionarni stav dominirao i vladao u Crkvi od 1965. do danas, a galopirajuća sekularizacija, dekristijanizacija i dehumanizacija (odbacivanje ljudske naravi kao razumne životinje) društva je posljedica toga. Vlč. Tanjić bi zabrazdio jos dublje.

Ključno je da modernisti nemaju nadnaravnu vjeru i zasnivaju svoje tlapnje na pretpostavkama naturalizma i agnosticizma po pitanju Božje objave [6]. Obrat lošeg trenda moguć je samo uz ufanje u Boga i ako djelujemo u skladu s Božjom voljom, odnosno onim što je Crkva uvijek naučavala [7], a ne ako se divimo vlastitim kvaziintelektualnim "dostignućima" i nasjedamo na bajke o "superiornosti modernog čovjeka" [8].

Slobodan Obrenović

---

[1] http://www.vatican.va/content/paul-vi/en/encyclicals/documents/hf_p-vi_enc_25071968_humanae-vitae.html

[2] “Zato idite i učinite sebi sve narode učenicima krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih da drže sve, što sam vam zapovjedio. Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.”

[3] https://tradicionalnamisa.com/

[4] https://www.youtube.com/watch?v=gnlLjOA23JE

[5] https://www.youtube.com/watch?v=kpyUp3TwUwA

[6] http://www.vatican.va/content/pius-x/en/encyclicals/documents/hf_p-x_enc_19070908_pascendi-dominici-gregis.html

[7] https://www.youtube.com/watch?v=-8Zp8GsDe9E

[8] http://www.sensustraditionis.org/MansComplex.pdf