"Znam da mi on neće lagati"

Budući da Rome Reports i bitno.net prenose nove detalje u priči o dječaku kojemu je umro otac ateist, odlučio sam i ja podsjetiti na taj žalosni događaj. Dodatne informacije samo potvrđuju beskrupuloznost kojom je iskorišten ovaj dječak i njegova obitelj za promicanje Franjine agende. Tragične su dječakove rečenice "Mama, to nema nikakve veze s tobom, ali ja želim da mi Papa odgovori jer znam da mi on neće lagati" i "mnogo sam sretniji otkada imam tu sigurnost". Neizrečeno, ali nedvosmisleno se podrazumijeva, sigurnost da je tata u raju.

Christopher Ferrara: Papa Franjo, pelagijevski luterovac

Moj komentar kao odgovor jednom zabludjelom čitatelju bloga pod drugom temom. Par umetaka u uglatim zagradama sam sada dodao.

1.) Djeca su imala pitanja napisana na papirićima, pripremljeni su, pitanja su nesumnjivo pregledana i odobrena od strane vatikanskih službenika. [Potvrđeno je da su djeca pisala pitanja na vjeronauku i da je upravo Emanuelovo pitanje odabrano za Papu]. Dječakovo pitanje je bilo otprilike ovakvo kako ga je Papa kasnije prepričao:
“Nedavno mi je umro otac. On je bio ateist, ali je dao krstiti svoje četvero djece i bio je dobar čovjek. Je li tata u raju?”

Dakle, planirano je da se ovo pitanje javno postavi i javno odgovori, ne samo za tog dječaka ili ondje prisutnu djecu, nego za sve katolike jer su znali da će taj događaj prenijeti katoličke i svjetovne agencije što se i dogodilo.

2.) Dječak ima tremu i preplave ga osjećaji te počinje plakati. Samo bi nemilosrdna osoba dovela dijete u takvu javnu poziciju, a moglo ga se dovesti Papi privatno prije ili poslije susreta. Zašto je dijete koje je izgubilo oca tako iskorišteno?

3.) Nakon što je utješio dječaka zagrlivši ga i šapćući mu nešto na uho što je sasvim u redu i normalno, Papa govori da je pitao dječaka i on mu je dao dopuštenje da javno prenese njihov razgovor. Zašto je to potrebno osim zato što se inače situacija ne bi odigrala pred kamerama kako je planirano? Bi li dječak bio oštećen da je razgovor ostao samo između njih dvojice? [Dječak danas kaže da ne želi govoriti o tome što je pričao s Franjom, želi da to ostane tajna između njih dvojice. Tko je onda inzistirao da se pitanje i odgovor javno oglase?]

4.) Otac je, kaže Papa, bio ateist, ali je bio dobar čovjek. I to dobar čovjek ponavlja više puta. Super, lijepo da je bio dobar i svakako je dobro da je Papa istaknuo da samo Bog određuje tko ide u raj.

5.) Ali dalje Papa ne ide u smjeru u kojem bi išao svaki normalni katolik bez obzira kakav bio otac tog djeteta: trebaš moliti za svog tatu, u molitvi si povezan s Bogom koji je dobri Otac i sa svojim ocem, za tatu možeš prikazati i neke žrtvice (pristojno odgovoriti, biti poslušan mami, suspregnuti se od svađanja s braćom), kad ti je teško, pokušaj utješiti druge koji su kraj tebe, lijepu riječ za mamu, poigrati se s bratom ili sestrom koji su također tužni itd.

6.) Ne, Papa stalno ističe kako je taj čovjek bio dobar, kako je imao dobro srce, kako je Bog ponosan na njega, kako je krstio svoju djecu iako nije imao dar vjere. Čak kaže da je lakše krstiti djecu ako si vjernik, nego nevjernik. To, naravno, nema nikakvog smisla jer za roditelja vjernike je krštenje djeteta velika obaveza, on mora kršteno dijete odgajati u vjeri i jednog dana će odgovarati za taj odgoj na Božjem sudu. Za ateista je krštenje samo polijevanje malo vode, nebitna ceremonija (vjerojatno da majka tog djeteta ili bake i djedovi budu zadovoljni) i poslije ručak.

7.) Kad je sve pripremio, Papa onaj zadnji korak neće sam učiniti (lukav je on i u ovoj situaciji). Pita djecu: A ovaj tata koji nije bio vjernik, ali je krstio svoju djecu, mislite li da će ga Bog ostaviti daleko od sebe? Tako mislite?
Djeca: ne
Papa: Glasnije.
Djeca: neee
Papa: Ostavlja li Bog svoju djecu?
Djeca: neee
Papa: Ostavlja li Bog svoju djecu kada su dobra?
Djeca: neee
Papa: Evo, Emanuele, to je odgovor. Bog je sigurno ponosan na tvog tatu. … Pričaj sa svojim tatom. MOLI SE SVOME TATI! Hvala ti, Emanuele, na hrabrosti.

8.) Za koga je dakle cijela ova scena pripremljena i odigrana, za tog dječaka da ga se “žalosna utješi”? Ili iz istog razloga zašto se intervjui u kojima se nijeka postojanje pakla i besmrtnost duše daju ateističkom novinaru koji ne snima razgovore i prenosi odgovore “po sjećanju”? Itd.

Ne smijemo nikada dopustiti da nam nenormalno postane normalno i priviknuti se da nam tragično iskorištavanje osjetljive djece i obitelji za razaranje katoličke vjere prikazuju kao toplu priču s utješnim svršetkom. Ne treba doista pratiti sve što iziđe iz Franjinih usta, ali kad primjerice izrekne novu uvredu Gospi, bez grijeha istočnoga začetoj, onda to treba makar pribilježiti i barem interno si posvijestiti: "to što Franjo ispovijeda, ja odbacujem".