utorak, 13. veljače 2018.

Duhovna lirika utorkom 57


Jelka Jantarić
KRSTOKLJUNOV POSTANAK
(Stara legenda u novom obliku)

Kad raspeše Krista i potamnje sunce,
A potres kad zdrmo dolove, vrhunce,
Gomila je silna, što j’ pratila Njega.
Počela da plače, na sve strane bjega.
A On? Sam je osto, sam na svome križu,
Niz ranjeno Mu tijelo kaplje krvi kližu.
Okrunjena glava klonula na rame:
— »Oprosti im, Bože!« šapnu posred tame.
Nikoga zar nema suzu bar da spusti
Za Onog, što ovu divnu riječ izusti?
Jerusalemske kćeri, ni vas vidjet nije,
Zar On samcat ovdje navrh Kalvarije?
— — — — — — — — — — — — — — —
— »Prrrh, prrrh!« uto prhnu jedna ptica mala,
Povrh glave Krista baš je lepršala.
Kad ugleda čavle, što probiše ruke,
Srce joj se snuždi s tako teške muke.
— »Spasiti Ga treba!« glavicom joj munu
I već čav’o drži u slabašnom kljunu.
Uprla svom snagom, pa ga vuče, vuče,
Al joj trud uzalud, a srce joj puče.
Zadnjim dahom šanu: »Rad bih, al ne mogu!«
Pa se mrtva sruši do Kristovih nogu.
— — — — — — — — — — — — — — —
Njezin uzdah gore do neba se vinu,
Rekav, da je htjela pomoć’ Božjem Sinu.
Svemogućem bilo male ptice žao;
U znak hvale kljun joj unakrsni dao.
A mekano perje od krvi se Krista
Još i danas divnom crven-bojom blista,
Dok na spomen gorke muke Isusove
Narod ovu pticu »krstokljunom« zove.

Nema komentara:

Objavi komentar

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.