četvrtak, 11. veljače 2016.

Susret Pape i moskovskog patrijarha


Cesare Martinetti
6. veljače 2016.

Teško je ne vidjeti režiju V. Putina iza najave susreta između pape Franje i patrijarha Ćirila.

Ako gesta Rimskog prvosvećenika i nije sumnjiva zbog vremenitih vanjskih utjecaja, nezamislivo je, naprotiv, da se patrijarh cijele Rusije odlučio na taj povijesni korak bez sporazuma s Kremljem.

Tu je vjerojatno puno više na stvari. Da se sve zbiva na Kubi, daje još jednu simboličku i političku vrijednost koja se ne može previdjeti.

Korak pomirenja između Crkve Rima i Moskve koji se očekivao barem nakon pada SSSR-a, logično se tada morao dogoditi ako ne u glavnom ruskom gradu, a ono u nekom istočnom samostanu, na pola puta, gdje bi se moglo i scenografski upriličiti dvostuko povijesno značenje: prvo raskol, onda sedamdeset godina ateističkoga komunizma. To se moglo odigrati negdje na području Ukrajine gdje se prema povijesti i mitu, koje Putin toliko njeguje, oko tisućite godine dogodilo krštenje 'svete' Rusije. No, i samo spominjanje Ukrajine daje razumjeti da je ta pretpostavka neizvediva. Dakle, Kuba. I to posredstvom (pravim ili lažnim?) Raula Castra. Nemoguće mjesto postalo je moguće jer papa više nije Poljak isklesan od antikomunističkoga mramora, nego pastir koji je stigao iz toga dijela svijeta i koji se na nj stalno osvrće.

Prigodan razlog toga susreta, kako su jučer u Rimu i u Moskvi rekla dva glasnogovornika, obrana je kršćana u krizi Srednjeg istoka, u Siriji i u Iraku, što je danas glavna tema na međunarodnom planu. Rusija je sudionica rata u Siriji: Papa će, dakle, susresti saveznika koji nije neutralan. Pa ipak, istina je da je univerzalna misija Crkve kao takva u stanju pročistiti čak i potporu jedne zainteresirane strane. Međutim, Rusija je Rusija i dvije godine ukrajinske krize dovele su do izolacije Kremlja, do povratka klime hladnoga rata sa sankcijama i protusankcijama i trajnoga pravog rata u Donjeckom bazenu koji nije završio. Najava susreta između Franje i Ćirila sjajno je Putinovo ponovno otvaranje. Sada si možemo zamisliti da će slijediti i ostala jer je front sankcija uvelike oslabljen i pritisak ekonomskog svijeta na zapadne vlade za ponovno otvaranje ruskog tržišta postao je vrlo jak.

Ali, Putinov je plan puno ambiciozniji, on hoće postati referentna točka kršćanstva, branitelj kršćanstva za zapadni svijet, tamo gdje je ono u krizi. Francuski ultrakonzervativni krugovi ga takvim već smatraju, nekom vrstom glasnika antimodernističkog vala koji je došao do izraza preko 'Manif pour tous' protiv istospolnog braka. Jedna ličnost kao što je P. de Villiers, bivši dotajnik u Chiracovoj vladi 1986., i sâm predsjednički kandidat, već dugo simbol 'suverenizma', nostalgičnoga i marginalnoga, ali živoga i danas na strani Le Penice, u knjizi sjećanja ('Le moment est venu de dire ce que j’ai vu', izdavač je Albin Michel) koja je izašla krajem prošle godine, izvještava o svom susretu s Putinom na Krimu. Naglasci su živopisni ('Car se vratio'), ali politička supstancija je impresivna. De Villiers piše: 'Danas je Rusija koja je oslobođena od svih revolucionarnih ideologija svjedok pokušaja NATO-a da prilagodi svijet američkomu modelu. I ako danas europske nacije hoće napustiti Europu, moraju se okrenuti pravoslavnom svijetu koji se odupire zapadnoj dekadenciji...'

Ne zaboravimo da je Putin glavni financijer Marine Le Pen i drugih 'populističkih' pokreta. Strategija koja ne izmiče intervencijama, također ciljanima, kao što se dogodilo u prosincu kad je ruska vlada darovala veliko božićno stablo koje se tradicionalno postavlja pred katedralom Notre-Dame: rektor pariške prvostolnice je obznanio da nije prikupljeno dovoljno priloga da se podnese potrebnih 80 000 € i u nekoliko sati se za to pobrinuo ruski veleposlanik A. Orlov. Jedna anegdota koja nije banalna.

S druge strane, u složenoj putinovskoj ideologiji Crkva igra temeljnu ulogu za rekonstrukciju 'ruskog svijeta' koji se raspršio od propasti SSSR-a. Godine 2007. na činu pomirenja između Moskovskog patrijarhata i Ruske pravoslavne crkve izvan Rusije, Putin je rekao: 'Ponovni nastanak crkvenoga jedinstva nužan je uvjet da se restaurira izgubljeno jedinstvo čitavoga ruskog svijeta'. U pogledu na Europu naglasci su uvijek prezrivi: 'gospodarski pad i moralna dekadencija'. Europi treba pomoći da ostane vjerna svojim kršćanskim korijenima i tradicionalnim vrijednostima. Bilo je ironije i na susretu s novinstvom u St. Petersburgu u svibnju 2014.: 'Uvijek kažem svojim europskim prijateljima, da će nacionalizam rasti ako ne uzimaju u obzir raspoloženje svojih naroda'.

Ćiril je osoba koja na neki način odražava Putina. Za pada SSSR-a praktički je bio zamjenik Alekseja II., starog i nepokretnog patrijarha, živog ikonostasa, pragmatičnog i nešto diplomatičnog, jednog od prvih koji je koristio mobitel. Kad je Wojtyła 1993. putovao u Litvu, čitao je misu na oltaru podignutom u smjeru Moskve i na kraju mise glasno je na ruskom mističnim tonom pozvao: 'Rossìa, Rossìa'. "Rusija, Rusija"- bio je njegov krik. No, nije bilo odgovora. Tada je u jednom intervjuu La Stampi Ćiril isključio bilo kakvo zbližavanje s Rimom: 'Buđenje ekumenske aktivnosti je objektivno zapriječeno aktivnošću katoličkih propovjednika, posebno onih poljskih'.

Sve to govori da se radi o jednoj Crkvi čija hijerarhija živi u sjeni Kremlja i usporedno s njim, gdje Putinovi planovi nisu namijenjeni toliko za crkveno pomirenje, nego za globalnu igru. Kao što je ta Franjina. I to nije ista igra.

Izvor: http://www.lastampa.it/2016/02/06/cultura/opinioni/editoriali/putin-gioca-la-carta-dei-cristiani-hJ1Ik9sSEYJOx9s03xeu9N/pagina.html

Broj komentara: 13:

  1. A vidjet ćemo što će biti. Katoličku Crkvu su mnogi mislili uništiti, ali im nije uspjelo i po obećenju našeg Gospodina, Crkva će opstati do kraja svijeta.
    A kad usporediš Putina i ostale zapadne državnike kakve zakone donose...to je priča za sebe.

    OdgovoriIzbriši
  2. Bilo kako bilo kršćani zapada ne vide drugu mogućnost osim Rusije kakve takve. Ako će Rusija spasit Europu od propasti nek spasi drugu pomoć ne vidimo u ovim mračnim vremenima.
    Luka

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Tesko da ce Rusija spasiti Europu u bilo kojem obliku, a posebice dok joj je Putin na celu.

      Ne laje pas zbog sela nego radi sebe.

      Izbriši
  3. Inače, Le Penica i njena stranka se toliko ulizuju diginim bojama da je to gadno za vidjeti. Nacionalni front u Francuskoj je nacionalsocijalistička stranka pomiješana s pojedinim elementima progresivizma kako bi bilo manje napada od ljevijih ljevičara. Lijevi radikal otprije 100 godina, zloglasni Georges Clemenceau se doima manje lijevim od Le Penice. Izuzevši nacionalizam, Le Peničina stranka je mainstream progresivizam.

    OdgovoriIzbriši
  4. Zajednička izjava. Ima svega, od ekologije i prozelitizma do obrane braka i kršćanskih korijena Europe. Dobar dio je posvećen i stanju kršćana na Bliskom istoku, a sve lijepo završava zazivom zagovora Blažene Djevice Marije, uz citiranje prvog dijela "Sub tuum praesidium". Sve u svemu, nije loše. Ništa posebno, ali ipak je povijesni susret, što god bilo u pozadini ili u prvom planu.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Spektakl hereze, indiferentizma i masonskog "bratstva među religijama", s krajnjim ciljem stvaranja jedne svjetske religije (kao što se vidi i iz već zloglasnog Franciscovog videa za siječanj). Niti Katolička Vjera niti Katolička Crkva nije bila zastupljena na tom sastanku.

      P.S. Za one kojima nije poznato, nije točno što kažu mediji, da se poglavar raskolničke ruske crkve i papa nisu susreli od 1054. godine. Susreli su se u 15. stoljeću na Firentinskom koncilu, gdje je ruski metropolit Izidor u ime svoje zajednice prihvatio uniju, ispovijedio Katoličku Vjeru i vratio se Katoličkoj Crkvi. To nije nešto čega se ruski raskolnici rado sjećaju (kao što se srpski raskolnici nerado sjećaju da je njihov prvi kralj dobio krunu od pape i da se zakleo papi na vjernost sebe i svih svojih nasljednika).
      Kad se Izidor vratio u Rusiju i proglasio uniju, nevaljano su ga svrgnuli i zatvorili poradi njegove vjernosti Crkvi. Uspio je pobjeći nakon dvije godine i kasnije je bio poslan kao papin legat u Carigrad, čiji je posljednji car bio katolik (još nešto čega se raskolnici nerado sjećaju). Preživio je tursko zauzimanje Carigrada i vratio se u Rim, gdje je umro deset godina kasnije kao kardinal, patrijarh Carigrada i dekan Kardinalskog zbora.

      Izbriši
    2. Točka 2. Suprotstavljanje starog i novog svijeta u geografskom i geopolitičkom smislu, bez jasnih aluzija na Krista Otkupitelja [bit će nazvan Spasiteljem u točki 11] i novog čovjeka, što se postaje samo kršćanskim obraćenjem. S očito katoličke strane ubačena putpuno besmislena floskula o Južnoj Americi kao mjestu rasta vjere. Sve činjenice govore suprotno, ali utoliko gore po njih.
      Točka 4. Zahvaljuju Bogu za Ujelovljenje, kao da je riječ o dvojici dječaka koji zahvaljuju dobrom susjedu za bombone. Pomoćniku ministra koji je udijelio neki novac tražiteljima pisalo bi se zahvalnije i poniznije.
      Točka 7. Epohalne promjene. Kao da je tekst pisao netko od propagatora Ruske socijaldemokratske radničke partije (boljševika) ili kakve simpatične nevladine organizacije na platnom spisku Otvorenog Društva ili poreznih obveznika RH preko Povjerenstva za neprofitne medije.
      Točka 8. U redu. No, veliki dio tih kršćana u Siriji i Iraku su katolici. O njima se dosta šutilo zadnjih godina u Rimu odnosno na Zapadu. Valjda smo mi katolici o katoličkoj braći mogli govoriti bez direktnog poticaja Osovine Moskva-Teheran (kontra Osovine Stambol/Ankara-Rijad). Umjesto toga, bavili smo se promicanjem propagande zašto je uvoz još par milijuna muslimana u Evropu najveća sreća koja nas je mogla zadesiti i zašto bi muslimanske blagdane trebalo uvesti u škole zapadnih zemalja (o tome osobno prije par dana talijanski kardinal koji je sad mogao biti u bijelome da je htio).
      Točka 13. Međureligijski dijalog, kao i svaki djalog današnjeg progresivnog vremena svodi se na dvije stvari: 1.) Osoba nižeg ranga (katolik) smješka se osobi više ranga (musliman, budist...), iskazuje svoju nedvojbenu lojalnost, javno izgovara riječi kajanja za svoja nedjela i javno žali zbog vlastitog postojanja; svečano obećaje da će raditi na omalovažavanju i uništenju svoje vjere; 2.) skup aktivnosti raznih birokratskih organizacija koje su svrha postojanja spomenutih organizacija pa je stoga potrebno poraditi na perpetuaciji dijaloških aktivnosti; same aktivnosti svode se na a) nerad b) radne aktivnosti usmjerene na prepoznatljivost i priznatost spomenute birokratske organizacije za nerad naveden pod a). Uključuju dodvoravanje nadređenima i amrketinšku indrustriju, osobito ako su dio marketinga različiti sastanci i putovanja na kojima caruje naslikavanje, par besmislenih izjava i nerad. Definicije 1. i 2. nisu međusobno isključive. Naprotiv.
      (slijedi drugi dio)

      Izbriši
    3. Točka 15. Fantastično loša kontrukcija. Uspjelo se u istoj točki ispravno opisati sekularizaciju kao otuđenje of Boga i Istine i onda se u istoj rečenici pozvati na vjersku slobodu. Svjesno ili nesvjesno, ovo je javno priznavanje submisivne pozicije, bez prave želje da pozicija u budućnosti prestane biti drugo nego submisivna kakva jest. Prihvaća je rječnik religije progresivizma, kao što gđa. Markić ljude koji je nazivaju ružnom ženturačom optužuje za seksizam, a gorespomenute ljevičarske rušitelje koji su graknuli na ministra Hasanbegovića zove islamofobima.
      Točka 16. Jesmo li se baš morali pozvati na utjecaj drugih religija na Evropu? I kakvi su to oni? Lijepo su Turci utjecali na Hrvate. A kad se govori o judeo-kršćanskim korijenima opet kreće progresivni novogovor u stilu gđe. Markić (daleko od toga da je ona imalo svjesna toga).
      17. Došli smo do milijuna izbjeglica i migranata. U nastavku neke rečenice koje kao da je pisao el comandante Ernesto Guevara zvani Che. No, samo zvuči tako. Iako su ih potpisali Franjo i Ćiril, zlobnik bi pomislio da se već stotinu godina motaju po glavama ljudi kojima za ovu priliku možemo nadjenuti nadimke Carnegie, Rockefeller, Ford, Soros, Gates. Još bi zlobnije bilo pomisliti da postoji sinergija dvaju interesa od kojih je prvi snižavanje cijene rada zbog konstantne imigracije, a drugi stvaranje što većeg nereda i sve više problema za koje se onda pronalaze rješenja povećanjem poreza i povećanjem birokratskog aparata; u konačnici sve više ljudi su ili zaposlenici državnog aparata ili ogromnih korporacija, a školovanje i slobodno vrijeme su im također pod kontrolom istih.
      Točke 19-21. Oho?! Fino. Iako se točka 20 dala začiniti oštrijim rječnikom.
      Točka 25. Ajoj. Dragi grkokatolici, službeno ste proglašeni kopiladi. Ipak, premda ste zaslužili biti abortirani, sada, ipak, nećete biti eutanazirani i moći ćete proživjeti svoj život kao drugorazredni ljudi. Veselite se, iskazana vam je milost. Sveti Jozafate, moli za sv. Oca i sve nas!
      Točke 29-30. Lijepo.

      Povijesno? Po čemu... Eventualno po javnom odricanju od "unijačenja".
      Moli za nas i ti, blaženi Alojzije čija javno priznata svetost za sveopću Crkvu je također u pitanju zbog ovog "povijesnog" događaja.

      Izbriši
    4. "...svečano obećaje da će raditi na omalovažavanju i uništenju svoje vjere"

      U ovom je cijela poanta. Ne omalovažavaju oni svoju vjeru, nisu oni u kontradikciji sa svojim vjerovanjima. Oni napadaju i omalovažavaju upravo onu vjeru koja nije njihova, kojoj su suprotstavljeni - Katoličku Vjeru (tako npr. Francisco tradicionalne katolike optužuje za "idolatriju", dok naravno ne osuđuje one koji stvarno prakticiraju idolopoklonstvo, nego ih prihvaća i podupire). Nazivaju oni sebe "katolicima" i kažu da vjeruju u "Katoličku Crkvu", ali tim ne podrazumijevaju isto što i (pravo)vjerni katolici.

      Jedna od njihovih izjava koja to najjasnije potvrđuje nalazi se u čl. 30 zloglasne Deklaracije u Balamandu, relevantne i za ovaj Franciscov sastanak. Ona kaže da je katolička ekleziologija povratka raskolnikâ i heretikâ u Crkvu "zastarjela". Time objavljuju svoj raskid s naukom Katoličke Crkve, jer ona ne zastarijeva. Same njihove riječi gromoglasna su im osuda.

      Izbriši
  5. Deklaracija kaže :"Differences in the understanding of religious truths must not impede people of different faiths to live in peace and harmony."

    Veliki guru Hans Küng kaže:"There will be peace on earth when there is peace among the world religions."

    A "mudrac" Jagad Guru ovako zbori: "We need to unite by recognizing our common desire and need for a harmonious society -- a society in which we and our children and families and friends and communities can all live our lives in peace and harmony. Regardless of our race or religion, we all want and need such social harmony.Without respect for people of different races or ethnicities or religions, how can we have a peaceful and harmonious society or world? And without a harmonious society, how can there be the necessary economic development and atmosphere conducive to spiritual happiness and self-realization?"

    Hermeneutika kontinuiteta.

    Max

    OdgovoriIzbriši
  6. Po kojemu kriteriju moj komentar nije zaslužio objavljivanje. Je li problem što sam napisao da mi tradicionalisti mislimo da znamo bolje od Providnosti kako je Duhu Svetomu djelovati u svijetu? Ili možda što sam umetnuo link na Hrvatski karmel i komnetar o. Jure Zečevića? Ne razumijem...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. "Mi tradicionalisti" procjenjujemo djelovanje Duha Svetoga po tome kako je djelovao do sada. Znači, ako Duh Sveti proturječi Duhu Svetomu, onda je jasno da jedan od tih duhova nije Duh Sveti. Stoga, kada se ljudska djela i ljudske riječi pripisuju Duhu Svetomu, a da se pri tome ne može dokazati da je to tako (kontinuitetom i neproturječjem), onda je to preuzetost koja može preći u oblik autodivinizacije. Papa Franjo ima vrlo izraženu osobinu da svoje riječi i svoja djela pripisuje Duhu Svetomu, iako za to nema nikakvu potvrdu (dapače), a što je izrazita protestantska osobina. Stoga, da podsjetim sve katolike ono elementarno učenje o načinu djelovanja Duha Svetoga, kako bi izbjegli opasnosti huljenja:

      "A Petrovim nasljednicima nije naime obećan Duh Sveti kako bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola"
      http://crkvenidokumenti.blogspot.hr/2008/11/pastor-aeternus-dogmatska-konstitucija.html

      Stoga, kada mi se netko poziva na Boga iznenađenja (a pri tome sam ne dopušta da ga Bog iznenadi i pokaže mu da je njegovo osobno mišljenje krivo), i kada me poziva na otvorenost novostima, u ime Duha Svetoga, ja odmah znam da se radi o lažnjaku.

      DM

      Izbriši
  7. P:S. A rekoh i nešto u stilu: bez obzira na pojedine postupke pape Franje koji mi nisu sjeli, srce mi je puno radosti zbog ovoga susreta na Kubi..."

    OdgovoriIzbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.