Iako bi se čovjek rado suzdržao od stalnoga komentiranja riječi i čina pape Franje, to je s gledišta Fatime, na žalost, nemoguće. Upravo u svjetlu Fatimske poruke vidimo kako je papa onaj jedincati najvažniji član palog čovječanstva, jer njegova služba ima moć, doslovno, obnoviti lice zemlje: papinskom posvetom Rusije, dakako, ali i papinskim vođenjem Crkve, kako se to pokazuje u slučaju papa poput svetoga Grgura Velikog. I obrnuto: ista služba ima moć nanijeti strašnu štetu Crkvi i time čovječanstvu uopće.
Što me dovodi do još jednoga nedavnog čina pape Franje: do objavljivanja njegove knjige čiji naslov kaže: "Božje je ime Milosrđe". Zapravo, nije. Crkva nikad nije Bogu dala to ime. Nego, prema znamenitim riiječima svetog Ivana, "Bog je ljubav" (1 Iv 4,8). Citirajmo u vezi s tim Ivana Pavla II.: "Prije svega ostalog, upravo Ljubav sudi. Bog, koji je ljubav, sudi po ljubavi." No od Koncila nadalje, priznao je Ivan Pavao, "propovjednici, vjeroučitelji, odgojitelji... više nemaju hrabrosti prijetiti paklom". ("Prijeći prag nade", str. 195, 198)
Božja ljubav obuhvaća i Božju pravednost i Božje milosrđe, i Božje kazne i Božje nagrade. Božanska ljubav obuhvaća čitav svemir i djelovanje svega u njemu, a to zovemo vječnim zakonom. Zato Dante govori čak o božanskoj ljubavi koja "pokreće Sunce i sve zvijezde". Apsurdno je tvrditi da je Bog naprosto milosrđe prema grešnicima koji su ga uvrijedili i da je milosrđe Njegovo ime.
Dapače, ova knjiga potvrđuje da postoji nešto vrlo čudno u Franjinu pojmu sveobuhvatnog milosrđa, koji je praktički izjednačen s Bogom te na neki način svladava i poništava Njegovu pravednost. Doima se to kao podosta prizemno i ljudsko poimanje milosrđa: pokušaj da se nadmaši samog Boga proglašavajući Ga "milosrdnijim" nego što je to čak i On objavio dok Ga Franjo još nije bio preimenovao.
Pokazuje to crtica iz knjige citirana u prikazu koji je objavio liberalni katolički internetski časopis "Crux". U knjizi se prepričava zgoda s nekim kapucinskim ispovjednikom koji je Franji jednom rekao: "Odem u našu kapelicu, stanem pred svetohranište i kažem Isusu: Gospodine, oprosti mi ako sam previše oprostio. Ali upravo si mi Ti dao loš primjer!" Franjo svoju reakciju izražava ovako: "Nikada to neću zaboraviti. Kad svećenik tako proživljava milosrđe prema sebi samom, može ga iskazivati drugima."
Ta je anegdota silno uznemirujuća:
Prvo, Franje se dojmio svećenik koji se šali s Bogom da mu je On dao loš primjer time što je "previše oprostio". Uzmimo da je taj komentar ironičan. Svećenik nije mogao misliti da je naš Gospodin griješio u prosudbi, odnosno da je Njegov primjer stvarno bio loš. Naprotiv, ako se grešnik skruši zbog svojih grijeha, osjećajući ono što zovemo "savršeno pokajanje", tj. ako mu je žao zato što je uvrijedio Boga, a ne samo zato što se boji vječne kazne, tada je nemoguće da Bog "previše" oprosti, jer svi grijesi za koje se počinitelj tako kaje oprostivi su, ma kako teški bili. Žena uhvaćena u preljubu najpoznatiji je takav primjer.
Drugo, sakramentom pomirenja udjeljuje se dragocjen dar katolicima, koji još dalje proteže božansko milosrđe: ako se pokornik kaje nesavršeno, dakle iz straha od božanske kazne više nego iz ljubavi prema Bogu, ipak mu je, od Boga, a preko svećenika, oprošteno, pod uvjetom da je čvrsto odlučio popraviti se.
Pa kad je tako, zar je moguće da ijedan svećenik previše oprosti u ispovijedi ako se grešnik kaje i odlučan je popraviti se. Na kraju krajeva, oprašta Bog, a ne svećenik, koji samo podjeljuje sakrament pomirenja i daje odrješenje u Božje ime ispuni li grešnik ono što Crkva zahtijeva za odrješenje. Papina anegdota imala bi smisla samo ako je citirani svećenik bio preblag te nije zahtijevao pokajanje i čvrstu nakanu popravka. No to bi značilo da je svećenik zaista htio reći da je Krist doslovce dao loš primjer postupajući na isti način, premda znamo da je On svoje oproštenje uvijek popraćao ovom opomenom: "Idi i više nemoj griješiti... Više ne griješi da te što gore ne snađe." (Iv 8,11; 5,14)
Na koncu, što da mislimo o Franjinoj tvrdnji da "ako svećenik tako proživljava milosrđe prema sebi samom, može ga iskazivati drugima"? Otkada milosrđe koje grešnik u ispovjedaonici prima od samog Boga, ovisi o tome je li svećenik "proživio milosrđe" prema sebi samom? Što bi to trebalo značiti?
Svećenik ispovjednik posrednik je između Boga i grešnika, te mora, prema stalnoj crkvenoj praksi, dati odrješenje u skladu sa sakramentom, osim ako je očito da grešnik pred njim niti se kaje niti namjerava popraviti svoj život. Čini se da je međutim na djelu neka vrsta skrivenog kvazidonatizma, koja odrješenje pretvara u funkciju svećenikove osobne milosrdnosti ili njezina pomanjkanja.
Kakve li ironije, da Franjo preimenovanjem Boga u Milosrđe nekako uspijeva zamagliti milosrđe oduvijek dostupno u sakramentu pomirenja svakom katoliku koji je prikladno raspoložen, bez obzira na ispovjednikove osobne kreposti ili karakter. S Franjom sakrament uzmiče u pozadinu, a "milosrđe" postaje ljudska djelatnost prema nahođenju, "količinom" razmjerna "milosrđu" svećenika u ispovjedaonici.
To spada u ovaj pontifikat koji je nakanio ostaviti svoj osebujan pečat na Crkvi: pečat čiji je otisak mutan i gotovo nepojmljiv, zamračujući jednostavne istine na račun kojih se gotovo svakodnevno nameće.
Christopher Ferrara
29. siječnja 2016. http://www.fatimaperspectives.com/fe/perspective825.asp
Meni jedna stvar ovdje nije jasna - kakve veze Fatima ima s cijelom pričom? Koliko ja znam, službeno objavljene tajne ne govore uopće o nekakvom problematičnom papi ili problematičnom nauku s vrha. Dakle, ako se ide spominjat Fatima u tom kontekstu, onda se vjerojatno referira na nagađanja da nije cijela treća tajna otkrivena, te da se u tom neotkrivenom dijelu govori o tome. A to meni pomalo ide na živce. Sve da i nije cijela treća tajna otkrivena, kako itko može pouzdano onda znati što stoji u njoj? A ako ne zna, što onda pametira?
OdgovoriIzbrišiUglavnom, nije mi stvar jasna, a ovo na što mi sliči mi je prilično iritantno, pa može netko nabaciti kratko pojašnjenje o čemu je tu riječ?
PS. Evo sam provjerila, da ne bi bilo da se krivo sjećam, i čini mi se da je onako kako kažem - službeno objavljene tajne ne govore ništa na temu.
http://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_con_cfaith_doc_20000626_message-fatima_en.html
U tome i je stvar . Kad bi svaka baba znala tajnu onda više ne bi bila tajna nego bablja priča . Znaš kak se veli , što se babi htilo to se babi snilo . Robelar
IzbrišiStvari u vezi s Fatimom su sve zanimljivije.
IzbrišiNe zaboravimo da prvi put u povijesti imamo biskupa odjevenog u bijelo: Benedikta XVI.
Znači li to nešto? Vidjet ćemo, možda već 2017.
K
Azašto je onda sveti Vojtila dao ugraditi metak u Gospin kip ? Robelar
IzbrišiNe zaboravimo da prvi put u povijesti imamo biskupa odjevenog u bijelo
IzbrišiZar nije svaki papa biskup odijeven u bijelo?
Meni jedna stvar ovdje nije jasna - kakve veze Fatima ima s cijelom pričom?
IzbrišiZato jer neki smatraju da atentat na sv. Ivana Pavla II. nije ispunio proročanstvo o "biskupu odijevenom u bijelo", već da se to proročanstvo tek ima ispuniti. Zašto to smatraju i kako argumentiraju, o tome imaš milijun blogova i još toliko sati na YouTube-u...
@Luka: Pa ne trebam gledati ni čitati, ja se tu čak i slažem. Isto to sam i ja mislila već i kad prvi put ta tajna otkrivena, a isto mislim i sad kad sam ponovo to pročitala. U trećoj tajni se priča o usponu na strmu planinu, gradu u ruševinama, smrti velikog broja klerika, vojnicima koji pucaju, prilično je neuvjerljivo tvrditi da su to neke alegorije koje se odnose na pokušaj atentata na papu Ivana Pavla II. Kad čovjek to usporedi s prve dvije tajne koje se jesu realizirale, to bi bio veliki skok u alegoriji teksta, tamo je ono rečeno bilo puno konkretnije.
IzbrišiMeđutim, sve da se to i nije ostvarilo, to sve još nema nikakve veze s problematičnim naukom pape Frane. Nigdi se ne spominje tu 'bit će jedan papa koji će pričat gluposti'. A ako je slučajno i ostao dio tajne neotkriven, kako lik zna šta unutra piše? Nikako. Nego je to onako malo senzacionalističko navlačenje pažnje. I to je neozbiljno. Može se prilično lijepo argumentirati zašto i kako su papine izjave problematične i bez da se zaziva Fatima i treća tajna. I obično to ide u paketu, što je samo objašnjenje lošije, to mu je potreban veći popratni senzacionalistički vatromet da si dade na snazi. Ne sviđa mi se baš kako je ovaj lik obrazložio problem, priča, priča, a nikako da ubode u srž. A srž je da je kršćansko milosrđe sažeto u onoj 'idi i ne griješi više'. Dakle, milosrđe Bog može iskazati samo onom ko se odvratio od zla nazad k Bogu, te pokajao za bivše odmetništvo. Milosrđe se ne može čak ni teoretski iskazati onome tko ustraje u zlu, jer bi to značilo da Bog takvome kaže 'dobro je to šta činiš'. A nije dobro, nego je zlo. Time bi Bog zanijekao sama sebe. Ne može bit i dobro i zlo. Ili je jedno ili je drugo. I zato je papina spika blesava.
Boga, pa tako i njegovo lice milosrđa, nije moguće u potpunosti svesti na 'slovo zakona' odnosno teološki razrađenu zapovijed, u ovom slučaju govoreći gore spomenuto, općenito 'idi i ne griješi više' koju bi se onda racionalno razradilo do u tančine, a bez da se ne promaši suština odnosno pojam Božjega odnosa prema čovjeku, bez da se ne promaši shvatanje, pojam Boga, odnosno milosrđa. Svaka 'spika' koja ide izvan racionalnog poimanja Boga i njegova 'lica okrenuta čovjeku', koje je u ovom slučaju milosrđe, nije nužno 'blesava'. Od katolika se svakako očekuje poštovanje prema osobi pape.
IzbrišiAko svaka spika koja ide izvan racionalnog i nije nužno blesava, to ni na koji način ne znači da ova konkretna spika nije blesava. Jedna stvar je poštovanje prema osobi pape, druga stvar je poštovanje prema onome što govori, a na stranu sva poštovanja, reći da je netko u krivu kad tvrdi da je 2+2=5 nije stvar nepoštovanja nego istine.
IzbrišiJel se ti slučajno profesionalno baviš sviranjem? Ako nisi, zanemari.
Ova 'konkretna spika' nije blesava jer je: a) utjelovljenjem i uskrsnućem Isusovim milosrđe iskazano čovjeku do tada utvrđenome u zlu; i jer: b) onaj koji se kako navodiš 'odvratio od zla nazad k Bogu, te pokajao za bivše odmetništvo' samim time zapravo svjedoči da mu je milosrđe već iskazano i to dok je još 'ustrajavao u zlu'. ''Potražiše me koji ne pitahu za me, nađoše me koji me ne tražahu; rekoh: ‘Evo me! Evo me!’ narodu koji ne prizivaše ime moje.'' (Iz 65, 1)
IzbrišiBog traži svakoga i kuca na srca svih bez razlike jer nije isključiv, a na čovjeku je kako će odgovoriti... Mnogima je lakše ostati u zlu i tvrdokornosti srca i stoga zatvarajući sami vrata ne dopiru do istine i svjetla, do obećanog im života. Osoba koja se otvori i prepozna trenutak poziva upoznaje Božju ljubav međutim zavodljivost svjeta i brige opet je mogu dovesti na stranputicu. Povratak tad je puno teži i bolniji i zato nam Bog govori "idi i ne griješi više da te što gore ne snađe"...samim tim opet daje uputu i milosrđe iskazuje... no može li iskazati milosrđe nekome tko ustrajava u zlu i opraštati? sami razmislimo ako ja kažem nekome opraštam ti,a ta osoba pojma nema da je nešto počinila na taj način zapravo dovodim ju još u težu situaciju i ta osoba se tek tad može još i naljutiti.. Čini li tako Bog? zasigurno ne i zasigurno stoji prepreka za oprost dok osoba ne skuži da joj je potreban oprost jer zapravo to i je milosrđe, prepoznajem grijeh i kajem se te dobivam oprost i odlučujem ići Božjim putem... Drugoga puta nema... Nema milosrđa i oprosta bez prepoznavanja grijeha i zla, pokajanja i odluke za metanojom.
IzbrišiMarija
no može li iskazati milosrđe nekome tko ustrajava u zlu i opraštati?
IzbrišiNE MOŽE!!! Ljudi moji, pa to je žalosno da se takvo pitanje uopće mora postavljat! Što se zaboga dogodilo s osnovama skolastičke teologije?? Može li Bog oprostit đavlima? Ne može! Zašto? Zato što je njihov odabir zla konačan! Jedini razlog zašto Bog može opraštati i iskazivati ljudima milosrđe je vremenitost, tj. taj fenomen postojanja vremena, koji čini da naše pojedinačne odluke nisu konačne! Jednom kad umremo, pa time i naš odabir postane konačan, ako taj odabir bude pakao, onda više Bog ni nama ne može oprostiti, niti iskazati milosrđe! Pobogu, ljudi, pa osnova osnova kršćanskog nauka je postojanje objektivnog dobra, a to je Bog sam, tj. njegova bit iliti suština. I nešto ili jest ili nije. Zato se Bog i ne zove 'ja sam milosrđe', nego 'ja sam onaj koji jest'. I zato ovakve papine spike koketiraju s dobrim starim moralnim relativizmom, tj. pitanjem tko je Bog - čovjek/đava ili ipak Bog. A to pitanje, ako me misao ne vara, je čak u srži cijele te priče, s time priča o stvaranju uopće počinje! Čovječe, što se dogodilo s osnovama solidnijeg teološkog obrazovanja u ovoj državi i svijetu općenito!! Čita li iko Tomu Akvinskog?
Da , ovo me pitanje već dugo intrigira , već s karizmatskim pokretom , primjetila sam da ona masa koja dolazi s različitim potrebama bas i ne ide u nekom velikom broju , kao da nisu svjesni ili čak možda ne žele priznati svoje slabosti , te tako traže krivnju u precima , . Nekako kao da se prešutno sv. Ispovjed obezvređuje i nema savjesti o veličini tako velike milosti na putu spasenja , a o pokori da i ne govorim . Danas se gura teorija novog milosrđa koje čak ne traži promjenu popravka grešnosti . Kome je korisno takvo lažno milosrđe , vodi li to lažno milosrđe na put spasenja ? Zasigurno svi znamo da borba je uistinu je potrebna , a borba sama po sebi je i bolna i zahtjevna i potrebna da se suprotstavimo knezu tame koji vlada svjetom . Tražiti Kristovo Kraljevstvo zahtjeva snagu u suprotivstinama i vjera u u oprost s kajanjem iskrenim s plodom popravka u novi zivot po rijeci Kristovoj . Svaka druga tvrdnja ili sto vodi od toga sto nas je naučavala naša crkva od Zloga je i netreba nam .
OdgovoriIzbrišiČitajući tekst odmah mi u oči upada kako je lažno milosrđe pape Franje jer zaista nadilazi i samog Isusa i to je užas. Međutim masonerija je priznala (memoari jednog antiapostola 1025-SB) da je upravo to oružje po kojem žele razoriti vjeru i crkvu. Kako se samo varaju jer istinski štovatelji Boga i klanjatelji u duhu i Istini prepoznat će zamke jer ni vrata paklena neće ih moći zavesti na krivi put pošto im je ime zapisano kod Boga...
OdgovoriIzbrišiŠto se tiče Fatime istinski me zanima hoće li papa Franjo učiniti posvetu ili će kao i prethodni pape zanemariti ono što Nebo traži... U tome će se očitovati njegovo istinsko milosrđe ukoliko to učini... Ukoliko ne jasno je kakvo je to milosrđe...
Marija
Ismijavati i dvoznačno govoriti i činiti , sve ukazuje na smutnju , Prevara , prevara koja laž očituje ! Hvala Bogu još imamo Katekizam Sv. Pismo , Crkvene oce i dosta pravovjernih svećenika . Dakle smokva je odavno propupala , dala je mnogi rod u svetima i mučenicima , raširila se po Sven svjetu ! Tko je za Mac , pod Mac će , Bog je Velik , Zivot je Vječan ! Ne prestaje zivot smrću ovdje na zemlji , Vjerujem , nadam se , ljubav , kako je lijepa ova riječ , daje snagu , zivot , ispunja svu nutrinu , naravno Bog je ljubav , tko okusi ljubav , bez nje vise nemoze , u ljubavi se sve može , ta naravno , Bog daje ljubav , najveće i najmilije dobro , s njom preskačem zidine , za ljubav i ginuti o kako je to veliko , zelim i trpjeti i ginuti , ne bojim se , ako je Bog za nas , tko će protiv nas ! Idemo putem utrtim , tko će nam zabraniti tkoli smesti ! O kako je velik nas Bog .
OdgovoriIzbrišiTko jame kopa , sam će u jamu !
Verbum je objavio na webu izvadak iz hrvatskog prijevoda Papine knjige koja se izgleda dobro prodaje. U tom izvatku spominje se upravo ono na sto se Ferrara u ovom clanku referira, pa evo u kontektu, a ujedno da se vidi kako je u istom odgovoru pomijesano to problematicno shvacanje milosrdja/nemilosrdja ispovjednika s ispravnim tumacenjem koje daje sv. Leopold Mandic. (Na kraju je spomen i poznate zgode kad je Papa uzeo komad krunice iz ruku pokojnika, ali to procitajte na navedenom linku).
OdgovoriIzbrišiSjećam se jednoga drugog velikog ispovjednika, mlađega od mene, oca kapucina, koji je službovao u Buenos Airesu. Jednom me došao posjetiti, htio je razgovarati. Rekao mi je: “Molim te pomoć, pred ispovjedaonicom mi je uvijek puno ljudi, različitih ljudi, poniznih i manje poniznih, ali i mnogo svećenika… Puno opraštam pa mi ponekad dođu skrupule, skrupule da sam oprostio previše.” Razgovarali smo o milosrđu i upitao sam ga što čini kada ga muče te skrupule. Odgovorio je: “Odem u našu kapelicu pred svetohranište i kažem Isusu: ‘Gospodine, oprosti mi što sam previše oprostio. No ti si mi dao taj loš primjer!’” To nikada ne ću zaboraviti. Kada svećenik tako doživljava milosrđe nad samim sobom, može ga darivati drugima. Čitao sam propovijed tadašnjega kardinala Albina Lucianija o ocu Leopoldu Mandiću, kojega je Pavao VI. bio netom proglasio blaženim. Opisao je nešto što je vrlo blizu onomu što sam upravo ispričao: “Evo, svi smo grješnici”, govorio je Luciani tom prigodom, “i to je otac Leopold izvrsno znao. Treba obratiti pozornost na tu našu žalosnu stvarnost. Nitko ne može dugo izbjegavati male ili velike nedostatke. ‘Međutim,’ kako je govorio sveti Franjo Saleški, ‘ako imaš magare i putem padne na tlo, što ti je činiti? Ne ćeš ga valjda štapom tući po rebrima, jadničak je već dovoljno nesretan. Trebaš ga uhvatiti za ular i reći: ‘Hajde, idemo. Krenimo, a drugi ćeš put više paziti.’ To je način i otac Leopold je uvijek tako postupao. Jedan svećenik, moj prijatelj, koji je išao njemu na ispovijed, rekao je: ‘Oče, vi ste previše velikodušni. Rado se kod vas ispovijedam, ali čini mi se da ste previše velikodušni.’ A otac Leopold će: ‘Ma tko je bio velikodušan, sinko moj? Gospodin je bio velikodušan; ta nisam ja umro za grijehe, nego Gospodin. Kada je bio onako velikodušan prema razbojniku, kakav je mogao biti s drugima!’” To je bila propovijed ondašnjega kardinala Lucianija o Leopoldu Mandiću, kojega je Ivan Pavao II. kasnije proglasio svetim.
Hvala na citatu. Mislim da nije naodmet povezati ga s ovim riječima sv. Leopolda Mandića: "Kad ispovijedam i dajem savjete, osjećam sav teret svoje službe i ne mogu izdati svoju savjest. Kao svećenik, Božji službenik, imam štolu na ramenima, nikoga se ne bojim. Prije i povrh svega istina." (Don Enzo Boninsegna, "Ispovjednik se ispovijeda", Teovizija, 2012., str. 157.)
IzbrišiM. P.
Da ta "poznata zgoda" kad je Papa pokojniku uzeo krunicu je posebno upečatljiva. Ne sumnjam da bi bitno.net sa divljenjem prenio i da mu je ovaj npr. izvadio zlatni zub ... komentar bi bio "kako papa Franjo uvijek misli na siromahe". Naravno kasnije nakon Papine smrti i instant kanonizacije, uredništvo bi poticalo svoje (a i Verbumove) čitatelje da mu se mole, kao zaštitniku kod jakih zubobolja i straha od zubara.
IzbrišiS.H.